Nemir povijesti, umjetnost, čovjekov nemir

Povijest je u opće prihvaćenoj predstavi i pojednostavljeno rečeno slijed događaja, razvojni proces, logičan splet uzroka i posljedica, spirala ljudskog razvoja. Za pjesnika povijest je nešto drugo, ona je historija – ako uzmemo izvorno, grčko značenje riječi – ona je priča o ljudskoj potrazi, o njegovim beznadnim pokušajima dokopati se istine o sebi i svojoj zajednici, ona je priča o lutanju ljudske zajednice kroz vrijeme, priča o nemiru. Edvard Kocbek kaže: »O povijesti, slijepi nemiru čovječanstva!«

Gdje se, dakle, nalazimo u vremenu takozvane postmoderne: na sljedećoj točki spirale ili na kraju nekog dugog slijepog i nemirnog udarca?

Svakako smo, mjereno vremenom povijesti, na kraju stoljeća koje je iskusilo toliko društvenih modela kao niti jedno do sada, koje je bilo toliko puta usred završnog poglavlja svakakvih dogmatika kao možda nikad prije. I svakako smo pred kraj stoljeća – o tisućljećima ovdje ne bismo govorili – gledano očima pisca završili burno i nemirno putovanje: iza nas su ogromna nadanja i strašna razočaranja, silna oduševljenja i licemjerna mešetarenja, trijumf pobjede i poniženja, plemenita žrtvovanja i podla ubojstva. Stoljeće rušenja starih vrijednosti i uspostavljanja ljudskih eshatoloških vizija koje se svaki puta javljaju, stoljeće ideologija i revolucija, iza nas je stoljeće koje je Boga proglasilo mrtvim i objavilo kraj umjetnosti. Upravo na kraju stoljeća, već u vremenu postmoderne, također je proglasilo kraj povijesti i početak liberalno-kapitalističkog mileniuma.

Dakle gdje smo? I kamo idemo?

Da bismo to veliko i nekako patetično pitanje uopće mogli osmisliti prema svojoj moći, potrebno ga je prizemljiti i pogledati kroz naše ovdašnje ljudsko i povijesno iskustvo. U 20. stoljeću povijest je svoje izume o svaki puta najboljem od svih mogućih svjetova isprobala na čovjeku, pojedinačnom, jedinstvenom i neponovljivom. Na slovenskom čovjeku koji se s očajem obazirao na rješenje i često primao za svaku ruku koja mu se nudila. Među nama još žive ljudi koji su u staroj Austriji doživjeli početke modernog stoljeća, demokraciju, glasačko pravo, uspon nacionalne ideje, mijenjanje života s tehnikom i urbanizacijom, hrabre eksperimente u umjetnosti, mijenjanje krutih moralnih normi, a u političkom životu već sasvim očigledno razlikovanje – kao što sam nedavno pročitao u nekom bečkom parlamentarnom vodiču iz tog vremena – slowenischliberal i slowenischklerikal. U podjeli stava i političkoj podjeli koja je bila za to vrijeme, kao što svjedoči spomenuti dokument, za taj dio svijeta nešto najnormalnije, bila je implicirana osnova strašnog bratskog spora. Danas kada pijesak u modernoj klepsidri 20. stoljeća istječe, njegov se početak može vidjeti kao nedužan uvod u antičku priču tragičnih dimenzija.

Ipak, nismo tu da bismo tu priču razvili i još se jednom čudili njezinim nevjerojatnim, gledano s kraja, logičnim paradoksom i preokretom. Potrebno je reći samo to: počelo je nadanjem u »lijepi novi svijet«. Međutim, nakon toga su se redala razočaranja i nova nadanja. Činilo se kao da je osamnaeste godine bio kraj svega, nastajala je nacionalna država SHS, ali povijest je srednjoeuropskom čovjeku, svakom čovjeku, i u zadnjoj slovenskoj dolini tek počela postavljati svoje zamke. Nadanje se u trenutku promijenilo u razočaranje: nova država je rasla u nasilju i balkanskoj korupciji, nakon nekoliko godina je prešla u diktaturu, progonila je ljevičare i nacionaliste i novu europsku kataklizmu do kraja dočekala posvađana, u zaoštrenim političkim, a i sve više ljudskim odnosima. Je li potrebno govoriti o vojnom razdoblju, o kulminaciji nasilne europske povijesti 20. stoljeća, o strašnim ljudskim dilemama, o zlu koje ga je pratilo? Je li potrebno govoriti o novom nadanju koje je za mnoge izniklo na kraju divljeg bijesa apokaliptičnih jahača, u vriscima pobjednika i plaču poraženih?

Nemir povijesti je čovjeka postavio pred sudbinske dileme, pred teška iskušenja, tjerao ga je u strah i hrabrost, njegov latentni nemir je pozivao na vidjelo u obliku djelovanja koja su često nadilazila ljudsku mjeru.

Što je slijedilo, znamo. Nova nadanja i padovi u razočaranja, dublja nego ikada prije. Razdoblje koje još nije završilo, iako je presuda povijesti već izrečena. Razdoblje zablude, besmislenog nasilja, trijumfi ludila, iako na njegovom početku stoje nemilosrdni idealizam i vjera u bolji svijet ili jednostavno – zbog toga. Razdoblje koje nam istječe u postkomunizam ili kao što sam ju negdje drugdje imenovao: produljena prošlost.

Ne znam, treba li govoriti o tom razdoblju? Uvjeren sam da ga treba sačuvati u jasnom sjećanju upravo zato da se više nikad ne ponovi. Ne treba zaboraviti nijedan grob gdje počivaju žrtve strašne povijesne opijenosti i arogancije »novoga svijeta« koji je sebe smatrao vječnim. Nijedne sudnice gdje su se izricale krivične presude, nijedne ćelije za ispitivanje kao ni zatvorske ćelije. Ne smiju se zaboraviti imena žrtava kao ni imena krvnika. Ne smiju se zaboraviti atmosfere straha, oportunizma, kompromisa i svakakve društvene moralne zablude u kojoj smo živjeli.

Zaborava nas neće osloboditi ni političke osude, ni novi procesi, ni sociološke analize, ni moralne osude, niti objektivne povijesne kronike koje će se pomaknuti u područje tradicije kolektivnog sjećanja. Koje će se naći u udžbenicima i postati mrtva tradicija. Oslobodit će nas samo sjećanje na pojedinačne sudbine, na individualne, jedinstvene, neponovljive ljudske priče. A njih je zapisala književnost. Ne svakakva, već estetska, što samo po sebi znači i izražajno moćna književnost. Ona će sačuvati živo sjećanje jer govori o radosti i žalosti, o ljubavi i mržnji, o strahu i hrabrosti, o vladarskoj palači i zatvorskoj ćeliji, o zločinu i kazni. I suptilno područje književnosti, i dopustite da kao pisac kažem nekoliko riječi na tu temu, išlo je kroz totalitarni mlin, jer su i osjetljivi stvaratelji posrtali kroz vrijeme koje smo upravo proživjeli. S jedne strane, književnost je bila kao duhovno područje cijelo vrijeme pod opasnim nadzorom i bila je izložena pokusima jednosmjernog poistovjećivanja s totalnom idejom, a s druge strane su upravo u tom području počele te slobodne misli koje su nagrizle betonski monolit. Umjetničko pisanje bez slobode ne može se uzdizati. Upravo zato je postojala književnost i umjetnost općenito u svom naporu kako bi izrazila čovjekov nemir, s ljudima koji misle četvrtasto i neprestano su u problemima.

Kod nas u Sloveniji je poznata teorija o takozvanoj »partizanskoj brezi«. To je poznata stvar, i sam sam već pisao o njoj. Možda treba tu zanimljivost koja danas djeluje nekako bizarno svejedno ponoviti, ako hoćemo znati kroz kakvo se ideološko ozračje morala kod nas probijati umjetnost. Teorija je nastala pri kraju rata kada je potpuna vladavina mnoštva koje ima jednako mišljenje bila već na vidiku. Neka umjetnik naslika brezu, kaže ta teorija, ali da bi ta slika bila lijepa, napravljena prema svim estetskim pravilima, ona nije prava – niti umjetnik nije pravi – ako ispod nje ne naslika i mitraljez. Ili još bolje – čovjeka s mitraljezom i mitraljez. Odatle nije više daleko ni pitanje: Zašto uopće slikati brezu? I, napokon, zašto i čovjeka s mitraljezom? Možda bi bio dovoljan samo mitraljez.

Danas se lako igrati s tom »estetskom teorijom«, ali sudionici tadašnjih rasprava znaju reći da je situacija bila krvavo ozbiljna. Pronalazak »inženjera duša« u Staljinovom razdoblju, naravno, nije nimalo slučajna. Staljin je razumio što je to nemir povijesti, međutim za nemirna poskakivanja čovjekova srca nije imao nikakvog osjećaja. Naravno, nije imao ni estetski ukus. Treba pročitati samo pet njegovih redova i sve je jasno. I takvim ljudima, takvim niskim ili nikakvim estetskim i moralnim kriterijima često su služili i intelektualci. Jedni zbog vjere, drugi zbog oportunizma. Rušenja stoljećima važećih estetskih zakonitosti, napada na modernu umjetnost – zato što je moderna umjetnost bila po njihovom uvjerenju nositelj čovjekova nemira, i zato subverzivna – zabrane i odstranjivanje kolega sa značajnim su nonšalantnim i ciničnim gestama često prihvaćali upravo stvaratelji i intelektualci sami.

Prije šest, sedam godina napisao sam da na trgovima i ulicama naših gradova »još danas stoje spomenici i skulpture koje govore o estetskom ukusu tog razdoblja«. No, sedam godina kasnije, nakon svih promjena, to je sve još uvijek tu. Možda da stvarno i ostane, barem u nekakvom muzeju. Neka nas zauvijek podsjeća na vrijeme kada se i nemirna umjetnost morala skloniti pred silom. Kada je u književnosti vladao, po uzoru na partizanske breze, socijalistični realizam, kada se u literarnoj teoriji tomu reklo »teorija odraza« i kada se u poeziji uvažavala ona poezija kojoj su pravi i većinom onemogućeni pjesnici nadjenuli naziv: kramparskolopatarska poezija. Ne samo zato što su takve bile njene stope, ritam i stih, nego i zato što je prije svega opjevala radne pobjede. Pjesma iz tog razdoblja opisuje mladića kako u radnoj brigadi na nasip vozi tačke pune pijeska: »Jednu za Partiju, jednu za Tita, jednu za tebe moja draga...«

To su naravno ekstremni primjeri, ali to je i duh vremena, po kojem se može vidjeti da nemamo više nijedan zadatak. Znamo da je prva upravo književnost otvorila okove totalnog pritiska na sve sfere života. Zato što nije mogla podnijeti monolitnost, jer estetika a priori ne može podnijeti monolitnosti, i zato što je svakidašnji kruh književnosti upravo – različitost. Riskiranje. Traženje. Nemir.

To često nisu razumijeli ni na katoličkoj strani. Prisjetimo se Cankareve Erotike. Silne probleme imao je I jedan od najboljih slovenskih pisaca Ivan Pregelj s Plebanusom Joanessom i s novelom Thabiti kumi. Zato što njegovi tekstovi izražavaju najdublji nemir čovjeka, strah, čuđenje, iskušenje, zabludu. A da su u tome i najdublje i najveće traženje, to su Pregljevi oštri kritičari previdjeli. Tu se naravno radi o drugoj kategoriji, ali svejedno nije moguće previdjeti zajedničke točke razmišljanja tih katoličkih mislilaca, kao i suvremenih, koji bi htjeli da literatura opjevava samo živote svetaca, po mogućnosti s ilustracijama u boji.

Hoću reći da nerazumijevanje raznovrsne, protuslovne ljudske prirode nije izum komunističnih dogmatika. Uvijek nemirno stvaranje nailazilo je na poteškoće s okolinom i bilo u sporu s društvom i ljudima koji su sami uređivali svijet, ali ga nisu reflektirali, otkako postoji siroti ljudski rod ili barem pouzdano – od početka europske civilizacije i kulture novog doba, znači od Svetog pisma i Homera.

Vjerojatno bismo danas teško našli čovjeka koji bi se usudio ustvrditi da Platon nije bio strastven ljubitelj pravde i istine. Ali upravo Platon je bio taj koji je pjesnike istjerao iz svoje države. Platon je bio u usporedbi s kasnijim društvenim reformatorima još razmjerno blag progonitelj literature, osobito ako pomislimo na najzadnje koji su to u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu počeli radili, tako reći, do jučerašnjeg dana. A spisi Amnesty Internationala i PEN-ovog odbora za prognane pisce dokazuju da se to događa još i danas. Knjige ponegdje još i danas gore, te se krijumčare u bačvama, pisci se u mnogim područjima svijeta nalaze u zatvorima.

Što je dakle u istini književnosti da se tako često suprotstavlja istini povijesti, s njenim novim i novim osvajačima? Svako povijesno razdoblje koje na zemlji stvara najbolji od svih mogućih svjetova, svaki puta državu sunca, teško pristaje na onu istinu književnosti koja joj pripovijeda da je samo »slijepi nemir čovječanstva«. Koja joj pripovijeda da ni jedno od društava i ni jedna ljudska spontana odluka, diktirana vrijednost ne može pojedincu oduzeti težinu i odgovornost za njegov život. Možda se povijest ravna prema mjeri čovječanstva, no književnost se ravna prema mjeri čovjeka, pojedinca. Zato si književnost ne može priuštiti ono što si ponekad priušti povijest koja maše svojom spiralnom glavom i kaže: dobro, zadnjih dvjesto godina stvar se razvijala u krivom smjeru, ali sad će biti drugačije. Čovjek, naime, ne živi sto godina ili samo u rijetkim slučajevima. I također, ako mu povijest odredi samo pedeset godina diluvijalne teme, i to je previše. Zato se treba oduprijeti, ako ne drugačije onda tako da se govori drugim jezikom, jezikom nemirne raznovrsnosti.

Ideologija koja pokušava svojom totalnošću osvojiti povijest (koju privremeno može i osvojiti) i raznovrsnost života (koju nikada ne može), očito je stvar vremena koje istječe. Ovo postmoderno doba koje dolazi, žurba koju već živimo svojim ritmom mijenjaju svaku istinu u privid. Današnja postmoderna istina povijesti nas bombardira informacijama, želi neprestano opčinjeno stanje ili barem neprestani uspravni hod državnika po aerodromskim crvenim tepisima, uz postrojene čete, himne, salvu, nesnosnu produkciju povijesti sa svojim porukama iza zatvorenih vrata. Postmoderno doba u svom novom slijepom nemiru želi ostvariti ludu tehnološku i produkcijsku zajednicu pojedinačnih ljudi koji sve to, a i sami sebe, sve manje razumiju.

Ako ne budemo znali što imamo iza sebe, gdje smo i kamo idemo, ako se ne zaustavimo i ne pokušamo barem razmisliti o tim pitanjima, onda će današnja istina povijesti iznova pokušati podrediti ljudske sumnje, a i strasti, njegova veselja i žalosti, isto kao što si podređuje i samu prirodu. Književna umjetnost, ako smijem izreći još samo jednu rečenicu u korist njene raznovrsnosti, ne pokušava nikoga i ništa podrediti, samo se strasno trudi izraziti čovjeka, njegov nemir, njegove nesigurnosti i njegova traženja. To je njena istina.

Svako putovanje je nemirno i čovjekov put kroz povijest je put nemira. A nemir je naravno put iskušenja, riskiranja, a može biti i put koji vodi u cinizam i nihilizam. Ali nema drugog puta kako bi se to izrazilo. Slovenski modernizam šestdesetih godina, koji je pobudio toliko zle krvi, puno je polemika iza sebe ostavio za samo nekoliko književnih i likovnih postignuća, a za sve drugo već je danas jasno da nije bilo dovoljno vrijedno. Modernizam se zapravo sam ispraznio. Doveo se do »opusa ništa«, kao što je neki pjesnik naslovio svoju zbirku. U njoj nije bilo ništa drugo, nego prazni listovi papira. Ipak, u cijelom svom apsurdu ti listovi nisu ostali prazni. Modernizam je bio i svojevrstan odgovor na pokušaj totalnog uređivanja svijeta. Počelo je borbom za pravo ispuštanja interpunkcije u modernim pjesmama, a završilo je opisivanjem strahota na Golom otoku. Nemir modernizma je u nekakvom svom toku doveo do konflikta s društvenim totalitetom, jedan od njegovih glavnih teoretika danas piše pokajničke spise, a neki drugi su se našli u vrtlogu preokreta među njegovim glavnim akterima. Prazni listovi napunili su se novim, kritičkim sadržajima, fragmentarnost modernizma rasla je u cjelinu priče, počela se raspoznavati kompleksnost, međuovisnost svijeta, iz estetskih su počeli rasti novi etički principi i na neobičan način se počelo potvrđivati što tvrdi Brodski i što bi bilo tko ovdje mogao osporiti – da je naime estetika majka etike.

Iako je ta tvrdnja možda preteška, onda barem treba priznati da kroz svoje nemirno ispitivanje i traženje pouzdano dovede do etičkih pitanja i pitanja o smislu našega postojanja. Kada sa Shakespearovim grobarom u ruke uzimamo lubanju jadnog Yoricka, o čemu drugom se možemo pitati nego o smislu i konačnosti našega postojanja, a s tim i o etičnosti naših činova? I oni koji u postkomunizmu preuzimaju osobnu odgovornost za naše postojanje i za naše ukupno slovensko savezništvo, trebali bi na pisaćem stolu uz politične deklaracije i razne amandmane stalno imati i Yorickovu lubanju. I ako bi im pogled na nju previše smetao, onda barem onu od Prešerna ili Kosovela, Preglja ili Balantiča. »Čini mi se«, kaže već spomenuti Josif Brodski, »da bi potencijalnoga gospodara naših sudbina trebali prije svega pitati kako gleda na Stendhala, Dickensa, Dostojevskog, ali ne i kako zamišlja smjer vanjske politike. Već u tome, da je svakidašnji kruh književnosti upravo ljudska različitost i ništavnost, književnost je pouzdan protuotrov za svaki – već poznat ili budući – pokušaj totalnog, kolektivnog rješavanja čovjekovog postojanja.«

Naravno da to ne vrijedi samo za silnike. Vrijedi i za intelektualce, umjetnike i za sve one koji razmišljaju o našem prolaznom postojanju, pogotovo za naš društveni život koji mora neprestano biti povezan s etičkim pitanjima. I tu smo u zapletenim pitanjima postmodernog doba, koje s refleksima postkomunističnog razdoblja već živimo. Rekao sam kako postoji piščeva savjest, moralni instinkt u koji čak i sam u društvenim pitanjima imam povjerenja, barem što se tiče iskušenja koje je iza nas. I neki novinar mi se naveliko izrugivao. Rekao sam da je intelektualac često sklon diktatorstvu, što su mi zamjerili. Ne upozorava nas samo stanje demokracije – gdje nema kraja pitanjima o kojima govorim, čak i kad zaživimo demokratičan život u punom opsegu – nego upravo stanje postkomunizma da nitko, koliko god bio razuman čovjek, ne može očekivati da ćemo mu dati bijelu kartu za totalno uređivanje ljudskih i društvenih pitanja. Demokracija je vladavina većine i neki pisac ili filozof može o većini, o masi misliti što god hoće, možda čak i to što si je na svoja vrata nabio još u prošlom stoljeću filozof Kuralt – Odi profanum vulgus et arceo, ali demokracija je demos – kratein. Doduše, možemo ponoviti i za Ibsenovim junakom iz drame Neprijatelj naroda: manjina uvijek ima pravo, ali to pravo je pravo nemira, svakakve skepse i prema samom sebi. No, mnogi intelektualci koji su se uključili u društvena događanja uvjereni su da imaju upravo »iz nature stvari«, iz vlastitog mišljenja, a kada to znaju, tim su više uvjereni. I upravo to treba pod svaku cijenu uvažiti društvenim sredstvima. Koliko je to daleko od marksističnih centara, iz kojih su nam, prema svojim dugim i napornim studijama, određivali društvene, ekonomske i estetske teorije, moralo, nešto vremena upravo sve, totalnost našeg postojanja, nije teško prosuditi. Uvjeren sam – i polemizirajte sa mnom, ako se slažete – da pripadnost Katoličkoj crkvi, a čak se usuđujem i reći – duboka osobna vjera, ne mogu omogućiti društveni diktat i apriorne etičke presude.

Istina je, kroz postkomunizam nećemo vući samo iskustva s totalitarizmom, nego još teže breme hipokrizije koju smo živjeli. Mislim svi, i neka pokupi kamen onaj koji nije šutio barem onda kada je trebalo progovoriti. I kroz presude o prošlosti, bližoj ili daljnjoj, pokazuje se spremnost na tolerantno suočavanje s vremenom koje živimo. Kako ne prihvaćam ni u čemu utemeljenih paušalizama o klerikalizmu, tako sam odustao od pokušaja da bi ovaj tren i odmah izmjerili i ocijenili moralnu vrijednost svih i svakoga u razdoblju kada je s gajžlo i bombonima vladao komunizam. Recimo tvrdnja, da su neki današnji demokrati na početku osamdesetih godina raskinuli s partijom samo zato što ih nije pustila kod korita. To je teška degradacija povjerenja koje se probija u etičku energiju, a da o izrugivanju Pavlu koji bi očito uvijek morao ostati Savel, uopće ne govorimo. I katolički pisac kojega visoko poštujem, u naglom bijesu mjeri muku progonjenih pisaca i progonjenih duhovnika, ne sa ljekarničkom, već sa tonskom vagom. Čemu samo takve manihejske usporedbe!?

Dobro znamo da smo se svako jutro budili u zapletenom svijetu, iz kojega se naravno dalo na različite načine pobjeći, iako je ipak svako uplitanje u njega s drugačijim stajalištima bilo i veliko riskiranje. I sada dolazimo do suludog položaja – kada više nisu krivi, ili uopće nisu, komunistički moćnici, zapovjednici likvidacija, mali sadisti iz tajne policije, oholi gurguri i nasilnici, nego ljudi koji su im se suprotstavljali i zbog toga su plaćali nesigurnošću i strahom, ako ne i zatvorima, gubitkom posla, nemogućnošću tiskanja knjiga itd. Kamo ćemo stići, ako tako nastavimo? Tamo gdje ćemo biti krivi za društvenu ludost koja je upravo prošla, svi koji smo u njoj živjeli i preživjeli. Je li to obećanje postmoderne i je li to njena živa predaja?

Postmoderno vrijeme je vrijeme politike, pragme, pokušaja s naglim i učinkovitim rješenjima. Politika postaje igra interesa, što je vjerojatno normalno, iako bi čovjek očekivao u vokabularu stranačkih voditelja više vizionarstva, da ne kažem utopija, o kojima se isplati sanjati. Za pisca postaje takvo vrijeme nezanimljivo, glasno i sa svojom mnoštvenom bukom dosadno. Ne sumnjam da će uskoro duhovna i umjetnička pitanja ponovo postati uzbudljivija od političkih govora. Našem postkomunističnom vremenu, sve više običnom pragmatičnom vremenu nedostaje duhovnog viška. Istina da je još uvijek pun povijesnog, ali ne i unutarnjeg, tražećeg, znatiželjnog, riskirajućeg nemira.

To naravno ne znači da imam nešto protiv »mlade slovenske demokracije«. Kao neki od onih kojima je upravo kritika i skepsa kruga kojemu sam aktivno pripadao – odlučno pripomogla slomu jednoumlja, kako se tomu danas kaže u Sloveniji. To samo znači da je uzbudljiva i raznovrsna intelektualna energija, koju je slovensko proljeće nosilo u sebi, na nevidljiv način nepoznato otekla nekamo. Da je samo politički život postao čovjeku mišljenja i pjesništva nedovoljan. Jednodimenzionalno. Plošno. Dolazeća jednoličnost europskog političkog standarda će u slovenskoj inačici uskoro postati provincijalna i odurna, ako ne bude imala svoju refleksiju, svoj drugačiji, nadmašeni pogled – svoj rub.

Lamentacije o odgurnutosti pisaca i kulture uopće na rub društvenog događanja su u ovom kontekstu narcisoidne i anakrone. Ako, naime, uzbudljiva i raznovrsna intelektualna energija nije otekla nekamo nepoznato, nego iz vrtložnog središta političke kombinatorike na rub, onda se je našla na pravome mjestu. Čovjek mišljenja i pjesništva točno tamo spada – na rub. Na oštar rub stvaranja i premišljanja.

Možda će postmoderno vrijeme, kada preživi sadašnji labirint postkomunizma, donijeti neokonzervativizam, a možda i trijumfe novog liberalizna, ali zasigurno ne doslovnu obnovu nečega što je već bilo. To će biti vrijeme u kojem ćemo morati živjeti s iskustvom modernog 20. stoljeća. Stoljeća, u kojem Bog nije umro, iako se nebo često moglo vidjeti prazno. Stoljeća, u kojem nije bilo kraja umjetnosti, iako si ga je sama propisivala. I stoljeća koje nije donijelo kraj povijesti, iako ga neki milenijaristi jasno vide.

Ne sumnajm da nas povijest čeka s novim zamkama i iznenađenjima. Neka onda bude spiralni razvoj proces ili slijepi nemir čovječanstva. Iznenađenja koja neće uvijek biti ugodna. Na njih ćemo biti spremni samo ako budemo u punoj i tolerantnoj savjesti, u svijesti koja ima osjećaj za nemir čovjeka, pojedinačnog, nosili sa sobom što smo proživjeli, vidjeli, spoznali. Ako »uzmemo na se« prošlost, kao što je rekla Spomenka Hribar, u svom najboljem vremenu. I upravo u tome vidim mogućnost za naše današnje vrijeme. Usred nemira sačuvati mirno znanje o predaji, o živoj predaji.

Prevela: Ivana Bliznac

___________________________________

Drago Jančar (1948.) – Pripada najboljem krugu slovenskih pripovjedača i dramatičara, esejista i publicista što ponajbolje dokazuju i brojni prijevodi njegovih djela. Tajnik je i glavni urednik najstarijeg slovenskog izdavačkog društva Slovenske matice. Često nastupa s književnim čitanjima i predavanjima u vodećim kulturnim centrima Europe. Redoviti je član SAZU. Njegova esejistika, za koju je bio nagrađivan dva puta: za zbirku Razbiti vrč 1993. i za zbirku Egiptovski lonci mesa 1995. ghodine, donosi na slovenski prostor egzistencijalnu i prije svega političku esejistiku te uz njih iskrenu i odgovornu analizu razdoblja nakon osamostaljenja. Djela: Sproti: eseji in članki (1984.), Terra incognita (1989.), Razbiti vrč (1992.), Egiptovski lonci mesa (1995.), Konec tisočletja in drugi zapisi (2002.), Privlačnost praznine: litararni eseji in zapisi (2002.).