Muke književnosti, muke identiteta

Današnje vrijeme (u nas i u svijetu) nije osobito naklonjeno »tihom« kulturnom snovanju, ne iskazuje posebnu pozornost djelima koja kriju svoju vrijednost za velom stidljivosti: u doba buke čujemo samo ono što je još bučnije, obraćamo pažnju samo (ili barem u prvome redu) na djela koja nas tjeraju i prisiljavaju da se njima bavimo, takva koja zapažamo i osjećamo čak i kada za njih ne želimo znati. Današnja kultura postaje, ili je već postala, angažirana kultura, nerijetko naglašeno tendenciozna, i to u obliku kakvog u prošlosti nismo poznavali.

U toj zakonitosti, koja je rezultanta temeljnih zakonitosti društva i vremena, gotovo samo po sebi podrazumijeva se da je u prvome planu prije svega književnost – riječ u svim svojim mogućnostima: pisana, govorena, igrana (pa i uprizorena). Zašto baš riječ? Vjerojatno zato što je još uvijek čovjekovo temeljno sredstvo sporazumijevanja, istodobno i onaj izražajni oblik koji omogućuje preciznije poruke, najnedvosmisleniji angažman. Kada je to namjera, naravno, u određenim odnosima i okolnostima, među njenim najmoćnijim oružjem i dalje je metafora. Misaona ništa manje od poetske.

Ovu pretpostavku, tvrdnju, s lakoćom bi potkrijepilo najprimjerenije sociološko istraživanje koje bi moralo utvrditi kako je upravo književnost u najširem smislu riječi (književnost svih vrsta, kazalište, sadržajna, tekstovna strana filma, radijske i televizijske drame) – ona duhovna pozicija društva i naroda koju ovako ili onako čitavo vrijeme pokušavamo urediti i rado bismo je napokon uskladili s onime što nam se prikazuje kao središnja pozicija naše zajedničke nacionalne i društvene sudbine. I upravo u toj zagledanosti u ključne ciljeve i zadubljenosti u glavni smjer na putu do njih, književnost se razotkriva kao više ili manje stalno uznemirujuća prisutnost: budi sumnju u odabrani put, pomiče ili barem zamagljuje ciljeve, stvara posebno raspoloženje, umije i može oblikovati naš emocionalni svijet.

Čini se da je slovenska književnost takva i danas, ili barem onaj njen dio koji nas tjera da se njime bavimo.

Naša majušnost (populacijska, ekonomska, vojna i čitav niz drugih) i u sadašnjem nas vremenu obvezuje duhovnim vrijednostima koje u sretnim okolnostima mogu biti važna moć i viša (povijesna?) isprika za naše postojanje, naše slobodno i dostojanstveno trajanje u prostoru i vremenu. Drugim riječima, zbog same prirode modernog (post)industrijskog društva, naš je najveći stvaralački uspjeh više ili manje uspješno uključivanje u međunarodnu podjelu rada; no, unutar ekonomike nedvojbeno ne možemo doseći onu izvornost koja bi odlučnije oblikovala naš individualni i kolektivni identitet (kao primjerice Japan), zbog čega taj identitet i dalje tražimo i otkrivamo u svijetu »ideologije«, shvaćene u najširem smislu riječi. Tako naš odnos prema samoupravljanju već odavno nije pitanje samo društvenog sustava i radnih odnosa, već je i središnje etičko pitanje društva, nešto što nam se čini da nas na poseban način određuje. Upravo ta etična prvina koju želimo pridati samoupravljanju ili je u njemu očuvati najrječitije svjedoči da nam je svijest o različitosti i posebnosti prijeko potrebna. Jer, jedino je tako moguće razumijeti iznimno značenje što ga i slovenska politička misao daje svestranom osmišljavanju našega cjelokupnog rada i postojanja. Stoga je sasvim razumljiva misao da je književnost već po svojoj prirodi jedna od temeljnih mogućnosti u oblikovanju te svijesti koja neprestano i neprecizno važe i mjeri koliko je u tom našem identitetu moći i vrijednosti života. I u tom su nastojanju politička i književna misao jednakih pobuda, potekle iz istoga vrela, no u daljnjem toku često se razilaze, katkad jedna drugoj poričući čistoću izvora, a za visokih su »vodostaja« jedna drugoj i objektivna opasnost.

Kakva je ta suovisnost u sadašnjem trenutku?

Spomenimo odmah da među njima postoji određena napetost. Je li plodna? Je li štetna? Barem jedno je sigurno: usred smo krize koja zasigurno nije samo ekonomska, u što bi nas neki željeli uvjeriti, već također, možda i prije svega, kriza identiteta. Jednostavno rečeno: nismo više posve sigurni što smo zapravo, otuda toliko propitivanja na svim razinama, toliko svakojakog međusobnog uvjeravanja. Kad ne bismo duboko sumnjali, ne bismo se toliko propitivali, zaokupio bi nas ponajprije rad, taj stvaralački rad što u nama i posvuda oko nas raspršuje svoju radosnu svjetlost smisla. Jasno vidljiv identitet sebe, naroda i društva već je i put u budućnost. A upravo takav put nam nedostaje. Poljuljan identitet tjera nas da u potpunosti upućujemo pogled u prošlost. Književnost također podliježe tom zakonu. Mnogo je stvari koje smo već izbrisali iz sjećanja, a sada se vraćaju i postaju važnima. S njima se treba suočiti. Ne samo književno, već i politički. Po svemu sudeći i moralno, ta narod smo koji pri svakom pogledu unatrag vidi grijeh, ponovimo li to crkvenom terminologijom: grijeh u mislima, riječima i djelima.

Upravo smo sada u takvom vrtlogu unakrsnog ispitivanja savjesti: jesmo li (bili) kao narod, kao društvo, kao pojedinci vrijedni svoje slike? I baš je u tome dobar dio slovenske suvremene književnosti (kazališta, filma itd.) pronašao svoju »mogućnost«, nadahnjuje ga osjećaj dužnosti zbog kojeg pokreće i potiče širi pretres stvari koje bi po svojoj prirodi prije pripadale u druga područja, posebno u povijesno istraživanje, a prethodila bi trezvena politička analiza. Književnost je, dakako, u tim temama pronašla posebne vrste angažmana i u mnogim slučajevima ne izbjegava, kao što je rečeno, neke sasvim nove oblike tendencioznosti.

Je li književnost time prekoračila svoje prirodne granice i našla se u istom košu s politikom, zbog čega je dijalog koji se među njima neizbježno uspostavlja nužno politički? Pretežno ili čak samo politički?

Ta nanovo otvorena pitanja teška su i bolna: nema sumnje, primjerice, da velika epopeja narodnooslobodilačke borbe i revolucije ima i tamnih strana: želi li ih književnost samo pročitati pod povećalom neopterećne istine? Politika neće dopustiti da nekoliko tamnih listova zasjeni veliku svjetlost, naše najveće blago, zatvoreno u toj velikoj knjizi naroda za trenutke našeg kolebanja i primjer budućim naraštajima? Jednako kao u dachauškim procesima, Golom otoku, memoraskim ili romanesknim životopisima književnika koji su nedužni prolazili zatvore itd. Prije nekoliko dana na nekom simpoziju u Trstu pozorno sam slušao Josipa Tavčara koji je pokušao dočarati kretivna gibanja književnika triju susjednih civilizacija (slavenske, romanske i germanske) u prostoru između Alpa i Jadranskog mora, mišlju na upravo spomenute teme kojima se s tolikom predanošću bavi slovenska književnost (naročito proza i kazalište): prihvatljivim mi se, naime, učinio njegov zaključak da slavenski književnik (u ovom slučaju slovenski) najčešće stvara zbog boli, žalosti, ukratko, nečega što ga pogađa, muči. Udjel građanskoga u toj književnosti često je veći i snažniji od umjetničkoga, otuda tako malo stvaralačke radosti, zanesenosti u vlastitu pripovijest i toliko strasti u razotkrivanju nečega na što bi u konačnici trebala odgovoriti politička ocjena. I tako su se politika i književnost našli u neugodnom ispreplitanju, jedna drugoj dosadna realnost, premda obje pogleda uperenog u taj sudbonosni slovenski identitet koji se u takvim trenucima čini toliko potrebnijim, iako možda zbog upravo tih grčeva i muka zamagljen i poljuljan.

Dijalog između politike i književnosti doduše postoji, premda još uvijek samo u posrednom obliku: književnost uznemiruje politički mir otvaranjem tema koje, iako književno »obrađene«, imaju političku poruku i djeluju na političku više nego na estetsku svijest čitatelja. I tako se književnost (govorimo samo o jednom njenom dijelu, iako taj trenutak ima najveći odjek) htjeli-ne htjeli socijalizirala i postala jednim od čimbenika dnevnog političkog života. Je li takav njen put ispravan? Trebamo li je žaliti? Stanje traje već nekoliko godina, barem od Jovanovićeva Oslobođenja Skopja, a u posljednje vrijeme postupno jača. Čini se da je upravo sadašnje vrijeme za nju najpovoljnije: nekadašnjem interesu kritike pridružilo se neobično zanimanje publike (primjer komedije Alenke Goljevšček Pod Prešernovom glavom). Zanimljivo je kako se još prije dobrih deset godina (1973.) Kavčičev Zapisnik nije mogao uvući gledateljima pod kožu, iako se bez pretvaranja prihvaća tabu teme i zasigurno je jedan od najboljih romana te vrste u nas. Zašto se tada javnost nije osobito uznemirila kad je roman doživio prilično skromno formulirana politička odbacivanja (pisac je zbog njih ostao bez već najavljene nagrade Prešernove zaklade)? Istina je da ga nije, ili barem dovoljno, poduprla stručna književna kritika, premda ga je ocijenila vrlo pozitivno, dok se kritika danas uspješno zauzima za takva djela te ih s višestruko povećanim odazivom posredno podupire i javnost (dva izdanja Levitana i Prešernova nagrada njegovu autoru Zupanu, dva izdanja i niz prijevoda Hofmanova romana Noć do jutra, u vrlo kratkom vremenu dva izdanja Torkarova Umiranja na rate, Pod Prešernovom glavom, čija oduševljena publika već dugo puni dvoranu ljubljanskoga Gradskog kazališta).

Svakako je moguće o tim i nekim drugim (manje poznatim) tekstovima izjašnjavati se tako ili onako, no u svakom slučaju ostaje činjenica da se radi o više ili manje uspješnoj književnosti koja barem u svom prvom susretu s publikom djeluje ponajprije na njegovu političku svijest. Dio uspjeha zacijelo treba pripisati i onom poznatom iščekivanju: hoće li knjiga dobro proći?, hoće li predstava proteći u redu? Međutim, pri tom ne treba previdjeti da toliki odjek te književnosti uvjetuje također, ako ne i sasvim, naš poljuljani duhovni (nacionalni, društveno-povijesni, individualni) identitet. Naš osjećaj da se ne možemo s pretjerano velikim pouzdanjem osloniti na njega, no u našoj psihi te povijesnom i društvenom iskustvu takav nam je identitet, kako je već spomenuto, prijeko potreban. Jednostavno je sudbina: stoga tu pojavu ne treba podcjenjivati, pokušati kao dosadnu muhu otjerati zamahom ruke, najmanje što je moguće i potrebno reći o ovoj književnosti, posebno o njenom odjeku, jest da je treba shvatiti kao upozorenje da moramo ponovno razmisliti o sebi u tom poslijeratnom razdoblju koje već postaje povijest, iako naši povjesničari još uvijek ne znaju kako bi ga se latili, i na tom prostoru koji Božjom milošću nije odvijeka i dovijeka slovenski, neovisno od temeljnih razloga našeg postojanja u njemu.

Posve je razumljivo da je reakcijama koje ta književnost u javnosti izaziva moguće politički manipulirati, i to u obje krajnosti, kako bagateliziranjem tako i predimenzioniranjem te pojave.

Naime: književnost, čak i kada je dokumentarna, uz informaciju koju donosi i umjetnički užitak kojeg nudi, stvara i ne uvijek posve uzbudljivo raspoloženje koje, kada dođe do vrenja ili blizu njega, ima i svoju iracionalnu dimenziju. Ako književnost pokreće i nudi povijesne teme, povjesničari ih moraju razmotriti i odrediti im najobjektivnije mjesto u našem znanju o sebi. Izvlačenje na vremensku, povijesnu ili tko zna kakvu distancu više nije opravdano. Moderni svijet vrti se mnogo brže nego prije, četrdeset godina već je cijeli vijek, odmah nakon rata vjerovali smo u moć krampa i lopate, sada si već predbacujemo da kasnimo u najširoj upotrebi računala. Povjesničari, dakle, ne smiju zaostajati za tehnološkim razvojem, i to čitavu civilizacijsku eru.

Već je neko vrijeme predmet javne rasprave projekt Slovenija 2000., sigurno najambiciozniji dokument dosad, kakav god bio, iako je rasprava o njemu toliko skromna i bezizražajna da gotovo i ne zaslužuje to ime. Jesmo li uistinu tako strahovito usmjereni u prošlost da nam nije stalo što sami sebi planiramo za budućnost? Nemam namjeru miješati obje stvari, prirodno je i neizbježno da nijedan list iz nejednako rasvijetljene knjige naše prošlosti ne ostane nepročitan i da nijedna stranica našega života ne bude u kazalu, premda bismo se svejedno morali zabrinuti nad spoznajom da jedan jedini događaj, čin ili moralni stav u prošlosti može trgnuti našu bezdušnost, ali nas k odgovornom razmišljanju ne može povući ono što predviđamo da će biti naša sutrašnja sudbina. Materijalna i duhovna. Zacijelo smo ponovno pri samoj prirodi čovjeka: bol i muka koji se rađaju iz iskustva moćniji su i dublji od moguće sumnje u mogućnost onoga što tek dolazi, iako će ti projekti za petnaest, dvadeset godina postati slovenska društvena i nacionalna sudbina. Narod koji više nije kreativno radoznao kakva će biti njegova sutrašnja slika i sudbina, nesumnjivo je u ozbiljnoj stisci.

Jesmo li i ovoga trenutka u takvoj ozbiljnoj stisci?

U svojevrsnoj stisci zacijelo je i književnost (kao što je ovdje rečeno, cijelo je vrijeme riječ o njenom najkritičnijem dijelu), jer se našla u procijepu između umjetničke ambicije i politčkog učinka kojeg izaziva svojom porukom. Mudraci znaju da ništa što se dogodilo ne može ostati skriveno, stoga je ova književnost zaslužna za unaprjeđenje istraživanja još neistraženog ili premalo istraženog. Je li tendenciozna, jednostrana? Možda, u pojedinim slučajevima svakako, premda još uvijek u mnogim segmentima našega života ispunjava prazninu koju su mnoge druge djelatnosti svjesno ili iz neznanja i slabog poznavanja čovjekove duše zaobišle. Primjer Torkarove komedije Pod Prešernovom glavom i više je nego poučan: kada bi našu školsku reformu i cijeli sustav obrazovanja mogla usporedo i neopterećeno pratiti kritika, odgovorna i kreativna, koja bi imala i javnu moć da već u nacrtima otklanja neprikladne poteze, takva predstava uopće ne bi bila moguća, a pouzdano ne bi bilo takve potvrde publike njenoj inače sasvim očitoj paraboli o sudbini neke škole koja je pokušala kritično sudjelovati i odgovorno suoblikovati reformu, no nije joj bilo dato da se kritički izrazi. Što bi nas moralo više povrijediti: pamflet ili čin koji ga je nadahnuo? Lakše je, naravno, ljutiti se na pamflet, no nije mudro.

Književnost se socijalizirala per negationem. Moralnom kritikom, otpužbom, ponekad već i jednostavnim razotkrivanjem skrivenoga, ponovno je postala javna stvar. Čitatelji s većom osvješćenošću iznova posežu za domaćom knjigom da bi u njoj pronašli istinu, možda i samo odgovor kojeg drugdje neće pronaći. Taj nenadani »prodor« književnosti u područje političke emocije svjedoči prije svega o tome kako je naš život, javni i intimni, međusobno isprepleten u svim svojim pojavnim oblicima, kako je svaki pojedini dio toga života važan, neizostavan kad u takvoj ili drugačijoj stisci istinski osjetimo potrebu da možda zbunjeno, ali i s iščekivanjem dotaknemo svoju sliku.

Naravno, umjesno je i pitanje – nema li u političkom angažmanu, u tendencioznosti te književnosti i nečeg nedopadljivog što potkopava pozitivna nastojanja naroda i društva, i ako takvo što postoji, zašto nitko unutar kulture same to ne razotkrije? Iskustvo nam govori da su pokušaji takvog »unutarnjeg« raščišćavanja rijetki, a prije svega neučinkoviti, ulje su, a ne voda na vatru. Vjerojatno zato što tu književnost (nazovimo ju politička) otklanjaju u cijelosti zajedno s njenim autorima: očito će trebati vremena da se tok koji sada dere obalu umiri na ravnici, da se njegove vode izbistre; trenutačno prevladava osjećaj da je taj tok potreban kako bi se njegove vode razlile po suhoj zemlji i kako mu ne ide postavljanje brana za elektrane koje nikada neće proizvoditi humanu energiju. Taj tok književnosti tjera posebna strast, a ni naš odaziv na njega nije bez strasti. Možda ćemo tek morati naučiti kako ostati mudri i razboriti a da pritom ne potiskujemo strast u sebi. Tada, u takvoj ljudskoj i političkoj zrelosti, bit ćemo sposobni i pravedno gledati na tu književnost. Bez idolopoklonstva i slijepoga poricanja.

Nužna napomena na kraju ovog razmišljanja: sve što je ovdje bilo izrečeno, odnosi se na književnost, doduše političku, ali pisanu s umjetničkom ambicijom, i djelo je autorâ koji su neizostavan dio suvremene slovenske književnosti. Posve drugačija rasprava bila bi potrebna za opsežnu i često vrlo ispolitiziranu esejistiku, kritiku, recenzije i razne vrste prigodnih zapisa koji tu književnost prate, opravdano ili neopravdano podupiru, prisežu na nju, uzdižu u kulturnu obvezu svih i svakoga, a žive prvenstveno od nje. Drugačija rasprava, koja također zahtijeva stručnu osposobljenost drugačiju od moje.

Pa i to, što je zapisano, ne želi i ne pokušava biti ništa više od onoga što jest: osobno razmišljanje o zajedničkim stvarima koje su naša današnja muka i bol, čak i uzrok mnogih nesporazuma kad međusobno i sami ratujemo, ponekad kao vjetrenjače protiv vjetra, za svoj identitet. Osobni, nacionalni, društveni. Bez toga je naša postojanost u ovom prostoru i vremenu poljuljana.

Ljubljana, sredinom studenog 1984.

Prevela: Ana Jambrek

____________________________________

Ciril Zlobec (1925.) – Diplomirao je slavistiku; nekoliko godina bio je novinar u Ljubljanskoj pravici, a potom urednik Radija Ljubljana i TV Ljubljane. Redoviti je član SAZU. Kulturnoj i književnoj javnosti poznat je kao pisac većeg broja pjesničkih zbirki i romana, kao jedan od autora Pesmi štirih, zbirke pjesama koja je u pedesetima vidno zakoračila u idejnu dinamiku slovenske lirike, nadalje kao suurednik revije Beseda i kao dugogodišnji glavni urednik Sodobnosti. U slovenskoj svijesti se posebno ukorijenio svojim temeljitim i dosljednim reakcijama na aktualna kulturna, politička i književna zbivanja. U vrijeme slovenskog političkog osamostaljivanja uključio se u politiku i bio je član Predsjedništva RS. U Zlobecovoj esejistici posebno su značajne njegove misli o kulturnim odnosima s Europom, o slovenskoj samobitnosti i o samostalnosti. Djela: Poezija in politika (1975.), Slovenska samobitnost in pisatelj (1986.), Priznam, rekel sem... (1988.), Lepo je biti Slovenec, ni pa lahko (1992.).