Međuknjiževna tumačenja hrvatskoga i crnogorskoga romana

Jakov Sabljić autor je knjige znakovitoga naslova – Hrvatski i crnogorski roman: međuknjiževna tumačenja. Posrijedi je znanstveno djelo u kojem je sustavno istražena tema književnosti u pokretu. Međutim, ono što je posebna vrijednost ostvarenoga pristupa svakako je komparativno omjeravanje suvremene hrvatske i crnogorske književnosti, točnije recentnoga romana iz obaju literarnih korpusa. Time je obogaćena južnoslavenska komparatistika, a uglavnom bezgraničan zemljovid u oblikovanju najnovije beletristike dobio je tim znanstvenim pothvatom konkretnije obrise.

U prvom dijelu knjige naslovljenom »Uvodno o hrvatskom i crnogorskom romanu – pitanja poetike i ideologije« nabrojani su hrvatski i crnogorski pisci te njihovi romani koji se analiziraju u preostalim poglavljima, prezentirani su kriteriji prema kojima se izvrđio izbor djelâ (pogodnost za tematski naznačenu analizu, njihova recepcija od trenutka objavljivanja, njihova reprezentativnost i nagrađivanost te njihovo antologiziranje), uspostavljen je kratak književnopovijesni kontekst na planu svake od književnosti, razmotrene su terminološke i žanrovske nedoumice u vezi s interpretiranom građom, obrazloženi su predmet, zadaci i ciljevi istraživanja, metodologija znanstvenoga rada i postupci analize. Drugo, treće i četvrto poglavlje čine središnji dio ove knjige. U njima se uzimanjem u obzir triju naznačenih kategorija, nove proizvodnje zbilje, granice i identiteta, analiziraju odabrani primjeri pojedinoga tipa romana u objema književnostima.

U drugom poglavlju naslovljenom »Historiografska fikcija« analizirani su romaneskni tekstovi realizirani u okviru najproduktivnijega žanrovskog modela – povijesnoga romana, a žanrovski miješana djela u trećem poglavlju »Žanrovski hibridi«. Četvrtim dijelom »Analitički i autobiografski romani« obuhvaćeni su primjeri svake pojedine vrste romana iz spomenutog naslova poglavlja, pa se najprije načelno, a potom posebno na razini analiziranih romana raspravlja o strategijama integriranja postupka filmskoga mimetizma u suvremenom romanu te se nastoji odgovoriti na pitanje o razlozima rabljenja toga postupka. Napokon, zadnji je dio knjige »Recepcija – metodologija – metodika«, tematska cjelina koja stoji gotovo samostalno u odnosu na centralnu problematiku pa se može promatrati kao metodički inspiriran dodatak kojim se demonstrira kompetencija visokoškolske metodike u interpretaciji suvremenih romanesknih tekstova, odnosno daje značajan prilog poboljšanju visokoškolske interpretacije književnosti. Međutim, Sabljić se u tom poglavlju ne zadržava isključivo na interpretaciji s metodičkoga motrišta proznih djela iz razmatranih korpusa, jer se problemski koncept istraživanja također ostvaruje na brojnim tekstovima iz europske književne tradicije u cjelini.

Analizirani korpus čine isključivo djela objavljena tijekom devedesetih godina 20. stoljeća te prvoga desetljeća 21. stoljeća, a napisali su ih izabrani pisci rođeni u šestoj i sedmoj dekadi prošlog stoljeća, što pokazuje da je autor izvršio svojevrstan rez kojim bira iz cjeline romansijerskoga iskustva i jedne i druge književnosti u tom periodu upravo one tekstove i one romanopisce kojima će lakše i preglednije dokazivati zacrtanu problematiku. Tako se konstituira gotovo svojevrsna generacijska podjela ili formira generacijski model kojemu je u osnovi slično kulturno-historijsko iskustvo. Sabljić se opredijelio za ove crnogorske autore i njihova djela: Balša Brković (Privatna galerija, 2002.), Igor Đonović (Ogledalo, 1996.), Andrej Nikolaidis (Zašto Mira Furlan, 1996.; Oni!, 2001.; Mimesis, 2003.), Dragan Radulović (Auschwitz Café, 2003.), Predrag Sekulić (Made in Yugoslavia, 2002.; Harem, 2004.), Ognjen Spahić (Hansenova djeca, 2004.), Momčilo Zeković (Zaliveni fikus, 2003.). Iz cjelokupne pak novije romaneskne produkcije u Hrvatskoj izvrđen je ciljani izbor sljedeăih autora i djelâ: Stanko Andriă (Simurg, 2005.), Vlado Bulić (Putovanje u srce hrvatskog sna, 2006.), Boris Dežulović (Christkind, 2003.), Miljenko Jergović (Dvori od oraha, 2003.), Miroslav Kirin (Album, 2001.), Marinko Koščec (Otok pod morem, 1999.), Boris Perić (Vampir, 2006.), Igor Štiks (Dvorac u Romagni, 2000.; Elijahova stolica, 2006.), Tomislav Zajec (Soba za razbijanje, 1998.; Ulaz u Crnu kutiju, 2001.; Ljudožderi, 2005.).

Vrlo je zanimljiv opći cilj istraživanja koji se sastoji u određivanju načina kako se u odabranim romanima konstruira status zbilje, granice i identiteta. Naime, izabrani su tekstovi drugačije pozicionirani u odnosu na realizacije generacije pisaca neposredno prije njihove pojave – svojim pismom koji ide za tim da se razgradnjom i propitivanjem, rekonstituiranjem i rekontekstualiziranjem otkriva novi horizont i koncept, koncept koji uobličava svoje iskustvo jezikom, književnošću i kulturom u cjelini. Takva analitička optika rezultirala je pregledom i ocjenom tipoloških oznaka suvremenoga hrvatskoga i crnogorskoga romana te njihovih semantičkih modela u oblikovanju instancija zbilje (problem mimeze, simulakralizacija), granice (kulturne, civilizacijske, nacionalne, tjelesne) i identiteta (nacionalnog, individualnog, medijski posredovanog).

Nekoliko je analitičkih usmjerenja poslužilo autoru u metodološkoj organizaciji predstavljene znanstvene građe. Ponajprije, posrijedi je dekonstrukcija na temelju koje se u samim djelima raščlanjuju pojedine binarne opozicije među kojima postoji hijerarhija pa je dekonstrukcija sredstvo njihova narativnoga prokazivanja, ali istodobno i upozorenja na pojedine kontradiktornosti, budući da se tekstom jednako tako konstruiraju iste ili drugačije misaone opreke. Nadalje, u skladu s političkom ili ideološkom analizom polazna je teza da književni tekstovi sadrže tvrdnje koje su ideologične jer izražavaju niz socijalnih i političkih odnosa moći i vrijednosti važnih za konkretno društveno okruženje njihova nastanka. Autor također polazi od pretpostavke da svaka kultura raspolaže oblicima govorenja i konceptualiziranja iskustva, načinima cenzuriranja određenih sadržaja te protokolima nadzora i organizacije govora. Diskurs je tako pokazatelj načina na koji određena zajednica vidi svijet, posebice u odnosu na raspodjelu i primjenu društvene moći.

Različiti diskursi u diskursima suvremenoga romana analiziraju se osobito s obzirom na njihovu tematizaciju u okvirima ideološkoga, institucionalnoga i medijskoga konstruiranja kulturne imaginacije. Na tom je tragu još jedna analitička orijentacija koja je u skladu s komparativnom imagologijom. Takvim teorijskim postavom u radu se provokativno aktualizira problematika kulturnih stereotipa, odnosno (ne)poželjnih slika pridruženih pojedinim natuknicama hrvatskoga i crnogorskoga kulturnoga kompleksa. U skladu s tim uvjerljivo se analiziraju domaće i strane predodžbe o Hrvatskoj i Crnoj Gori te se iscrpno osvjetljuje problem sociokulturne konstrukcije i reprezentacije Balkana. Osim toga, Sabljić istražuje do kojih kulturnih imena, željenih diskursa za pohranjivanje znanja i svijesti o identitetu, dovodi književnost kao simbolički preobražaj stvarnoga, osobito u kontekstu usložnjene situacije u kojoj je »stvarno« zapravo već medijski ili kako drugačije prerađeno, tj. narativno ili figurativno prethodno kodirano.

Autoru knjige navedena su analitička polazišta bila temelj za panoramski pogled u najnoviju produkciju romana s ciljem uvođenja barem njihove načelne sistematizacije unatoč stilotvornoj šarolikosti te izostanku prevladavajućega književnoga kanona i valorizacijskih principa. Sabljić slijedi misaonu liniju prema kojoj je u hrvatskoj književnosti situacija poetičkih smjena bila nalik na sve druge prethodne budući da je jedan teorijski um, preciznije poetiku kvorumaša, zamijenio jedan drugačiji, posve »praktični« um s dominantnim tematskim usmjerenjem na fenomene svakodnevne zbilje. U crnogorskoj je književnosti ta smjena zamjetna u znantno zaoštrenijem odnosu književnih produkata nastalih prije i poslije devedesetih. Na općenitoj razini rasprave riječ je o odnosu utemeljenom na svjetonazorskoj opreci između stoljećima dominantne epski kodirane zbilje, granice i identiteta (sinkroničnost, stroga granica prema neprijateljskom »Drugom« i folklorna kultura) te istih tih kategorija izmijenjenih pod utjecajem popularne kulture kao sredstva distanciranja od epskoga modela svijeta (simulakralnošću, fluidnošću tjelesnih granica i identitetom definiranim elementima popularne kulture).

Knjiga Hrvatski i crnogorski roman dijelom se zasniva i na uočavanju snažne prožetosti suvremenoga hrvatskoga i crnogorskoga romana elementima popularne kulture koji se tumače dvojako. Tako je droga sredstvo bijega, ali i samouništenja; brojne referencije na glazbu, film i potrošačke proizvode redovito čine polje identifikacije likova, ali su i signal fenomenologije otpada, hiperproizvodnje i konzumerističkoga mentaliteta. Nadalje, sadržaji televizijskih serijala, filmski mimetizam, reklame, elektronička pošta, stvarnosne emisije, život u kiberprostoru itd., samo su neki vidovi pojedinih romana snažno markiranih procesom simulakralizacije pripovjednih svjetova. Zbog toga se pozornost usmjeruje na shvaăanje relacija socijalnih, kulturnih, ekonomskih procesa, s jedne, te, s druge strane, romanâ koji se interpretiraju na podlozi veza realne egzistencije i estetskih struktura literarnoga znaka.

U knjizi Sabljić međuknjiževnim tumačenjima opetovano dokazuje ontološko utemeljivanje svjetova najnovijega romana na dva iznimno eksploatirana načina: prvo, tako što se imaginarno prikazuje kao realno i, drugo, tako što se realno prikazuje kao imaginarno. U tako zacrtanim koordinatama odabrani korpus predstavljao bi primjere obuhvatnije shvaćene tendencije postmodernoga pozitivizma koja se ostvaruje unutar prepoznatih modela suvremene spisateljske prakse: historiografske fikcije, žanrovskih hibrida, analitičko-psihološkoga, analitičko-društvenoga i autobiografskoga romana.

Posebno se izdvaja peto poglavlje koje je specifično jer su u njemu naglašeni teorijski aspekti visokoškolske nastave književnosti te se otkrivaju praktični rezultati interpretacijske konkretizacije pojedinih primjera hrvatskih i crnogorskih romana. Primjerice, opisuje se mogućnost povezivanja romana Oni! Andreja Nikolaidisa te romana Ljudožderi Tomislava Zajeca na osnovi teme kanibalizma i pojedinih stilskih značajki. Na taj način, metodički modeli koje autor teorijski razrađuje i uspjeđno provjerava I u radu sa studentima povezani su s interliterarnom interpretacijom demonstriranom povezivanjem djelâ iz hrvatske i crnogorske knjiţevnosti. Međuknjiževna interpretacija kao djelotvorna metoda/sustav uvođenja književnih djela u receptivni svijet studenata u prednosti je zbog: dinamičnosti, raznovrsnosti, otvorenosti, višestruke primjenjivosti u kasnijoj uporabi, korelativnosti s već usvojenim spoznajama i iskustvom te zbog aktiviranja različitih metoda mišljenja – analize, sinteze, komparacije i stvaralačkoga mišljenja.

Knjiga Hrvatski i crnogorski roman: međuknjiževna tumačenja svojim je sadržajem usmjerena na područje koje je u znanosti o književnosti dosad bilo zanemareno i sustavno još neistraženo. U tom smislu riječ je o izdanju koje predstavlja važan i vrijedan znanstveni doprinos promišljanju suvremenoga romana. Analizirana djela iz obiju književnosti tek u novije vrijeme počinju pobuđivati zanimanje pa je tema tim značajnija jer ne samo da se njome u središte književnopovijesnoga i teorijskoga bavljenja stavljaju dosad nedovoljno ili nikako znanstveno vrednovani romani, veă ih se analizira i komparira na tragu nove paradigme u proučavanju knjiţevnosti – problematiziranjem jezične i socijalne »semiotike« kategorijâ zbilje, granice i identiteta te njihove teorijske i praktične upotrebljivosti.

Osim toga u knjizi se na uvid nudi i nekoliko novih modela za čitanje najnovije hrvatske i crnogorske proze koji zahtijevaju pluralističnu primjenu postupaka: dekonstrukcije, poredbene imagologije, balkanističkih studija i ideološke kritike. Prijedlogom više metodičkih modela zasnovanih na interpretacijsko-nastavnoj obradi nekoliko primjera iz svjetske književnosti te najnovijega hrvatskog i crnogorskog romana, također su pružene praktične smjernice za inovativniji i kreativniji rad u sklopu visokoškolske nastave (suvremene) književnosti.

U ocjeni ovog izdanja posebne zasluge valja odati autoru zbog njegova iscrpnog bavljenja naznačenom temom koja je ujedno i doprinos južnoslavenskoj komparatistici. Time je popunjena praznina, posebice u odnosu na sustavno istraživanje novije crnogorske, ali i hrvatske književnosti. Ujedno valja napomenuti da su ovim izdanjem utrti novi putovi književnoznanstvenih istraživanja komparatističkoga tipa te je apostrofirana važnost metodičkih tema iz visokoškolske nastave književnosti.