Mariuchi – tajno i javno

Podrijetlom je dakle moj pape, Niko Bako, zvani Kukuriko, bio iz tih nevoljnih Sepeta Gornjih, iz konavoskih brda, iz krša i sirotinje na granici Hercegovine, nekih tridesetak kilometara od Grada, istočno, »na granici s hercegovačkim vlasima«, i »s turcima«, što je u pučkom rječniku označavalo pravoslavni i muslimanski živalj iza granice, svega istog ili sličnog, u osnovi isti narod, kao i u Sepetima, i Gornjim i Donjim, i svuda okolo, od jezika do običaja, svega – osim vjere: svatko je imao svoju i svojega svećenika. Ima, naime, tamo i »naših«, biva kazati katolika.

Moja mati, Mariuchi Skurin, zvana Marjača, porijeklom je pak bila iz Gamiza, također Gornjih, koji su isto u brdima, ali ne u konavoskim, nego u primorskim, podjednako oko četiri do pet kilometara daleko od mora, jednako oko tridesetak kilometara daleko od Grada, ali zapadno, podjednako na granici Hercegovine, iza koje je jednak živalj, također s jednakim običajima: s hrvatske strane granice također samo katolički, a s one i katolički i muslimanski i pravoslavni.

Već njezin djed, Mato Skurin, utekao je iz opanaka jer je iselio bio u Nevijorku, kako su tada tuda u nas navodno zvali Veliku Jabuku, ali vratio se i sa zarađenim dolarima kupio komadić zemlje te sagradio kuću u Lapadu, s južne bande gruškoga zaljeva, oženio Klaru Cikoje, ljubav iz djetinjstva, ali već »staru curu«, koja je umrla pri porodu; prvo dijete umalo pa u četrdesetoj! Mato, zvani Amerikan, jedincu je Pasku, zvanom Ćunka, jer je imao rasječenu gornju usnicu, sjećanje na jedan pad u djetinjstvu, »do malu maturu«, a on je pak, kao ugledan službenik na pošti, oženio Gretu Garon, učiteljicu, što je u to vrijeme bilo visoka naobrazba i ugledno zanimanje (i danas bi trebalo tako biti, ali nije, kaže Profesor!). Međutim, gospođa Greta je bila po naravi priprosto čeljade, beznačajne inteligencije, ali pričalica, da ne kažemo kundurica: olajavala je sve i svakoga, usta praktično nikada nije zatvarala, kao sva čeljad male pameti, a velika srca; što bi u ljubavnim romanima pročitala, susjedama je uz kavu pripovijedala kao živu istinu i stvarni život. Slušale su je, jer je gospođa Greta bila ne samo ugledna (meštrinja!), nego i široke ruke (što je znalo koštati i pokoje Ćunkine ćuške, ali to je strogo tajila!); uvijek je plaćala sve kave, ako ih se pilo »neđe vanka« (»vi ste domaćice, ja primam plaću, a muž, fala Bogu, ima«!), ali češće je to bilo u nje doma, a slušale su je i stoga jer su se i same zanosile u ljubavne zamisli koje je gospođa Greta znala interpretat s obiljem gesta i grimasa, značajnih zastajkivanja i još značajnijih pogledavanja (ma, prava glumica!).

Negdje je u tim romanima, koje je gutala sakriveno od školskih kolega i kolegica, takva štiva ipak više priliče kakvim službenicama ili prodavačicama, a ne »prosvjetnim radnicama«, Greta je našla i siromašnu Mariuchi, koja je bila lijepa ko san, a udala se za bogatoga grofa. To je bio tako dirljiv roman, a »Mariuchi« tako krasnog i neobičnog imena doživjela je veliku sreću, velike pare i muža velika čovjeka! Stoga je prvorođenoj kćeri i na žalost jedinome djetetu u braku s Paskom Skurinom, Ćunkom, dala ime Mariuchi, a ne Klare, »po babi«, kako je trebalo, ako ćemo poštivati starinu. Greta Pasku međutim nikako nije htjela popustiti u toj stvari pa je popustio on, jer pametniji (što je doista i bio!) popušta, a ime ne može se reći da nije moderno. Uostalom, nitko se osim njega zbog te odluke nije mogao naljutiti: i baba Klare i djed Mato bili su već na Boninovu, pod pločom! Mariuchi – »to se, znate, piše s »c« i »h«, i bez »j«, iako se to »j« čuje, ovako: M,a,r,i u,c h,i«, a nije tvrdo č, nego, meko – ć! Snobovštinu, pokondirenost i bahatost imala je, dakle, od koga baštiniti. Imao je tome tko naučiti, što je Mariuchi najbolje od svega i znala, osim – onih stvari. U »onim stvarima« nije joj bilo premca. Ni premice!

»Mariuchica«, kako joj je meštrinja Greta tepala, pričaju da je bila živahna i lijepa djevojčica, zarana nabujala do pune ljepote. Ime je navodilo na to da će i ona, kao i njezin uzorak iz romanu, biti vitka i visoka, tanka vrata, lepršava, tankoćutna, mila, lirska neka duša. Međutim, Mariuchi, skupa sa svojim c i h, a ne domaćim ć, bila je suprotnost svemu tome...

Krupna, visoka metar i osamdeset (pape metar i osamdeset i jedan, ipak!), jake šije, kao neki momak širokih ramena, bujnih grudi (petica, više prema šestici!), snažnih ruka i krupnih listova mogla je pozirati Meštroviću za kakav kip Majke ili Domovine! Oštra i opaka, a osobito brza jezika, a i munjevite šake – kao kad je, još kao učenica, prebila nekog Janka, klupa iza njezine, koji je prokazao da je prepisivala, ili kad je, već kao srednjoškolska profesorica, doslovno nokautirala kolegu Joza Zunzu, profesora povijesti, koji joj je nešto prišapnuo u prolazu, nikad se nije doznalo što – Mariuchi je zarana stekla nadimak Marjača, što je zapravo značilo isto što i žentača ili ženturača. S vrlo tvrdim č, kakav joj je inače pristajao, osobito u augmentativu »one stvari«, muške. Stasita, zgodna, lijepa lica, izazovna, dapače – jebozovna, pristojnije bi bilo kazati seksepilna, ali – ne valja joj se zamjeriti! I na tome je stekla zavidnu reputaciju; neki se nisu usuđivali odbiti je u svemu što je htjela, moj pape osobito.

* * *

Kako su se njih dvoje našli i sparili s naporom sam rekonstruirala, crpeći podatke »iz više izvora«, ali ipak najviše zahvaljujući upravo papi, onome što mi je on kazao, premda je brojne neugodne detalje prešućivao, i on.

Zbog njezine neprilagođene ćudi momci su se ustručavali prići joj, osim onih najbezobraznijih i najjačih, sličnih njoj, a to su mahom bili ili razbijači iz pomorske škole ili neki stariji, studenti, pa i oženjeni, ali je zato ona prilazila momcima, bez suviše skanjivanja, a osobito bez suvišnih riječi. Koji bi joj se dopao, naprosto bi ga uzela, ne obazirući se previše kako i gdje, a najviše bi ih odvela ili pozvala »u sebe doma«, pod raznim izlikama; pomoći u učenju, popravaka nečega u kuhinji, ili bi naprosto rekla »doma sam večeras, naiđi«!

Marjača je, koliko se zna među najobavještenijim osobama (u koje ja baš i ne spadam!), najmanje dva pobačaja imala još prije negoli je otišla na studij, a »gori u Zagrebu« još toliko. Troškove su snosili krivci za neoprez, ali – u međuvremenu se svašta dogodilo. Pasko, zvani Ćunka, njezin otac, a moj djed, kojega, kao ni drugoga djeda, Vlaška, nijesam nikada upoznala, umro je posve nenadano od moždanoga udara, u svojoj kući, uvečer, dok je gledao televiziju. Samo s jednom plaćom (učiteljskom!) udovica Greta, do tada ne baš navikla na štedljivost, izdržavati kćer na studiju u Zagrebu – nije mogla. Ostalo joj je još godinu i nešto do diplome, kakva šteta ako ne diplomira!

Preko neke od brojnih prijateljica, Greta je došla do Kukurika, najmlađega generalnog direktora valjda u zemlji, dubrovačku političku i gospodarsku zvijezdu u usponu, i objasnila mu nemilu situaciju u kojoj se nenadano našla: »... moja Mariuchi, znate, sad je eto sirota... možda bi se u Vašemu poduzeću našlo kakva poslića za nju, štogod lakše pa da joj ostane vremena za učenje i da diplomira, moguće kao izvanredna...« Dobila je odgovor: »Neka dođe sutra u-deset-ura, ođe k meni!«, rekao je tada pape, bez suvišnih riječi. (»Pomogo sam svakomu komu sam mogo pomoć, tako i njoj«, takav je moj pape doista bio.)

Ne treba niti napomenuti da je majka tada itekako dobro znala koliko joj je taj sastanak životno važan. Ali, treba ipak napomenuti da ju je nenadani put (hitno, avionom!) iz Zagreba u Dubrovnik, i to na neočekivani i iznenađujući sprovod svojemu ocu, zatekao u trenutku kada je sutradan trebala otići na ab, »na Sveti Duh«, u ginekologa Stipe Delića, kojega je poznavala, jer je bio s Pelješca pa i on – bivši đak dubrovačke gimnazije, ali – morala je to odgoditi. A sad još mora i zaposliti se, umjesto da bezbrižno i komotno završi studij. Najradije bi rekla majci, slomljenoj učiteljici Greti, da ne ide »temu govnu komunističkom, kojega zovu Kukuriko, a i izgleda kao kokot«; ali – kako se uopće vratiti u Zagreb, kojim soldima platit put, a gore stanarinu, hranu... I sprovod je istrošio i inače rastrošnu i sanjalačku gospođu Gretu, meštrinju, sad i udovicu.

Ukratko, moj pape je priznao da mu je stao dah kad je najavljena »sinjorina Mariuchi Skurin, po preporuci« otvorila vrata i ušla u njegov ured – onako visoka, još i viša s visokim i tankim potpeticama (s te okolnosti cenat ili dva viša od njega, a s »natapiranom frizurom« – i četiri centa!), »u tome trenutku iznimno lijepa i atraktivna« (s naglaskom na onome »u tome trenutku«) i u papinoj naknadnoj interpretaciji toga za oboje kobnog susreta.

Duboki dekolte, prastara ženska smicalica, slutio je bujne sise, popridignute grudnjakom dodirivale su se u tjesnacu među njima i govorile »blaženi, jeđ me, jeđ me!«. Pape nije zno u što bi prije gledo, jer s Mariuchinih sisa je bilo teško odlijepiti pogled, radije bi smjesta skinuo bluzu s njih, da ih vidi, ali – i njezin osmijeh je čaroban, i one udubinice oko usana kad se nasmiješi, tako su izazovne – i one bi da se samo u njih gleda... Niko Bako bio je smeten kao omamljeni ptić, zateturao je i sjeo, duboko udahnuo i jedva izustio: »Vaša majka jučer je bila ođe«. Dalje...zbunio se, eto!

Dobila je posao »pomoćne tajnice«, znači kuhala je kave, raznosila poštu i slično, a nastupila je raditi isti taj dan, da rastereti inače prezaposlenu Maricu, tajnicu druga generalnog direktora Nika Baka, dipl. oec., kako je pisalo na vratima. (Iskreno, pape je bio završio višu ekonomsku, u Sarajevu, ili u Mostaru, ili čak tu blizu, »preko Brgata«, u Trebinju, to ni ja precizno ne znam. Ali s položaja koji je imao i s brojnim mogućnostima »povoljnoga ljetovanja na području Dubrovnika«, kasnije je stekao i pravu fakultetsku diplomu, made in Bosnia und Hercegovina.)

U krevet s drugom generalnim, poradi gubitka oca, ucviljena sinjorina Mariuchi nije ipak otišla isti taj dan, nego apena dva dana kasnije. (Kako je izdržala tako dugo, pitam se!) A mjesec i desetak dana kasnije obavijestila ga je da joj je »izostala mjesečnica« i tobože naivno ga upitala: »Što ću sad učinjet«?!

Nadala se da će joj drug direktor galantno ponuditi plaćanje ab-a, a budući da joj je već ranije obećao kako je moguće da ode u Zagreb, svaki mjesec na nekoliko dana radi predavanja i ispita, planirala je bila ab obaviti u Zagrebu, praktično niti ne otkazivati već naručeni termin u doktora Stipe Delića, nego samo ga predatirati, s nešto malo više rizika, jer »mjesec i pol kasnije« ipak je rizičnije...

Bio je to takozvani eklatantan slučaj kada se lovina pretvara u lovca, a lovac u lovinu, i s njegove i s njezine strane. Naime, u Mariuchi do uši zatelebani moj pape – koji joj je bio »drugi u životu«, jer imala je u Zagrebu već »jednoga dečka«, kako se »gori kaže«, ali ga je ostavila jer je počeo biti nasilan i điloz, a taj ju je naučio svakakvim majstorijama u krevetu, od čega je dio sada ona njemu pokazivala, tako da je – iako znatno stariji od nje – prvi put doista uživao u raskoši i ljepoti putene ljubavi. Ona njemu, naime, doista jest bila samo druga, osim što bi se tu i tamo »istresao«, u slučaju »ljubavi za jednu noć«, što se znalo zalomiti, obično na putovanjima, zaštićen goldunom, kojega je uvijek nosio u špagiću sprijeda na hlačama.

Godinama je bio zaljubljen u neku Gordanu, zvanu Goca, Beograđanku, uistinu prekrasnu brinetu, pravu ljepoticu, i pametnu, koju je upoznao jednoga ljeta na taraci hotela Imperijal; plesali su pod palmama, oboje supijani, i završili u njezinoj sobi, a onda je on otišao u Beograd, potražiti je. Sastajali su se samo u njegovu hotelu jer ima »mnogo nezgodna burazera koji je tretira kao devojčicu i ne dopušta joj da se viđa ni sa kim, tako da je bolje da ga ne izaziva«. Ipak bi tu i tamo »pobegla« i došla u Dubrovnik, »na kratak odmor u srpsku Atinu«, o njegovu trošku, naravno (preciznije, o trošku njegova poduzeća, sastanci su prikazivani kao »poslovni«!), a on bi – opet u Beograd. Da provede makar koji sat s njom, isplati se, bi i na kraj svijeta! Konačno mu ona, na zadnjem sastajanju, u beogradskom Hotelu Moskva, reče: »Čuj, Nikola, iskreno, volim te, ali ne mogu da pođem za tebe. Imam zaista ne samo nezgodna burazera, nego mnogo nezgodnu celu porodicu koja bi me na krst razapela da se udam za ustašu, jer oni bi vezu s Hrvatom samo tako protumačili, veruj mi, neka te to ne čudi! U redu, mogla bi da preselim u Dubrovnik, i posao mi garantuješ, i vlastitu kuću poseduješ, sve je to mnogo lepo, ali – i tamo bi me našli i ne bismo bili srećni. Ćao, lepi moj, voleću te zauvek!« – poljubila ga je, u usta, ali nježno, pomrsila mu kosu na čelu i brzo izišla.

Proplakao je, bez srama i straha da ga netko čuje, glasno je ridao, sam u hotelskoj sobi, ispraznivši sav viski iz hladnjaka, i votku, i sve što je našao, tako da mu je ujutro bilo zlo, da je povraćao, da je konačno zaspao u suzama kad je već svanuo bijeli dan i zamalo zakasnio na avion Beograd-Dubrovnik, u 15,30.

* * *

To je iskustvo bilo svježe. Kukuriko je bio zaprepašten dvostruko: gubitkom ljubavi, ali i gubitkom iluzije da svi – kao i on – iskreno vjeruju u bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti u Jugoslaviji, da ga neki uopće, ma tko da jesu, mogu držati »ustašom«, njega koji je čitav život posvetio idejnom usavršavanju po raznim partijskim seminarima i simpozijima, najviše inzistirajući upravo na antiustaštvu i antifašizmu, ali i na marksizmu i lenjinizmu, idejnoj pravilnosti i čvrstoći uvjerenja, samoupravljanju, izgradnji socijalističke svijesti i budućnosti, koji je ganjao čak i one koji su imali tek predpostavku moguće veze s ustašama, u najmanju ruku je bio suglasan s time da ih se, ako i ne potamani »kao bandu«, a ono kao »potencijalne neprijatelje« – nadzire... Nadziran je bio i Mariuchin otac, i djed, dakle moj djed i pradjed...

Da se sve zbilo koji mjesec ranije, Mariuchi, kao dijete rođeno u obitelji »potencijalnih protivnika« socijalizma »na putu prema komunizmu«, ne bi imala šanse, osim što bi joj – platio bio abortus, poštujući komunistički moral, da odgovara za svoje postupke, uvjeren da je to zasluga komunizma, a ne prastare kršćanske katehetske moralke, tek preodjevene u komunističku moralnu doktrinu, ali i dalje važeću samo za sirotinju, ali sada – moj je pape na sve stao gledati nešto drugačije. Godine prolaze, svoju je beogradsku ljubav zauvijek izgubio, ali došla je nova, čarobna, u svemu, poslušna, neposredna, iskrena... Za razliku...

Naime, poklopilo se: baš jučer dobio je izvještaj »od drugova iz Beograda«; drugarica Gordana je udata, ali »živi odvojeno od supruga«, ima i dijete, »već desetogodišnju devojčicu«, a što se njezine familije tiče – »nisu uočeni nikakvi antisocijalistički ili bilo kakvi neprijateljski postupci ili reči ni jednoga člana te porodice«!...Sve mu je, znači, lagala! To je samo pripomoglo njegovoj odluci te je sinjorini Mariuchi bez razmišljanja rekao:

– Ako je tako, ozakonit ćemo vezu! – Nije je pitao »slažeš li se«, iznio je to kao neminovnost koju je odmah i objasnio:

Abortirati je moralno dopušteno samo u slučaju kada postoji malformacija začetoga ploda ili kada socijalni uvjeti ne dopuštaju da se dijete rodi – iznio joj je što je znao o tome da je –«pravilno postupanje«, a pravilno postupiti i u skladu s komunističkim moralom u koji vjeruje, do toga mu je bilo osobito stalo. Jednom, mnogo kasnije, o tome je rekao:

Koke moja, ja tvoju mater ne bi bio ni oženio da se zapravo nijesam prepo da će mi još jedna ljepotica umaknut, a bio sam zamantran ženskom ljepotom i... da, istina je – svime što mi je pružala, izluđujući me u postelji... Tebi sad mogu to rijet jer si ionako virila u naš život, kako i priznaješ, i sve si čula i sve znaš, ali da je nijesam oženio, ne bi danas imo tebe, a ti si mi najdragocjenije što imam!

Ali onda kada je to bilo, nastavio je:

– Još danas provjerit ćemo jesi li zaista u drugom stanju i je li sve normalno; vjerujem ti, naravno, ali – da nije slučajna greška s tim testovima, Marica, nazovi mi direktora bolnice (obratio se tajnici interno s telefona) i spoji me! Onda je zavrtio fotelju i okrenuo se opet njoj: »Na prvom sastanku radničkog savjeta, a to je već sutra, povećat ću ti plaću, onda ćeš otići na bolovanje do porođaja, a zatim na porodiljski, i to iskoristi za učenje i ispite, a kad se vjenčamo – možeš otići u Zagreb, dovršiti studij, tada ćemo se pobrinuti i za adekvatno zaposlenje, a za dijete ćemo naći pomoć« – sve je to moj pape tada riješio smjesta i vrlo učinkovito.

Pape kaže da je Marjača, kad je to čula, proplakala od sreće i iznenađenja, »daj mi koju minutu da se saberem, previše je toga odjednom«, ali ja mislim da je taj plač bio posljedica zaprepaštenja i straha; uletjela je u zamku iz koje više nije mogla van – osim riskirati i pokušati se izvući iz te strašne stiske baveći se najstarijim zanatom na svijetu. Ne bi njoj, uvjerena sam, ni to bilo teško učiniti, ali inteligentno je skontala da se to može uvijek, dok izgled dopušta, a ovo što joj se sada nudi kao na švedskom stolu nije istina grof, kao kod prave Mariuchi, one iz ljubića, nije ni na bijelome konju, ali jest generalni direktor i ima bijeloga mercedesa, istina službenog, s mnogo više od samo jednoga konja, ali i privatnu limuzinu, kuću u Gradu, posve pristojnu jahticu... da spoji nekoga koga doista voli – a ne voli sada zapravo nikoga – i sve to što ovaj ima – nema šanse! A osim toga, Kukuriko joj se učinio (pronicljivo je ocijenila!) dovoljno pošten i naivan da će njime moći posve lako upravljati i tjerati vodu na svoj mlin, kako joj se prohtije, a inače zna biti simpa, pristojno izgleda, ne gadi joj se – kud ćeš više!

Vrlo brzo je sve to shvatila, pribrala se, useknula, obrisala suze, nasmiješila mu se, prišla mu, zagrlila ga, strastveno poljubila i rekla mu jednostavno »volim te!«, drugih riječi nije bilo. Ali je drugom, slobodnom rukom, ne onom koju mu je obavila oko vrata, potražila njegov rasporak (smjesta mu je skočio!), nagnula se zatim prema vratima i – pazeći da bude nečujno – oprezno ih zaključala, sagnula se, izvadila mu ga iz gaća, čučnula i popušila mu ga, progutavši sve, ni kapi se nije prosulo. Budući da je njemu to bilo nepoznato, ni jedna mu ga dosad nije tako obradila, samo je zijevao i dahtao, kao som na suhom, pazeći da ne bude glasan (jer Marica je u susjednoj sobi!) i – bio je gotov niti za minutu. Marjača mu ga je vratila gdje je i bio, pribrano zakopčala što je netom prije bila raskopčala, ustala i poljubila ga, sada nježno: »Ovo ti je mala nagrada za veliko djelo koje činiš, za sebe i za mene! I za ovo tu!« – pokazala je na svoj trbuh. Potom je, jednako pazeći da bude tiha, otključala vrata. Ali Marica nije ulazila, nego je poručila: »Na vezi imate bolnicu, spajam...«

Vijest da se Marjača udaje za Kukurika, čemu se doista nitko nije nadao, čak niti njih dvoje, prije manje od pola sata o tome nisu pojma imali niti su se tome nadali – ni ona ni on – ta iznenađujuća novitat planula je dunkve Gradom kao benzinom posuta.

Naime, pomoćna je tajnica, sada i isprošenica, telefonala odmah mami, čim je pape s direktorom bolnice dogovorio sastanak s ginekologom, s istog telefona: »Udajem se za gospara diretura, svadbu ćemo učinjet čim pasa četrdeset dana korote za pokojnim tatom, ma nešto skromno, upravo zbog toga jer smo u koroti«. Pape je kimanjem glave potvrđivao da se slaže; kuj gvožđe dok je vruće!

Gospođa Greta se strašno iznenadila i iskreno obradovala i usuprot činjenici da je bila svježa udovica, nije uspijevala prestati smijati se. »Mariuchice, zlato mamino, mama te obožava!« Smjesta je nazvala sve svoje prijateljice i pohvalila im se, zatim sve poznanice i obavijestila ih, a svaka je od njih odmah zvala sve svoje prijateljice, zatim poznanice (»ma, jesi li čula...«); niti za pola naredne ure cijeli Grad je brujao: »Kukuriko se ženi za Marjaču«. I još: »Je li to ona koja je pretukla i iscipelarila Janka Smotanka!? (Tada još nije bila »nokautirala Zunza«.) »Em ti vrabca, ne bi se ja usudio takvu oženit! Ali, bit će u nje i za njega i za prijatelje«, komentara je bilo svakakvih, zlobnih i zločestih najviše, kao i obično.

* * *

Skromna svadba, ali ipak »na nivou«, održana je u poznatome dubrovačkome restaurantu. Mariuchi je – poradi zadnjih predavanja, skupljanja profesorskih potpisa i ispita – odmah otputovala u Zagreb, gori je ostala gotovo pola godine, ali svaki dan je telefonirala i izvještavala kako napreduje s ispitima i inače – odista i jest napredovala, iako nije zapostavljala ni dotadašnje ni nove veze i one »bez veze«, u prolazu, kad bi joj se koji svidio, za jednu noć, ponekad i ponovljeno, ponekad i s dvojicom ili trojicom, ne tajeći da je udana, što se uostalom sve više i vidjelo, trbuh joj je rastao, da bi ipak, nakon nekih pet i pol mjeseca – »obustavila paljbu« i vratila se u Dubrovnik. Pape ju je gori posjetio tri-četiri puta, preko subote i nedjelje, da ona što manje putuje, sigurnije je zbog trudnoće, iako je svoje stanje sasvim dobro podnosila. Premda je bila u drugom stanju, spavala je tada s njime strastveno i maštovito, kao i sa svima ostalima.

To je vrijeme pape iskoristio da uredi kuću u Gradu. Tada je dakle podupro prvi pjan armiranim betonom i izgradio kupaonicu u glavnoj kamari, a i betonske skaline između prizemlja i kata, ne narušivši izgled kuće izvana. Jedva jedvice mu je to uspjelo, osobito što se tiče dozvola, potvrda, ma – »sto papira, devedeset i devet posto nepotrebnih!« Malo se i prošvercao što se betona tiče, jer je »ona spodoba«, direturica Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode zabranjivala svako betoniranje unutar stare gradske jezgre, ali – ipak mu je otišlo za rukom, znao se pohvaliti, »nekako preveslati tu babuskaru«! »Unutra se izvanka ionako ne vidi, ali ta vještica maltretira svakoga živa?!« Mariuchi je sada imala gdje useliti, s djetetom i mamom, koja će biti »pripomoć oko bebe«. Gornji je pjan ostao kakav je i bio, a bio je derutan, pod u gornjoj kamari star, po skalinima rupe koje su progrizli patagane, krupni gradski štakori. Sada se uredno deratizira, ali u to vrijeme bili su prava napast, pogotovo kada u kući zapravo nije bilo nikoga, a oni su ulazili kroz uvijek otvorenu funjestricu na zahodu u prizemlju..

Bivša kuća katoličkog svećenika na Daksi, ubavom otočiću preko puta Lapada, smaknutog s obznanom »narodni neprijatelj«, u dvorištu bivšega franjevačkog samostana, kojega su Crnogorci i Rusi spalili u nasrtajima još u pretprošlom stoljeću, 1806., nekolike je godine imala samo jednoga stanara: moga papu. A i on je više bio svuda drugdje, a najmanje ovdje, tu i tamo bi došao prespavati, doveo bi ponekada neku žensku, kuhao sebi tu nije nikada, režije je plaćao iz poduzeća...

Naime, pošto je Vlavo, zvani Vlaško (»bilo da si čeljade naško ili čeljade vlaško, špijat će te šporki Vlaško«!), potvrđeni suradnik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i istaknuti navijač beogradske Crvene zvezde umro od karcinoma prostate, pošto su se njegove obje kćeri, Nike i Jele, udale, u kući je ostala samo udova Pave, moja baba, sa sinom Nikom, mojim papom.

Pape je već tada bio često odsutan, na »radnim akcijama«, na raznim omladinskim »seminarima«, na »idejno-političkom uzdizanju«... Činjenica da je njegov otac bio javno obznanjeni »Zvezdin navijač« zapravo mu je puno pomogla: to navijanje za srbijanski klub je protumačeno da je »iz napredne sredine«, znači »nije nacionalista« i – brzo je napredovao, posebno u dubrovačkoj oskudici politički podobnog idejno-političkog omladinskog kadra koji se raspoređivao na razne značajne dužnosti.

Moja baba Pave – koja je tada ostajala sama u vlažnoj i hladnoj, a ljeti zagušljivoj i sparnoj gradskoj škatuli – zapravo nikada nije skinula sa sebe konavosku narodnu nošnju, samo ju je nešto malo prilagodila gradu. Hodala je, recimo, bez onoga bijeloga rupca na glavi koji nose udane Konavoke, ali s pletenicama savijenim oko tjemena, a umjesto pregače, sprijeda je pasala običnu traversu. I crevlje su joj bile velika nevolja. U selu bi ih obuvala samo nedjeljom, i to dvadesetak metara podalje od ulaza u crkvu, u koju Vlavo nije više ni išao, jer je »vjera opijum za narod«, ali ona jest, »ja ne mogu mimo naroda, a ti me – ako ti nije pravo – potjeraj pa sam brini o djeci i kuvaj im objed«. Na istome mjestu gdje ih je obula, cipele bi, naslonivši se na jedan suhozidić, skinula nakon mise, metnula ih u torbicu, pa opet noge u opanke, da je crevlje ne nažuljaju, da joj nozi bude komotnije, da lakše hoda.

U Grad je morala doći: »kud Vlavo tud i ja«. Jer, žena mora za mužem i djecom, nije to više jogunasto i samovoljno poći nedjeljom u crkvu, a drugovi su na tada još tajnim partijskim sastancima, održavanim obično baš u vrijeme mise, to čak i odobravali; da ne bude istaknuto kako nitko iz kuće Vlava Baka ne ide u crkvu, a i on je odjednom stao dolaziti na mise, ali to je bilo – »po zadatku«...

Babi je Pavi grad bio golema svakidanja muka i pokora. Ne samo da u uskim i vlažnim i mračnim i počesto prljavim uličicama Ispod svete Marije ili u Karmenu nije imala vidik na koji je navikla, široku panoramu prema moru, nego nije bilo ni zvukova s kojima je cijeli život ustajala i lijegala, nigdje glasanja stoke, laveža pasa, ni jutarnjeg pjevanja pijevaca, znakova života, ni zvijezde ni Mjesec noću nije vidjela od gradskih škiljavih svjetala u tim sumornim uličicama, kao da je u mrtvačnici, te su je uličice gušile, nije imala zraka, noću ne bi spavala; patila je i duševno i tjelesno. Sinu Niku znala se potužiti da »dan jedva preživi«, trči, radi, ide u kupovinu, u crkvu, no sve to ipak obavi do osam ili devet ujutro, a onda ne zna što bi sa sobom, pa krpi već krpano (nije iza rata bilo nove robe kao danas, krpilo se staru!), slaže već složeno, mete već pometeno, jedva čeka da dođu doma s posla ili iz škole muž i djeca, da ih posluži, da radi nešto, pa – eto – dan ipak nekako savlada – »ali noć nikad proć«. Moli krunice da zaspi, ali ni to ne pomaže, trene kratak i zbrkan san pred zoru, a u zoru je već budna i ustaje. Poobavlja začas sve što mora, a nema toga vele; to malo rane kupit, skuvat, oprat, poslužit, pospremit pjate i teće – nikakva drugog posla gradska čeljad nema – jadala se kome je stigla, nego sjedneš i prekrižiš ruke, a onda uzmeš krunicu i brojiš očenaše i zdravomarije, pa i to dojadi, pa malo pogledavaš s funjestre na ulicu, ali tuda rijetko tko prolazi... Televizije tada nije bilo, a radio – slušala je jednom bogoslužje na nekome stranom jeziku, valjda na talijanskom, slučajno je na to bila okrenula, prepoznala je po pjevanju da je to misa, ali Vlavo je tada poludio čim je ušo u kuću: »Ženska glavo, što je tebi, oćeš li da svi budemo partijski kažnjeni i da ja izgubim poso, ugasi to, vrag ti žensku pamet odnio!« Dobro, to je znači muški poso, to što govori i svira, u to se ne prtim – nije više nikad ni prstom krenula u radio, osim kad bi brisala prašinu, ali i tada oprezno.

Jerbo, u muške se posle nikad ne prtiš, a ženskijeh, ni žena s kojima bi pasala brijeme nema, svaka se zatvara u svoju kuću i neće slušat što im je kanila pripoviđet, samo je pozdrave »adio vam, gospođa« (»eto ti ga na, sad sam još i gospođa!«) i zatvore vrata pred njom...

Otkriće joj je bilo kad je vidjela žene koje predvečer sjede na onemu velikomu pižulu s morske bande Gradske kavane, pletu ili vezu i pričaju, gledaju fureste i domaće kako pasavaju pred njima uskim kamenim pristaništem Gradske like između njih i mora s vezanim barkama, kunduraju...Međutim, bila je to zapravo zatvorena skupina gradskih tračerica, malo su je ispitivale dok nijesu obaznale tko je i što je, a onda – injoranca! Ona im nešto oće pripoviđet, na primjer kako je to bilo smiješno kad se Kate Mala Njiova udavala jer se prosuo kačuo pun kupusa i mesa pa ugasio oganj na ognjištu, ali one gledaju ibando, ne obadaju je, počnu nešto između sebe, kao da nje i nema... Otišla bi stoga k večeri tamo na oni prazan pižuo prema peskariji gdje bi bila sama, preko gradske luke i hotela iza Ploča te brda Župe dubrovačke, gledala bi u daljinu, tamo su Konavle, negdje tamo je i njezino selo i – zaplakala bi...

* * *

Još dok je moj nono Vlavo bio živ i svi na okupu, nastojala je što je češće mogla otići u Sepete. »Kate Perova je, čula sam, bolesna, odnijela bi jom malo kafe i kilo bijeloga brašna, a i da je viđu, susjede smo«, ili: »ona Anđela, što prodava na placi, a udala se za Matišu Radina iz Donjijeh Sepeta avizala me da je Luce Ivova rodila, odnijela bi jom regal za dijete, prve smo rodice«. Ali nono Vlavo je sve to trpao pod žensku pamet i kao nepotrebno; »za novu ćemo godinu tamo, pa ćemo sve viđet, koga treba viđet, a ne treba nikoga, selo nas više ne interesa, sve što nam treba možemo kupit ođe u gradu, i drva za špaker, oganj ne treba ni gorjet nego samo u špakeru – i imamo sve, što ćeš više tamo!«

Kad je baba ostala sama s papom, njemu je počelo dodijavat da ga vazda čeka na dnu ulice kuda ima doć s posla, pješice, jer auto bi ga doveo do Kneževa dvora, dalje se ne može. »Mati, pa što izlaziš preda me tako daleko od kuće, znam ja doć doma!« »Sinko moj, znam da znaš, ali što ću, sve sam pripremila, jelo te čeka, prigrijano je, pjat je na trpezi i nemam sad više što činjet pa sam izašla preda te.« »Ala, da!« – on bi je onda zakratko i ovlaš zagrlio, jer znao je koliko pati, ali – svaki dan tako, počet će ih olajavat i postat će gradsko ruglo, oriđinali! Grad je ipak samo »malo misto« u kojemu svak svakomu »gleda u pjat«.

Čaša mu se prelila kad je jednom doveo neku koju je pokupio na Pilama, a materi je reko da imaju neki poso za poduzeće hitno obavit, jedno »dvje ure robe«, ne duže, to će oni gore, u velikoj kamari, da jom ne smetaju tu u tinelu, već su bili na zajedničkome objedu vanka pa ni on niti ona neće sad ništa jesti, neka spremi njegov objed pa će ga on pojest kao večeru. Ali, moja je baba Pave odmah, sva vesela, pristavila kavu, »ne morete radit bez kafe, da vam se ne prispava iza objeda«, »ajde lijepa moja, sjedi ovdje, e, tu, tako, sad ću ja začas«, sva se uzvrćela i, dok je Niko pošo bio gore u banju, stala je ispitivat čija je, od koga, kako jom je ime materi, kako ćaći, pa ima li braće i sestara, pa što radi... Svatila je da joj je to buduća nevjesta, ne bi je inače sin doveo doma, da je i ona vidi.

Reko je toj s Pila, čim je sišo gori iz gornje banje, da se predomislio, da poso može počekat i do sutra, a da ipak ne propadne – ispratio je žensku i dogovorili su se da će započeto dovršit oko-šes-ura u njegovoj kancelariji, kad čistačica pođe doma, ući će kroz garažu, da ih vratar ne vidi...

Mame, rekao je čim se vratio – bi li ti pošla koji dan u Sepete, ostani tamo setemanu ili dvije, ili koliko oćeš, ja ću se lako snać za hranu, ne brini, pa se vrati kad ti dodije ili kako te volja. Evo ti tri-ijade dinara, da ne oskudijevaš, kupi što ti treba, obađi koga oćeš, vrati se kad oćeš, ili kada ti pare budu pri kraju, pa ćemo jopet to ponovit, uživaj, mati, nemaš trenutno nikakvih obaveza...

Čim više nije imala nikakvih obveza, nije imala niti ikakva razloga živjeti! To moj pape, na žalost, tada nije shvatio.

Baba Pave ga je pitala i dva i tri puta »a kako ćeš, sinko moj, sam, ko će ti kuvat kad ne budeš na putu«, ali on je stalno i pomalo već nervozno uvjeravo da je već sve sredio u poduzeću, ima menza društvene prehrane, »meni će objed donijet u kancelariju«, »samo ti mati idi, ja sam ti već kupio kartu za autobus«, »a ona dva-tri kilometra koliko moraš pješice, lako ćeš – navikla si, sto si puta tuda odila. Kupi za sebe što ti treba!« »Kako ću ja, sinko moj, kupovat ranu samo za sebe?« »Pa što smeta, mame, samo za sebe se danas i živi, svak od nas, pa ćeš i ti naviknut«. »Ne znam ti ja, sinko moj, ništa samo za sebe, ako nemam su kim podijelit i brijeme i ranu... Ali idem, tamo me vuče poć!«. »Mati, čim ti dodije, ti se vrati, imaš đe!«

Kad je nije bilo mjesec i duže, a nije se javila telefonom, kako joj je rekao – neka jedan dan prošeta do pošte i nazove ga, nazvao je on poštu u Sepetima susjednim Samarima, svega sedam kilometara dalje; nije dolazila nikako! Poštar i ne zna da je u Sepetima, nije čuo.

Tada nije bilo mobitela, a niti ikakvih telefona u tim selima, osim u školi, ali također u Samarima, pa je pape tamo i nazvao. Raspitali su se: jedna mala koja dolazi u skulu iz Sepeta Gornjije zna da je baba Pave Vlavova, ona koja više tu ne živi, došla doma, viđela je jer je jednom i u nji bila došla, ali pasale su od tada morebi i dvije setemane!

Pape je smjesta naručio službeni auto. Vozaču je rekao, »ajde sa mnom«, pa su ona dva i pol kilometra koliko auto ne može do kuće Bakovih išli pješice. Pape mi je rekao da je tada odlučio – što se kasnije i dogodilo – dvije stvari. Da se taj »komadić puta« konačno proširi i asfaltira i da se u ta sela tamo uvede telefon, uz obavezni samodoprinos, dakako. Oboje je uskoro i ostvareno. »Vidiš, koke moja, sve se ulagalo u radničku klasu, a seljake se zapostavljalo, ali tamo je prije rata, baš u Gornjim Sepetima, bila jaka kompartijska ćelija koja je bila veza prema drugovima u Hercegovini i Crnoj Gori – imao sam jake argumente za to što sam tražio«!

»Mati, o mati«, zvao je pape, ali nitko mu se nije odazivao. Preko kamene tarace, zarasle u travu izniklu između ploča, osim nekih metar dva oko praga, što je baba očito bila počupala da lakše ulazi, ušao je i on u prizemnicu; vrata su bila nezaključana, a unutra – nikoga. I ničega. Sve je iz kuće bilo razneseno (susjedi, rodbina!), sve prazno. Na još uvijek bijelom zidu ostali su tragovi bivšeg namještaja, svjetlije četvrtaste površine...Ušao je u sobu: nije bilo ni kreveta, i on je odnesen, ali na podu je bilo nekakve posteljine, deka, stari krpatur, kušin bez jastučnice; očito je tu baba spavala, na podu.

Pun nelagode, između bijesa – »sve su pokrali i raznijeli« – i straha »đe mi je mati?!« – istrčao je van i krenuo prema obližnjemu kominu. I on je bio prizeman, ali viši od kuće, jer je unutra nekada gorjela vatra na otvorenu ognjištu pa su grede bile visoko, da ih vatra ne hvata, bez poda nad njima, gore konalice bez dimnjaka, dim je izlazio imeđu kupa, tu se sušilo i meso, odavno pocrnjele grede bile su pune zabijenih čavala i čvrstih željeznih kuka na kojima su nekada visjeli pršuti.

Drveni stolčić bez naslona bio je prevaljen, na podu, uza nj babin skromni novčaničić, u njemu (kasnije se vidjelo) gotovo sav novac koji joj je pape bio dao i – krunica. Križić s nje bio se otkačio i pape ga je ponovo zakačio, ali tek nakon što je izjurio van. Baba se objesila posve novim konopom. (Jedino to je »samo za sebe« kupila, po to je pješačila ukupno četrnaest kilometara, tamo i nazad – u radnju u Samare.) Visjela je o jednoj od tih kuka na gredama, po licu i po rukama i nogama puna rojeva muha i već u raspadanju; unutra je strašno zaudaralo...

Istrčavši, pape je, kaže, najprije povraćao. Istovremeno je i urlao od bola i srdžbe, više nego plakao, zakačivši rukama koje su se tresle konačno ipak onaj križić o krunicu. »Koke moja, nijesam religiozan, ali to je bio križić moje mame, stoga sam silno želio odma vratit ga na krunicu, koju sam tada prvi i jedini put imo u rukama!« Pape se, tako plačući, savio i kleknuo na kamene ploče, a vozač Vicko ga je tapšao po ramenu i šutio. Konačno se uspravio iz klečećega položaja, rubac kojim je brisao usta i čelo pružio vratit Vicku pa se sjetio da ga valja prvo oprat i stavio ga sebi u špag te bio odrješit:

Vicko, ovo je privatno, ostani molim te tu, platit ću ti, a ja jurim po... liječnika, grobara, ne znam, daj mi ključ od auta!

Druže Nikola, gosparu dragi, ništa mi nećeš platit, ljudi smo, drugovi, evo ključa.

»Koke moja, vidiš, ja nijesam priznavao privatnu svojinu, sve je narodno, i da su me pitali da im dam, da im treba to što je iza ćaće i matere, i babe Stane kad je umrla, tamo ostalo nakon što mi roditelji odselili u grad, ja bi im sve do, ali ovako to odnijet – to je divljaštvo! Kakav smo mi narod, gdje je tu ikakva svijest, a nekmoli još komunistička?! Bojim se da nikad nećemo doć ni do sebe, makar do poštenja, a nekmoli do komunizma. Ali to ne smijem rijet!«

»Kad vidiš u nekome selu velika crkvu, koke moja, a ona u Sepetima je prevelika za tako malo selo, onda znaj da je i grijeh ljudi u tome selu velik. Što veća crkva, veći je i grijeh koji se u njoj okajava. Priznajem, materi sam podigo onaj spomnik u Sepetima stoga onoliki – moj grijeh je veći, iako ja to ne priznajem; grijeh, ne-grijeh, ali svijest i savjest, to mora postojati! Moja svijest o majci je zatajila. Ona je, jadna, tamo otišla i ništa od bivšega života nije našla. Tko zna gdje je sve okolo išla i što je s kime razgovarala, ne znam, ali stari mi je Nikut reko da je nijesam smio puštit da ovamo dođe sama, da bi jom dali što jest i popit kad bi u koga došla, ali da ni u koga više nije ni odila, da je u Đura Gukače viđela svoju teću, neku plavu izvanka, s bijelim cvjetićima, koju nije bila odnijela u grad, namjerno, da je tu nađe ka dođe doma, da mu je tako rekla kad su pričali, a Mare Đurova u njom čisti salatu. I pjati na iste takve cvjetiće su njezini, zaboravila Mare Đurova okle jom to pa moju mater nudi jest iž nji!? Ko zna što je sve viđela jadna moja mati, a kupovati samo sebi nešto za jelo nije bila navikla, samo sebi ne... Tko zna kuda je sve nesretna lutala, od nemila do nedraga, velik je moj grijeh, koke moja, ako ćemo tako gledat, ali ja gledam to tako da mi je savjest zatajila, i svijest i savjest, nikakav spomenik to ne može okajat!«

* * *

Inače, s tim spomenikom moj je pape imao nevolja.

Naime, sagradio je na groblju u Sepetima, na mjestu gdje je bio stari obiteljski grob, novu veliku grobnicu i obložio je crnim mramorom. U nj je preselio kosti roditelja dotad pokopane privremeno u iznajmljenoj grobnici na dubrovačkom gradskom groblju na Boninovu. »Znam da je to seljački, najnovija moda po selima, i da sam se natjeco s pokondirenim seljacima koji doma nemaju što jest, a troše na raskošne grobnice, ali to je moja mati i nijesam žalio trošak i nijesam mogo dopustit da ona tamo ima išta lošije od tih primitivaca oko nje koji su je pokrali i oćerali u smrt!«

Uz očevo ime, Vlavo Bako, i sliku – nije bilo dvojbe, moj je pape u mramor dao urezati petokraku (obojenu crveno, dakle »crvenu zvijezdu«, bratstveno i jedinstveno rečeno »zvezdu«, ali uz materino ime i sliku, Pave Bako, r. Malmut, 1901.-1969. ni »zvijezda« ni »zvezda« nikako nije odgovarala, a uklesati križ, onaj s mamine krunice – bilo je riskantno! A svijest o majci?! A savjest?

»Koke moja, bio sam na mukama i nijesam zno što ću. Pa sam napravio – znaš li što? Ništa! Kad ne znaš što uradit, onda je najbolje ne uradit ništa i ja sam uz majčino ime ostavio prazno, to ćemo rješavati naknadno. Jer nijesam želio nepotrebno se izložiti kritici da očijukam s religijom i slično, što bi mi politički neprijatelji, a najprije prijatelji, drugovi, tobožnji, je li, koji vazda računaju da ćeš se negdje okliznut i past pa da uskoče – jedva dočekali; valja im unaprijed začepit usta i onemogućit akciju. Križ sam uz mamino ime dao uklesat apena lani. Rijet ćeš – kad nema više Saveza komunista! Tako je, ja sam bio dosljedan, priznajem.«

Ja ga razumijem i vazda sam ga razumjela. U svakome slučaju, moj pape je imo srca i patio je stoga! Jadni moj pape, vele ti je propatio, a nije moro!

Da ne odem suviše uširoko, valja mi doreć što sam naumila, a to je kako je to s njom i s njim počelo i zašto. Eto, zbog toga što je moj đede Pasko umro iznenada i – sudbina se ukazala i ostvarila nenadanom brzinom.

Rodio im se sin, moj brat, koji je trebao biti imenom Vlavo, u đeda, dakako – onoga po ćaći, a drugi će bit Pasko, u đeda po materi, kako je i red. Ali – Marjača nije dala ni proslovit o tome!

»Ma kakav Vlavo, seljačino, i s tim imenom i bez njega! Ma ni Vlao! Ma ni Vlaho, svaki je drugi u gradu Vlaho, kao što je svaki šareni kučak Šaro, a crni Nero! Da ne ispadne na kraju Vlazius-Blazius (smiješno!) ili Blaško-Blaženko?! Neću i gotovo, da se ispenješ na čičimak – neću! Ne dam seljačko ime svome djetetu i fata! Osim toga, Vlaho je svetačko, svetac, kako ćeš kad se u veljači slavi Sveti Vlaho, ti kao član općinskoga komiteta zabranjuješ procesiju, a mali Vlavo-Vlao-Vlaho hoće u nju, a, kako? Dobro, ne zabranjujete vi komunisti više procesije, slobodno je, održavaju se, ali – svoje dijete ne bi puštio u nju, vidiš da ne bi. Ja neću sveto ime svome djetetu, a ti hoćeš, a tobože si komunist, tobože napredan. Moj si kurac ti napredan! Imam, imam ja kurac, ako hoću – kad god hoću, ti to dobro znaš, i bolji od onega koji ti nudiš. Što ćemo se lagat, ja sam ti vazda iskrena. E, jebiga, ti si potegnuo svađu! Ne ja! Ja – ne! Ja samo neću seljačko ime svome sinu, Vlavo, ma ni takvo gradsko, nekakvoga Vlaha imaj s nekom drugom. Slobodan si!

Pape je zarana upoznao što znači živjeti sa ženom koja ima jezik kakav je »Mariuchica, zlato mamino« imala. Kada joj je predočeno, a mogla je i sama znat, da su i Igor i Boris, koji su tada bili još uvijek u modi, ili su bili tek neki njezini mačori za koje pape nije znao, zapravo – ruska imena, onda se složila da se imenuje – kao najveći ikad rođeni Dubrovčanin, Gundulić, Gjivo! Ne »Đivo«, tako se čita, ali ne piše se tako, to je izvento taj vaš kurčev Gaj, to đ, jebo vas Ljudevit, i Gaj i Posavski, toga slova nema ni u jednome europskome pismu, osim u tome hrvatsko-srpsko-slavenskom! Kad ga neko pita kako ti je materi ime, Mariuchi, a on je Gjivo, to se slaže, to je kulturno, to je moj sin, moj sin; ite misa est – finito!

I tako je imenovan Gjivo, a čita se Đivo, neka se rulja opismeni, što im ja mogu, vikala je Marjača:

– Odma se zna da je Dubrovčanin, prije nego da je Vlaho! Pametni Vlaho u Gradu nema ni jedan, nema ni vanka Grada, a Gundulić je iznad svih! Dobro, to ste mu vi komunisti kasnije dali ime Ivan. Nije to isto: da je Gjivo Ivo pa Ivan. Ne, ne! Nije isto kad kažem – nije! Oćeš da te opalim kacetom pa ćeš prestat zajebavat!?

To je bila, pape kaže, jedna od prvih njihovih bračnih svađa, kojih svakidanje nije manjkalo, ako on ne bi šutio i samo prolazio mimo nje (i mimo nas!). A s Gjivom je, inače, bilo značajnijih nevolja. Od samoga početka!

Dok još nije bilo tih prijepora oko imena mu, mali je Gjivo, dakle još bezimen, donesen kući, u već uređenu kamaru s kupaonicom na prvome pjanu bivše popove kuće. Tu je odmah negdje, niti mjesec dana nakon poroda, začeta i Pavica. Da nije, pitanje je bi li kasnije i bilo ikada presuđeno da se rodi! I oko njezina imena je bilo gadne zbrke – kako će se zvat, jer Mariuchica je predlagala Paola ili makar Paula, pa eto – poštiva se nedavno umrla papina mama, a – opet je moderno, nije seljačko Pave. No, sad je pape zapro: nema popuštanja ako je njegova mama u pitanju! Ovoga puta ne odstupa ni za milimetar! On je pristao da ona imenuje sina, a on će kćer. Marjači je zapravo za žensko dijete bilo svejedno i pristala je da moj pape imenom počasti svoju mater, ali budući da je Pave stvarno seljačko žensko ime, Pavica je koliko-toliko podnošljivije. Osim toga, nije baš onako kako on kaže, nego ipak – onako kako kaže ona. Pape je shvatio da je izvukao maksimum, jer – Pavica je zapravo mala Pave. Izborio je jedan-jedan, u svojoj predodžbi, ali ona je bila uvjerena da je to dva nula za nju; ne dat mu nikad gusta, to je pravi gust! »I onda smo se u svemu nadmetali: ko će ga kome spustit, na čiju će stranu izić. Ja nijesam mislio tako, ali ispadalo je da nikakav moj prijedlog ne prihvaća bez neke svoje mušice i korekture. Tako je to ona počela shvaćat, koke moja, na žalost, ko ga je kome kalumo, kako se znala izrazit – ja njome ili ona meni.«

Zašto doktoru Balzamunu, pošto je u dubrovačkoj bolnici porodio maloga Gjiva, moj pape nije odmah otišao zahvaliti za uspješno obavljen posao, nego tek mjesec dana kasnije, kad se Pavica već začela – to zna samo sudbina. Zapravo, trebalo mu je nešto vremena da organizira zamišljeni dar... Zato i kažem: da jest – otišao ranije, pitanje je bili se Pavica ikada bila i začela i rodila. I onda – ni mene ne bi bilo.

Dakle, pape je poslao vozača u Sepete, u staroga Nikuta, da preuzme naručeno i već plaćeno, stavi u spremnik i doveze pred bolnicu pa da ga onda zove. Susret s doktorom Balzamunom već je bio dogovoren. Onda je, minutu ili dvije nakon što je pape ušao u liječničku ambulantu, na vrata pokucao Vicko, noseći u naručju veliku i očito tešku bijelu vreću, onu od brašna. »Stavi to tu, hvala, Vicko!«, rekao je pape. Vicko je položio vreću iza vrata i izišao. »Što je to?« »Pršut, doktore, pršut, ne velik, osam i po kila, ali kvalitetan, prvoklasan, nabavljen u čovjeka od povjerenja, nema boljega od ovoga, sušena na smreki i somini, jedinstveno miriše!« »E, moj direktore, ti si još kao mali napustio Konavle, ali Konavle tebe nijesu nikad! Ne može Konavljanin nego podmićivat, i doktore i vlasti!« »Pardon, doktore, ništa vas ne podmićivam. Vi ste porod mojega sina učinili besprijekorno i bez ikakva mita ili protekcije, a ovo je samo naknadna moja zahvala za uspješno obavljen posao. Ljudski je zahvaliti! Samo sam za to došao, zahvaliti Vam! Ovaj mali dar je, eto, beznačajan uz to moje hvala: značajan je vaš uspjeh pri porođaju. Dijete se rodilo sa sedam i po mjeseca, a zdravo, normalno; hvala, doktore!« »Ma kakvih sedam i po mjeseca, čovječe, dijete se normalno rodilo, još ga je koji dan i prenijela, koliko se sjećam toga slučaja.«

Balzamun je odmah shvatio da se zaletio u svom poštenju i principijelnosti, po čemu je bio poznat – da je napravio glupu pogrešku i vjerojatno je nije sebi lako oprostio. Ja sam netremice zurio u nj, a on, kad me vidio kako ga gledam, ugrizo se za donju usnu, a kako sam ga gledo ja ne znam, ali – bio bi najradije u zemlju propo od stida i srama i poniženja i bijesa i svega, gledo sam ga, a izgledo sam siguro kao da sam lud, i bio sam lud, šutio sam, ni do jedne jedine ama ni ovolicne riječi nijesam uspijevao doć, nijesam valjda ni usta uspio zatvorit. Sve mi je u djeliću sekunde postalo jasno. Da mi makar nije govorila: »Doktor je zaslužan što se dijete rodilo ko da je normalno donešeno«. Zašto je išta palamudila, morebi da bi sve bilo lišo pasalo? Ali, izustio nijesam ni slova, nego opet on, doktor!

– Ma, čekajte, aaa! Znam, to je drugo! Pobrko sam! Oprostite! Ovo je Bako, muđko dijete! Pomijeđao sam s jednijem ţenskijem djetetom, jebiga, oprosti, imam puno porodâ...

– Ne trudi se, doktore! Ništa nijesi pobrko. Meni se nešto gadno pobrkalo. A ovo možeš bacit u smeće, kako oćeš...

– E, to neću! Pršut je ipak pršut, a siguran sam da je prvoklasan!

Od tada su doktor Balzamun i moj pape bili na ti i prijatelji dok kraja njegova života.