Lunule

SUBVERZIVNOST

obraćam ti se

kao Maestru;

tek sada shvaćam

u dvije

paralelne stvarnosti

možemo li se zagrcnuti

istim gutljajem

a zapravo i ne želim

da geometrija nadmaši

sebe samu

i ukriži

dvije

paralelne plohe

jer subverzivnost je moje

trajanje

i moja je glad neizmjerna

/i puštam pramenove svjetlosti

neka rastu – kosa je oduvijek

moj zaštitni znak/

odjednom:

riječi dovrhunile

/i pisanje se hrani čitanjem/

sve ostalo

osrednji je rasplet

i dekadencija

ošišat ću se na ćelavo,

Maestro

SINKRONICITET

sasvim iznenada

na zavijutku ulice:

neprozirna svjetlost

/poznato je odavno –

u pozadini svake ljepote

nešto je neljudsko/

a ljude prepoznajem

po riječima

i načinu na koji mi

preplivavaju život

(ipak, malo je delfina

koje sanjam)

u izlogu s ružičastim lutkama:

novo lice providnosti

(o, draga vivijano)

/ili samo nešto

kao flash/

i sve je u svemu:

rukav karirane košulje

upaljena cigareta

fluidna krošnja

sladoled na pločniku

torba od devine kože

dječja kolica

jumbo-plakat

veliki crni madež

sunce u ušnoj školjci

miris pizze

psovka

smijeh

usne

plač

ruke

bore

riječi

dijete

nebo bez imalo originalnosti

trivijalan stih

zjenica

starac na uglu

nalik je na Junga

/a ne vjerujem u sinkronicitet

i algoritme smisla/

trenutak iskrenosti

(ili kratko objašnjenje zašto me nema):

prižmirujem namjerno

varam svakodnevno

i igru ignoriram

(nježno

i s osmijehom)

a znam

svaka je misao

čovjekolika

JER NISAM EURIDIKA

od noge stola u kafiću

do vjetra u uhu

svaka stvar

ima svoju istinu

a najljepše je

da mogu misliti

više misli odjednom

/provocirati linearnost:

u sebi

tiho

miješati boje/

glazba i slika

ponekad su isto

i svejedno je

je li dan blistav

ili bijedan

/ponekad

nijedan stisak ruke

ne ostavlja traga/

i baš ću okrenuti lice

jer nisam Euridika

pa da vidim

hoće li išta

doći u dvojbu

znam

suludo je zahtijevati prozirnost

/ali barem znam da se može živjeti

bez poticaja/

i baš ću

................

jer nisam Euridika

a igram se apsurdom

OBLICI

budi spokojna

to je samo život

normalan život

uobičajen poredak stvari

i ova oblost mora

koju želiš

uliti u srce

da zaklopoće tu i tamo

ubrza disanje

nekim danima bez oblika

koji su ispred

uvijek ispred.

i ovo kamenje

kojemu se diviš

samo je tiha slikarija

rezbarija

u arabeski dolazaka i odlazaka

neparnih susreta

koji traju

uporni

tako luparasto

ustrajni.

a ignorirala bi ih rado

ostrugala

svojim vrtložastim satima

počesto

ali ne ide

ipak ne ide

kad ne ide.

pjenušaš svoj rub

svoj bezbojan

proziran rub

koji je kao i sve drugo

što te čini

ništa posebno

ni drugačije

ali ga ipak u čipku pretvaraš

i sebe pretvaraš

ništa

tako vješto oplemenjuješ

uporno.

pišeš

da izmjeriš trajanje

vrijeme odmora i neodmora

zelenu vodu prijateljstva

sa svim stvarima

koje te dotiču.

nešto šuška za leđima

i okrećeš glavu

uvijek

iako znaš

da ti ta zmija-grana

grana-zmija

ništa zapravo ne može

ništa:

njezin je siktaj

u tvojoj šutnji već uhvaćen

u tvojoj olovci

zarobljen

i kamenje se ljeska ponekad

uz naše korake položeno

još u danima svoje mladosti:

jer i klokot je samo tišina

crni povez

na očima protočnosti.

neka kažeš

neka

na rubu se

obala izdubljuje

na rubu se

obljubljuje

s onim što možda

i nije birala

živost je

priskrbila

ljepotu je

rodila

iz dodira

prije nego se u šupljinu

u škrapu

predala

BEZRUKOST

udaljeni

kao dvije hridi bezruke

svoj prostor skrbimo

strepimo svoj drhtavi krug

samoću pothranjujemo

korijenjem

samo kamenje sadimo

u našem prozoru

krošnja je siva

od nepomičnosti

kuda sam to prolazila

kuda

sve vitice raspršila

i bez dlanova ostala:

u maloj

crnoj

besmrtnosti

između kazaljki

BJELINE

imenujem te cestom

imenujem te bijelom prugom

orlom te imenujem

protjecanje –

neki nedostižni ljudi

neki kotači

oguglali od brzine

od vrtnje

i zjenice potamnjele

imenujem te prozorom

oblakom te imenujem:

večer utiskuje

crvene krugove

na tvoje tjeme

(toplinom krajolika

usklađenost nam mjeri)

imenujem te budilicom

zovem te

natrpan put

i ponikva te zovem

i praznina

kad se potroše bjeline

samo još

jednokratnost ostaje:

bijelom olovkom

crno lice izbrazdati

pažljivo i singularno

kad se potroše bjeline

PAUCI

između jutra i podneva

dana i nedana

osluškujem riječi

prozračne pucketave

padobrane

sobne

po kutovima skutrene

zapaučene

zacrnjene u se

u kojem kutu

iz koje dijagonale

tihuje pjesma

MLADOST TI CVATE NA RUKAMA

kažeš, ne postoji konflikt

vremena i prostora

jer sve je jutro

i dan obireš kao voćku

kažeš, godine čine svoje

i rane nisu kao kapi

da kisnu i ispare

čim listove osvijetle;

kažeš,

a mladost ti cvate na rukama

i još dalje,

i još bliže,

i još sve

...........

i da ne postoje uvijek razlozi,

i ne postoje superlativi,

i da sve, baš sve je motiv:

samo ne misli puno,

nego uhvati taj dudov svilac

i pusti ga tkati...

i tako,

i tako,

i baš,

ti ja druga

ja peta i sedma

kojoj na sjenu nikada neću stati:

ti vrutku u vodenom snu,

bolna rupo u praznini

znaš li da je pjesnikinja Ana C.

umrla u trideset i prvoj

prestavši jednog dana

na sedmom katu

crtam ti njezin zračni korak,

taj posljednji stih

urezan na grudi grada:

ne kao sjećanje

ili opomenu,

već kao najdraži

narančasti kišobran

ostavljen

negdje

u

Neznamgdjeskoj

još prošlog ljeta

i tako

te male odgođenosti svemira,

oduvijek

UPRAVO

/the time is out of joint/

Shakesperare i Camus: epifanija dijaloga

danas me iznenadila

geometrija:

preklopili smo kvadrat

i krug

i ništa nije bilo suvišno

(vidjeh u tvom hodu)

ponekad se vrijeme

stisne

u točku

i ona zadrhće

snažno

u mom oku

/ptiče bivanja:

radost vjeđa

i vodoskok u kljunu/

jedina sloboda

koju poznajem

sloboda je

mog duha i akcije

(rekao je Musca)

the time is out of joint

/upravo sam sretna, Hamlete,

upravo!/

LICEM U LICE

/utjeha ponavljanja/

Mit o Sizifu i B. J. Štulić

izgladiti glas

znači pustiti pticu –

zamahom

visinu da osvijetli

prihvaćam:

čovjek je

svoj vlastiti cilj

i sve druge istine

ništa ne mogu

tom vjetru

ali iskliznućima i dalje

gledam u lice

licem

/plavozorim gnijezdima

zadivljena

na vrhu najviše ruke/

licem:

glumac

putnik

i ja

(osmijehe razapesmo

na istim jedrima,

mi stranci)

i premda je

kontekst banalan

dojmu ne oduzima

ništa:

crpsti život

iz neprogutane koštice

i dalje je izazov,

moj pukovniče

(moj pokojniče)

ponavljanje me

ispunjava utjehom

/ponavljanje

je mlijeko

odabranih/

ponavljanje

licem u lice

žudim

/i zadnjim pogledom

prije pada

vezicu na cipeli

pomisliti/

znam

tuga ne mora biti banalna

ni radost raskriljena

ponavljanje me

ispunjava utjehom

NEKOLIKO

R. Marinković: Traktat o ruci

u hipu

prislanjam papir

na koricu

na tvrdu prazninu

i pišem

i pišem

jer zatrčale se tako odjednom

da imam osjećaj

da će me na komadiće

rasperjiti

i prosuti s vrha zgrade:

u njihova topla popodneva

u ručkove

u dječje pjesmice

u tepanja

u milovanja rutine

u lastin niski let

imam osjećaj

da će se rascvasti

sve dozrele riječi

iskliznuti sva značenja

oljepotnuti u ništa

da će

dok još nisam

uzrnjena

dok još nisam

kao šipak

prepunjena sobom

kako pišeš

pitala me danas D.

i premda mrzim

takve razgovore

stadoh govoriti

o vjetru misli i brzini ruke

i sporosti tipki

i u isti mah

sjetih se Ranka

i u isti mah

osjetih se

poniženom

/da, baš kao da me čitaš

u tom trenu/

tvoje su oči

jutros

bile tople

te me i sad griju po rukama

griju na stranici

kao dva sasvim mala

sunca

u papiru

u bekonačnom

razmaku

slova

zar sam lagala

kad sam rekla

da su mi forme

sada kraće

zar sam lagala

ili sam to samo ja

opet

duža

ja

tuđa

stat ću

zbog tebe

zbog

jer imam još nekoliko života

još nekoliko

znam

MARGARITA

Što je Bulgakov prišapnuo Mihaliću?

kad bih mogla birati ime

zvala bih se margarita;

bila bih beskrajno strpljiva

i voljela bih

beskrajno

nisam margarita,

haljina mi nije

istkana od praštanja,

ni ruke mi nisu ljekovite

ponekad

ipak

tu i tamo

(kad noć poljubi

modrim poljupcem u čelo)

zajašim metlu

najnježnije što znam

i poletim

i pronebesim

daleko

poluglasom

potiho

dozivam tada majstora

potiho

da mu misao

ne prekinem

sobom

da ne prekinem

nepovratno

tada

i samo tada

zovem se margarita

samo tada sam

margarita

samo tada

nebeska

i

slovna

samo tada sam

ja

do bezdana

/majstore,

ugasi svijeću

jer nastupilo je

vrijeme bezglasja!/

DOBRO ĘST

/šapćem a trajem/

Jasna Horvat: Az

u koštici dana

večer se vrpolji

gdje da raspletem pram

čijom rukom da nadrobim čas

/tu pogaču začvorenog čekanja/

tren

sjenu

sebe ili se

u kojoj boji da se ispišem

u sebe ili se

u vas

az

može li svijet

potvrditi dvosmjernost

vas

az

može li

želim

znam

ne znam

začvorena

u sebe ili se

mislim

šapćem

sričem

a trajem

pišem

napokon

dobro ęst

TEODORA

(...) ona koja je išla

natrag prema rijeci

i korak pretvorila u tijek.J. H.: Desetice carice Teodore

u utrobi koncentrični krugovi

raskriljeni od riječi

preplašeni od snova

zavihoreni

ostrahoreni

premoreni –

spiralne bobulje duše

sanjala – oslikati led

/ne prokockati tu bijelost

u međurječju/

a iluziju strepila

kao pahulju na usni

...............

doticati

doticati

docvjetati u sumrak

raspupati:

točkasti trenuci svemira

ples u sebi

a iz sebe pogled

i dah:

premoštena

sjaj

obasjaj

u isti trenutak:

premoštena

daj čelo, filozofe

umiri se, dijete

umiri me ti kojeg nisam rodila

a budim te

svakim novim čitanjem

daj čelo, filozofe

logika slova

logika boje

logika sna:

prošaptajmo rijeku zajedno

a tada

natrag u korake

u desetice i izblijedjele abecede

u hladne, neispružene ruke,

teklo

jer pet je žena

i pet monahinja

pet žena

a deset sjena

pet žena

nijedna pjesnikinja,

i izbockano lice

lubenice:

tu su psalmi i epigrami

lijepa, stihovita kasijo

jer stih je prije sebe

a noga prije života

IZMEĐU »DA« I »DA«

M.P: Roman-Rječnik

u pukotini između dva pogleda

da, baš u onoj

u kojoj je umrla princeza Ateh

prezireš svaku virtualnost

i nije to pjesma

što šapće u nakovanj

samo neki glas dalek i prašan

klopoće:

mali pohabani bunar

želiš da ti pokažem točku

koju bi nazvala umjerenost

a vani je bor zelen do vječnosti

i u hodnicima tvoje mirnoće

odjekuju rečenice

posijane negdje daleko u prostoru

prosijane

slova kojih se ne sjećaju

čak ni mudra usta koja su ih rodila,

ptice klepetuše

umjerenost

ma, molim te

nasmijavaš me tim svojim cjedilom od duše

pa zašto onda napokon

i taj kameni slap

taj otok »biti prisutan«

već jednom

ne prokapaš

prezirem virtualnost

i radije bih

....

radije:

pčela na zidu,

stolom razbacane boje,

ruka koju možeš okrznuti

u pukotini između dva pogleda

između da i da

teče jedan svemir koji nas ne sanja

i o kome ne znaš ništa

osim onog što ti ponudim

kao preokrenutu

i suzdržanu

čašu od riječi

DVA PROSTORA: SAVRŠEN DAN

Adriana Lunardi: Minet-Chéri

dva prostora

u jedan sklopljena

/pustinja pješčanih dina

i Adria/:

sunce,

kosina nadlaktice,

sandale –

savršen dan

dok čitam Adrianu Lunardi,

beskrajni vez cvrčka

prede spiralu glazbe

u točku gdje ne postoji

bio sam i bit ću:

pa hoćemo li se ikada sresti

ja i ja

/ili je moguće samo ovako,

modelom žarulje:

sjećanja na sva protekla ljeta

u jednom

odjednom/

rečenice

crno-bijele klavijature

dodirujem

jednu

po jednu:

iverje duše

sa šešira ljeta

čupkam

.............

ču-ču-ču

.............

ću ću ću

............

dobro je rekla C.

postoje trenuci

kada smrt nije drugo

doli mala

neugodna prepreka

žuljavi nos cipele,

pijesak pod noktom,

druga polovica kolovoza

.........................

ta bestežinska odanost minuta

GEOMETRIJA VODE

Vidjeti sebe u drugom

znači približiti se obojici.

Marija Paprašarovska: Blue Note

zlatan zrak

/polja u odbljesku

na žlici dana/

i kotači što se vrte linearno

i bez zvukova

igraju

prigušeno

u svojoj čistoj drami –

licu nužnosti

vidjeti sebe u pokretu

sebe u bio si,

trebao si,

zašto si:

i nije to model koji se slijedi,

tek ruka uz ruku,

blizina,

glupost,

isti kôd

............

napor da se otkine

čim veći komad jutra

u grlo

u njedra:

ta vječna, bajkovita šuma

u kojoj smo

kad je stopalo kretanje

i kad se prostor pretvara u glazbu,

kad se staro gorenje osjeća kao crveni dim

i kao vruća, tek porođena suza

tada te čujem

tamo gdje zvukovi uzimaju ulogu riječi

i gdje prošlost nije ploha

već linija kojom vješta ruka

ozbiljuje skicu sretnog lica:

pravac što propupava u nebo

jer lišavam te uloge modela:

budi

nepripitomljen otisak,

fotografija koja se ne gleda

a utiskuje se kao tetovirani znak

lišavam te svjetioništva,

prosvjetioništva,

budnosti,

budi lik izvan kruga:

geometrija vode

laka i bezbrižna

naplavljena energijom kapi

bez odgovornosti

da drugoga traže u svojoj ocaklini

odbaci težinu oka

što u slučaju vidi prasak

kojom sudbina lomi zid predodređenosti,

procijep u kojem trajanje

čeka na udah

odbijam govor o neizgovorivom

ne želim da budeš citat

na koji se mogu pozvati

lišavam

lišavam

lišavam

a ti kao more utječeš u krug

i lik u ikonu pretvaraš

i sunce u kvadrat ulijevaš

i ostaješ:

vreli dogođeni pečat

što lijepi tu sanovitu tvar

a znam,

nekako ipak znam

da samo si igra

u crno-bijelim parovima dana:

vitraj u snu,

i krhki verbalni pustolov

u prolaznosti

lišavam te

budi lik izvan kruga:

geometrija vode.