Kritički kompendij hrvatskog pjesničkog moderniteta

1.

Branimir Bošnjak, poznati hrvatski poetski modernist i plodan esejist široke geste raznožanrovskog zanimanja, dosad je autor tridesetak knjiga, a nedavno objavljuje na više od tisuću stranica dvije podeblje knjige o brojnim pjesnicima / pjesnikinjama prošlog, 20. stoljeća. Autorov svakako golemi posao kompleksnog pjesničkog portretiranja prošlog stoljeća sastoji se od stotinjak većih ili manjih eseja o brojnim autorskim osobnostima koji su pozicionirali i konstituirali hrvatsku poeziju prošlog stoljeća i, jednako tako, od petnaestak eseja koji čine onodobni književno-povijesni pa i društveno-politički konekst kao uvod u pojedinačni a još više skupni nastup same književnosti, njenih aktera i određena razdoblja koje se analizira. Dvije opsežne i ambiciozne knjige, golemi i složeni pjesnički portret 20. stoljeća, kreću u svoj namijenjeni zadatak prije svega iz autorove neskrivene sakupljalačko-pregledničarske motivacije čija nerijetka kontekstualizacija određenog materijala pripadnoga književno-povijesnog razdoblja, književnog života i uloge samih aktera, upozorava i na povjesničara Branimira Bošnjaka.

Kako se i očekuje, autor se ponaša u pozicioniranju brojnih književnih odsječaka, s početka prošlog stoljeća pa do danas, kao povijesni kontekstualizator vremena u kojemu se književnost zbivala. Naznačivši, ponekad i vrlo detaljno, povijesnu pa i društveno-političku scenu, a često su u prošlosti društvena i politička događanja bila isprepletena zbog u to doba posebno honorirane uloge književnosti, osobito poezije u turbulentnom pokušaju konstituiranja nacionalne svijesti, Bošnjak – načelno u zasebnom eseju – nakon povijesnog pozicioniranja, određenom autoru prilazi s vlastitom esejističko-teorijskom spremom.

Povjesničar i teoretičar Bošnjak, valja reći, golemi stihovni materijal prošlog stoljeća ne sažimlje u neku poetsko-modelsku mapu; pitanje je bili se to uopće moglo, jer vremensko-povijesni gabariti npr. često nameću vlastitu, često striktno nemodelsku, i dijakronijski opravdanu i poduprijetu aksiologiju ispisana stihovnog materijala i sl. U vlastitoj pregledničarskoj metodi (kombinaciji povijesnog kontekstualiziranja i teorijske analize) ne nudi se dakle poetsko-modelski vodič kroz prošlo stoljeće, ali – indikativno – putem zaista brojnih citiranja Z. Mrkonjića i C. Milanje, najpoznatije dvojice koji su najviše učinili za sustavizaciju bogate hrvatske poezije, svako malo upozorava na dosad već učinjeni kritičarski napor u hrvatskom pjesništvu. (Bošnjak dakako citira i brojne druge kritičare pa se Hrvatsko pjesništvo, I. i II. može držati, uza štošta spomenutoga, i malim kompendijem hrvatske kritike stiha prošlog stoljeća.)

Autorova se pregledničarska, povijesno-kontekstualizirajuća i teorijsko-esejistička metoda kao referentnim književnim točkama energije bavi književno-povijesnim i književno-teorijskim činjenicama: mladoliričarima s početka 20. stoljeća, Matošem i Ujevićem, časopisima »Krugovi«, »Razlog« i »Pitanja«, Šoljanom, Slamnigom, Severom, te – u zadnje doba – mlađim autorima sa zasad malo osobnih knjiga i nedostatkom matična glasila...

2.

Prvu knjigu »Hrvatsko pjesništvo / pjesnici 20. stoljeća« Branimir Bošnjak otvara esejom »Oblici modernosti...«, tj. tezom o pjesničkoj modernizaciji i mogućnosti revizije već dosad učinjena teorijsko-povjesničarskog posla. Tako se kaže: »Hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća obavilo je više dijakronijskih modernizacija, dijelom recepcijom europske pjesničke prakse, dijelom i modernizacijom vlastite tradicije«. A revizija, drži autor, tj. naknadno obavljena i usvojena stručna čitanja određenoga književnog razdoblja, »ne stječe se unutar motrenih književnih korpusa, nego biranjem različitih naknadnih povijesti književnosti«.

Razgrćući društveno-politički pa ujedno i književni prostor kraja 19. i početka 20. stoljeća, autor navodi indikativne pojmove i njihova značenja: »zaboravljeno«, »neshvaćeno«, »prerano«... Ta autorova »radost sjećanja«, kako kaže, stimulira modernističku matricu, koja je uvijek nova, pa i onda kad svijet ponovno stvara »od starih krpa« i u stihovnom rezultatu nudi gotovo uvijek strateško-orijentacijsku inovaciju. Prošlo stoljeće, koje se porađa od 1890. do 1914., otpočinje »izuzetnom inovativnošću« (A. Badiou), i zaista interdisciplinarnom ljudskom kreativnošću; ustanovljena platforma istodobnosti »svega postojećeg znanja« reflektira se, dakako, i na onodobno hrvatsko pjesništvo na zavidnoj estetskoj razini, ali i u smislu pokušaja rješavanja domaćih parcijalnih potreba društvenog stratuma (domaći jezik; književno opismenjavanje).

Pri razgrtanju u svakom slučaju turbulentnog vremena za hrvatski društveno-politički prostor, pa tako i onodobno književno, osobito stihovno pozicioniranje, Bošnjak je svakako zanimljiv u indikativnim fusnotama koje spominju (nevoljke) kulturalne činjenice. Primjerice, do 1847. je latinski bio službeni jezik i jezik književnosti, a tek 1860. u Sabor se službeno uvodi hrvatski, itd. A stih se najčešče realizira jezikom; poezija je u nas implicitno i psihološki s obzirom na često preuzimanje tereta i pragmatične društvene zadaće, a to je evidentno u idućim desetljećima prošlog stoljeća, dodatno semantizirana, i to ne samo unutar književne optike...

Od iliraca, Gajeve jezične reforme, poluuspjelih poteza ondašnjih političara u sklopu austrougarskih, tj. austrohrvatskih gabarita, autor goleme dvotomne knjige o hrvatskom pjesništvu 20. stoljeća u opsežnom uvodu u samu pjesničku materiju govori zapravo o jeziku i njegovom otežavajućem autonomnom pozicioniranju. Ondašnja pragmatična politika zamnjenjuje se »politikom hrvatske književnosti«. (Pritom, uz obaveznog Cvjetka Milanju, spominje se i Zoran Kravar, kao i brojni drugi ondašnji pisci, povjesničari pa i sadašnji filozofi... jer autor svakako pokušava biti sintetizirajuće kompetentan, sveobuhvatan i iscrpan. U tom razdoblju hrvatske društvene povijesti u svakom se slučaju nastoji »književno opismeniti«, kultura se uvodi u »politički život«, u diskurs dakle koji sam za sebe nije osobito uspio...)

Nakon Matoševe smrti Ivo Frangeš ustanovljuje, a Bošnjak je preuzima, novu književnu paradigmu, oblikovanu u dva smjera: Lj. Wiesner (T. Ujević, N. Polić, V. Čerina, Z. Milković) te M. Krleža (A. Cesarec, A. B. šimić, G. Krklec), a u sjeni prerane smrti J. P. Kamova.

Prvi zasebni esej o autorskoj osobnosti hrvatskog pjesništva početka 20. stoljeća nije slučajno posvećen upravo poznatom književnom psovaču i svestranom inovatoru Kamovu. »Kamov kao i Krleža«, kaže autor, »ne odbacuje nacionalni identitet, nego ga dekonstruirajući, zapravo modernizira«. (I tu, kao i posvuda gdje za to postoji signal u obilnoj i složenoj rešetki hrvatskog pjesništva 20 stoljeća, Bošnjak pronalazi i detektira oaze i poteze poetskog moderniteta.) »Ideologijski znak kolektiviteta«, navodi se u eseju Neodrživost zbilje, zapravo »sama intitucija« jest ono što sputava i guši J. P. Kamova i »njegovu težnju k slobodi«. U onodobno raspoloživom književnom polju avangardista Kamova »uočava se evidentan zamor postojećim literarnim obrascima kao potpuno sterilnim i u moralnom smislu potpuno neistinitim«. Tragični pjesnik istražuje »nove oblike supripadanja svijetu, pa i po cijenu potpuna negiranja tog svijeta«. U borbi s nesenzibilnim (književnim) okolišem stiže se najzad i do groteske kao modelski najprimjerenija izraza »nerješivoj vezanosti duše i zbilje«. Slijede zatim pojedinačni eseji o velikanima domaćeg stiha (Krleža, Ujević, A. B. Šimić...)

U razdoblju poslije Drugog svjetskog rata Bošnjak prati one najuočljivije tragove nastupajuće modernizacije oko časopisa »Krugovi«, tj. krugovaških pjesnika. U to doba vladajuću socrealističku narudžbu vremena najosjetnije nagriza »Komorna muzika«, stihovi Slavka Mihalića, Ljubljanski Krležin govor, oboje iz 1952. godine, te književno djelovanje mladih A. Šoljana i I. Slamniga (njihov »odmetnički« časopis »Međutim« te npr. prijevod eseja »Tradicija i individualni talent« T. S. Eliotta...). Bošnjak dakako spominje iz sada daleke prošlosti i esejističke istupe Vlatka Pavletića, i kasniji neosporan utjecaj njegove poznate krilatice »neka bude živost«... kao teorijsko-esejistički prekid sa socrealistikom književnom modom.

Bez obzira na to što Bošnjak nužno ponavlja neke poznate činjenice iz ondašnjeg burnog književnog života, a to je iz povjesničarske vjerodostojnosti logično i potrebno, autor – uz dakle potrebnu reaktualizaciju ondašnjeg književnog bića – najveću pozornost ipak posvećuje važnim književnicima, pjesnicima i prevoditeljima, Šoljanu i Slamnigu. Autor naime u djelovanju spomenutog dvojca sada, iz poprilične udaljenosti, neosporno ustanovljuje bitan i modelativno vidljiv modernistički utjecaj na poeziju prošlog stoljeća. Treba reći da su posebno vrednovani akteri u određenom preokretnom vremenu dijakronije hrvatskog stiha, i to, držim da se to i pretpostavlja, bez obzira na osobnu pjesničku vrijednost određenog pisca; naime, iz književno-povijesne perspektive neki su književni aktivisti, esejisti, prevoditelji... i pretežno moderatori novoga književnog ukusa, dok su neki autori naprosto dobri pjesnici koji su posredstvom prvih dobili priliku na utabanom književnom horizontu pokazati vlastitu književnu vrijednost. (Izdvojeno iz onodobnog složenog književnog konteksta, Slamnig će naprosto biti jedan od klasika hrvatskog poetskog modernizma.) Obradivši pojedinačnim esejima osnovne »krugovaše« (N. Miličević, J. Pupačić, M. Slaviček, V. Gotovac, S. Mihalić, D. Cvitan...), Bošnjak prvu knjigu završava urbanim apostolima domaćeg gradskog asfalta: A. Majetićem. Z. Majdakom, B. Glumcem...

Antun Šoljan kao poznati i svestrani autor (prevoditelj i antologičar, polemičar i prozaik) središnja je figura krugovaškoga književnog koncepta, a kao priređivač dviju važnih antologija 60-ih Šoljan pokazuje i književnu bliskost i angažman s nekim mlađim pjesnicima okupljenima oko časopisa »Razlog« (D. Horvatić, N. Petrak...) pa se novi krug modernizacije domaće poezije koji donosi taj časopis ne može objektivno analizirati bez utjecaja starijeg Šoljana. I premda je socrealistička obveza već zarana (50-ih) sišla s dirigentske pozicije hrvatske književnosti, ili barem dobrano zamrla, ipak su teze o »individualnosti«, »stvarnosti« i »angažmanu«, elaborirane u bogatom polemičkom materijalu, prisutne i tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća (V. Zuppa, dakako i A. Šoljan).

Krugove modernizacije domaće poezije prošlog stoljeća Branimir Bošnjak i dalje prati putem u nas važne periodike i pripadnog naraštaja, te njegove u pravilu nove estetsko-poetičke podloge. (Povremena pojava pojedinih prevratničkih pjesničkih imena analizira se dakako pojedinačno i s kritičarskim otkrivalačkim senzibilitetom; npr. uloga Josipa Severa 70-ih)

Ukratko, kaže autor opsežnog dvotomnog djela, krugovaši su »pokrivali« egzistencijalističku kategoriju umjetničkog djelovanja, a razlogaška generaciju – »egzistentnu«, tj. onu koja problematizira »probleme čovjeka u vremenu«, brinući se tako o humanumu i njegovom ugroženom humanitetu. Nakon razgrtajućeg i razgraničavajućeg eseja o tom dijelu u nas oduvijek turbulentnog književnog vremena (okrugli tematski stolovi, prijepori, polemike...), u Bošnjakovoj knjizi slijede pojedini eseji o osnovnim razlogaškim pjesnicima (N. Petrak, D. Horvatić, M. Ganza. Z. Mrkonjić, I. Zidić i dr.); o posebnom i zasluženom statusu Danijela Dragojevića u domaćoj poeziji piše se dakako na posebnom mjestu.

3.

Novi val modernizacije domaće poezije (ali i esejističko-teorijskog uvida) Bošnjak detektira u novom časopisnom prostoru dekonstrukcijskih »Pitanja« (1969.–1972.), tj. u proizvodnji mladih poetskih i esejističkih autora u vrlo važnom glasilu hrvatske periodike. (»Pitanja« su naime bitno drukčije, tj. antilocentrističke poetičke podloge nego što je to bio prethodni metafizički »zabrinut« časopis »Razlog«, i njegovi suradnici.) Suradnici »Pitanja« naime, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, okupljaju se oko tada moderne ideje dekonstrukcije konteksta, tj. znanstvenog rada antilogocentrističke podloge francuskih dekonstrukcionista (J. Deridda, J. Christeva, J.-J. Goux). U esejističkom ili pak pjesničkom iskazu u časopisu tada surađuju mnogi mladi (D. Kolibaš, I. Rogić, C. Milanja...), ali i stariji autori (npr. Z. Mrkonjić).

Treba reći da svojedobno brojni akteri/suradnici »Pitanja«, hrvatski važnog a europski modernog časopisa, osim pojedinih imena, nisu bili prepoznatljivi po zajedničkoj časopisnoj poetici, jer se njihova suradnja sastojala često u samom objavljivanju na tim stranicama. Dekonstrukcijska nakana u esejističko-poetskom materijalu bila je, kako stvari sada s vremenske distancije stoje, (teorijska) svojina samo nekih, koji sada pripadaju kanonskim autorima hrvatskog poetskog moderniteta (I. Rogić, M. Stojević, Z. Maković, pjesnik B. Bošnjak, donekle i S. Manojlović...).

»Quorum« (1985. – ), dugovječni moderni interdisciplinarni časopis prvo je u nas raznomedijsko glasilo koje je, kao prvotni prostor za mlade literate, otvorilo svoje stranice i filmskoj i likovnoj umjetnosti, kao i značajnom prevodilaštvu. Prateći krugove modernizacije hrvatske poezije (prošlog stoljeća), Bošnjak navodi osnovne elemente koji tvore (dokraja neizvedenu) moguću časopisnu poetičku podlogu, pa uz žanrovsku otvorenost i intermedijalnu značajku (film, likovnost, alternativni diskurs, prijevod poststruturalističkog tj. postmodernističkog esejističkog materijala) spominje i (povremeno) antilogocentrističko nasljeđe iz prethodnih modernističkih »Pitanja«...

Premda časopis »Quorum« zaista godinama postoji, i nesumnjivo je dobrodošle dugotrajne modernističke koncepcije, kvorumaška poetika ipak ne postoji kao zajednički poetski znak (dobrodošle su sustavizacije u tom smjeru T. Vukovića i M. Mićanovića). Sve je više izvjesno da se na takvom zajedničkom nazivniku ne mora inzistirati, ako trenutačni zeitgast ne pogoduje skupnom istupu, a pritom i dalje proizvodi zanimljiva pjesnička i kritička imena sad već srednje generacije poznatih hrvatskih književnika (M. Mićanović, B. Čegec, te K. Bagić). Dakako, pregledničar i sakupljač Branimir Bošnjak svakom važnijem autoru pristupa pojedinačnim esejom pa se tako stiže i do brojnih mladih i najmlađih pjesnika i pjesnikinja, koji zasad nemaju zajedničko glasilo niti prepoznatljivu poetiku (prema to i nije presudno za kvalitetu određena stiha; esejistička obrada I. Matijašević, D. Jagić, L. Derkač...).

Od Čerinine Mlade lirike (1914.) pa do najnovijih autorskih zbirki s početka 21. stoljeća Branimir Bošnjak je zaista učinio golem posao, koji se prije svega voli i cijeni, a onda mukotrpno sakuplja i esejistički analizira. Nadam se da će naša blijeda i često egoistična književna javnost taj posao znati cijeniti i u godinama koje su ispred nas.