Karusel

Uporno sam gledao u ploču. Crtež je izgledao kao da je nacrtan krvlju. Klesar se približio iza mojih leđa i rekao:

– Sramota. Ali to vam nije tek tako, mladenačka pakost. Mora da su to unaprijed planirali.

– Kako to mislite? – upitao sam.

– Pa donijeli su crvenu boju. Željeli su nacrtati baš taj srp i čekić. Ne znam jeste li vidjeli druge grafite, kako li to već zovu. Uvijek je u pitanju crni sprej. Bar ovdje kod nas. Crni sprej i slovo U. To je najčešće.

– Prijavit ću policiji – rekao sam. – Ne bih želio da to naprave i na novoj ploči.

– Teško će ih uloviti, ali svakako prijavite. Znate, otkako se promijenila država, neke su stvari bolje, neke lošije, pa jedni misle da nam je danas bolje, a drugi da je lošije; ali jedno je sasvim sigurno – bolje je nego prije. Znate što?

Pivo nije moglo imati veze s grobom mojih roditelja. Ni nadgrobna ploča s koje je otpadao kulir, a u ogoljenom je betonu bila udubina od metka... Možda je na onaj nekada bijeli, a sada požutjeli polirani dio trebalo samo urezati majčino ime. Možda je trebalo ostaviti i vandalski grafit i udubinu od metka. Srp i čekić bio je dio vremena u kojem su živjeli, dio prošlosti za koju sam vjerovao da je nestala, a udubina od metka ožiljak iz bliske povijesti. Ovaj grafit bio je dio vremena koje je malo prije bilo sadašnjost. Vandalizam iz neposredne prošlosti koji je zakoračio u budućnost. Možda je i to zasluživalo svoj spomen.

– Policajci su danas puno ljubazniji nego u bivšoj državi – rekao je klesar. – Mislim, svaka im čast. Iako sumnjam da će odmah doći ovamo. Možda su ponekad i previše ljubazni.

– Da. To je dobro da su ljubazniji. Ne zaboravite, molim vas lijepo, Baumann se piše s dva n. Bar ovo njihovo. Prezime moje majke... pomajke. Tih Baumanna, mojih roditelja...

Razmišljao sam kako se hrvatski kaže foster parents, poočim i pomajka – to je... – Vjerojatno ima i onih s jednim – rekao sam – ali njihovo je prezime s dva. Ovo je ovdje pogreška... Oprostite, čujete li vi nešto?

– Ne... Ne, ne čujem ništa. Nema ni vjetra. Na što mislite?

– Kao neko psikanje. Neko s-s-s-s. Neka narodna pjesma. Vjerojatno mi se samo učinilo.

– Možda kakva ptica tu u čempresima, ali ja sam vam nagluh. Od brusilice, znate.

Kimnuo sam glavom. Pogledao sam čemprese. Zaklanjali su vidik s triju strana. Ništa se nije čulo. Možda sam postajao paranoičan.

– Nova će ploča biti polirana do visokog sjaja – rekao je klesar. – To se lakše čisti, ako bi se slučajno opet dogodilo. Stari ćemo blok ukloniti tek kada dovezemo novi, s novom pločom. Ionako to policija mora prvo fotografirati. Sumnjam da će odmah doći, trenutno imaju hitnijih poslova.

– Nešto se događa u Gradecu?

– Ne u Gradecu, nego ovdje, u selu. Ovih dana vraćaju se neki koji su izbjegli. Država im je obnovila kuće, ali... ovdje baš nisu dobrodošli. Znate tu je bila fronta, baš ovdje preko groblja išla je granična linija. Selo je bilo miješano pa je bilo krvi na jednoj i na drugoj strani. Stradala su i djeca, a to se ne zaboravlja. Vele da domaći nisu u tome sudjelovali, ali to je teško reći. Bilo je pridošlica i s jedne i druge strane, a ti su vam najgori. Pridošlica osjeća da to nije njegovo i da neće tu ostati...

– Htjeli ste reći nešto u vezi s policijom.

– Pa, to. Policija mora paziti da sve prođe bez krvi. Taj povratak. Priča se da im ovdje pripremaju doček. Povratnicima. Ali ja vam živim u Gradecu, samo sam nešto načuo, a ovdje u selu znaju sigurno više. U selu znaju sve...

* * *

U maloj zatvorenoj sredini svi uvijek znaju sve. Samo ja nisam znala da je šef računovodstva preko glave zaljubljen u mene. Znala sam samo da mi ponekad potiho dobacuje uglavnom neugodne primjedbe o mome izgledu, da me u rijetkim prilikama hvata za ruku, da me je ponekad dozivao onim ssss poluzviždukanjem kojim su nekada šegrti na gradečkom korzu pokušavali navesti djevojke da se okrenu, da me je dva puta pozvao na kavu – na što sam se, pri onom drugom pozivu, sjetila reći kako ću se dogovoriti za tu kavu s njegovom ženom. Ona je bila knjigovotkinja u Trikotaži, radila je u susjednom uredu; mislim da sam je spomenula: debela žena, jakih kostiju, u pretijesnim bluzama i sa stogom izbijeljene kovrčave kose, maramom podignute uvis. Da, bila je tu i ona scena na prvomajskom izletu, prilično neugodna scena, ali nisam joj pridavala dublje značenje. Možda sam je pokušavala i zaboraviti. Čovjek je tada naprosto bio pijan. Ali, stvari su nekako čudno i tajanstveno povezane, čak i onda kada nikada za tu vezu i ne saznamo. Ja jesam saznala. Neočekivano se pojavila ta zaboravljena marama. Bila je od cela, ali sasvim tankog i glatkog pa je izgledala kao svilena. Ta je crvena marama dugo vremena na mojoj glavi bila poput nešto poput zaštitnog znaka. Jesam li ti to već rekla? Zbog nje su me tada u Trikotaži zvali Crvenkapicom. Čak i nakon što sam je izgubila na onom prvomajskom izletu. I to sam ti već rekla? Da, jesam, vidim to na tvome licu. Zar se ne događa i tebi da sve češće ponavljaš iste priče kako zalaziš u godine?

Dakle, ta je marama iznenada izronila iz prošlosti i pojavila se, zgužvana i gnjevno bačena na stol Debelog Perice, bar mogu zamisliti da je tako bilo, zamisliti samo, velim, jer tu scenu nisam, naravno, mogla vidjeti. Sve ostalo mogla sam čuti, u više sličnih verzija. Drugarica Žuk uhvatila je svoga zakonitoga druga i supruga kako njuška moju crvenu maramu i plače u nju. Maramu sam mu, navodno, dala ja, a trebala je služiti protiv njegovih reakcija na prašinu i ostalo. Riječ alergija tada nije bila još popularna. Marama je, također navodno, bila natopljena nekim biljnim mirisima za koje sam ja navodno rekla... ne znam više točno što. Da li se tu radilo možda o nekim opojnim mirisima, možda o nekoj magiji i tome slično – zbunjeni šef računovodstva nije bio siguran, ali se prisjetio da ga od mirisanja marame, koju sam mu bila dala, hvata omaglica, i da ponekad ne zna što čini, kao da se napio. Uglavnom, nije on ni za što kriv jer nije svoj gospodar, i zapravo uopće ne zna što radi. Ogorčena drugarica Žuk tražila je od Debelog Perice da me smjesta otpusti, jer je stvar sasvim jasna i providna, i svatko zna tko sam i što sam, a posebno da sam vještica i vračara koja se služi kojekakvim nedozvoljenim sredstvima, da sam joj opčinila i zavela muža, da se dobro zna kakva sam po pitanju morala, i to od najranije mladosti, o čemu svjedoči i to moje vanbračno kopile, taj fačuk, to nesretno dijete koje će čitav život ostati opterećeno činjenicom da je došlo na svijet u grijehu bluda od kojega dotična drugarica ni danas ne preza...

Debeli Perica rekao je da ne vidi u cijelom slučaju povredu radne discipline i odgovornosti pa se ne može govoriti o mome otpuštanju, a i kada bi tako nešto bilo posrijedi, i opet se danas nikome ne može dati otkaz tek tako. O svemu tome ja sam saznala iz druge ruke, kao što sam već rekla, i naknadno, jer kada se to događalo nitko nije previše znao, a oni koji su nešto načuli i znali – izbjegavali su to tada reći meni. Naknadno sam saznala i ono što se događalo poslije tog razgovora s Debelim Pericom. Drugarica Žuk nije bila zadovoljna njegovom presudom pa je nekim svojim putovima ishodila da se o svemu sazove partijski sastanak. Koji su to bili putovi – nije teško naslutiti: Franc Žuk bio je partijski sekretar Trikotaže. Objasnili su mi da je Partija nadležna u svim pitanjima koja se tiču morala, a da će sastanak biti otvoren, što znači da ću mu moći prisustvovati i ja, štoviše, pozvana sam na taj sastanak, u petak, odmah nakon prve smjene, tako da predstavnici obiju dnevnih smjena mogu sudjelovati, pa izvući odgovarajuće pouke iz cijelog tog slučaja. Poziv mi je predala zamjenica sekretara, drugarica Mara i naglasila da moram obavezno doći, bezuvjetno i neizostavno. Rekla sam joj da se mene to ne tiče, da na sastanak neću doći, a oni neka raspravljaju što god hoće. »Mala, ne budali«, rekla je drugarica Mara. To me je posebno razdražilo. Sa svojih dvadesetak godina osjećala sam se jako zrelo, i bilo mi je već sasvim neprihvatljivo da budem Mala. Rekla sam neka svi idu lijepo k vragu, i da uostalom sve te riječi – morati, neizostavno, obavezno, bezuvjetno i po svaku cijenu – znače jedno te isto pa ako ih netko mora gomilati, onda je svjestan da me pokušava uvjeriti u nešto što baš nema puno smisla samo po sebi. Drugarica Mara stavila mi je ruku na rame i rekla. »Slušaj, kćeri, nemoj ti mene učiti kako se govori, nisam ti ja neka školovana osoba da bi sada vodila naučne rasprave, ali staru kravu ne treba učiti pasti travu. Ti, dijete drago, možeš se razboljeti, možeš se i otrovati ako ti se to sviđa, ali odbiti poziv na partijski sastanak ne možeš. Ti nad Partijom nemaš nikakvu vlast, a Partija ima svu moguću vlast i moć, i nada mnom i nad tobom, već nego što je do jučer imao dragi Bog.« Ako se dobro sjećam, odgovorila sam joj dosta nabusito da mi Partija nije ni otac niti majka, a ona se izderala: »Ćuti, ćurko, dok nisi izvalila nešto zbog čega bi se mogla pokajati. Evo ti poziv i više ne seri!«

Ona nevidljiva granica oko mene odjednom se proširila. Partija je očito imala tajanstvenu moć u koju ja nisam mogla proniknuti. Zaključila sam da na tom sastanku moja riječ neće imati nikakvu težinu, ako mi uopće dopuste govoriti kad nisam član. Odlučila sam da usprkos svim upozorenjima neću otići na sastanak. Tih se dana iznebuha vratio i moj ujak. Sasvim se bio promijenio. Uz ostalo i tako što je postao gotovo partijski agitator. Tvrdio je da u Partiju treba imati povjerenja. Ima loših ljudi, govorio je, ali u ove komuniste treba imati povjerenja. Nisam ga gotovo ni slušala, a svakako nisam njegove riječi uzimala ozbiljno. U četvrtak navečer Baba Roza skuhala mi je čaj od gospine trave i metvice, natrljala sljepoočice ekstraktom ružmarina i rekla da na sastanak moram poći. Rekla je da grah govori meni u korist. »Proriče ti grah šareni: lažljivci su bareni«, izgovorila je na onaj svoj poseban način. »A grah bijeli tebi sreću dijeli.«

Kada je počeo sastanak, shvatila sam da je upravo tajanstveni obredni dio bio ono čega sam se bojala, ono zbog čega nisam bila htjela doći onamo. Imala sam tada dvadeset i jednu godinu, i nisam više imala pravo biti dijete, tim više što sam to jednim dijelom davno prestala biti. Da, jednim sam dijelom i ostala neiživljeno dijete, bar danas to tako prosuđujem, ali nisam imala pravo biti naivna, a ipak sam se osjećala čudno, vidjela sam neku mističnu crtu, mehaniku čaranja, magije, u tom biranju radnog predsjedništva, zapisničara, utvrđivanju kvoruma, prisutnosti nečlanova. Vrlo brzo shvatila sam da se obred neće odvijati sasvim prema utvrđenom, iako meni nepoznatom, obrascu. Tada sam već ponešto znala o kazalištu, konačno i vještičarenje Babe Roze bilo je velikim dijelom predstava, performance, kako bi to danas rekli. Shvatila sam da će sastanak biti manje sličan misi na kojoj se izriče unaprijed stvorena odluka o prokletstvu, nego sličniji nekoj amaterskoj kazališnoj predstavi u kojoj sve nije zadano tekstom i režijom, u kojoj se improvizira pa se sudionici možda i neočekivano stavljaju na strane koje su dio dramske napetosti. Ali ja sam bila izuzeta iz prava na improvizaciju. Osjećala sam se više kao poslovična kost oko koje se bore psi; kost se, naravno, ne bori. Borbeno je ondje izgledao zapravo samo drug sekretar, ozbiljan, strog, svečan, u tamnosivom odijelu s crvenom kravatom i s bijelom košuljom koja se stapala s bljedilom njegova lica. On je predložio Dnevni red prema kojem je prva točka – slučaj drugarice Gabrijele – trebao biti jedini dio prvog dijela sastanka, pa bi se sastanak nakon donošenja zaključka, po tome pitanju, trebao nastaviti kao zatvoren, bez prisutnosti nečlanova. I tu je počela dramska improvizacija koju sam očekivala...

Debeli Perica rekao je da Partija ne može biti nekome majka, a drugome maćeha, i ako je cilj Partije služiti Narodu, bilo bi sasvim naopako i antipartijski, da ne kažemo antiprotivno, da se ovdje prisutni drugovi, a zapravo – drugarice, Radnička Klasa, ljudi u čije ime i djeluje ova partijska organizacija, isključe s bilo kojeg dijela partijskog sastanka, posebno onog koji je sazvan kao otvoreni. Drug sekretar bio je dovoljno zbunjen da propusti upitati slažu li se ostali s takvim prijedlogom, a prema šuškanju oko sebe zaključila sam da bi takav bio red, pa je izvadio iz aktovke nekoliko papira i počeo čitati ono što je nazvao svojim izlaganjem u vezi sa slučajem drugarice Gabrijele. Čitao je polako i glasno, kao da je to prethodno bio uvježbavao, ali mu je disanje bilo nepravilno, tako da je pravio pauze na mjestima gdje nisu imale drugog smisla osim da duboko udahne zrak, i njegovo je čitanje više djelovalo kao nametljiva zvučna kulisa, nego najvažniji dio nastupa, djelovalo je nešto poput glazbenog marša iz pozadine, glazbene kulise na državnoj paradi, ili popratni dio pantomime koja se sastojala u izigravanju nespretne blijede marionete koja pokušava ostati uspravnom usprkos sili što je, nezavisno od njezine volje, miče naprijed-nazad, i ona se pijano ljulja, s papirima u ruci koji nezadrživo dršću i teže se prosuti. Ipak, svi su bili ozbiljni i činilo se da nitko ne vidi komičnu stranu scene, nego svi pokušavaju odgonetati znakove koji su poput šamanskih pokreta trebali prisiliti nevidljive tajanstvene sile da se materijaliziraju, da se pokažu, da pokažu svoju moć. Možda sam imala osjećaj da svi očekuju udar munje koja će me spržiti zajedno sa stolicom na kojoj sam sjedila, sasvim usamljena na kraju dvorane... Udar munje...

Možda je u načinu kako to danas vidim i pamtim velika doza humora, doza ironije prema svemu, danas – kada to više nije realno, ne ugrožava me i ne boli, ne boli previše. Valjda taj humor, pokušaj da se ruganjem, čak i ruganjem samoj sebi, ublaže bridovi stvarnosti, pridonosi da to zvuči nekako petparački, kao jeftina aluzija na starozavjetni prizor, ili tako nešto. Ali uspomene se slažu u neke postojeće police, ladice, poprimaju zadane ili posuđene obrasce, pa kada se izgube neki detalji, recimo: smrad onih parketa premazanih lizolom, smrad ljudskog znoja, ženskog, teškog znoja, jer bilo je to poslije prve smjene, mislim da sam to već rekla; kad se izgubi tvrdoća stolice, zapravo ruba stolice jer nisam se pošteno usudila ni sjesti, kada se izgubi pritisak u trbuhu, s oproštenjem, ne toliko možda od straha, koliko zbog činjenice da je za ulazak u onaj bijedni zahod, koji smo zvale hotel propuh, trebalo uvijek čekati u redu, dok na kraju smjene, a prije sastanka bila stvar velike sreće da se uopće na red dođe, pri čemu ja tu sreću nisam imala... Pokušavam ti reći kako su svi detalji, sve ono što neku situaciju čini stvarnom, iščezli, ili su bar potisnuti, pa meni ne ostaje drugo nego da se služim nekim gotovim frazama kako bih izrazila ono bitno, a ono bitno bilo je tada užas, strah, poniženje, puno bolnije i beznadnije nego što to mogu reći banalnim frazama. Da imam vremena sve to bolje artikulirati, možda bih bila uvjerljivija i stvarnija...

– Imaš sve vrijeme koje želiš. I sve moje razumijevanje. Pristajem te slušati zauvijek.

– Opet zauvijek! Eto, i ti fraziraš. I ti govoriš na način koji oduzima punu iskrenost, punu realnost tvojim riječima, a uopće ne sumnja pritom da govoriš ono što misliš i osjećaš. Osim toga, ja nemam vremena. Ja sam poput Šeherezade... mislim da sam to već rekla...

– A ja bih trebao biti sultan koji te se sprema pogubiti?

– Ne ti, ne ti. Ali zaista nemam vremena. Morat ću se suprotstaviti svima, morat ću se suprotstaviti ljudima koji su već okusili krvi, koji su već naučili konfrontacije rješavati ubijanjem. A ja se upravo tome moram suprotstaviti. Moram!

– Ne razumijem. Uopće te ne razumijem. Ne razumijem ni tebe, ni situaciju o kojoj govoriš, niti ovu ludu zemlju. Ali siguran sam da ništa ne moraš, pogotovo da ne moraš ništa što te ugrožava. Zaboga, pođi sa mnom, zaboravi sve ovo!

– Kad ideš nekim putem, nekim putem kojim smatraš da moraš ići, onda se ne zaustavljaš zato što si naišao na neravnine na putu... Znam i opet je prepatetično da bi se shvatilo dovoljno ozbiljno.

* * *

Danas kada mislim na onaj sastanak podsjeća me to na gumeni balon koji dijete pokušava pretjerano napuhati. Balon raste i raste i čini se da će eksplodirati kao bomba, ali onda se pipac balona iskoprca iz djetetovih prstiju i balon odleti, i strelovito se smanjuje, i u tren oka već je pao na pod. Eto, tako nekako banalno završila je cijela stvar. Debeli Perica prvi je uzeo riječ nakon onoga referata u kojem sam ja prikazana kao vještica i neprijatelj Naroda. Ponovio je sve ono što je prethodno rekao kako Partija ne može nekome biti majka, a drugome maćeha, i kako se on borio za ideale, za slobodu i za prava radničke klase pa neće sada dozvoliti da se prava radnika tako nemilosrdno gaze. Tražio je da mu prisutni drugovi i drugarice kažu jesam li ja osoba koja bi se morala služiti kojekakvim čarolijama i drugim glupostima u koje vjeruje praznovjeran svijet da bih zavela muškarca. Trenutak je trajala tišina. Drugarica Mara tada je rekla: »E, bogami, nije!« Tada su to prihvatili i ostali. »Nije, nije, nije«, govorili su, onako nekako kao što se u crkvi zborno izgovara dio molitve za vrijeme mise, ili možda još više onako kao djeca koja gledaju mađioničarev nastup pa ih on pita je li u šeširu okrenutom publici kakav zec. Onda se Debeli Perica obratio Žuku. »Druže«, rekao mu je službeno, a to je tada bilo ozbiljno, vrlo ozbiljno kada bi se oni koji se inače oslovljavaju po imenu, odjednom počeli oslovljavati druže, »zar ti misliš da smo svi mi takve budale da ne vidimo istinu? Zar ti misliš da mi svi ne znamo da si pijanica i ženskar? Možda si pred svojom drugaricom mogao prikriti ovo drugo, ali nemoj da sada javno istupe drugarice koje si štipao, hvatao za sise, da izvineš, i za dupe«.

Debelom je Perici glas drhtao, brisao je znoj velikom kariranom maramicom; bila je zgužvana, ona stara tetka koja mu je vodila domaćinstvo nije voljela peglati, rekla sam ti da sam je poznavala, tu tetku, koja mu i nije bila prava tetka. Glas mu je drhtao, ali govorio je dublje i glasnije nego obično, malo nerazgovjetno – brundao je gotovo kao medvjed. »Svi smo mi ljudi i imamo svoje slabosti, ali ti si bogami pretjerao. Predlažem da na sljedećem sastanku, najkasnije u roku od tjedan dana, izneseš svoju samokritiku pa neka organizacija odluči što će s tobom. Predlažem da te zasada suspendiramo i da tvoje funkcije preuzme drugarica Mara. Tko je za – neka digne ruku.« Svi smo digli ruke, čak i Žuk, samo je njegova žena, ona debela, ostala nepomična, malo zgrbljena u pretijesnoj stolici, raširenih ruku, oslonjenih na naslone sa strane, dlanovi su joj bili okrenuti prema gore kao da prosi, ili tako nešto, a usta otvorena kao da će nešto povikati, ali nije izustila ni riječi. Nisam točno znala što im je ta njihova samokritika, nisam ni bila na tom sastanku, valjda je bio desetak dana kasnije, ali čula sam da je bilo mučno. Žuk je pričao o sebi najgore bljuvotine, rekle su mi ženske da je čak pretjerao u opisivanju svojih grijeha i mana, ali je zahvaljujući tome ta samokritika prihvaćena kao iskrena pa je kažnjen samo opomenom pred isključenje. Nisam ga više nikada vidjela. Otišao je na bolovanje, tada su se stvari tako rješavale – uzmeš bolovanje i nema te, ali njega nije bilo ni kasnije, odselili su se nekamo u Slavoniju...

Moj ujak, kao što sam ti već ispričala, pojavio se baš nekako uoči tog sastanka kada se Partija trebala izjašnjavati o mojoj sudbini zato što sam opčarala i zavela Franca Žuka. Pojavio se nenajavljen, i ja ga nisam prepoznala. Nije ga prepoznala ni Baba Roza. Samo joj se glas činio poznat, a on je likovao. »Stvarno ne znate, stvarno me ne možete prepoznati?« Njegove oči podsjećale su na nekoga, ali ćelava glava i debelo lice nije se ni sa čime slagalo. »Onkl Fric«, rekao je pobjedonosno. »Tvoj ujak!«

Baba Roza rekla je da se udebljao, da je prvi čovjek kojeg vidi da se u zatvoru udebljao. Onkl Fric objasnio je da ne dolazi iz zatvora nego iz sanatorija. Iz zatvora pustili su ga već odavno: dobro vladanje, uspješan preodgoj i te stvari... i onda, ta se vražja bolest pogoršala, bio bi umro da nije bilo tamo doktora Štampfa, duša od čovjeka. Onkl Fric govorio je kao da je pijan, nekako poneseno i prebrzo. Ravno iz zatvora bio je prebačen u sanatorij, a u sanatoriju se kuhalo bolje nego u Ritzu, i jelo se dvostruko više, dvostruko veće porcije! Imali su francuskog kuhara, naravno – ne pravoga Francuza, nego nekog našeg koji je u Francuskoj kuharsku školu završio, i taj je priređivao slasne svinjske i teleće pečenke, kuhao fina variva, s mrkvom i graškom, kiselim vrhnjem, začinjene koprom. A tek kolači! Bogate torte s teškim kremama od maslaca, i onda, na kraju svakog obroka griz na mlijeku i kompot od suhih šljiva. Suhe šljive radi probave, naravno, trebalo je sve one đakonije probaviti. Nakon što je dobio dvanaest kila i šezdeset injekcija streptomicina, i nakon što je popio šest tisuća tableta PAS-a – objasnio je da je to para-amino-salicilna kiselina – kaverne su se zakrečile, i sada je praktički zdrav. Uopće više i ne kašlje! Mogao bi ponovno biti konobar. Ali – pro-fe-siona-lna pre-kva-li-fi-kacija! Odslovakao je te dvije riječi, nekom posebno naglašenom intonacijom, a zatim nam je otkrio da je u zatvoru završio bibliotekarski tečaj, da je sada knjižničar i da je sasvim drugi čovjek. Odbio je i travaricu pa je Baba Roza popila obje. Vidjelo se da je očekivao da ćemo njegovu priču primiti s više oduševljenja. »Znate li da u Jugoslaviji umire dvanaest tisuća ljudi godišnje od tuberkuloze?« rekao je prijekorno. »Ali vlast sada stvarno puno čini. Nekada sam prigovaro, ali sada... sada mislim da je ovo prava narodna vlast.«

Ostao je prenoćiti, a kada je legao – čulo se hrkanje iz potkrovlja – Baba Roza rekla je da nema previše povjerenja u ujakov preobražaj. »To je kao s liječenim alkoholičarima. Ponavljaju sve što su im na odvikavanju rekli i utuvljivali u glavu, ponavljaju to kao papige, propovijedaju protiv alkohola, recitiraju svoje parole kao školska djeca pjesmice, i sve tako dok se opet ne obloču.« Baba Roza vrtjela je glavom i coktala jezikom. »Ne vjerujem ja u to. Od kuda njemu sada te komunističke parole? Da se nije i u Partiju upisao!?«

Ujak se smjestio u našoj bivšoj kući, mislim da je to mama bila i prenijela na njega na kraju rata, ili tako nešto, a ondje je živio neki željezničar sa ženom koja je pospremala po gradskim kućama, kod takozvanih boljih familija. Bili su iz Zagorja, neki mirni ljudi, dali su ujaku jednu sobu bez gunđanja, dali su mu čak i posteljinu. Na općini je dobio neku pomoć, nešto novaca, tek toliko koliko je dovoljno za kruh i mlijeko. Za posao posavjetovali su mu da se sam malo osvrne. Parola je bila: Snađi se, druže! Bojala sam se da neće uspjeti, da neće ništa naći, da će se propiti.

Ona drugarica Mara, koja je postala sekretar partijske organizacije, rekla mi je da bih se trebala školovati. Meni je to zvučalo sasvim neodređeno: kakva škola, kada se školovati... Odgovorila sam da moram raditi, imam dijete, svi to znaju, moram zarađivati, pomažem i nezaposlenom ujaku. Bila sam u neprilici, rado bih bila udovoljila njezinoj želji, njezinom prijedlogu. Drugarica Mara rekla je da ponekada stvarno lupetam kao ćurka. »Ti si jedna ispravna drugarica«, rekla je, »i mi to znamo.« Voljela je govoriti u množini. »Mi znamo da se brineš za sina kako treba da postane dostojan član naše socijalističke zajednice, pravi pionir. One drugarice iz vrtića o tebi govore samo lijepo stvari, brineš se za dijete i to, prava socijalistička majka. I za ujaka znamo. Ispravan čovjek. Pravi proleter. Imao je svojih, da kažem posrtanja, ali ima ispravne stavove. I o njemu ćemo se pobrinuti. A što se tiče tvoje budućnosti, da tako kažem«, rekla je i lupila dlanom po novinama u ruci, zatim prstom pokazala naslov koji je govorio o tome kako se dopunskim školovanjem prekobrojan pretvara u neophodnoga, »ti ćeš, draga moja, u večernju školu, imat ćeš pola radnoga vremena, slobodno koliko god budeš trebala za učenje, i punu plaću. To ti je partijska odluka pa zahvali bogu ili vragu, u što već vjeruješ.«

Baba Roza smatrala je da trebam zahvaliti Debelom Perici. Izgledao je zbunjen, posjeo me u stolicu, sjećam se dobro, ona stolica od svinutog kuhanog drveta, s pletenima sjedištem i naslonom, vjerojatno predratna, s naslonima za ruke. Držala sam se za njih dlanovima kao da postoji opasnost da ću pasti. Debeli je Perica šetkao sa svoje strane stola i rekao je da mu nemam na čemu zahvaljivati, da je dužnost Partije da pomaže radnom čovjeku, pogotovo ako je to samohrana majka, da bi on pljunuo u lice samome sebi da nije bio u stanju reagirati kako nalaže čast i partijska svijest, i da je pred ovakvima kao što sam ja budućnost, budućnost ove zemlje, budućnost Partije, budućnost socijalizma i moja vlastita. I još je nešto brundao o drugarstvu, a na kraju je ispalo da je zbunjen zbog one boce vinjaka, što sam je bila donijela također prema savjetu, gotovo naredbi Babe Roze. »Vidi, drugarice, miša mu njegova, ako ti ja vratim tu rakijetinu, onda ćeš se uvrijediti, a ja te uvrijediti ne želim. Ako je uzmem, onda neću mirno spavati, jer bih imao osjećaj kao da ti meni zaista nešto duguješ. Nego – ovako ćemo: dat ćeš bocu u sindikat, to ti je drugarica Milanka, pa neka bude za prvu proslavu, mislim da je to Osmi mart, jest, evo vidi na kalendaru.« Krenula sam prema vratima, on mi ih je i otvorio, kao neki kavalir iz filma, nije to baš među nama bio običaj, i tu sam ga na otvorenim vratima poljubila u obraz pa je on ostao još zbunjeniji nego što je bio zbog one boce.

* * *

– Čovjek nikada nije dovoljno mudar – rekla je Gabrijela. – Ti pokušavaš iz mene izvući neku tajnu, a ja tajne nemam. Netko je ovdje ima, i naslućujem o čemu se može raditi. Rekla sam ti već, ljudi spremaju neko zlo, ali tko i kome – to tek moram dokučiti. Morala bih to spriječiti. Jedino sam u to sigurna.

– Prilično neodređeno sve to zvuči. Da se ti opet ne igraš vještice i svojih nadnaravnih moći?

– Ne ironiziraj me. Nisu nadnaravne. Sasvim su naravne i sasvim slabe, preslabe. Preslabe da tek tako spriječim zlo.

– Ali zašto moraš to biti baš ti?! I konačno, zar se ta hipotetička ili potencijalna žrtva ne može sama obraniti – rekao sam. – Rat je prestao, ljudi se vraćaju, barem oni koji se uopće misle vratiti, kuće se obnavljaju...

– Žrtva postaješ tek kada se ne uspiješ obraniti. Ja jednostavno ne želim da bude žrtava. U tom sam prokletom ratu previše izgubila. I ja sam žrtva, a ne želim to biti još jednom.

– Nisam uopće shvatio da i tebi prijeti opasnost...

– Rekla sam ti da su stvari složene. Nije ih lako shvatiti.

Neki je starac sjedio na klupici ispred kuće. Kuća je bila sasvim mala, neožbukana, vidjelo se da je sasvim nova i da je nestručno građena, vjerojatno i bez dozvole; nisam mogao zamisliti da bi neki urbanistički ured, ili kako se to sada već ovdje zvalo, dozvolio gradnju kućerka koji je dodirivao kolnik seoske ulice, presjekavši uski nogostup koji je vodio do kućice i nastavljao se poslije nje. Starac se nogama odupirao o rub povišenog kolnika. Za kišna vremena njegovo je odmorište moralo biti neka vrsta jarka, odvodnog kanala.

– Dobar dan – pozdravila je Gabrijela, ja sam kimnuo glavom, a starac je odgovorio ili odzdravio: – Ako Bog da!

Prošli smo pokraj nekog plota iza kojeg je bio vrt, mali povrtnjak ispred kuće. Neka je žena kuckala motičicom oko pet-šest stabljika paradajza povezanih uz nejednake grabove kolce. Zemlja je bila suha, oko motičice dizala se prašina. Žena je, onako pogrbljena, bacila pogled na nas, popravila crnu maramu, i okrenula je leđa cesti, kao da to njezino kopanje nalaže, ali je bilo očito da to čini zbog nas.

– Vidiš – rekla je Gabrijela kada smo se našli dvadesetak metara dalje. – Ljudi su nepovjerljivi. Ti ih pokušavaš spriječiti da izvrše zločin, a oni te zbog toga ne vole. Možda me čak i mrze.

Vrtio sam glavom, jedva primjetno; čovjek ne može tek tako hodati i mahati glavom. Gabrijela je ipak primijetila.

– U koji dio mojih riječi ne vjeruješ?

– Ne vjerujem da bi ona baba s motičicom nekoga htjela ubiti. Ili si imala nešto drugo na umu?

– Ne bi ona htjela ubiti, ali netko bi, pa ako taj netko pripada njezinom... ne znam kako bih to nazvala, znam da je čopor pregruba riječ, recimo – jatu... Ovdje smo – rekla je i prihvatila iskošena vratašca od potamnjelih letava, sivo-crnih s tragovima mahovine u pukotinama drveta.

Pred kolibom od tesanih hrastovih greda, vjerojatno još starijih od one ograde, sjedio je starac i prstima koji ga nisu slušali pokušavao je smotati cigaretu. Na licu mu se vidjelo da ga ljuti nespretnost vlastitih kvrgavih prstiju.

– Sve naši vršnjaci – rekao sam tiho. – Starci, kao ja.

– Ili stariji. Mladi su ili na poslu ili u krčmi.

Starac se i dalje borio sa svijanjem cigarete. Nije bio svjestan naše prisutnosti i iznenađeno je dignuo glavu na Gabrijelin Dobar dan, ali se odmah nasmiješio i spremno odgovorio: – I tebi, ćerce!

Zatim je trenutak gledao u mene – ja sam marljivo kimao glavom i bezglasno izgovarao cheese – i dodao: – I vama, gospodine.

– Moj prijatelj... – rekla je Gabrijela, i dodala – iz Amerike.

Učinilo mi se da je to posebno naglasila, iz Amerike.

– O! Čast mi je gospodine. Dužnik sam, gospodine. Ona nam je krava sve. Bog vam platio. Dok nam niste dali kravu, nisam imao volje ujutro ni iz kreveta ustati. Bilo mi je lijeno zinuti i na ono malo suva ljeba. Stano – povikao je prema kućici – imamo goste, daj rakiju!

Odnekud se pojavila grahorasta kokoš, zavukla se pod klimavu stolicu koju mi je bila donijela baba, zatim joj se glava pojavila između mojih nogu pa je žestoko kljucnula plastificirani vrh moga žniranca.

– To je izdržljiva živina – rekao je čovjek. – Sve bi pojela. Mi je i ne ranimo, samo ono što ostane koja mrvica, ali ona ide i kljuca i kljuca i uvijek nešto pronađe, i mrava, i košticu neku, ili kamenčić, sve će pojesti...

Žena je bila pogrbljena, s licem punim bora, ali kosa joj je bila tamna, tek mjestimično prošarana sijedima vlasima. Bila je mlađa od Gabrijele, vjerojatno koju godinu mlađa i od mene, ali imala je držanje i kretnje starice.

Popili smo rakiju, starac je inzistirao da popijemo još po jednu, njemu je rakija vidno popravila raspoloženje, a tome su pridonijele i dvije kutije cigareta koje je Gabrijela stavila pred njega na stol. Gabrijela je pitala što im treba, nije im trebalo ništa, od neke službe dobili su prošli tjedan deset kila brašna.

– To će nama potrajati – rekla je žena. – Deset kila je dosta ako se ne razbaciva.

Gabrijela je pitala je li kuća u redu, prokišnjava li krov ili tako nešto. Bilo je to besmisleno pitanje na ovoj žezi, a već sam ranije bio čuo da suša traje tjednima. Slijegali su ramenima, širili ruke, sve je bilo u redu, Gabrijela je i dalje željela pokazivati dobru volju.

– Ako išta... ponovila je treći put, a oni su zahvaljivali. Ne, ništa odmahivali su glavama, onda je u tom odmahivanju i kimanju, i širenju ruku, postalo neizbježno da popijemo i treću rakiju, i onda je Gabrijela upitala:

– A vaši? Snalaze li se oni?

– Pa, tako – rekao je starac, i raširio ruke, i kimao glavom u smislu neke fraze poput Vremena su teška, ili Nikome nije danas lako, pa je opet raširio ruke i izgovorio samo: – Tja...

– Možda bi im ovdje bilo bolje – rekla je Gabrijela. – Misle li se vraćati?

– A kamo? – rekao je starac. – Nemaš posla, nemaš krova.

– Nije njima ni tamo... – zaustila je žena.

– Nije! – potvrdio je starac.

– Mladi su, srećom – rekla je Gabrijela. – Bit će bolje. Neki se vraćaju ovih dana...

Žena je ustala i potjerala kokoš, starac je kimao glavom, ali rekao nije ništa.

– Nadam se da će biti sve u redu – rekla je Gabrijela, a starac je i dalje kimao glavom, zatim se ponovno mašio boce.

Osjećao sam onu rakiju pod tjemenom i zanosio sam se u hodu. Čini se da je i Gabrijeli trebalo da se drži moje nadlaktice.

– Ne razumijem – rekao sam. – Nešto ispipavaš, ali ja ništa ne shvaćam.

– Netko se vraća, nekoliko obitelji, i nekoga od tih koji se vraćaju žele ubiti.

– Ako je istina, to je posao za policiju. Osim toga, oni bi trebali imati službene podatke o tima koji se vraćaju.

– Službeni su podaci neodređeni. Po njima se vraćaju i oni koji se nikada neće vratiti. Ovdje im grade kuće umjesto onih u koje se uselio netko drugi. Neki drugi nevoljnici i bjegunci. Neki se u te kućice nikada neće useliti. Prodat će ih, odande gdje su sada, u Banjaluci, ili Beogradu, ili u Vojvodini, ili negdje drugdje na istoku, prodat će ih u bescjenje i tako barem izvaditi dio štete za ono što su ovdje ostavili.

– Ne znam, ne znam...

– Ne znam ni ja, ali ne mogu samo mirno gledati i ne činiti ništa dok se nekome priprema smrt. Policija... oni ništa ne mogu. Nisu uspjeli zaštiti ni one koji su se smjeli vratiti jer nisu ništa ni skrivili.

– Zašto su onda uopće odlazili?

– Uspjeli su ih uplašiti. Ljudima se manipuliralo. I to i dalje traje. Bože, ja sam pijana! Ljudima se uvijek manipulira.

* * *

Poljubila sam ga tada – zahvalnost, ganuće, Bog zna što je bio pravi razlog, nisam bila s time načistu, možda mi ga je bilo i žao, toliko se trudio i zalagao za mene, a uzalud... barem u tom smislu. Poljubila sam ga, dakle, a Debeli me je Perica tjedan dana kasnije ponovno zaprosio, onako nespretno kao što očekuješ od čovjeka koji izgleda kao medvjed: zaprosio me u kancelariji, u pauzi za gablec, imao je narezanu lovačku salamu u papiru i pola štruce kruha na stolu, obrisao je prste o veliku kariranu maramicu i izvadio kutijicu s prstenom, valjda, to je bila ta vrsta kutijice, ali unutrašnjost nisam vidjela jer sam pobjegla. Potom sam ga danima izbjegavala, koliko se dalo, valjda je i on izbjegavao mene, nismo se vidjeli tjedan-dva, ne sjećam se točno koliko, a onda me je pozvao i sasvim službenim tonom rekao mi da se ne moram od njega sklanjati, i da se ne moram ničega bojati, i da ne moram osjećati da njemu bilo što dugujem, jer ono što je on učinio – glupo je sada da to posebno ističe i tako dalje – nije učinio ni zbog kakvih ličnih razloga, iako bi zbog ličnih za mene i u vatru skočio, nego je ono bilo principijelno, da, upravo tako, principijelno komunistički. I ponovio je, gotovo istim riječima, ono otprije: da bi sam sebi pljunuo u lice, da ne bi bio dostojan Partije kada ne bi... i tako dalje. To sam ti već bila ispričala.

Bio je plemenit čovjek, iako sirov. I ona drugarica Mara bila je takva, plemenita i sirova istodobno. Nisam to u ono vrijeme odmah shvaćala. Mislim da mi je pomogla i ta škola. I Baba Roza bila je takva, plemenita i sirova, ali bez velikih riječi, bez programa i parola. Naknadno sam, velim, shvatila da su slični. Preko večernje škole, mogla bih reći. Iako je teško povjerovati da bi se u onakvoj školi išta moglo naučiti. Nastavnici su bili postariji gimnazijski profesori, uglavnom već sijedi, ili ćelavi, osim jednoga – taj je bio sasvim mlad. Profesorica nije bilo, vjerojatno su kod kuće kuhale večeru ili sutrašnji ručak. Profesori su bili umorni, mi smo bili umorni, dvije žene i dvadesetak muškaraca u razredu, neki su mirisali na strojno ulje. Tada djevojke nisu išle u večernju školu, barem ne kod nas. Nisu pohađale ni tehničke škole. Sjećam se da je u novinama pisalo kako u splitskoj tehničkoj školi ima osam stotina đaka, a samo je jedna bila djevojka. Zapamtila sam čak i prezime, Muserbegović, muslimanka, a ime joj je bilo nekako na h, ali više se ne sjećam točno, Habiba ili Halida, tako nekako. Ona jedna, njih osam stotina, zamisli! Ona druga učenica u razredu, bila je starija od mene, radila je godinama kao blagajnica, a odjednom je ispalo da je za njezino mjesto potrebna srednja škola. Donosila je u razred papire s kolonama brojki koje je zbrajala, odbijala, množila. Naši se nastavnici nisu na to obazirali. Diktirali su nam lekcije, ili čak čitali iz udžbenika, nikada nije trebalo naučiti ili pročitati cijelu lekciju, označivali smo odlomke koji su trebali biti dovoljni, prepisivali tu i tamo nešto s ploče, pisali po diktatu, zijevali.

Neki je Marko, golem čovjek dobroćudna lica, spavao u zadnjoj klupi, nitko se na to ne bi ni obazirao sve dok Marko ne bi jače zahrkao, i razred bi prasnuo u smijeh, i tada bi ga momak koji je sjedio ispred njega lupio bilježnicom po glavi, i Marko bi podigao glavu i rekao bi uvijek isto: »Izvinite, rano sam ustao, dolazim ujutro u tvornicu vlakom«. Zvali su ga Đak Putnik i bili su prema njemu još blaži nego prema ostalima, iako su prema svima nama bili vrlo blagi. Za ocjenu je trebalo odgovarati jednom u svakom tromjesečju, i tada je trebalo izreći samo početak neke rečenice koja bi imala smisla, a nastavnik bi to nadopunjavao. Bilo je dovoljno stvoriti dojam da znaš o čemu se radi. Hrvatskosrpski nam je predavao mlađi čovjek, ne baš onako mlad kao što sam bila ja, ali bio je samo desetak godina stariji, još dovoljno mlad da bude strasno zaljubljen u književnost, čitao nam je Krležu, iako to nije bilo u programu, govorio je kako nam u životu neće koristiti da pamtimo kada je nastao Hrvojev misal, ali da nam ništa ne može proširiti vidike, baš tu je frazu upotrebljavao – proširiti vidike – koliko čitanje dobre literature. Govorio je također da čovjek vrijedi onoliko koliko je knjiga pročitao. Upisala sam se u knjižnicu i zarazila čitanjem.

Oslanjala sam se na knjižničarku i na toga svoga profesora, zvao se Petar Mahovne, čudno prezime, možda je bio porijeklom Čeh ili tako nešto. Bio je crvenokos, kao Škoti u filmovima, i uopće nalikovao je malo na glumca, onako – junak iz filma, smješka se, lijepo govori, gleda te u oči. Što da ti pričam: koju je god knjigu predložio, odmah sam je tražila u knjižnici. Neke mi je donosio i sam. Tada je još uvijek najpopularnija bila socijalna literatura, ili se najviše cijenila. Bila je i najpristupačnija. Tek naknadno shvatila sam koliko je prevođenje i izdavanje stranih knjiga bilo selektivno. Ne kažem to zato da bih osuđivala taj izbor, spominjem ti to samo zato što mi se onda činilo da dobra književnost mora biti lijevo orijentirana, socijalno angažirana. Možda doista i mora. U svakom slučaju, danas to malo drugačije doživljavam, drugačije gledam na stvari, više ih propitujem, možda sam nešto manje naivna, ne previše, svakako, ali svjesna sam da mojim godinama naivnost priliči manje od bilo čega drugoga.

Čitala sam Maksima Gorkog, čitala sam socijalne pisce, plakala sam nad junacima Cankarovih pripovijetki. Albert je tada već bio krenuo u školu, pisao je krasna slova, odjednom je počeo pokazivati dar kojeg prije nisam bila svjesna – zamisli, mogao je bez pomagala nacrtati savršenu kružnicu, sva su mu slova bila takva, proporcionalna, s oblim jednakim trbusima, to nije od mene naslijedio, valjda od oca, od onog ubogog nedoučenog cirkusanta i sanjara, neobično, zar ne? Učiteljica je bila oduševljena, pokušavala je pripisati sebi u dobro što Albert tako lijepo piše, zapravo crta slova, a meni se činilo da mu moramo uliti u dušu osjećaj za pravdu, suosjećanje sa siromasima. Čitala sam mu Prežihova Voranca, glas mi je drhtao dok sam čitala o tome kako se siromah bori da bi očuvao brazdu koju mu ispire kiša jer o tom komadiću zemlje ovisi život. Albert je slušao, bez riječi, tu i tamo pogledao bi me onim svojim krasnim okicama, ima divne smeđe oči, boje kore mladog kestena, i crtao je neke iskošene kolibice s polomljenim krovovima i prozorima koji su ispadali iz okvira, a ja sam bila dirnuta što sam kod njega razbudila suosjećanje sa sirotinjom, s ljudskom bijedom. A zapravo sam taj osjećaj probudila u sebi.

Čitala sam tada i druge stvari, čitala sam novele Somerseta Maughama, tada je već bio jako star, bilo mu je gotovo devedeset godina, osamdeset i oho-ho, i više nije pisao, ali objavljivali su ga dosta. Čitala sam i Zolu, i Dostojevskog, i Dickensa. Profesor Mahovne govorio je da moram puno čitati da bih dostigla one koji su to počeli činiti ranije, one koji su se školovali, kako je on govorio, normalno. Baba Roza uspoređivala je čitanje s uljem. »Danas bi svi trebali čitati i svi bi trebali jesti na ulju, vele da je ulje bolje od masti. Ne kažem za salatu, ali za ostalo... Svijet postoji već dvije hiljade godina, a ulje tek otkako je došao socijalizam i radnički savjeti, e, pa da svinjska mast nije dobra, ne bi ljudi uspjeli preživjeti tih dvije hiljade godina. Isto ti je s čitanjem. U Svetom pismu nigdje nitko ništa ne čita, a opet je to Sveto pismo.« Štošta se od onoga što sam čitala dalo usporediti s Novim zavjetom. Baba Roza bila je podjednako nepovjerljiva prema Crkvi koliko i prema Partiji, ali je smatrala da je Isus bio prvi komunist. Njezino mi razmišljanje nije bilo strano, iako sam tada već bila školovanija od nje, puno školovanija, i načitanija, naravno... Uglavnom, kada me je Mara pitala, činilo mi se da je to u redu, da je to borba za pravdu, za zdravlje moga ujaka, za moje školovanje, za budućnost moga Alberta, ali sam i dalje bila neodlučna, zapravo svjesna da su takozvani ideali jedno, a neke utvrđene forme ponašanja, bolje rečeno konvencije – nešto drugo.

Pitala sam svoga profesora, Petra, bili smo tada već dosta bliski, sastajali smo se povremeno u nekom bifeu pokraj knjižnice, odlazili smo kriomice i u kolodvorsku restauraciju poslije škole, dolazili bismo onamo odvojeno, sve u nadi da na kolodvor dolaze uvijek drugi ljudi, putnici, da nitko neće ništa primijetiti, nadali smo se da nitko ne primjećuje ni njegovu ruku na mojoj, sve je to tada bilo zapravo čedno, i nekako naivno, takva su bila vremena. Pitala sam ga, a on je rekao da je i on član Partija, da je i sam Krleža, Miroslav Krleža, po njegovom mišljenju najveći suvremeni pisac i mislilac, član, i onda, ako je i on član Partije, pa ako se odbaci ono nebitno i ako se misli samo na ono bitno, na društvenu pravdu, na potrebu stvaranja novoga društva, onda je naša dužnost biti tamo; jer ako Partiju prepustimo samo karijeristima i lovcima u mutnom, tako se nekako izražavao, onda će Partija i predstavljati samo taj ološ i njihove interese. Kada je drugarica Mara, sasvim lapidarno i značajno podigavši obrve, više čelom nego riječima upitala »Onda?« – potvrdila sam glavom i rekla: »Ako sam vama dovoljno dobra...« Eto, pristala sam ući u Partiju.

Sada kada ti ovo pripovijedan, svjesna sam da sve to zvuči kao da se ispričavam, jer se danas drugačije o tome razmišlja, svi drugačije razmišljaju, pa i ja drugačije danas razmišljam. Pročitala sam negdje kako se netko snebivao nad tim da su ljudi u prošlosti vjerovali da Sunce kruži oko Zemlje, a tada je neki znanstvenik upitao toga što se čudio: »Što mislite kako bi izgledalo u prirodi da se kojim slučajem Sunce zaista vrti oko Zemlje?« Naravno, izgledalo bi jednako, izlazilo bi na istoku i zalazilo na zapadu. To je nekako slično ovome što pokušavam reći. Onda se to činilo razumnim i opravdanim, pa čak i puno više od toga, bilo je dio atmosfere, sve je to ipak i stvar osjećaja, stvar viđenja, stvar proživljavanja stvarnosti, eto, i drugi su tako osjećali, i svakako to s ovom današnjom pameti izgleda čudno, ali, ponavljam, tada sam to sasvim iskreno osjećala i bila sasvim uvjerena da činim nešto pametno i nešto dobro. Takvo je bilo ono vrijeme. Čak je i Baba Roza onih godina ublažila svoje nepovjerenje, dosta vremena prije ovoga što ti pripovijedam, i stavila, još davno, u isti okvir sliku druga Tita, izrezanog iz nekog časopisa, i svetog Antuna, s vjerskog kalendara, baš jučer mu je bio spomendan.

* * *

Od prozora je dolazila svježina, ugodna nakon pretople noći, ali morao sam se pokriti plahtom jer sam još uvijek bio znojan. Gabrijele nije bilo. Sjetio sam se njezine noćašnje, zapravo – jutrošnje priče. Doista je zvučalo kao isprika, to što je povjerovala komunistima. Onda se to činilo razumnim i opravdanim... Ovamo je anatemizacija komunizma stigla naknadno, prije manje od deset godina, a ja sam se s njome morao suočiti kao šesnaestogodišnjak. Ali i ja sam poput Babe Roze koja u svome okviru ima dvije slike. U školi nisam bio stranac svojim mjestom rođenja niti svojim traljavim natucanjem engleskih riječi, u oblicima koji su mi kasnije bili bolno smiješni, još danas pamtim svoja pitanja kao Been on lunch? – nakaradni prijevod pitanja Jesi li bio na ručku? – umjesto Have you had your lunch, ili, kako su drugi govorili, Did y’eat? – način govora nije bio značajan, bila je to public school, svi su govorili nekako, nekako drugačije, svatko na svoj način. U Bethesdi ni riječi iz jidiša nisu bile posebno neobične, neki je dječak uvijek govorio bojm umjesto tree, nisu se tome čudili, i svi su bili odnekud, malo tko je bio baš odavde, iz Marylanda, nije bilo neobično potjecati from Yugoslovakia, or whatever you call it, ali je bilo neobično, krajnje neobično ne poznavati football, the American football, ili izgovarati riječ socialism olako, bez gađenja, kao da to nije nešto ružno i odvratno, poput venerične bolesti kakvu neki niger lover može dobiti samo od faify crnačke prostitutke. Kod kuće pak, među Blackwellima, kao i u ostatku šire porodice koja je i dalje nosila prezime Scwarz, socijalizam i komunizam bile su svetinje kojima je vrijedilo posvetiti budućnost.

Ruben Schwarz, moj cousin koji je bio studirao na Harvardu i navodno osobno poznavao Norberta Wienera, dolazio je nekoliko puta godišnje k mome stricu, ne znamo što je točno moj stric bio njemu, nije mu svakako bio onako blizak rod kao meni, ali ni ja nisam znao preciznije preko koga potječe naše srodstvo, zato smo se i oslovljavali neodređenim cousin, što je moglo biti i blisko i manje blisko srodstvo, u svakom slučaju, taj cousin Ruben bio je priman kao svetac – Tako mlad, a tako pametan! – i tada bi se kuća u Bethesdi, malo izdvojena u nizu jer je oko naše kuće bilo nešto više visokih hrastova, ostataka urbanizirane šume, pretvarala u marksistički seminar. Govorilo se o socijalističkoj budućnosti, spominjali su se problemi socijalističkih zemalja, bilo je puno razumijevanja za sve deformacije – naravno da im nije bilo lako pod pritiskom američkog imperijalizma, sve devijacije socijalizma u praksi bile su rezultat tog neprestanog podrivanja, i niska produktivnost, i komunistički diktatori, za sve je bio kriv Eisenhower, kojeg su umjesto Ike zvali Pige, za sve je bila kriva imperijalistička politika, paktomanija, stotine saveza koje su imperijalisti sklapali protiv Sovjetskog Saveza, i sada pomažu Francuzima da u Vijetnamu zadrže kolonijalnu vlast, ali će im vijetnamski komunisti, uz pomoć sovjetskih i kineskih drugova pokazati zube, i sve ih strpati u ropotarnicu povijesti.

Moj cousin Ruben, koji je još više od strica i svi mojih ostalih bratića prezirao bajke, i maštu, i holivudske filmove, a posebno je deklamatorski spominjao, kao neki značajan citat, vile, vještice, uzorne rabine, noćne patuljke, svece i pravednike, intuiciju, čuda i duhove, i sve što nije bilo egzaktno, društveno opravdano i u funkciji pripreme za svjetsku revoluciju, a od čijih mi se ideja u ono vrijeme činila najprivlačnijom ideja slobodne ljubavi, svaki sa svakim, kada se kome prohtije, bez srama i stida, i bilo kakvih buržoaskih predrasuda, a djeca rođena iz slobodne ljubavi bit će zajednička i o njima će se brinuti cijelo društvo – taj isti Ruben Schwarz kasnije se obogatio nekom inovacijom, u zaštiti bankarskih računa, ali je ostao pobornik nekog srednjeg puta u komunizam, puta koji su poput svjetionika određivali s jedne strane Mao i s druge Chomsky, i nikada se, moj cousin Ruben od kojeg je moja bivša žena uspjela izvući lijepe novce, nikada se nije zastidio ili opravdavao što je u mladosti bio još radikalniji komunist.

Kroz prozor je ušlo sunce, a na vratima se pojavila Gabrijela, uznojena lica, uplakana, spustila je košaru s nekim biljem na stol i pogledala desnu ruku preko koje se spuštala centimetar široka krvava crta.

– Moram to prvo oprati – rekla je i skinula majicu. Pod desnim se ramenom ukazala posjekotina. – Skotrljao se kamen. Htjela sam ti napraviti omlet s mladim koprivama. A i ove listove za čaj moram u lipnju brati prije izlaska sunca. Bila sam pokraj izvora pod Bijelim brijegom, pod onom kosinom, tamo u šumi. Vjerojatno se sjećaš izvora, djeca su uvijek odlazila onamo. Odjednom čujem šum i ustanem. Da nisam, mogao mi je kamen razbiti glavu. Kamenčuga, kao dvije moje šake! Ne znam, ne znam, tamo baš i nema kamenja, to je sve ilovača i lapor. Možda su oni što imaju ovce donijeli kamenje za ognjište, znaš to su ti siromasi koji su morali bježati. Sada ovdje pokušavaju živjeti kao tamo. Ne znam gdje su nabavili te ovce, sobom ih nisu mogli dovesti. Sada već imaju i ovčarske pse, valjda iz Dalmacije, ili iz Hercegovine.

Imala je neku svoju tinkturu za rane i ja sam joj lagano pritiskao natopljenu vatu oko posjekotine.

– Otečeno je – rekao sam. – Vjerojatno bi trebalo otići na hitnu da to slikaju. Nadam se da nisi slomila ruku.

– Mislim da nisam. Sigurno nisam ništa slomila. Samo je natučeno. Udarac je bio sa strane, a imala sam i maramu prebačenu preko ramena. Noć je bila topla, bila sam se uznojila... Izgleda da sam je ostavila ondje. Uplašila sam se. Da me je pogodio u glavu, ne smijem ni pomisliti... taj bi mi je kamen razmrskao. Kamenčuga, velim ti.

– Koliko je visok taj brijeg?

– Brijeg? Koji brijeg?

– Ta strmina. Odakle se kamen skotrljao.

– Pet-šest metara. Zar se ne sjećaš?

– Sjećam se nejasno. Išli smo tamo na prvi dan proljeća, ili tako nešto. Pio sam i vodu s toga izvora. Neobično je da smo nekada pili vodu u šumi. Sjećam se toga brijega iznad izvora. Sjećam se da nije bilo pretjerano strmo. Mislim... taj bi se kamen trebao samo kotrljati po tlu... da je samo pao... Ili se uopće ne bi dokotrljao do tebe ako si bila koji metar dalje od strmine. Idem po auto. Za pet minuta sam pred kućom.

Bolnica je bila ista kao nekada, žuta austrijska zgrada iz moga djetinjstva pred kojom su se nekada zaustavljali fijakeri koji su dovozili pacijente iz grada i šlavoneri u kojima su dovozili pacijente sa sela, obično položene otraga u sijeno prekriveno dekom. Strelica je pokazivala da se HITNA nalazi s bočne strane zgrade. Odatle se vidjela i velika nakaradna zgrada od stakla i čeličnih cijevi, vjerojatno novo bolničko krilo.

Sitna djevojka, ili mlada žena, s dugom crnom kosom što se isticala na bijelom ogrtaču pogledala je Gabrijelu i rekla:

– Vi? Što ćete vi ovdje?

Gabrijela je kažiprstom lijeve ruke pokazala svoje desno rame i rekla da čeka slikanje.

– Dođite – rekla je djevojka.

Netko se promeškoljio na dugačkoj bijeloj klupi, upitno pogledao sestru i beznadno raširio ruke.

Gabrijela je polako ustala i tiho rekla: – Ne bih željela preko reda. Svi ovi ljudi...

– Oni čekaju nalaz – rekla je djevojka. – Odvest ću vas kolegi koji ima pauzu, ali je tu. On će vam to snimiti.

Dok smo čekali nalaz, Gabrijela je šapnula da je medicinskoj sestri svojedono liječila majku. – Pripremala sam joj bila neku svoju mješavinu ljekovitih trava za čaj – rekla je. – Mislim da sam joj pomogla, vjerojatno jesam, ali ne volim protekciju.

– Boli te?

– Nije strašno.

Strogi glas prozvao je Gabrijelino ime. Ušli smo zajedno u ordinaciju. Pozdravio sam. Doktorica me je pogledala i ispustila neki zvuk poput režanja.

– Izvolite? – rekao sam.

– Rekla sam samo: Aha! Ali vi ionako ne spadate ovamo. Gospođo – okrenula se Gabrijeli – ovo će vam sada sestra još malo dezinficirati, a moj mladi kolega to će vam imobilizirati. Imate sreću, ne treba gipsati, samo ćete nositi žičani okvir koji pridržava ruku. Nije ništa slomljeno nego samo natučeno. Nagnječenje pokosnice. Tjedan dana nećete koristiti desnu ruku. Ranu ćemo obraditi. Doći ćete u petak na pregled ovdje.

– Ovamo – izgovorio sam nehotično. Doktorica me je pogledala strogo, kao učiteljica koja pogledom stišava đaka koji se usudio upasti joj u riječ, pogledala me s afektiranim gađenjem, podcrtanim izvrtanjem donje usne, pa sam odmah dodao ispriku: – Pokušavam obnoviti hrvatski.

Kimnula je glavom i ponovno se okrenula Gabrijeli. – Dakle, to bi bilo to. U petak. Sestra će vam to onda previti. Do tada ne dirajte. I još vam moram reći da sam obavezna stvar prijaviti. To je ustvari tipičan oblik takozvanog obiteljskog nasilja. Prosječan brak u ovoj sredini!

– Nije to u pitanju – rekla je Gabrijela. – Bila sam u šumi, skotrljao se kamen... Bila sam sama...

Doktorica me odmjerila pogledom. Nisam bio siguran očekuje li da i ja nešto kažem.

– Žene u pravilu negiraju, muževi pogotovo – rekla je i počela kuckati po pisaćem stroju. Odjednom bio sam svjestan da već desetak godina nisam vidio pisaći stroj; ovdje su još uvijek bili u upotrebi.

– Moje je da prijavim, a vi ćete sve objasniti policiji – rekla je doktorica, izvukla papir iz pisaćeg stroja, izvukla indigo između dva lista i potpisala se isprekidanom krivuljom. Izgledalo je na trenutak da ima Parkinsonovu bolest. – Ako budete trebali kopiju potvrde o ozljedi, recite sestri, ili kasnije na šalteru, ja ionako moram ispuniti prijavak, kopiju će sestra iskopirati, mislim – fotokopirati, a ovo je original. Sada ću vas ostaviti, moram u gipsaonu.

– Ali... – izustila je Gabrijela prema doktoričinim leđima koja su nestala iz kliznih vrata s mutnim staklom.

Pod brisačem bila je obavijest o globi. Paragraf taj i taj, vrijeme, mjesto, ulica se više nije zvala Narodne obnove nego Č. M. Bernarde Mile Droljo – časna majka Mila Droljo vjerojatno je bila jedna od onih redovnica koje su se još poslije rata brinule za bolnicu, ali onaj policajac koji je u obavijest unio ime ulice nije se mogao sjetiti da se ženska prezimena u hrvatskom jeziku ne sklanjaju, ili ne moraju sklanjati: napisao je Ulica Mile Drolje. Dalje je na obavijesti stajalo da ako u roku od osam dana...