Jezik – izum i tvorevina, prsten i oltar, mržnja i ljubav

Čovjek, rođen iz kaosa, ne može se, koliko god to još uvijek želio, nikada susresti s njim u njegovom anonimnom vrenju, jer sve na što naiđemo pod našim pogledom mijenja se u red i oblik. Jezik je čovjekov izum. U prirodi postoje samo boje, oblici, zvukovi, pokreti. Glasovi koji su prvim ljudima dolazili iz usta, vjerojatno su promjenom vokala i konsonanata označavali dojam i učinak koji su stvari i pojave na njih ostavile. Tamni i svijetli tonovi i podtonovi samoglasnika i suglasnika, meka, prigušena, prsna ili metalizirana dikcija dodjeljivala je pojedinačnim stvarima i fenomenima rasutu ili ograničenu vokalnu tematiku te im odredila stupanj upotrebe i kvalitete.

Zamislimo sada da je kojih sto, tisuću milja daleko od prvog, neko drugo pleme koje je sa svojim »a« i »u«, miješanjem, obrtanjem i skraćivanjem vokala stvorilo druge pojmovne i dogovorne oznake za prirodu oko sebe. Možemo si predočiti samo silovitost sudara takvih dviju fonetički različitih država, kada su naletjele jedna na drugu, nered u stvaranju i jednih i drugih, zbrku životnih osjećaja i proturječnost postupaka kod skupljanja sredstava za postizanje određenog cilja opstanka, fronacija sakralnog za jedne, odnosno sakralizacija profanog za druge. Iznutra, ljubavna zaluđenost u svoje izražavanje koja je osiguravala red u stvaranju, a izvana neprijateljska nastrojenost prema drugačijem načinu izražavanja koji je prijetio propašću. U filogenezi svakog jezika čvrsto su zabilježeni ljubav i mržnja, oltar i prsten, služba božja i krvavi pokolj. Po frazeologiji i grimasama simpatije i antipatije to je očito još i danas. Riječ je mesom postala i među nama prebivala.

Iz nemogućeg jezika koji je na početku, prije rečenice, značio samo ono s čim smo se mogli izraziti, nastao je jezik kojim smo mogli početi govoriti i pisati. Koliko je još nijansi i parabola za jednu te istu pojavu trebalo dotjerati? Zato ne zvuči uopće patetično kada kažemo da je jezik najveća duhovna i fizička tvorevina svakog naroda. U slovenskom se vjerojatno (i to prije svega prema zaslugama kmetova, retorika, lingvista, pisaca i prevoditelja) ne može reći ništa manje nego kao u drugom jeziku. I ako je jezik, kao što tvrdimo, još jedna domovina (ako ne i jedina) koju možemo uvijek ponijeti sa sobom i »preko bare«, s druge strane je opet istina da je njegova zemaljska domovina velika i raznolika toliko koliko zauzima stvarnog teritorija. Imperij Velike Britanije koji je potpuno ili isključivo na trgovinskoj razini zauzeo skoro sve dijelove svijeta i tako fizički povećao opseg svog kraljevstva, čak je i nakon gubitka kolonija i statusa velike sile zadržao svijet u svom posjedu ili barem ovisnosti o svojoj drugoj, simboličnoj domovini, jeziku. (Dandanas zato – premda ne samo u vicevima – prosječni Englezi o drugim narodima smatraju, doduše ne da su gluhi i nijemi, već da ne znaju govoriti kao ljudi ako se ne koriste engleskim.)

Posve drugačiju sudbinu negoli kao jezik imperijalističkog naroda, ima jezik naroda koji je uvijek u obrambenoj i samoobrambenoj poziciji i leži kao zečić u svom grmu među većim zvijerima, koje su mu slično kao gospodari već odredili prostor njegovog malog gnijezda. Iako je taj jezik terminološki još tako bogat, sposoban i za najbizarnije nijanse te melodično ima vrlo velik raspon, njegova prava vrijednost ovisi o veličini i bogatstvu zemlje i komunikativnosti njegova govora.

Trenutno se svi osjećamo goli, razgolićeni, ranjivi. Slični smo junacima iz slovenskih književnih djela 60-tih, 70-tih i 80-tih godina, koje su liberali i klerikalci tako jednoglasno tjerali iz naše umjetnosti i nad njima se zgražali, jer ih je zapravo bilo strah čovjekove stvarne nagosti i istinitosti. (Danas ih je još i više, kada se narod stavio u konfliktni svijet kako bi isprobao svoju moć.) Ja sam mogu reći da je slovenski jezik strukturno zdrav, pouzdano stopljen pomoću pedeset posto ljudske i pedeset posto purističke brige. Da je tvrd i da će preživjeti, jer u vremenu kad sam ga htio naučiti i njime ovladati, na svojoj koži sam se uvjerio u učinkovitost njegovih snažnih kandži. Doma smo govorili njemački, a taj je jezik označavao Njemačku, kojoj točno prije drugog rata nije bila mrska samo Slovenija, već i cijela Europa. To sam iskusio u narodnoj školi u Grabnu (od dvoje slovenista, od kojih je jedna bila žena koja me tukla s ravnalom po prstima zbog nepoznavanja konjugacije, a drugi invalid koji me po leđima lupao svojom štakom zbog neznanja deklinacije), a izvan škole to su bili vršnjaci, susjedi koji su se s gnušanjem okretali od mog rotacizma i zamjene tvrdih i mekih konsonanata – sa svih strana od čuvara slovenskog jezika osjećao sam jačinu te snage koja je opravdano izvirala iz viših interesa i čak mi se umiješala u noćne more.

Kasnije, u doba talijanske okupacije, kad nas je nastavnica talijanskog, uniformirana članica fašija, obilno zasipavala lošim ocjenama i udarcima metrom (njen kolega, također fašist, profesor tjelesnog, udaranjem šake po licu), morao sam priznati da je naš slovenski u razredu unatoč trenutnoj ušutkanosti i svojoj bespomoćnoj zatvorenosti izašao iz tog sukoba neoštećen, još snažniji. Kao i svaka stvar u ratu. No poslije ga je iz zasjede oteo žargon dijamata. (Usput, da u gradskoj školi u Prulama slovenski jezik nije predavala profesorica Komarjeva, odlična gramatičarka i još bolja fonetičarka – bar za mene, jer sam se zapravo zaljubio u njenu muzikalnu dikciju – koja mi je slovenski približila bez frazeologije netolerantnosti i mrskih grimasa, danas ne bih imao niti jednu lijepu uspomenu na nastavnike materinjeg jezika.)

Mržnji ili makar netoleranciji između jezika puno puta sam bio svjedokom i drugdje, primjerice u JNA: »Govori srpski da te ceo svet razume«; u SAD: neshvatljiva mržnja Engleza koju su se redovito svojim britanskim engleskim izražavali prema američkom; u Austriji: forsiranje njemačkog ispred svih drugih jezika; u Babilonu tadašnjeg poratnog kampa raseljenih ljudi iz Srednje i Istočne Europe; čak i unutar jednog jezika: antipatija među dijalektima ili netolerancija jezika na kojem govorimo o novcu, prema jeziku kojeg čuvamo zbog majke; u znanosti: stručni jezik jedne znanosti prema stručnom jeziku druge itd. Svjedokom sam bio i ljubavi jezika jednog naroda prema drugome: u erotičnoj vezanosti ruskog na francuski, ljubavi Slovenaca i Srba prema ruskome i sada prema španjolskom itd. U stranom jeziku, za ono što volimo, vjerojatno mora postojati neka veća širokogrudnost nego u materinjem jeziku ili upečatljivija točnost u preciziranju određenog stajališta. Protiv takvog uvođenja tuđica u materinji jezik vjerojatno nitko na svijetu ne može imati ništa protiv, jer u ovom primjeru bi svatko također morao poreći da se čovjek uvijek prilagođava drugome čovjeku, preklapa se i s njime prožima te da se u takvom oceanu uzajamnog čovječjeg preoblikovanja neka prisnost izgubi, ali se stekne druga ili se prva ponovo pojavi u nekom drugom obliku.

Znanje, zapravo razumijevanje stranih jezika i u kretnjama, grimasama, sigurno je najkraći most za međusobno povezivanje. Kada su Nijemci, sasvim bijesni zbog izdaje Saveznika nakon talijanske kapitulacije, okupirali Ljubljanu, moj prijatelj Kukec – koji se inače uvijek smijao svemu, čak i onda kada su ga doma tukli – naravno, opet se cerio kao da se ruga sijedom wermachtovcu, a taj je uperio strojnicu, sa starim vojnikom sam progovorio njemački (hochdeutsch). »Eine deutsche Seele«, raznježio se. Zajedno smo išli do Robbovog bunara, do mosta St. Jacobs, gdje smo se nadasve prijateljski razišli. Čovjek je jezik, shvatio sam, još više: čovjek je jedino u podneblju svojega jezika takav kakav je: naučen, svakidašnji i univerzalan, stvar, biće i istovremeno svoj stvaratelj. Slično mi se dogodilo na Ontarijskom jezeru kada sam na jednom od javora u autokampu, na koji su turisti navikli zakvačiti pločice sa svojim prezimenima, ugledao na nekoj spaljenoj daščici ŽIŽEK; ili prije toga, kada sam u prepunom indijanskom lokalu, gdje su turiste iz cijelog svijeta posluživali s posebno pripremljenim kobasicama, iza sebe na izvornom ljubljanskom začuo: »Tele klobase so pa v Hramu Pod Bežigradom še enkrat večje«. (Na trenutak je bilo kao da sam na Luni sreo sebi jednako biće. Na žalost, koliko god sam se ogledavao, toga stanovnika Ljubljane nisam ugledao: svi smo bili odjeveni takoreći anonimno, prema internacionalno-prazničnoj modi.)

Prije tri desetljeća postojalo je neko razdoblje kada se u svijetu puno govorilo o jeziku; to je kao da ljudi iznenada primijete kako govore već deset tisućljeća te sada pokušavaju doznati što znači govoriti. Približno u to vrijeme sam svojim studentima dao na raspolaganje više stvari, između kojih bi izabrali to što po njihovom mišljenju označava domovinu: domaći krajolik, kuća, navike, običaji, hrana, susjedi, jezik. Izabrali su ovo zadnje. I kad smo već kod mladeži – kao nastavnik sa skoro 30-godišnjom praksom morao sam se baviti i jezikom, od tehnike govora do dikcije, od otklanjanja nesretnih primjesa do opuštenog izražavanja u slovenskom književnom jeziku. (U tom području je moja sjajna kolegica Draga Ahačič pri poučavanju prirodnijeg scenskog govora za dječje, mladenačke i studentske kazališne skupine postigla dosta značajne uspjehe.) Začudila me potpuna jezična i govorna siromašnost mojih učenika, što je bila posljedica nedostatnog jezičnog obrazovanja i učenja materinjeg jezika u školi. Kasnije me u književnoj radionici kod mladih sa završenom osnovnom školom ili učenika u gimnazijama iznenadilo to kako pišu npr. gdor, negdo itd., u čemu sam i sam griješio kada mi je bilo deset godina. Pitao sam se: Je li to podsvjesna želja za mekšom rezonancijom, za stišanim, jedva čujnim »k«? (I napokon, zadnjih godina sam imao i takozvane seminare o književnom stvaralaštvu djece i mladih – od približno 770 slušatelja za kratko vrijeme su se za pokusnu obnovu u praksi školskih i domaćih zadaća, interpretacija i obnovu štiva odazvala samo dva pedagoga.)

I naposljetku: poštujem slovenski kao nadasve bogat jezik na kojem se može obasjati kako moja književnost, tako i književnost mojih kolega; nešto malo smo im i mi dodali. Kod svih destruktivnih igara nastojim raskomadati integritet neke riječi, čak na stare oblike koji su se nekada upotrebljavali; njihovo jedinstvo mi ulijeva poštovanje – ono jezivo ili tajanstveno što se nalazi u tim riječima, njihovo je srce i to im ne mogu istrgnuti. Stvar kod koje griješim je u tome, što je jezik za mene ritam i melodija koji slobodno ulaze u njihovu uobičajenu komunikativnost. Tu ritmičnost želim čuti u asonancama riječi koje izabirem, a posebno u presječenoj sintaksi koja se ulijeva u elipsu. Tu griješim kada u jezik unosim dijalekt, novotvorenice, umjetne vokale (samo kako?) ili zabranjene i zaboravljene izraze, jer u prvom redu želim istaknuti glazbu. Svaka stvar je partitura. Tako pokušavam doseći teme vokalnih pojava koje bi lako raspršile tekst kako bi se podudarao s gubitkom svijesti i simboličkim funkcijama koje su blizu psihozi. To pokušavam pokazati i pisanjem. Tu radim velike pogreške. Svaki svoj tekst koji ću pročitati pred publikom ipak ću vježbati na glas, najmanje pet puta prije nastupa – potreba govorenog teksta je da svaka osjećajna ili mislena cjelina koja ulazi u uho, koje je grublji organ od oka, mora imati bar približno jednako pravo na razlike kao na papiru.

Što će biti sa zemaljskom domovinom našega jezika? Nismo više pod jarmom kao u prijašnjem stoljeću i – iako je naša nacionalna retorika ostala ista – nismo više ni za uzdama »ograničene suverenosti«, nego smo suočeni s potrebom trećeg vremena u kojem ćemo morati očuvati ono što smo do sada za sebe otkrili ili našli te računati s problemima modernosti i drugačijim uvjetima borbe. Izlazak u Europu u koji smo upravo nastupili i avanture koje ćemo doživjeti mogu u očima drugih utjeloviti zakon našega naroda i toliko delikatno pravo na različitost. Hoćemo li na tom pohodu nestati u jedinstvu Europe, kao zrno među zrnima pijeska u pustinji, kao klas među klasjima u polju? I što će biti s jezikom, tom našom najvećom kreacijom? Hoćemo li s njim stajati na raskršću kao kakav rudar iz napuštenog, zatvorenog rudnika, sa zadnjom iskopanom zlatnom opekom u ruci? Budemo li je za malo novaca prodali kakvom bizarnom lingvističkom kabinetu? A kako li će biti s piscima? Hoćemo li se preusmjerili na druga zanimanja kao željezari? Ili ćemo se sami ukinuti, jer bolno je biti privezan zamršenim užetom za vučnu životinju na umoru. Bude li najzad svatko počeo pisati na većem, stranom jeziku kojim može ovladati? Ili ćemo kao Trubar na početku ustrajati na gluhi lozi i na kraju za inat pisati na slovenskom jeziku?

Trenutno se osjećamo ogoljeni do kosti. Naša zemlja je neki prolaz između Europe i Balkana. (Bit će šareno i bučno te će se možda samo izvan gradova težačiti i živjeti na slovenski način.) Ne daj Bože da postanemo polu-prolaz (bez prijelaza), odnosno torba u kojoj bi se sakupljali oni koji neće moći naprijed na Balkan i oni koji će od tamo dobježati pa neće moći dalje u Europu! U svim simbolima čovjek u budućnosti stvarno ne može vidjeti izlaz. Pitanje je trenutačne jezične nevolje, u kojem obliku se taj moment dogodio, pa je s tim toliko daleko od biti kao suknja od košulje. Naime, što se tiče invazije engleskog na nas, kao da ćemo svaki čas postati engleska provincija. Engleski je pak međunarodni, lingua franca, u svijetu već odavno postavljen u kolotečinu i nivo znakovnog sustava urbanih središta; dosta je takvih znakova za ceste, promet, turiste, transverzale, itd. Svijet je takav. Svijet koji se utapa u engleskim natpisima. Na tim natpisnim pločama, oznakama ili zaglavljima firmi ne vidim opasnost smrtne zaraze. (Za vrijeme rata su vojnici i domaći naučili slovenski i talijanski čak i izvan škole, na dvojezičnim natpisima.) Događaji će ići svojim tokom, a ljudi će sutra postati to za što se danas zaklinju da im ni u snu ne bi palo na pamet, no kad će im se to početi događati, neće niti trepnuti očima. Kada narod, razred ili kategorija ljudi izgubi svoju dobru savjest, tada propada. Ostane još samo agresivnost postojanja.

Osobno svakako želim da pored engleskih, talijanskih, njemačkih ploča s natpisima budu slovenski nad-natpisi, odnosno u prvom redu vjerni prijevodi originala u stranom jeziku. (Kako su ljupki nazivi na više od 99 posto naših gostionica i kako je simpatično jedva jedan posto privatnih trgovina, voćarna, pekarnica, radnja, samoposluživanja s nazivima – Hlebček, Kašča, Metulj, Šipica, Slamca, Breza, Štalca, Zvonček, Rajska ptica – za staklarstvo – itd.) Kad sam vodio strance po Ljubljani, htjeli su ići samo u takve trgovine i radnje, ne samo zbog njihove tipičnosti, makar i samo zbog nje, nego prije svega i zbog njihove prihvatljivosti: jer za njih je bilo gotovo sigurno da je u njima roba autentična, kvalitetna, jeftina i što je najvažnije, sto puta provjerena od strane domaćih kupaca. Nisu išli u tzv. trgovačke mastodonte, ekskluzivne trgovačke centre, gdje se prodaje upitna roba u sjajnoj ambalaži. Ni sam u inozemstvu nisam kupovao u sličnim trgovačkim kompleksima, nego sam radije zalazio u one manje trgovine sa strane. Dakle, što je na području trgovine više isplativo?

Ima još jedna je stvar koja me više muči. Ljudi koji vode naš izlazak u staru, zaspalu, asesorsku Europu: skup političara i strogih teoretičara, koji dan za danom na našim TV-ekranima kao navijeni ponavljaju: Naš mali narod..., Naša mala zemlja..., Naše malo tržište... Prije nego su takvi dobili izborna prava, trebali su položiti mali ispit iz ekonomije, povijesti i zemljopisa; još samo da su ih postavili među političare i zastupnike da kao aktivisti nekadašnjih kampanja u socijalizmu nauče u vlaku ono najvažnije između jednog i drugog zasjedanja... A kada ih pobliže pogledate, upoznat ćete ih... No, nisu to svi oni iz vašega razreda, koji su uvijek dizali ruke i prije nego je nastavnik uopće išta pitao; pa oni drugi, klipani, koje niti tri honorarna profesora nisu mogla spremiti za ispit; i oni treći, bezbojni, koji su se stalno zadržavali u pozadini, nisu se ni po čemu isticali niti se nikada nisu izlagali, ni za dobro ni za loše. Tragični filistri, koji se na međunarodnim konferencijama nezgrapno i nesretno kreću, jer još uvijek nisu naučili abecedu. Zatim, tvrdoglavi provincijalci koji su provincijalci upravo zato što u svim hemisferama uvijek govore i objašnjavaju naše posebnosti, s kojima je svijet tako dobro zametnut točno ispred njihova nosa, pa opet oni treći, arogantni, kojima je sve jasno i ravno i na oblačan dan u planinama. Brbljaju i gestikuliraju na našim TV-kutijama pored kreveta, obasjani svjetlošću studijske slave kao kozmičkim sferama, mali, mala, malo – pijetlovi na hrpi seoskog gnoja i znaju samo jedno: da su oni ti koji mogu dozvati sunce.

Prevela: Ida Tomašković

___________________________________

Lojze Kovačič (1928.–2004.) – Bio je jedan od najboljih slovenskih pripovjedača. Radio je kao knjižničar, kratko vrijeme kao urednik glasila, dramaturg u lutkarskom kazalištu i kao pedagog lutkarskog odgoja. Bio je redoviti član SAZU. Njegovo pripovjedalaštvo proizlazi iz socijalnog realizma koji se pod utjecajem psiholoških »istraživanja« skoro počeo raspadati. Kovačič je tako postao jedan od začetnika modernizma u slovenskoj pripovjednoj prozi. Njegova se esejistika uglavnom bavi književnim pitanjima, tamatizira stranstvo i raspravlja o jeziku. Njena nepogrešiva sastavnica je autobiografnost. Djelo: Literatura ali življenje (1999.).