Kolo 2-3, 2011.

Kritika , Naslovnica

Marijan Šabić

Jagićevo ukrajinsko iskušenje

(Jevgenij Paščenko: Slavist i imperiji. Vatroslav Jagić između Galicije, Malorusije i Ukrajine, Hrvatsko-ukrajinsko društvo, Udruga hrvatskih ukrajinista, Zagreb 2010.)

Na početku svoje studije Slavist i imperiji Jevgenij Paščenko određuje slavizam kao ideologem, mitologem i politologem od kojeg je u povijesti, s jedne strane, u slavenskih naroda, ili bolje rečeno njihovih malobrojnih intelektualnih elita, počinjao filološki interes za druge slavenske narode, pa i one razmjerno prilično udaljene, kao što su hrvatski i ukrajinski. Tako interes za Ukrajinu nalazimo još kod Križanića, a iz jednog općeg raspoloženja u 19. stoljeću, iz osjećaja sveslavenskog zajedništva, ponovo se kod vodećih hrvatskih književnika rađa interes za Jelínekove ukrajinske teme, za Gogolja i Ševčenka, pa Šenoa 1863. objavljuje u »Naše gore listu« Ševčenkovu Razsutu mogilu, a o ovom će se književniku još dosta pisati i u »Viencu«, »Nadi«, »Prosvjeti« itd. U tom smislu slavizam možemo gledati kao poticaj jednom lijepom prijateljstvu, o kojem najuvjerljivije svjedoče upravo dosadašnji Paščenkovi radovi. S druge strane, slavizam s različitim prefiksima bio je uzrok tomu da su slavenski filolozi često idealizirali odnose među slavenskim narodima i prešućivali njihovo naličje, prije svega agresivan odnos velikih ili dominantnih slavenskih naroda prema susjednim narodima. Događalo se čak da takvom odnosu daju, svjesno ili ne, i teorijsko uporište, kao što je bio slučaj s ocem slavistike Dobrovským, njegovim nasljednikom Šafaríkom, i najvećim pjesnikom slavenske uzajamnosti Jánom Kollárom. Svi su nabrojani autoriteti bili veliki promicatelji osjećaja slavenske solidarnosti, dok su često zatvarali oči pred agresivnim nastojanjima sa slavenskog istoka i juga i ostajali neosjetljivi za potrebe Hrvata, Poljaka, Ukrajinaca, Bjelorusa, nekad i za realne političke potrebe vlastitog naroda. Pridonosila je toj pojavi i činjenica da su znanstvene politike dominirajućih država, kako ističe Paščenko, težile utjecati na metodologiju interpretacije kulture drugih naroda. Ovo se ne odnosi samo na Rusiju, nego i na Habsburšku i Austro-Ugarsku monarhiju, čija znanstvena politika nije ohrabrivala ona filološka nastojanja koja su mogla blagotvorno djelovati na jačanje identiteta naroda čije je državno pravo unutar monarhije bilo ugroženo, kako će autor pokazati i u poglavlju o Ivanu Franku.

Paščenko pokazuje kako se spomenuta dihotomija odrazila na rad jednog od vodećih europskih slavista, Vatroslava Jagića, i to u aspektu njegova odnosa prema ukrajinskom jeziku i kulturi. Imperiji iz naslova jesu ruski i austro-ugarski, dakle oni imperiji u kojima je Jagić živio i radio u vrijeme kada su između ove dvije multinacionalne državne tvorevine bile podijeljene i povijesne ukrajinske zemlje. U drugom poglavlju, naslovljenom Imperijalna ideologija i društvo, autor kratko i jezgrovito objašnjava prirodu imperijalnih državnih ideologija, početke čijeg propadanja u 19. stoljeću prati preporod etničkih periferija imperija – dakako, to se najviše odnosi na ruski imperij, s Rusima kao »titularnim« narodom. Postavlja se problem specifičnosti filološkog proučavanja netitularnog, koloniziranog, asimiliranog etnosa, s kojim će se suočiti i Jagić. Treće poglavlje knjige, Ukrajina kao slobodarska zemlja, kratak je pregled povijesti ukrajinske zemlje i naroda, pripadajućih im toponima i etnonima i odnosa s ruskim i bjeloruskim narodom od srednjovjekovne države do kraja 19. stoljeća.

U poglavlju Ukrajinska kultura kao ruska autor progovara o filološkim pokušajima podređivanja istočnoslavenskih jezika ruskom, tako što ih se opisivalo kao narječja nastala iz praruskog, te o predstavljanju srednjovjekovne države Ukrajinaca kao ruske države, što je ostao običaj dijela ruske historiografije sve do današnjih dana. U vrijeme Jagićeva dolaska u Odesu traje nemilosrdno iskorjenjivanje ukrajinskog nacionalnog identiteta od strane ruskog carizma, ali se i ukrajinski intelektualci udružuju u nacionalnom otporu. Jagić je na Sveučilište u Odesi pozvan na preporuku Ismaila Sreznjevskog, kao već prepoznat talentirani mladi znanstvenik, i tamo je radio od 1871. do 1874. Službena je politika tadašnjih sveučilišta, kako ističe Paščenko u poglavlju Sveučilišta u funkciji velikodržavnbe ideologije, bila velikoruska, na ukrajinski jezik na sveučilištima se nije smijelo ni pomisliti pa se i tamnošnje sveučilište zvalo Novorusijsko. Tako i novopridošli Jagić Odesu, čak i Kijev doživljava kao ruske gradove, kako je vidljivo iz njegovih tekstova objavljenih u »Hrvatskoj lipi« tijekom 1875. godine.

U Odesu je Jagić došao poznavajući stavove zapadne slavistike o ukrajinskom problemu, tamo se upoznao sa stavovima istočne slavistike, koje je artikulirala velikoruska carska politika, ali i s ukrajinskim filolozima koje je upoznao radeći u Odesi. Da su njihova nastojanja kod Jagića pobudila određene simpatije vidljivo je po tome što nakon povratka u Berlin stranice časopisa »Archiv für Slawische Philologie« otvara Pavlu Žyteckom, ukrajinskom rodoljubu i jednom od utemeljitelja ukrajinskog jezika, kao i drugim ukrajinskim filolozima. Kroz kontakte s njima raslo je i Jagićevo zanimanje za ukrajinski jezik, pa se čak prihvatio i pisanja studije Malorusskij jazyk, kojoj Paščenko posvećuje posebno poglavlje. Rukopis uvoda ove studije pohranjen je danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Zašto ga Jagić nije dovršio? Autor kao mogući razlog navodi podvojenost između filologa i političara – naime, Jagić je morao zadržati dobre odnose s moćnom i utjecajnom službenom ruskom filologijom. U prilog ovoj pretpostavci ide i činjenica da je Jagić ukrajinski jezik u kontaktu s ruskim slavistima nazivao narječjem, dok ga je u Berlinu smatrao jezikom, a takva je nedosljednost u vrsnog znanstvenika mogla biti jedino posljedica političkog oportunizma.

Značajan dio poglavlja Između dva imperija autor posvećuje stavovima koje je Jagić iznosio o jezicima istočnoslavenskih liturgija i o ukrajinskoj redakciji staroslavenskog jezika. Kada je 1880. umro Sreznjevski, Jagić dolazi na njegovo mjesto na Peterburškom sveučilištu, gdje ostaje šest godina. Krećući se u krugovima ruskih teoretičara politike prema Slavenima, ali i među ukrajinskim rodoljubima koji su živjeli i radili u ruskoj prijestolnici, Jagić podržava »oslobađanje ukrajinske kulture«, no istovremeno se boji da bi mogući ukrajinski separatizam »mogao ugroziti slavensko zajedništvo«. Autor u Jagićevim razmišljanjima o Ukrajincima kao mogućem »uglednom članu velike ruske federacije« nalazi karakterističan izraz hrvatskog slavizma, koji se ponekad znao izgubiti u ruskom mesijanizmu, a takvu je, doduše, kratkotrajnu fazu prošao čak i hrvatski pravaški pokret.

Razmjerno opsežno poglavlje Ukrajinci u Beču: Ivan Franko, osim što je vrlo informativno, zanimljivo je i zbog toga što su u njemu suprotstavljena dva različita modela ponašanja dvojice slavista koji su se zanimali za ukrajinsku povijest, jezik i književnost – Ivana Franka i Vatroslava Jagića. Franko, ukrajinski rodoljub i ponajbolji ukrajinski pisac nakon Ševčenka, uporno je i po cijenu egzistencijalne sigurnosti svoje obitelji pokušavao prijaviti i obraniti doktorsku disertaciju na koju od ukrajinističkih tema: u Lavovu mu je prvo odbijena tema Književni pokret Rusina 1848., potom Političko pjesništvo Tarasa Ševčenka, a nakon što je već napisao disertaciju o Ivanu Vyšens’kom, ukrajinskom polemičaru iz prelaza iz 16. u 17. stoljeće, nije dobio dopuštenje za obranu. Godine 1892. dolazi na doktorski studij u Beč gdje je istu ovu disertaciju, uz odobrenje dekana i Jagića kao mentora, trebao prevesti na njemački i objaviti. Međutim, Jagić mu nakon nekog vremena ipak predlaže bezazleniju, medijevističku temu koju je Franko, nemajući drugog izbora u 37. godini života i sa četvero djece, i prihvatio. Međutim, Jagić nije mogao još dugo takvim kompromisima balansirati između dosljednosti filologa i ljudskog suosjećanja s Ukrajincima s jedne, i političkog rusofilstva s druge strane. Osim Franku, bio je Jagić u Beču mentor i Osypu Makoveju, koji je doktorirao na Gunduliću, te profesor brojnim ukrajinskim studentima.

U posljednjem poglavlju svoje studije, naslovljenom Iskušenja s Ukrajinom, Paščenko izlaže Jagićev odnos prema Ukrajincima nakon 1905. godine, kada se u sumrak Ruskog carstva počinju postavljati pitanja određenih sloboda koloniziranih naroda. Kada se ruska vlada obratila Akademiji znanosti za rješavanje pitanja ukrajinskog jezika, predloženo je da se u konzultacije uključe i dva slavista iz Austrije – Vatroslav Jagić i Ivan Franko. Međutim, Ivan Franko, najvjerojatnije zbog Jagićeve intervencije, na kraju ipak nije bio uključen u ove konzultacije, a ruski su se znanstvenici zbog političkih nemira prema ovom problemu odnosili liberalnije od Jagića, koji u pismu glavnom Akademijinom referentu o ovom pitanju, Šahmatovu, piše: »Ja sam na strani naših M. Gruševskog te I. Franka, dok oni ostaju na tlu prosvjete i znanosti. Ali stvarati neovisnu Ukrajinu – u tome ih ja ne želim podržavati. Mi, Slaveni, i bez toga se drobimo i zbog toga toliko malo značimo. Kod nas u Beču jesenas je bio jedan mladi čovjek ‘Bjelorus’ koji je čak maštao o samostalnoj Bjelorusiji«.

Prema fragmentima iz pisama koje Paščenko navodi u ovom poglavlju jasno je da je pismima ruskim znanstvenicima Jagić u prvom desetljeću 20. stoljeća svjesno podrivao ugled Ivana Franka i ukrajinskog povjesničara Myhajla Gruševskog, kasnije lidera samostalne ukrajinske države, nazivajući ih megalomanima kojima je ovladalo sebeljublje, ujedno se suprotstavljajući njihovoj suradnji u ruskoj Enciklopediji slavenske filologije, te Frankovom izboru za dopisnog člana Ruske akademije znanosti. Dok se sa Frankom redovito dopisivao o ukrajinskim književnim i folklornim temama, u isto je vrijeme podržavao ruske političare netolerantne prema samoj pomisli na ukrajinsku neovisnost, kao što je npr. bio Petar Struve. Paščenko tako zaključuje: »Dok je kao politički čovjek u pogledu ukrajinstva zastupao stajališta vrlo srodna ruskim imperijalnim zastupnicima, Jagić je u filologiji davao određeni prostor ukrajinskim temama, ali je opet bio hladan prema nacionalno izraženim ukrajinskim autorima«.

Paščenkova studija nije ekskluzivno štivo za vrsne poznavatelje ukrajinske povijesti i filologije – nemijenjena je prije svega hrvatskoj publici, i to širem krugu čitatelja, studenatima različitih humanističkih disciplina i svima onima koje zanimaju hrvatsko-ukrajinske veze ili Jagićev život i rad. Pored vrlo informativnoga predgovora akademika Stjepana Damjanovića, studija obiluje kraćim sintetičkim poglavljima i ulomcima kojima Paščenko i slabije upućenog čitetelja upoznaje sa specifičnostima ukrajinske povijesti, književnosti i jezika te odnosa ukrajinskog prema susjednim narodima, kao i s okvirnim teorijskim elaboracijama odnosa unutar ruskog imperija u 19. stoljeću. Takva koncepcija nikako ne ide na štetu obrade glavne teme knjige, već naprotiv, pomaže čitatelju pratiti kronološko izlaganje Jagićeva upoznavanja s ukrajinskim temama, razvoj Jagićeva odnosa prema problemu ukrajinskog jezika i državnosti, njegove kontatke s istaknutim ukrajinskim znanstvenicima i, na kraju, njegovo izričito priklanjanje velikoruskoj ideologiji u vrijeme kada se te ideologije, barem kada je riječ o statusu ukrajinskog jezika, odriče i značajan broj istaknutih ruskih filologa. Iako je svjestan koliko su ideje koje je Vatroslav Jagić zastupao bile štetne za ukrajinski narod, i imaju dalekosežne posljedice sve do današnjih dana, autor Jagićeva opredjeljenja vrlo obazrivo ocjenjuje. Stoga već I samim naslovom knjige sugerira njegovo nesnalaženje i rastrganost između sveslavenskih ideala i povijesnih, političkih i filoloških činjenica koje su, što se više primicao Prvi svjetski rat, sve više nagrizale Kollárovu sliku Rusije kao velikog hrasta koji će svojim granama zaštititi sve slavenske narode.

Kolo 2-3, 2011.

2-3, 2011.

Klikni za povratak