Iskazana životnost suvremene glazbe

Hornist Radovan Vlatković i dirigient Krzysztof Penderecki na 26. muzičkom biennalu u Zagrebu

U Zagrebu je od 7. do 17. travnja 2011. održan 26. muzički biennale Zagreb (MBZ), u svijetu već dobro afirmirana i kao značajna manifestacija prepoznata i ugledna tribina suvremene glazbe. Hrvatski skladatelj i pedagog Milko Kelemen (Slatina, 1924.), vrativši se kasnih 1950-ih godina sa studijskih boravaka u Njemačkoj, osvjedočio se, sada već davne 1961. godine, kako je hrvatska glazba u znatnom zaostatku za kretanjima na glazbenom području u svijetu i došao je na ideju osnivanja festivala suvremene glazbe u Zagrebu. Nije sve išlo lako, ali se Kelemen duhovito dosjetio predočiti tadašnjim zagrebačkim gradskim ocima potrebu takve manifestacije, ističući da će je, ako ne u Zagrebu, utemeljiti u Beogradu. Dakako, trebalo je osigurati primat hrvatskome glavnom gradu i MBZ je bio utemeljen u našoj sredini.

Štoviše, Kelemen se poslužio i malim lukavstvima, uvjeravajući na svojim putovanjima u tadašnji SSSR i u SAD glazbene djelatnike kako će biti vrlo važno za njih sudjelovati na MBZ-u. I doista, zagrebačke su svečanosti suvremene glazbe od samih početaka predstavljale glazbenu produkciju nastalu s obje strane »željezne zavjese«, koja je u hladnoratovskom razdoblju dijelila kulture svijeta. U tome je bivša Jugoslavija, kao nesvrstana država, bila osobito prikladan teren za susrete skladatelja i glazbenika iz cijeloga svijeta – i međunarodni je karakter MBZ-a već od samih začetaka bio osiguran.

»Biennale je bio avangardna pojava kako u glazbenom smislu, promovirajući tada revolucionarnu Novu glazbu, tako i politički, kao most koji je spajao u to vrijeme na Istok i Zapad podijeljeni svijet. Danas, u doba globalizacije te su podjele dio prošlosti, a Nova glazba pred nama se otvara u svojoj mnogostrukosti izričaja raznih stilova i smjerova. Ono što jest ostala konstanta Muzičkog biennala od njegovih početaka do danas jest činjenica da Biennale i dalje svjedoči o glazbi vremena u kojem živimo, vitalno i angažirano, povezuje, nudi uvide, spaja utjecaje, a time pogoduje stvaranju novoga. Pola stoljeća rada generacija biennalaca ugrađeno je u uspjeh ove manifestacije koja je u glazbenoj umjetnosti Hrvatske, Europe i svijeta odigrala iznimno važnu ulogu, od Zagreba učinila glazbenu metropolu suvremene glazbe, a hrvatske skladatelje pozicionirala talentom i sposobnostima uz njihove europske kolege« – pozdravne su riječi predsjednika RH dr. Ive Josipovića, objavljene u iscrpnoj programskoj knjižici festivala, inače i afirmiranog hrvatskog skladatelja koji je i kao autor i kao organizator desetljećima sudjelovao u velikoj biennalskoj avanturi.

Ivana Bilić i Tonči Bilić sa Wroclawskom filharmonijom

Nakon pedeset godina uzbudljivih putova Nove glazbe, nakon svih traženja novih rješenja i stranputica koje su mnoga ostvarenja osudila na zaborav, nakon tisuća skladatelja i interpreta koji su iz cijelog svijeta pristizali u Zagreb ne bi li se okušali u prezentiranju svojih najnovijih postignuća, organizatori ovogodišnjeg MBZ-a, na čelu s umjetničkim ravnateljem, skladateljem, dirigentom i pedagogom Berislavom Šipušem, odlučili su ove godine suprotstaviti djela »klasika glazbe 20. stoljeća« najnovijim ostvarenjima svjetskih skladatelja svih generacija. Tako je MBZ u svojem 26. izdanju u okviru 39 programa okupio oko 150 skladateljskih imena, a u izvedbama je sudjelovalo više od tisuću glazbenika.

Ovogodišnja najveća novost MBZ-a bile su svakako koprodukcije s hrvatskim narodnim kazalištima u Osijeku, Varaždinu, Rijeci i Zagrebu (HNK Split je zbog poznatog otkazivanja praizvedbe opere »Maršal« Silvija Foretića za sada bio isključen, a kao što se saznaje, najavljeno će prvo predstavljanje javnosti biti u siječnju 2012. godine). Ostvarene koprodukcije nisu bile samo mogućnosti praizvođenja opernih i baletnih naslova, bile su to i mogućnosti angažiranja izvođačkih domicilnih snaga u pripremama novih glazbeno-scenskih ostvarenja hrvatskih skladatelja. Odlasci na praizvedbe u druge gradove onemogućavali su osobno praćenje svih popodnevnih i večernjih koncerata u Zagrebu, ali već iz onih koncerata koje je bilo moguće posjetiti vidljiva su znatna ulaganja izvođačkih, osobito hrvatskih potencijala u predstavljanje odabranih djela. Svakako su u tome značajni doprinosi najmlađih glazbenika, studenata Muzičke akademije u Zagrebu, koji su u tri termina HR-projekta u Muzeju suvremene umjetnosti predstavili bogat program novovjekih skladateljskih veterana i juniora.

Također treba istaći zamjetne uspjehe naših vrsnih pijanista – Damira Gregurića, Katarine Krpan, Vlaste Gyura, LP dua (Sonja Lončar i Andrija Pavlović) i D&B dua (Dubravka Vukalović i Bruno Vlahek), koji su izvedbama majstora kao što su to primjerice Pierre Boulez, György Ligeti ili pak Olivier Messiaen predstavili glazbu koju, unatoč njezinoj povijesnoj poznatosti, ipak vrlo rijetko čujemo u živim izvedbama. Uopće, ovogodišnji je MBZ pokazao da mladi izvođači nikako ne zaziru od glazbe koju se često smatra teško razumljivom, već da uz svu njezinu zahtjevnost vrlo smjelo kroče u interpretacije čiji su dometi na visokoj razini umjetničkoga dojma.

Izvrsne orkestralne prezentacije

Svečanost otvaranja 26. MBZ-a 7. travnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog pripala je Zboru i orkestru Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, koji su pod ravnanjem dirigenta Mladena Tarbuka izveli djela veterana hrvatske Nove glazbe Ive Maleca (1925.) i Milka Kelemena, te »Simfonijske psalme« jednog od najznačajnijih autora glazbe prošlog stoljeća, Igora Stravinskog (1882.-1971.), koji je osobno bio gost MBZ-a 1963. godine. Kako su bila zastupljena Malecova »Sigma« i »Pokreti u boji« i Kelemenovo ranije djelo, hrvatski slavni avangardisti (Malec sa stalnom adresom u Parizu i Kelemen koji živi u Stuttgartu) nisu bili zastupljeni ostvarenjima čije bi ih značajke osobito isticale upravo u njihovim najsmjelijim okršajima s Novim zvukom. U izvedbi Kelemenova Koncerta za klavir i orkestar iz 1953. godine istakla se bravuroznim sviranjem pijanistica Jelena Pavić, što uz dobro pripremljeno sviranje, a i pjevanje studenata zagrebačke Muzičke akademije u izvedbi maestralnoga ostvarenja Stravinskog, govori o znatnom angažmanu mladih kada je riječ o glazbi koja se tek u posljednjim desetljećima bitnije probija u studijski repertoar.

Gostovanje Simfonijskog orkestra Filharmonije Witolda Lutosławskoga iz Wroclawa, kojim je ravnao hrvatski maestro Tonči Bilić (8. travnja), bilo je u znaku već provjerene novovjeke glazbe. Koralna predigra i Koncert za marimbu, s odličnom solisticom Ivanom Bilić, iz pera hrvatskog majstora suvremene glazbe Igora Kuljerića (1938.-2006.), te »Trois počmes d’Henri Michaud« (nastale 1963. na narudžbu MBZ-a) i Koncert za orkestar velikog poljskog skladatelja Witolda Lutosławskog (1913.-1994.), ponovili su dobro poznate vrhunce glazbe, koja je u 20. stoljeću krčila putove u osvajanjima skladateljskih sloboda. Pri tome je upravo Koncert za orkestar iz 1950-ih godina otkrio sve vrijednosti skladateljske muzikalnosti ozvučene u velikom harmonijsko-ritmičkom i kolorističkom potencijalu simfonijskog orkestra.

Nastup Orkestra zaklade veronske Arene sa slovenskim dirigentom Markom Letonjom (9. travnja) predstavio je prvenstveno djela talijanskih autora suvremene glazbe. Na početku koncerta bila je izvedena skladba »Requies« za orkestar Luciana Beria (1925.-2003.), koju je ovaj utjecajan skladatelj glazbe 20. stoljeća 1984. posvetio uspomeni na prvu suprugu, svoju muzu Cathy Berberian, a koja u tamnim bojama titrajućeg orkestra u komornom sastavu, s razvojem do instrumentalnoga krika, donosi tek embrionalne melodijske pomake. Da se mlađi talijanski skladatelji bez kompleksa vraćaju neoromantičkom iskazivanju, uvjerio nas je Carlo Galante (1959.) Koncertom za violinu i orkestar iz 1995., koji u podnaslovu nosi ime svemoćnog anđela, serafina i simbola solidnosti Yeliela. Kao solist je nastupio odlični koncertmajstor orkestra Günther Sanin i dionicu naglašene pjevnosti i visoke zahtjevnosti interpretirao u punoći njezina tradiciji okrenutoga karaktera. Još jedan solistički koncert, Koncert za klavir i komorni orkestar Bruna Maderne (1920.-1973.), posvjedočio je predavangardnu glazbenu opstojnost. Djelo iz 1942., koje u jednome stavku iskazuje kontrastne ugođaje i vezu s velikim skladateljskim imenima početka 20. stoljeća, gosti iz Verone s vrsnim solistom Aldom Oviertom izveli su vjerodostojno ističući njegovu »poetsku dimenziju i formalnu konzistentnost«.

Drugi je dio koncerta povezivalo ime nedavno preminulog talijanskog pijanista, zborskog dirigenta i skladatelja Giampaola Corala (1941.-2011.). Prvo smo čuli njegov monotematski Rekvijem za World Trade Center za orkestar iz 2001. godine, djelo reducirane tematske sadržajnosti ali znalačkog postupanja s orkestralnim zvukom, posvećeno žrtvama terorističkog napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku, a kao završnicu koncerta najnoviju skladbu Berislava Šipuša s naslovom »...in the Proximity of the Planet Coral«, Koncert za udaraljke i orkestar. Riječ je o trećem dijelu ciklusa posvećenog udaraljkaškim instrumentima, koji je nastao na poticaj Igora Lešnika, a koji je upućen tršćanskom skladatelju Giampaolu Coralu, Šipuševu bliskom prijatelju, čija je prerana smrt koincidirala s radom na partituri. U izvedbi je kao solist nastupio majstor na udaraljkama, kineski glazbenik Li Biao, već poznat zagrebačkoj publici.

Nakon praizvedbe u Veroni 18. ožujka ove godine, Šipuševu eksploziju udaraljkaške virtuoznosti, s izrazitim udjelom udaraljki i u orkestru, u kojemu i tri gran casa, veliki bubnjevi doprinose grandioznosti zvuka, tako je upoznala i zagrebačka publika. Dakako, najveći je pljesak ubrao Li Biao, a Šipuševa se glazba potvrdila maštovitošću tretmana odabranog instrumentarija. Dirigent Marko Letonja sve je izvedbe vodio preciznošću i s izrazitom težnjom da svako od odabranih djela predstavi krajnje vjerodostojno. Po tome ćemo i pamtiti zagrebački nastup uglednog talijanskog Orkestra zaklade veronske Arene.

Ostvarenje hrvatskog skladatelja uključila je u svoj program i Plovdivska filharmonija s afirmiranim bugarskim dirigentom Dianom Čobanovim (12. travnja), pa je to bila prigoda za izvrsno izvođenje djela akademika Rubena Radice (1931.) s naslovom »Extensio«, koje je pisano za glasovir i orkestar. Skladbu, koja je bila praizvedena na MBZ-u 1973., u solističkoj je dionici, s pomno razrađenim i u pojedinostima shvaćenim Radičinim promišljanjima organiziranog glazbenog protoka predstavila mlada kazahstanska pijanistica Anna Borisovna Sëmkina. Na koncertu su bile predstavljene i tri kraće skladbe – »Tilting« (»Naginjanje«) britanske skladateljice Tansy Davies (1973.), ostvarenje iz 2005. godine, glazba duhovitih ritmičkih iskrivljenja i podatne zvukovnosti, zatim »Exit Music« danskog skladatelja Benta S¸rensena (1958.), djelo iz 2007. u kojemu autor u blagosti orkestralnoga zvuka ozvučava svoja snoviđenja, te na kraju »Đangurica«, koreografska fantazija za simfonijski orkestar bugarskog skladatelja Georgija Andreeva (1969.). Posljednju skladbu, inspiriranu folklornim plesom iz egejske Bugarske, skladanu u 9/8 mjeri i zahuktalom ritmu narodnoga plesa, u simfonijskoj je verziji autor ostvario upravo za ovogodišnji MBZ. Oduševila je instrumentacija glazbe čiji je temelj motoričko-ritamski princip kombiniran s gradnjom simfonijske forme, što je i potaklo skladatelja da djelo nazove »Koreografska fantazija«. Plovdivska filharmonija muzicirala je do ekstrema poletno, žustro naglašavajući karakteristični ritam narodnoga plesa, pa je tako koncert završio u razdraganom ugođaju bugarskog nacionalnog idioma, očito posebnom poklonu dirigenta Diana Čobanova i uglednog orkestra iz Plovdiva..

Oba velika zagrebačka orkestra, Simfonijski orkestar HRT-a s talijanskim dirigentom Lucom Pfaffom (14. travnja), te napose Zagrebačka filharmonija sa slavnim skladateljem i dirigentom Krzysztofom Pendereckim (15. travnja), iskazala su usredotočenost na što vjernije ozvučavanje odabranih djela. Od hrvatskih je skladatelja Simfonijski orkestar HRT-a s vrsnim pijanistom Filipom Fakom primjerno interpretirao »Memorial«, za glasovir i orkestar Stanka Horvata (1930.-2006.). U svim je orkestralnim djelima bilo očito da veliki simfonijski orkestar i dalje predstavlja važan poligon za zvukovna preispitivanja. Navedeno se opažanje odnosi na prve dvije skladbe na programu, na »Likove i plohe« hrvatskog skladatelja Dubravka Detonija (1937.) i na skladbu »Strems« (»Nizovi«) mlađe švedske skladateljice Katarine Leyman (1963.). I dok su Detonijeva sonorna trajanja »ploha« i instrumentalni proplamsaji »likova« glazba iz sada već »davne« 1967. godine dokumenti vremena u kojemu je tek trebalo izboriti slobodu disonantnosti, barem u okvirima hrvatske glazbe, slijed od šest cjelina s opisnim naslovima, kojima švedska autorica također preispituje sferična gibanja u protoku glazbe, tonalitetno su odredljivija, time i slušno pitomija. U pogledu dinamičkih gradacija glazba mlade Šveđanke je izražajnija, pa je i pljesak koji je ubrala od publike bio nešto glasniji.

Danas međunarodno najcjenjeniji živući poljski skladatelj Krzysztof Penderecki (1933.) prihvatio je poziv za sudjelovanje na 26. muzičkom biennalu Zagreb i u ciklusu Crvena oktava 15. travnja u dvorani Vatroslava Lisinskoga ravnao Zagrebačkom filharmonijom. Taj nastup slavnog Pendereckog za pultom našeg uglednog orkestra svakako ulazi u anale ovogodišnjeg MBZ-a, kao jedan od njegovih neprijepornih vrhunaca, budući da je i solist na koncertu, hornist Radovan Vlatković, ime upisano na najvišoj ljestvici suvremene glazbene reproduktive. Stoga pomalo i začuđuje da koncert nije bio posjećeniji, jer bi se u svjetskim koncertnim dvorana za takav glazbeni događaj tražilo i kartu više. Ovako su pretplatnici ciklusa Zagrebačke filharmonije, koji su se odazvali koncertu, kao i brojni gosti Biennala, bili privilegirana publika koja će moći pamtiti osobito uspjelu koncertnu večer.

Dobitnik velikog broja nagrada, priznanja, odlikovanja i imenovanja za počasnog građanina i člana međunarodnih akademija, profesor na poznatim glazbenim ustanovama Europe i SAD-a i dirigent brojnih svjetskih orkestara, Krzysztof Penderecki, pripadnik je »poljske škole« suvremene glazbe koja je 1970-ih godina, nadovezujući se na tradiciju, otkrivala nove putove oblikovanja i stvaralačkih procesa glazbe 20. stoljeća. Autor bogatog opusa koji obuhvaća gotovo sve glazbene vrste, do posebno uspjelih ostvarenja za opernu pozornicu, predstavio se Penderecki u Zagrebu Sinfoniettom za gudače iz 1992. i nešto novijim djelom, Koncertom za rog, koji je skladao 2008. godine. Preradivši svoj nešto stariji Gudački trio za gudački orkestar, zadržao je skladatelj solističko postupanje s instrumentima, što prvoj violi, prvom violončelu i prvoj violini u orkestru daje mogućnost za solističke istupe, a to su vođe dionica u Zagrebačkoj filharmoniji i iskoristili za vrlo podatno muziciranje. Ustrojstvo pak je orkestralnoga aparata naglašeno energično u attacca istupima i u razrađenim fugatima i pregnatnoj motoričnosti, što sve upućuje na izvorišta neobarokne provenijencije. Iako bismo mogli poželjeti i virtuoznije sviranje gudačkog ansambla, Pendereckijeva je Sinfonietta u ukupnosti inspiracije bila zanimljiv početak koncerta.

Kako je, prema riječima dirigenta, orkestralni materijal skladbe »Turm-Musik« Branimira Sakača nažalost u vrlo lošem stanju, to je najavljeno djelo izostalo s programa. Tako je Josipovićev »Epikurov vrt« bio premješten u prvi dio koncerta. Ovo opsežno orkestralno ostvarenje iz 1985. godine, koje je Ivo Josipović skladao tijekom odsluženja vojnog roka, a praizveo ga Budimpeštanski orkestar u Novom Sadu, djelo je koje odaje skladateljsku maštovitost u korištenju zvukovnih potencijala velikog orkestra, pojačanog udaraljkama. U jednostavačnom protoku autor, s polazišta traženja lijepoga u glazbi, vješto ispunjava glazbeno vrijeme gradbenim elementima superponiranih instrumentalnih boja, s iskustvom »homo ludensa« asocira melodijske proplamsaje arhetipskih izvorišta koja u samosvojnosti zabliješte i ponekom folklornom prispodobom, a u cjelini trajanja ističe pojedinačne instrumente u izrazitoj ritmičnosti (npr. timpane, wood block ili doboš), kao i instrumentalne grupe s artikulacijski raznobojnim vrijednostima (tremola i pizzicata gudača). Interpretacija koju je dirigentski pomno osmislio Penderecki, koji je u svojstvu skladatelja očito bio u fokusu Josipovićeva interesa (jer je svoje djelo za tamburaški orkestar i nazvao »Drmeš za Pendereckog«), predstavila je »Epikurov vrt« u dinamičkim gradacijama logičnoga slijeda i u svim dionicama pažljivo odmjerenih trajanja. S prijašnjim iskustvima Josipovićeva ostvarenja, u poimanju Pendereckog bilo je moguće čuti još izraženija orkestralna sola i cjelovitiju povezanost fragmenata, sve do završetka opsežne skladbe, pa je dugi pljesak publike jednako slavio skladateljski rad čovjeka na čelu naše države, kao i uglednoga gosta-dirigenta.

Zborovođa Zdravko èljivac sa zborom Zvjezdice

Drugi dio večeri s izvedbom Koncerta za rog i orkestar »Zimsko putovanje« Krzysztofa Pendereckog u prvi je plan stavio izvrsnog hornistu Radovana Vlatkovića (1962.). Umjetnik koji se nakon diplome na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Prerada Detičeka i školovanja na Muzičkoj akademiji u Detmoldu, gdje je studirao u razredu Michaela Höltzela, vinuo u sam vrh svjetske elite glazbenika na instrumentu koji upravo on, svojim iznimnim umijećem i vrhunskom tehnikom sviranja uzdiže u rado slušana solistička glazbala, bio je i prvi interpret Koncerta praizvedenog u Bremenu 5. svibnja 2008. uz pratnju Bremenske filharmonije pod autorovim ravnanjem. Jesmo li upoznati s podnaslovom »Zimsko putovanje« kao na sjećanja iz skladateljevih mlađih dana i njegovih izleta u lov s ujakom ili nismo, zapravo nije niti važno. U konkretnom susretu s rogom, koji po definiciji može asocirati na slike iz lova i doživljaje iz prirode, otkriva nam se sjajni susret skladateljske i izvođačke muzikalnosti u izvornom značenju pojma »concertare« i uzvišenom primjeru »čiste glazbe«.

Penderecki je u attacca slijedu kontrastnih ugođaja ispisao glazbu koja proizlazi iz pohranjenoga iskustva kasnoromantične zvukovnosti u tretmanu orkestra, a rogu posvetio nadahnutu solističku dionicu, u kojoj umjetnik Vlatkovićevih sposobnosti doista može briljirati. Oduševljenje publike bilo je tako jednako upućeno majstorski skladanome djelu kao i majstorskoj izvedbi. Za dodatak je Radovan Vlatković odabrao stavak »Appel interstellaire« iz djela »Des canons aux étoiles« slavnog francuskog modernista Oliviera Messiaena, glazbu zvjezdanih dometa skladateljskoga nadahnuća, koju je izveo samo sebi svojstvenom bravurom, krajnje profinjenom piano dinamikom i virtuoznim flageoletima. Tako su i Penderecki i Vlatković pružili umjetničke dojmove po kojima suvremena glazba potvrđuje mogućnosti osvajanja glazbenih ljepota. A uz dužno poštovanje prema ostalim izvedenim autorima, upravo je veteran Penderecki posvjedočio vitalnost suvremene glazbe kada ju piše skladatelj koji zna kako željene poruke zvučno uobličiti.

Obogaćena hrvatska glazbena scena

Ovogodišnja najveća novost MBZ-a bile su, kako smo spomenuli, koprodukcije s hrvatskim narodnim kazalištima u Osijeku, Varaždinu, Rijeci i Zagrebu. Ostvarene koprodukcije nisu bile važne samo zbog praizvođenja opernih i baletnih naslova, nego I zbog mogućnosti angažiranja izvođačkih domicilnih snaga u pripremama novih glazbeno-scenskih ostvarenja hrvatskih skladatelja.

Prvo je na redu bilo Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku s praizvedbom opere u tri čina »Kraljevi i konjušari« Sanje Drakulić (Zagreb, 1963.) održanom 10. travnja. Veliko zanimanje Osječana za događaj suvremene umjetnosti u njihovom obnovljenom kazalištu s impozantnim zastorom sugrađanina Bele Čikoša-Sesije, iskazano do posljednjeg mjesta popunjenim gledalištem, bilo je nedvojbeno poticano i najavama koje su isticale dobru suradnju svih uključenih u postavljanje novog ostvarenja u izvedbi isključivo domaćih snaga opernog ansambla u HNK u Osijeku. Oduševljenje zbog nastupa solista, zbora i orkestra osječke kuće, kao i za obavljanje svih predradnji u pogledu izrade dekora, scenske opreme i kostima u radionicama kazališta, iskazao je intendant HNK u Osijeku Božidar Šnajder još prigodom predstavljanja novoga projekta u Zagrebu, što je ponukalo i zagrebačke ljubitelje suvremenog opernog umijeća da se upute u Osijek. Odmah na početku treba reći da se posjet u slavonsku metropolu isplatio i da je prvi doživljaj novoga ostvarenja bio nadasve zanimljivo i ugodno iskustvo.

Plovdivska filharmonija (dirigent Dian Tchobanov) na 26. zagrebačkom biennalu

Sanji Drakulić, autorici bogatog opusa, koja se školovala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (klavir u razredu Pavice Gvozdić, kompozicija u razredu Stanka Horvata), te na visokim glazbenim školama u Parizu, Beču i Moskvi, gdje je na Državnom konzervatoriju »Čajkovski« magistrirala i doktorirala, »Kraljevi i konjušari« su prvo operno ostvarenje, kojim se ona u hrvatsku glazbenu kulturu upisuje i kao prva skladateljica cjelovečernjeg opernog naslova. Nemala prednost, ali svakako pojačana i odabirom tekstovnog predloška. Naime, skladateljica je za svoj operni prvijenac odabrala književno djelo jednog od danas najplodnijih i najprevođenijih hrvatskih pisaca, Mire Gavrana (1961.), koji se prihvatio i pisanja libreta, što je omogućilo neposrednu suradnju dvoje generacijski bliskih autora. Rezultat je zaista uspjela operna farsa.

Radnja se događa na dvoru izmišljenog hrvatskog kralja Maruna, u vremenu glađu i siromaštvom napaćenog puka, u ranom 10. stoljeću. Glavni likovi, Marunova supruga kraljica Jelena, njihova u lijepu književnost (!) zaljubljena kći Katarina, intrigant, dvorski savjetnik Grgur, koji je ujedno i ljubavnik kraljice Jelene, kao i ljubavni par, kraljev sin Trpimir i njegova draga, Dora, kći dvorskog savjetnika, u vrtlogu pripreme rata s Mađarima, proživljavaju strasne ljubavne susrete, ali i burleskne zaplete. Na kraju kralj, a nakon slavodobitne pobjede nad Mađarima i ponovno napunjene dvorske kase, koji je saznao da ga Grgur želi otrovati (a u Grgura je zaljubljena i kći Katarina), kako bi se domogao prijestolja i njegove lijepe žene, na smrt osuđuje izdajnika. Ali, daje pogubiti i osobu koja je Grguru željela pomoći, nesvjestan da je to njegova vlastita kći. Smrt kćeri/golubice s bodežom u ruci s početka zbivanja, čin koji si kralj ne može oprostiti, uzrokuje i kraljevu pogibiju, kojega bodežom probada uvijek prisutna dvorska luda. Ima tu i aluzija na državu koja se raspada i iz koje trovači i stražari žele pobjeći, a sve završava nadom da ipak dolaze neka nova vremena...

Glazba Sanje Drakulić, kao glavna nositeljica opernoga događanja, ističe se jednako na planu vokalnih kao i orkestralnih, te osobito dojmljivih zbornih sastavnica vrlo zanimljivim i uspjelim rješenjima. To je glazba promišljene strukturiranosti i skladateljsko-tehničkih postupaka koji osiguravaju unutarnje jedinstvo melodijsko-harmonijskih rješenja, ali koja niti u jednom trenutku ne napušta osnovnu ugođajnost sklada između pjevačkih i orkestralnih dionica. Dakako, ta je glazba za pjevače teška, jer je u melodici skokovita i s kompleksnim vokalizama, s duetima i tercetima koji su intonativno vrlo zahtjevni, ali podrška je u njezinom instrumentalnom dijelu, u probranim kombinacijama osobito puhačkih glazbala, kao i u konstantnom sudjelovanju klavira, kao uporištu i kao instrumentalnoj boji. Posebno su bili uspjeli zborovi, osobito ratnički poklici iz drugoga čina. Ima u toj glazbi i folklornih elemenata, kao i sastojaka glazbe lakšega žanra, ali Sanji Drakulić valja priznati da je vrlo inventivno ispisala partituru čija orkestralna intermezza, kao i slojevita pjevačka ugođajnost, upućuju na izvornu inspiraciju, a nadati se i na dobar prijem kod buduće, a ne samo premijerne publike.

U glazbenome dijelu pohvale treba uputiti svim pjevačima, jer su novu partituru iznijeli punim angažmanom i tako ostvarili njezinu vjerodostojnost. Sonorni bas Berislava Puškarića (Grgur) i gipki sopran Ljiljane Čokljat (Jelena) osobito su se dojmili u ljubavnom duetu s početka drugog čina, a postojani i u dugim tonovima prodorni tenor Damira Fatovića upućivao je na dobro savladanu ulogu kralja Maruna. Ljupka i poetska bila je Barbara Othman u ulozi Katarine, a u sceni ljubavnoga zagrljaja vrsno su se pjevački i glumački iskazali Danijela Pintarić (Dora) i Robert Adamček (Trpimir). Vlaho Ljutić u ulozi lude, Claudio Contini i Josip Slam, u sporednim ulogama trovača, kao i stražari Predrag Stojić, Nenad Tudaković, Majkl Mikolić i Hrvoje Seršić svoje su šaljivo koreografirane uloge predstavili potrebnom komičnošću. Za glazbeni dio svakako najodgovorniji, dirigent Filip Pavišić (Zagreb, 1976.), iz razreda Vjekoslava Šuteja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od ove sezone stalno angažiran u Osijeku, izvrsno se snašao s novim djelom i primjerno je ispunio svoje zadatke.

Redatelj Robert Raponja oslobodio je maštu i osmislio vrlo poletnu i logičnu režiju. Iako je u prvom činu još bilo ukočenosti, drugi i treći čin protekli su mnogo ležernije i dojmljivije. Veliku su pozornost privlačili kostimi Jasmine Pacek, koje su u krojačkoj radionici izrađeni pod vodstvom Sanje Eleš. Kostimi i scenografija, dekor i scenska oprema (duhoviti »konji«, sve izrađeno pod vodstvom Željka Jurića), elementi su koji predstavi daju posebnu živost i vrijedi ih vidjeti. Udio u uspjehu ima i koreografkinja Maja Đurinović, a zamjetan je bio i angažman oblikovatelja svjetla Rade Stamenkovića. Svi poimence, a posebno svi zajedno, u usklađenosti želje da novom djelu osiguraju sjaj i uspjeh, u osječkom su HNK obavili dobar posao i skandiranje publike na kraju bilo je nagrada i znak općeg zadovoljstva. Nadati se da za novu operu dolaze dobra vremena.

U slijedu koprodukcija koje 26. muzički biennale Zagreb ostvaruje s nacionalnim kazališnim kućama, proširujući tako svečanosti suvremene glazbe i na gradove izvan metropole, na redu je 11. travnja bilo Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu. Kako varaždinski teatar nažalost već desetljećima nema vlastiti orkestar, MBZ se uključio gostujućom predstavom, praizvedbom baleta s intrigirajućim naslovom »My name is nobody« (»Zovem se Nitko«), koji je na elektroničku glazbu hrvatskog skladatelja Frane Đurovića (Dubrovnik, 1971.) plesno osmislio talijanski koreograf s međunarodnom karijerom Massimiliano Volpini.

Ravnateljica HNK u Varaždinu mr. Jasna Jakovljević i ravnatelj Koncertnog ureda Raymond Rojnik učinili su prepuštanjem pozornice gostujućem Festivalskom plesnom ansamblu uistinu dobar potez, a burni pljesak brojne, uglavnom mlade publike potvrđivao je oduševljenje jednosatnim programom suvremenog plesa. Frano Đurović, docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (na kojoj je diplomirao kompoziciju u razredu Frane Paraća), skladateljsko je ime znatnog ugleda, što dokazuju i dvije značajne nagrade čiji je nositelj, Vjesnikove nagrade »Josip Štolcer Slavenski« i Nagrade za kompoziciju »Stjepan Šulek«. Osim tih priznanja, Đurovićeva su djela izvođena i u inozemstvu, te trajno zabilježena na nosačima zvuka hrvatskih glazbenika. Uz orkestralna, komorna i solistička djela, Đurović je i autor elektroničkih i elektroakustičkih ostvarenja, instalacija i multimedijskih projekata, u kojima uspješno kombinira glazbu s raznim formama vizualnih umjetnosti.

Upravo su ti potencijali za vizualizaciju pogodne Đurovićeve glazbe, ostvarene u novim medijima, u osnovi njegove suradnje s koreografom Massimilianom Volpinijem. Rezultat je umjetnička interakcija kao glazbeno-plesni spoj naglašene koherentnosti. Definiciju da je riječ o »suprematističkom baletu«, kako ga objašnjava dramaturginja Irena Čurik, izvodeći svoje tumačenje iz zaključaka o »zapadnjačkoj povijesti ideje o sustavu integracije pojedinca u društvo pojedinaca« i uvodeći u uvodnu bilješku Schopenhauerovu filantropiju u njegovoj izjavi kako »ljudska egzistencija mora biti neka vrsta pogreške«, moguće je naknadno koristiti kao pomagalo za promišljanje viđenoga. Međutim, važnijim se čini čestitati vrsnim plesačima za ostvarene dojmove plesa visokog standarda umijeća i izuzetne elementarne snage tijela u pokretu.

Krzysztof Penderecki s ansamblom Zagrebačke filharmonije

Mladi umjetnici Dina Ekštajn, Ida Jolić, Zvonimir Kvesić, Irena Mikec i Petra Valentić, koji već imaju dokazana plesačka iskustva, odgovorili su na zahtjevne zamisli koreografa u svim odjelcima, od prvobitnog rituala uz elektronički šum, do solističke egzaltacije, te poetske ali i silovite senzualnosti plesa u paru, kao i do pomno uvježbanih zajedničkih nastupa, plesom koji plijeni pažnju virtuoznošću i uzbudljivim ritmom. Korespondencija Đurovićeve glazbe, koja se razvija do prepoznatljivih melodijskih obrazaca i pregnantnoga pulsiranja i Volpinijeve koreografije, čije su pobude izrazito emocionalne, taj uspjeli spoj dviju umjetnosti koji se ostvaruje u slušno-vidnoj korelaciji bez ijednog trenutka opadanja tenzije, bile su bitne značajke umjetničkoga čina i ono što je u najvećoj mjeri oduševljavalo. Projekcije na ovećoj bijeloj kutiji postavljenoj sa strane pozornice, a koja tijekom predstave ulazi u »priču« kao pokretni element i uporište za plesne bravure, bile su dodatni vizualni doživljaji, korišteni s mjerom i ukusom.

Sudjelovanje Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, ostvareno na razini tehnike i drugih potrebnih usluga, kao i izrada kostima pod vodstvom Karmen Štrlek i Ivana Debeljaka, te dekora pod vodstvom Biserke Sekelj i Mladena Jerneića, sve je bilo usklađeno i osiguralo uspjeh koji bi u Varaždinu svakako trebalo ponoviti daljnjim predstavama. Pa ako se i vratimo polazišnom citatu iz teksta dramaturginje, onda je to zaključkom kako u izvedbi Đurovićeva baleta »Zovem se Nitko« – nije bilo pogreške.

Nova hrvatska opera i balet

A Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci dobilo je, zahvaljujući koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb, operni naslov koji će nedvojbeno ostati na repertoaru tog vrlo agilnog i za suvremeno hrvatsko glazbeno-scensko stvaralaštvo trajno zainteresiranog kazališta. Naime, praizvedba opere »Šuma Striborova«, s oznakom »opera za velike i male«, Ivana Josipa Skendera (Varaždin, 1981.), održana 13. travnja pred punim gledalištem (u kojemu je bio i velik broj mališana), već je kod prvog susreta upozorila da je riječ o nadasve maštovitom glazbenom ostvarenju sa svim elementima očaravajućega scenskoga uprizorenja. Sve što se događa na pozornici u sedamdesetak minuta trajanja nove hrvatske opere zacijelo će privlačiti pozornost i pružati užitke svim ljubiteljima glazbenoga kazališta, posebno mladim naraštajima.

Ivan Josip Skender, diplomirani skladatelj iz razreda Željka Brkanovića i dirigent iz razreda Vjekoslava Šuteja na Muzičkoj akademji u Zagrebu, dobitnik nagrade za kompoziciju Ljetne akademije Prag-Wien-Budapest i Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu, kao i niza drugih nagrada, posebno za zborska ostvarenja kao šef-dirigent Akademskog zbora »Palma« Bazilike Srca Isusova u Zagrebu, zaposlen u Operi HNK u Zagrebu kao dirigent opernog zbora i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kao asistent na odjelu dirigiranja, već je po definiciji svojega zaposlenja »kazališni čovjek.« A upravo ta iskustva s glazbenom scenom posebno dolaze do izražaja u njegovom prvom opsežnijem glazbeno-scenskom ostvarenju. Činjenica pak da je za operni libreto, koji je prema antologijskoj bajci »Šuma Striborova« Ivane Brlić Mažuranić (1874.-1938.) ispisao Ozren Prohić, otvorila je prostor za razigravanje skladateljske mašte i pisanje glazbe čije su osnovne značajke komunikativnost, nepretencioznost, orkestralni kolorizam i razumljivost namijenjena zaista svim generacijama posjetitelja opere.

Iz dubokog orkestralnog registra započinje glazbeno zbivanje koje nas s otvaranjem zastora, a za vrijem trajanja nadahntue uvertire, upoznaje s glavnim likovima, Majkom i Sinom, u okružju njihova skromnog doma i sa čarobnim drvećem na pozornici. Započinje priča koju uvodi Pripovjedač, a u kojoj će se zla ljudska duša pretvorena u guju ponovno pretvoriti u djevojku, Snahu, sa svim karakteristikama osorne žene i mučiteljice Majke. Slijedi dobro poznati tijek radnje, nevolje Majke, dolazak Djevojčeta koje Majci poklanja pruće iz kojega se iz vatre javlja veselo društvo Domaćih na čelu s Malikom Tintilinićem, odvođenje protjerane Majke starješini Striboru, njegova ponuda da ju razriješi nevolja ponovnim povratkom u mladost, te njezina odluka da ipak ostane u svojem životu, jer iz ljubavi prema Sinu ne želi napustiti stvarni život. Tu je dakako i nezaobilazna kokoš, izlazak svračića iz jajeta i Snahino otkrivanje pravoga gujinoga karaktera, te sada protjerivanje toga zla i sretni završetak, spajanje Sina i Djevojčeta. Zaključna pouka, da začaranost šume može biti okončana tek dolaskom nekoga kome će biti milija njegova nevolja od sve sreće ovoga svijeta, ako to znači i zaborav majčinske ljubavi, dopire do gledatelja u poetskom završnom prizoru.

Doista, cijeli je tijek radnje vizualiziran maštovitom scenom scenografa Dalibora Laginje i nadasve čarobnim kostimima kostimografa Juraja Žigmana. Teško da ćemo zaboraviti vatreno crvenu boju svjetleće odjeće Domaćih, pompoznu figuru Stribora koji u svojoj dominantnosti sjedi na povišenju kulise i iz bogato ukrašenog kostima vlada u svojemu prizoru, a dojmljvi su i prediomenzirani kostim Majke, ogromnost gujinoga tijela i ljupko pruće u suknji Djevojčeta. Budući da je koreografkinja Maja Marjančić umješno razigrala Domaće, a oblikovatelj svjetla Deni Šesnić maštovito osmislio svjetlosne efekte, sve što se gleda osvaja bogatstvom imaginacije i nezaboravno je u svojemu dojmu.

Posebne užitke priređuje glazba Ivana Josipa Skendera. Iako pjevačke dionice ne prelaze granice nužno potrebnoga, prevladava parlando likova s melodijskim naglascima u nastupima Majke i vokalizama Djevojčeta, u zboru žena koje dolaze na slavlje, a napose u nastupima Domaćih skladatelj nalazi rješenja čija inspiracija osvježava i oduševljava. Posebno su poglavlje orkestralna intermezza, glazba bogatoga kolorita, istaknutih puhačkih sola, impresionističke ugođajnosti i primjerne deskriptivnosti. Dirigentica Nada Matošević, već u drugom mandatu intendantica riječkoga kazališta, pažljivim je i dobro pripremljenim glazbenim dijelom opere-bajke osigurala uspjeh cijeloga događanja. Solističkim nastupima, zrelim intepretacijama Mirelle Toić u ulozi Majke, bogato obojenomu mezzosopranu Kristine Kolar u ulozi zle Snahe, sonornom basu Siniše Štorka u ulozi Stribora, raspjevanome tenoru Sergeja Kiseleva u ulozi razdraganoga Malika Tintilinića, zvonkome tenoru Voljena Grbca u ulozi sina i poetskome sopranu Marijane Radić u ulozi Djevojčeta – valja uputiti pohvale za skladno odvijanje predstave. U ulozi Pripovjedača pažnju je odličnim nastupom plijenio i bariton Robert Kolar. Riječju, ostvarena riječkim snagama, jednako onima na pozornici, uz soliste i profesionalno dorađene nastupe Orkestra i zbora Opere te članova Baleta HNK Ivana pl. Zajca, kao i onima zaslužnima za sve pripremne radove, praizvedba Skenderove »Šume Striborove« novo je poglavlje u povjesnici Opere u Rijeci, čiji će se dometi nedvojbeno iskazivati trajnim ostankom na repertoaru. Hrvatska je operna produkcija tako dobila naslov koji će biti vrijedno postaviti i u drugim nacionalnim kazalištima.

Praizvedbom baleta »Air« (»Zrak«) hrvatskog skladatelja Krešimira Seletkovića (rođ. 1974.) i švicarskog koreografa Martinoa Müllera (1963.) održanom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 17. travnja završen je 26 zagrebački. Muzički biennale. Odmah treba reći da je ta završna baletna predstava jednog od najuglednijih svjetskih festivala suvremene glazbe, a u 50. godini njegova postojanja, bila izuzetno važan, jedinstveni umjetnički događaj, za sve brojne nazočne nedvojbeno osobito dojmljivo iskustvo glazbe, kako se ona otkriva u spoju elektroničkog i živog zvuka, te plesa, kakav može nastati u imaginaciji koreografa i redatelja modernoga senzibiliteta.

Od potpunog mraka i elektroničkog šuma, od početaka praglazbe u praskozorje prvog zbivanja, koje uvodi prizore »Stvaranje/Zajedništvo«, do blješteće bjeline na nebeski plavoj pozadini završnoga »Leta«, odvija se 13 epizoda čiji je sadržaj možda afirmacija životnoga elana, širokog lűka koji opisuje ljudsko trajanje u eksplozijama emocija i u njihovim skrovitim sjenčanjima. Tko će to znati? Koreograf u svojem uvodnom tekstu u programskoj knjižici govori o životu, o vlastitim iskustvima gubitka bliske osobe, o smrti i o bojaznima što će biti poslije. Također zapisuje da je želio napraviti ezoteričan balet »kakav je i život sam, koji bi govorio o životu jedne osobe, ali i o životu općenito«. Za ispunjenje te želje bila mu je potrebna glazba koja će ga inspirirati. I dogodio se sretan susret sa skladateljem koji je umio zamisliti, ostvariti, ispisati i predočiti koreografu upravo takve glazbene osnove na kojima je bio moguć let plesača, koja je bila podatna za iskazivanje Potrage, Bijesa, Srasti, Otmice, Izdržljivosti, Slobode, Ljubavi i Života (kako su nazvani pojedini prizori), za emanaciju plesom osmišljenih pojmova i stvarnosti, čije nas odvijanje na pozornici trajno obasiplje plesnim slikama, strelovitim pokretima, zgusnutim ili razrijeđenim plesnim grupama i solističkim bravurama, riječju – afirmacijom umjetnosti pokreta u punoći njezine kreativnosti.

Koreograf Martino Müller ispisuje u svojem životopisu brojne svjetske uspjehe, koreografije za istaknute ansamble poput Baleta Opere u Lyonu, baleta Deutsche Oper i Komische Oper u Berlinu, Gulbekian baleta u Lisabonu, Stuttgartskog baleta, Met Balleta u Columbusu i mnogih drugih, a sa zagrebačkim je Baletom već radio 1995. godine, kada je u sklopu baletne večeri Donauballett koreografirao kraći balet pod nazivom »Dear life« na glazbu Zbyňeka Mate˘ja. Za skladatelja Krešimira Seletkovića, koji je diplomirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Davorina Kempfa, a usavršavao se na ljetnim tečajevima u Austriji, Poljskoj, Njemačkoj i Mađarskoj, glazba za predstavu »Air« prvo je iskustvo napisano za scensko izvođenje i prva suradnja sa zagrebačkim HNK-om. Moglo bi se reći »prvo pa muško«! Doista, ostvario je Seletković glazbeni predložak koji kombinira elektroničku i elektroakustičku glazbu sa živim zvukom, a koji u svojem trajanju vrlo vješto i zvukovno impresivno evocira različite ugođaje.

Za izvođenje suvremene glazbe verzirani zagrebački Cantus Ansambl pod ravnanjem svojeg utemeljitelja Berislava Šipuša, s naglascima na prezentnom glasoviru, bljeskovima puhača i izrazitim ritmičkim i kolorističkim efektima različitih udaraljki, osigurao je glazbenu podlogu na koju su članovi Baleta HNK u Zagrebu razvijali svoj nadasve virtuozni ples. Istaknutost doprinosa prvenstveno Pavle Mikolavčić, ili pak Milke Hribar Bartolović, Mirne Sporiš, Yuke Ebihara, Simone Unterajter, Atine Tanović, Ksenije Krutove, Rieke Suzuki, kao i Georgea Stanciua, Ovidija Muscalua, Dana Rusa, Eugena Dobrescua ili Edgara Castilla, tek su »pars pro toto«, dijelovi cjeline solista i ansambla koji su se svi iskazali u plesu izražajne discipline, sjajne uvježbanosti i u svim detaljima ekspresivnog sudjelovanja. Rekviziti, baloni, svileni »kineski zmajevi«, maske u obliku vrana ili pak odjeća crnoga lika (anđela?) s velikim metalnim krilima, vizualni su dodaci kojima je naglašena asocijativnost zraka, taj »suptilni svijet međuprostora između neba i zemlje.« Pticama pri tome koreograf logično pridaje osobit značaj. A i njegovi plesači samo da ne polete u zahtjevnim iskazima svojega umijeća.

Suradnici na projektu, Nizozemci Eduard Hermans, scenograf i kostimograf i Jordan Tuinman, oblikovatelj svjetla, dali su svoje bitne doprinose ukupnosti uspjeha predstave. Dakle, 26. muzički biennale Zagreb ovom je predstavom bio okončan, a pred predstavom »Air«, koja je osigurala tako dojmljivu završnicu festivalu, tek je novi život kojim će moći obogatiti ukupnu ponudu suvremenih baletnih naslova, možda ne samo na zagrebačkoj pozornici.

Svjetski dani nove glazbe ISCM-a

U okviru ovogodišnjeg MBZ-a bili su u Zagrebu, po drugi put nakon 2005. godine, od 10. do 15. travnja održani Svjetski dani nove glazbe ISCM-a, koji već devetu godinu za redom dodjeljuju nagradu mladom skladatelju za najbolju skladbu u festivalskom programu. Dobitnica nagrade ISCM-a (Međunarodnoga društva za suvremenu glazbu) i IAMIC-a (Međunarodnog udruženja glazbeno-informativnih centara) za najbolju skladbu autora do 35 godina starosti, izvedenu na Svjetskim danima nove glazbe 2011., tajvanska je skladateljica Chiu-Yu Chou (Kaohsiung, 1981.). Njezin Gudački kvartet br. 1, koji je izveo Gudački kvartet Song 13. travnja, svojom je zrelošću osvojio žiri (u sastavu Peter Swinnen, Alper Maral, Joan Cervero, Frank J. Oteri i Joshua Chan). Nagradu je pobjednici dodijelila prošlogodišnja dobitnica Katia Beaugeais. Dio nagrade čini i narudžba za novu skladbu koju će sljedeće godine izvesti ansambl Spectra na Svjetskim danima nove glazbe u Belgiji. Svakako, ono što nije moguće previdjeti jest i činjenica da na području tzv. ozbiljne glazbe nastaju u sebi apsolutno dovršena djela, glazba kao »opus finitum et absolutum«. Iskoraci koje je nekada činila avangarda aleatoričkim postupcima – potpuno su izašli iz mode.