Globalizacija i decentralizacija domovinskih tema

U svojoj novoj knjizi Domovinski eseji: rasprave, ogledi i kritike o domaćim autorima i temama (Čakovec, 2009.), Zvonko Kovač, književni kritičar i povjesničar, sveučilišni profesor na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali i ugledni suvremeni hrvatski pjesnik, sabrao je studije, eseje i kritike nastale povodom pojedinih znanstvenih skupova te recenziranja i predstavljanja autora, knjiga i projekata, što ovu knjigu čini i žanrovski i sadržajno raznolikom. Treća je to Kovačeva knjiga takvih tekstova, ukupno šesta knjiga stručne i znanstvene tematike, a s obzirom na to da je objavio isto toliko zbirki poezije, sveukupno je to dakle njegova dvanaesta knjiga.

Knjiga je objavljena u sklopu osmoga kola vrlo zanimljive biblioteke Insula, u kojoj Grad Čakovec od 2003. godišnje objavljuje po nekoliko knjiga autora s područja Međimurske županije. Posebnost te biblioteke jest i činjenica da se knjige za objavljivanje u njezinu sklopu odabiru temeljem natječaja pa je i ova knjiga izabrana za objavu na isti način. Hvalevrijedan je to projekt Grada Čakovca (ovo je 24. knjiga u toj biblioteci), koji je očito, za razliku od mnogih drugih, prepoznao kako i lokalne i regionalne vlasti trebaju pomagati kulturne projekte povezane s ličnostima sa svojeg područja.

Kako je rečeno, knjiga je i žanrovski i sadržajno raznolika, ali se uglavnom kreće u uobičajenim područjima i temama kojima se Kovač i ranije bavio; to su: teorija i metodologija (proučavanja) književnosti, književna kritika, (južna)slavistika, regionalna / kajkavska književnost, tendencije suvremene visokoškolske nastave, ali donosi i neke nove smjerove ne samo u njegovom, već i u hrvatskom kontekstu, poput ekološke kritike. Iako bi se knjiga mogla žanrovski podijeliti na studije, eseje i kritike, što autor dijelom i čini uspostavljajući četiri poglavlja, 20-ak radova u ovoj knjizi ipak ću grupirati u nekoliko sadržajnih cjelina.

* * *

Prvu cjelinu obilježava problem suvremenog trenutka sveučilišne nastave. U uvodnom eseju cijeloj knjizi, Umjesto predgovora – autoritet profesora, Kovač kroz registriranje iz dana u dan novonastajućih otežavajućih okolnosti koje znanstveno-nastavni sustav, ali i društvo (i politika) nameću suvremenom sveučilišnom profesoru – propituje kako on uopće više može održavati (izgubljeni?) autoritet pred, prije svega, svojom primarnom publikom – studentima – ali i istim tim čimbenicima koji su ga u takvu poziciju i doveli i koji od njega taj autoritet i traže. Radi se dakle o paradoksnoj situaciji koja bi nas mogla začuditi da već nije pravilo, a ne iznimka u našoj (ne samo visokoškolskoj) stvarnosti. U ovom eseju Kovač dakle demistificira auru sveučilišnog profesora i otvara mnoga nepoželjna pitanja visokoškolskog sustava, što samo po sebi čini ovaj tekst provokativnim, a tome posebno pridonosi činjenica da je tekst pisan s pozicije iste te razine moći koju se kritizira. Na kraju autor nalazi pomalo sentimentalan, ali možda i jedini odgovor, a to je povratak svemu onome što smo u tranziciji izgubili: »povjerenje u znanost i pravednost, radost otkrića i zadovoljstvo spoznajom, kreativna dokolica umjesto trke za zaradom, radovi i knjige umjesto funkcija i politike«.

Na taj se tekst nadovezuje esej Iskustva jednog recenzenta, kojeg podnaslovljuje kao Ogled o reformi studija i teoriji neobrazovanosti. U tom eseju Kovač na temelju iskustva recenziranja ljubljanskih »bolonjskih« programa slovenistike i južnoslavenskih studija te na temelju Liessmannove knjige Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja (Zagreb, 2008.) kritički progovara o recentnim reformama sveučilišnih programa i njihovim posljedicama. Osim već poslovične brzopletosti i nepripremljenosti za »bolonjsku« reformu u Hrvatskoj, autor kritizira i samu reformu iznutra – dakle, problem postoji u sustavu samom, sve i da smo se za njega savršeno pripremili. Osim brojnih teškoća koje pogađaju jednako i profesore i studente, sukladno Liessmannu Kovač smatra da takav sustav nosi i daleko veće negativne posljedice koje se ogledaju u stvaranju lažnih elita i privatizaciji javnih djelatnosti, što na kraju dovodi do neobrazovanosti tobožnjeg »društva znanja« koje onda niti slobodno misli niti uopće zna misliti. I nakon svih tih neuspješnih reformi i još neuspješnijih reformi reformi umjesto željenog društva znanja, zaključuje Kovač, postajemo društvo razočaranja.

Iako i u eseju Kriza slavistike Kovač također govori o sveučilišnoj nastavi, ovajput to ne čini načelno, već konkretnije s obzirom na područje kojim se profesionalno bavi. Tim esejom, u kojem raspravlja o slavističkim studijima između nacionalizma i globalizacije, kako stoji u njegovu podnaslovu, Kovač otvara seriju (južno)slavističkih tema, odnosno drugu sadržajnu cjelinu knjige. Analizirajući stanje slavističkih studija u nas i na europskim sveučilištima Kovač primjećuje tendenciju njihova prestrukturiranja, i to u dvama smjerovima – nacionalom i globalnom: ili se, s jedne strane, slavistički studiji (odsjeci, katedre) razdvajaju na zasebne nacionalne filološke studije, npr. bohemistika, slovakistika, rusistika i sl., ili se, s druge strane, uklapaju u još šire studije, npr. istočnoeuropske, općelingvitičke, komparatističke ili kulturološke.

»Raspadanje« integralne slavistike prema Kovaču ima i svoje realne uzroke, no ono ne bi trebalo ići u tako radikalnim smjerovima, već, kao prvo, cijepanjem na manje, npr. istočnoslavenske, zapadnoslavenske i južnoslavenske studije, ili, kao drugo, cijepanjem na pojedine filologije, ali u sklopu zajedničkog studija (odsjeka) u kojem bi postojala i mreža poredbeno-slavističkih disciplina. Kovač se zalaže za očuvanje predmetnog područja slavistike kao posebnog fenomena – tako da ga se niti razjedini na pojedinačne filologije niti utopi u općeporedbene studije, već očuva kroz paralelizam studija barem dviju slavenskih filologija i interslavensku komparatistiku na tragu i ranije zastupanih koncepcija uskosrodnih međuknjiževnih slavenskih zajednica i interkulturne povijesti književnosti.

Esej Ekološka kritika, vode rijeka s jedne bi strane također pripadao kompleksu južnoslavenskih tema u ovoj knjizi, iako bi mogao činiti i vlastitu cjelinu, s obzirom na to da otvara temu jednog novog područja proučavanja – ekološke kritike. U uvodnom dijelu Kovač pokušava dati smjernice što bi to bila ekološka kritika i dolazi do zaključka kako ona nema svoju posebnu teoriju ili metodologiju, već se služi postojećima koje joj pomažu u ostvarivanju strateškog cilja, a to je emancipacija čovjeka i stvaranje »boljih ljudskih bića pomoću ekološke transformacije društva«, što bi podrazumijevalo prevladavanje razdvojenosti čovjeka i prirode, odnosno zamjenjivanje antropocentrizma biocentričnim egalitarizmom. Potom, a zbog toga je ovo i južnoslavistička tema, navodi više primjera korištenja motiva voda i rijeka u različitim južnoslavenskim književnostima (Andrić, Aškerc, Dizdar, Jelušić, Mihanović itd.).

Južnoslavenskim temama bave se i dva kritička teksta u ovoj knjizi. Prvi je prikaz knjige Franje Grčevića Simbolizam, ekologija, eshatologija (Zagreb, 2002.), za koju Kovač drži da prvi put u našoj književnoj znanosti opširnije, a svakako originalno, govori o fenomenima poput simbolističke proze te ekologije i eshatologije (i epifanije) u južnoslavenskim književnostima. Zatim slijedi prikaz knjige Reinharda Lauera Studije i rasprave (Zagreb, 2002.), u kojoj ovaj njemački slavist kroatističkoj problematici s jedne strane pristupa kroz adekvatan (južno)slavistički kontekst kojim se, kako smatra Kovač, hrvatska dimenzija »projašnjava, afirmira, a ne zatamnjuje«, a s druge strane u poredbenom hrvatsko-njemačkom i njemačko-hrvatskom odnosu. Kovač zaključuje da Lauer kroatističkim fenomenima pristupa vrlo minuciozno, poput domicilnih proučavatelja, što je rijetka odlika poredbenih i inozemnih stručnjaka, te je time, ali i širinom svojeg zanimanja za hrvatsku književnost, jedan od njezinih najvećih posrednika ne samo u Njemačkoj nego i šire.

Treću, vrlo malu, cjelinu u knjizi predstavljaju čiste kroatističke teme. Prva od njih je esej naslovljen Po-etika pjesme Vlade Gotovca, u kojoj Kovač i njegov asistent na fakultetu Ivan Majić svatko za sebe prvo interpretiraju Gotovčevu pjesmu Ars poetica, a zatim i svatko još po dvije Gotovčeve pjesme po vlastitom izboru, te na kraju uspoređuju rezultate – obojica su tragali za odnosom estetike i etike u Gotovčevim pjesmama te se složili kako je taj odnos iznimno bitan za njegovu po-etiku. U klasične kroatističke teme išao bi i prikaz knjige isusovca p. Vladimira Horvata Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja (Zagreb, 1999.) u kojem Kovač autoru priznaje širinu pogleda, odnosno dovoljnu upućenost u probleme hrvatskog jezika i kulture, što kod klerikalnih istraživača često zna izostati fokusiranjem samo na problematiku crkve. Tako Horvatova knjiga, prema Kovaču, čini uvjerljiv prikaz Kašićeva razdoblja, djela i djelovanja u razvoju hrvatskoga jezika i kulture, te je odličan primjer kako na početku 21. stoljeća i Crkva i civilni sektor ne smiju ponoviti pogrešku s početka 19. stoljeća kada su svaki zasebno zbrajali svoje rezultate ignorirajući doprinos onoga drugoga.

Četvrta sadržajna cjelina ove knjige, ujedno i najzastupljenija, kao i eseji o proučavanju (južno)slavenskih književnosti, također govori o jednom fenomenu u hrvatskoj znanosti o književnosti koji baš nije u prvom planu dominantnih struja i proučavatelja. Radi se o hrvatskoj regionalnoj / zavičajnoj / dijalektalnoj književnosti. Iako problem proučavanja tih fenomena izgleda kao vrlo udaljeno područje od područja proučavanja južnoslavenskih književnosti, ta dva fenomena imaju nešto zajedničko. U oba se slučaja radi o regionalnim fenomenima – naime, sukladno suvremenoj europskoj terminologiji nadnacionalne prostore, poput istočne Europe ili južnoslavenskog prostora, možemo zvati regijom, kao što regijom zovemo i unutarnacionalne prostore, npr. Dalmaciju, Podravinu itd. Osim toga, ponekad se čini da su oba ta regionalna fenomena na neki način nepoželjna za nacionalnu filologiju jer ju, prvi, uklapa u veće cjeline, a drugi razjedinjuje na manje cjeline, što je oboje tobože prijetnja njezinoj samostalnosti i cjelovitosti.

No, svaka iole ozbiljna, a pogotovo znanstvena analiza ne bi smjela tako gledati na te stvari, jer su oba fenomena itekako realna i utkana u fenomen zvan hrvatska književnost (i/ili hrvatski jezik, hrvatska kultura, hrvatska povijest, hrvatsko društvo itd.) i mogu samo pomoći a ne odmoći njezinom boljem razumijevanju. Ipak, svjedoci smo da nacionalna filologija to često (pogotovo implicitno) ne vidi na taj način. Kako bilo da bilo, Kovač se u ovoj knjizi, ali i u prijašnjim svojim radovima, predstavlja kao svojevrsni zaštitnik tih prognanih smjerova iz hrvatske književnosti i kulture, pogotovo za ovaj prvi koji mu je i profesionalno usmjerenje, no i u ovom drugom, koji mu nije profesionalni, već očito osobni imperativ, dao je vrijedne rezultate, a daje ih i u ovoj knjizi.

Cjelinu ove knjige koja dakle govori o hrvatskoj regionalnoj (zavičajnoj, dijalektalnoj) književnosti otvara esej Entiteti i paradigma, u kojem Kovač raspravlja o odnosu regionalnog (zavičajnog) u književnosti i paradigmi povijesti književnosti, kako glasi podnaslovna konstrukcija. Kako povijest književnosti, kao što u svojim radovima objašnjava Solar na kojeg se Kovač oslanja, još uvijek teži popisivanju djela i autora reprezentativnih za razvoj pojedine nacionalne književnosti (a dodao bih i kulture i društva), u tom smislu, zaključuje Kovač, nije u mogućnosti na jednak ili barem donekle adekvatan način tretirati djela s regionalnom (zavičajnom) komponentom, iako ona – s estetskog stajališta gledano – mogu ponekad biti i vrjednija od tih kanonskih djela. Jednom riječju, još i danas su regionalni entiteti potisnuti u korist još uvijek važeće paradigme povijesti književnosti, a ako ih nema u povijesti književnosti teško im je onda izboriti bolji status i u ostalim disciplinama.

Iako ima određenih pomaka u tom pogledu, Kovač opravdano ističe Brešićev koncept »novog regionalizma«, realno govoreći, hrvatska književna historiografija i dalje prešućuje regionalne entitete što zbog navedenih razloga, što zbog toga što je još uvijek valjda opterećena opasnošću komadanja svoga književnoga korpusa, ili se pak boji otvoriti to pitanje kako se ne bi došlo do prave spoznaje unutarnje diferenciranosti nacionalne književnosti. Osobno ne smatram to nikakvom opasnošću već na Brešićevu i Kovačevu tragu bogatstvom naše književnosti i kulture te, štoviše, jednim od mogućih obrambenih odgovora na globalizacijske procese.

* * *

Sljedeći esej sužuje predmetno polje pojma regionalne književnosti na jedan od regionalnih entiteta, i to na kajkavsku književnost. Radi se o raspravi O proučavanju novije hrvatske kajkavske književnosti u kojoj je, sukladno naslovu, autor dao konzistentan i vrlo uvjerljiv pregled proučavatelja novije hrvatske kajkavske književnosti i njihovih rezultata. Pritom s pravom na prvo mjesto stavlja Jožu Skoka, književnog kritičara, povjesničara i antologičara, koji već dvadesetak godina neumorno i s mnogo uspjeha objavljuje studije i kritike o novijoj kajkavskoj književnosti, a priredio je i pet kapitalnih antologija različitih njenih korpusa. Jednom riječju, pregled novije kajkavske književnosti može se slobodno pratiti već i samo preko Skokovih radova, čega je i Kovač svjestan te zbog toga Skoku i posvećuje najviše pažnje u svojem eseju. No, Kovač je pravilno registrirao i ostale važne istraživače kako novije tako i starije kajkavske književnosti.

Što se tiče starije kajkavske književnosti, slično kao Skoku za noviju tako Olgi Šojat također opravdano daje primat u proučavanju starije kajkavske književnosti, a uz bok joj stavlja Zvonimira Bartolića (kojem će se vratiti i kao proučavatelja novije kajkavske književnosti), Dunju Fališevac, Alojza Jembriha i Nikolu Batušića. Osim Bartolića koji je priređivanjem djela Nikole Pavića i popratnim esejom otvorio mnoga bitna pitanja vezana uz noviju kajkavsku književnost, među istaknute proučavatelje novije kajkavske književnosti ubraja Mladena Kuzmanovića koji je dao antologiju novije kajkavske književnosti i vrijedne doprinose proučavanju kajkavštine u Krležinu djelu; Milivoja Solara koji je dugogodišnjim bavljenjem Galovićevim kajkavskim pjesništvom također pridonio popularizacija kako samog Galovića tako i općenito kajkavskog pjesništva; Ernesta Fišera koji je dao prvu monografiju o poslijeratnom kajkavskom pjesništvu i prvu antologiju dječjeg kajkavskog pjesništva; Ivana Zvonara koji je, osim svojeg primarnog zanimanja za narodnu kajkavsku književnost, također dao i vrijedne doprinose proučavanju novije kajkavske književnosti; zatim esejiste Ivana Kutnjaka i Ivu Kalinskog, te mlađe proučavatelje Božicu Pažur, Božicu Jelušić, Emiliju Kovač i Denisa Peričića. Iako, dakako, nije mogao spomenuti sve proučavatelje, smatram da je barem rečenicom-dvije trebao u ovaj pregled uvrstiti i Miroslava Šicela koji po kvantiteti i nije među najistaknutijima proučavateljima novije kajkavske književnosti, no i njegovi doprinosi su također značajni.

Kovač u ovom tekstu ulazi i u pitanje terminoloških previranja u vezi s kajkavskom književnošću (regionalna, zavičajna, pokrajinska, provincijalna, dijalektalna književnost, književnost novog izraza itd.) – odlučujući se za Skokovo rješenje »kajkavska književnost« koje izbjegava aksiološka određenja koja su u svim ostalim slučajevima prisutna, i to na štetu te književnosti. U tom smislu je Kovač zapravo problematizirao i goruće pitanje recepcije te književnosti, a to je njezin podređeni status u odnosu na književnost na standardnom jeziku; odmah ga je i riješio zalaganjem za ukidanjem tih predrasuda jer se vrijednost nekog djela ne smije određivati samo prema tome je li pisano na dijalektu ili književnom jeziku, i tu se moramo s njim potpuno složiti. Pritom, valja napomenuti kako Kovač ne podliježe opasnosti kojoj su podlegli mnogi proučavatelji dijalektalne književnosti, naime da na problem odnosa književnosti na standardu i na substandardnim idiomima gleda jednostrano te da kajkavske pisce automatski smatra boljima od pisaca koji pišu na standardu, odnosno ne radi istu pogrešku za koju proziva proučavatelje koji negiraju kvalitetu dijalektalnoj književnosti – Kovač kao književni kritičar i znanstvenik podupire i njegovanje književnog jezika i zavičajnih idioma, a to je vidljivo i u njegovu dvojezičnom pjesničkom opusu. U globalu gledano, ovaj Kovačev pregled proučavanja novije kajkavske književnosti je sasvim dovoljan kako bi novi istraživači dobili cjelovitu sliku o najvažnijim imenima i djelima, ali i tendencijama u tom području, ali i kako bi mnogo upućeniji u to područje dobili kratak sistematiziran pregled kakvog do sada nije bilo. U tom smislu je to, po mojem mišljenju, i jedan od najboljih Kovačevih tekstova u knjizi Domovinski eseji.

Kajkavskoj je književnosti Kovač posvetio i esej Postmodernizam i hrvatska književnost na kajkavskom. U tom eseju Kovač promišlja društvenu poziciju kajkavske književnosti s kajkavskih recitala (Zelina, Zlatar, Krapina, Bedekovčina itd.) od 70-ih do 90-ih godina 20. stoljeća u kontekstu hrvatske književnosti kako bi upozorio na šire vrijednosti pojedinih antologijskih pjesama i dijelova opusa autora nagrađivanih na recitalima (B. Pažur, B. Jelušić, Z. Crnec, I. Kalinski i I. Kutnjak) u kontekstu nacionalnog pjesništva. Utvrdivši prvo da 70-ih godina 20. stoljeća dolazi do obnove kajkavskog pjesništva, Kovač na to pjesništvo gleda u širem kontekstu postmodernizma s obzirom na to da kod tih pjesnika dolazi do »rekreiranja oblika i sadržaja zavičajne, kajkavske i općenito hrvatske književne tradicije«, što uz »citatne i dijaloške odnose prema prethodnicima« u hrvatsku književnost unosi »duh skepse i ironije, rezignacije i nepovjerenja u progresivne sile svijeta, osobito tada aktualnog socijalizma«. Odlikuje ih i »kritički odnos prema stvarnosti«, nadalje »određeni hermetizam u inzistiranju na uskozavičajnom, osobnom, intimnom doživljaju zbilje, oporbeni odnos prema službenom jeziku i službenim ideologijama, upravo otvoreno igranje na kartu subverzivnosti književnosti«.

Sva ta obilježja recitalnog kajkavskog pjesništva, prema Kovaču, u sebi združuju dvije oprečne mogućnosti književnosti, subverzivnu i permisivnu. Dok je korištenje zavičajnih idioma za to vrijeme bilo subverzivno jer su vršeni pritisci i na nacionalne jezike, a kamoli ne bi na dijalekte, ustrajavanje na vječnim temama zavičajnog pejzaža ili prolaznosti života davalo je tom pjesništvu pečat permisivnosti i ideološke podnošljivosti. Ili obrnuto, naizgled permisivna, prigodna zavičajna lirika dobivala je već korištenjem subverzivnog idioma dozu kritičnosti, a nerijetko je bila takva i sadržajem, što Kovač i pokazuje navodeći nekoliko pjesama ranije spomenutih autora. No, ta poezija nije bila izrazito buntovnička i subverzivna, već prije permisivna, iako upravo tom permisivnošću, naoko mirenjem sa sudbinom, još suptilnije problematizira suvremenost. Upravo je tom komponentnom, smatra Kovač, zadužila hrvatsko pjesništvo toga vremena što do danas nije (dovoljno) prepoznato. Posebnost je ovog eseja da je njegov zaključak – pisan Kovačevom međimurskom kajkavštinom.

Seriju regionalnih tema nastavljaju i kritički tekstovi, s jedne strane, o stručnim i znanstvenim, a s druge strane o književnim djelima. Prvo o stručnim i znanstvenim knjigama. Prikaz dviju knjiga filologa Alojza Jembriha na neki način sjedinjuje dva dominantna (regionalna) područja u ovoj knjizi. Naime, iz bogata Jembrihova znanstvenog opusa Kovač se u ovom prikazu detaljnije zadržao na njegovim dvjema knjigama koje pokrivaju južnoslavensko i kajkavsko područje. Što se tiče južnoslavenskog područja, radi se o Jembrihovoj knjizi Hrvatsko-slovenske književnojezične veze (Čakovec, 1991.) koja »obiluje kako za starija tako i za novija razdoblja književnosti ne samo zanimljivim istraživanjima nego i bogatom građom bez koje bi poredbena slika hrvatske i slovenske književnosti bila vidno osiromašena«; a što se tiče kajkavskog područja, radi se o Jembrihovoj knjizi Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi (Čakovec, 1998.) koja predstavlja »malu filološku povijest hrvatske kajkavske regije i književnosti«, bez koje se »neće moći ubuduće, kao i bez udjela kajkavaca, pisati povijest hrvatske književnosti«.

No, osim prikaza tih dviju knjiga, Kovač uz pomoć Jembriha ponovno otvara pitanje statusa kajkavske književnosti, izvodeći i neke zaključke. U pogledu starije kajkavske književnosti, ona je »svojim različitim vrstama (rodovima), a poglavito egzaktnim civilizacijskim razinama, bogatija od svih (tadašnjih) južnoslavenskih književnosti. Po usporedbi s drugim djelima hrvatskih književnih ostvarenja, djela na kajkavskom književnom jeziku ulaze u sam vrh duhovne i prosvjetiteljske književnosti, ne zaostajući za sličnim djelima u zapadnoj Europi. Pa već iz toga razloga za kajkavske se pisce od 16. do 19. stoljeća može, bez pretjerivanja, reći da su u svojem stvaralaštvu bili ukorijenjeni u kulturu zapadne Europe...«, rekao bi Jembrih. A Kovač bi dodao da se ni kajkavsku književnost 20. stoljeća, pogotovo onu iz posljednjih tri i pol desetljeća, ne bi smjelo zanemarivati i svoditi tek u regionalne i zavičajne (lokalne) okvire: »Mnoga je vrijedna kajkavska i čakavska knjiga (potencijalno) svjetska književnost pisana na jezicima hrvatske književnosti i ne smije biti unaprijed diskriminirana samo zato što je pojedini kritičari, antologičari, pa i povjesničari književnosti, eventualno dobro i ne poznaju!« Krajnji zaključak o statusu kajkavskog jezika i književnosti bio bi, kako u svojoj knjizi kaže Jembrih, sljedeći: »Ako se danas slažemo s činjenicom, odnosno prihvaćamo činjenicu da je kajkavština svjesno žrtvovana u hrvatskom narodu zbog nacionalnog jedinstva (u 19. st.) i da je ta žrtva, možda, bila tada vis maior nacionalne opstojnosti... onda plemenitost takva žrtvovanja danas mora biti prisutna u svijesti svakog Hrvata koji želi ostati koliko-toliko dosljedan svojem nacionalnom kontinuitetu, tj. samom sebi«.

Na tragu tog pitanja nastavlja Kovač i prikaz dviju knjiga književnog kritičara i povjesničara Zvonimira Bartolića, najznačajnijeg proučavatelja sjevernohrvatskih povijesnih, književnih i kulturnih tema, i jednog od najznačajnijih proučavatelja hrvatske kajkavske književnosti. Radi se o knjigama Kritike jednog kronika (Čakovec, 1991.), u kojoj se Bartolić potvrđuje kao jedan od glavnih zastupnika »odhičenih autsajdera«, ali i vješt interpretator afirmiranijih imena, te o petoj knjizi Bartolićeva osobnog projekta Sjevernohrvatske teme (Čakovec, 1998.) »s čijim bi se rezultatima mogao pohvaliti neki regionalni književnopovijesni institut«. Pregled tema kojima se Bartolić bavi u tim dvjema knjigama Kovača, slično kao i u Jembrihovu slučaju, inspirira da njihovo značenje sagleda u širem kontekstu i formulira određene zaključke. Tako Kovač temeljem Bartolićeva primjera prvo s punim pravom upozorava na prevažnu djelatnost toga čakovečkog visokoškolskog profesora i nacionalno-prosvjetiteljskog djelatnika bez čije znanstvene i kritičke djelatnosti književnost hrvatskog sjeverozapada kao područje proučavanja ne bi ni postojalo; ali izvodi opće stajalište »da izvan tobožnjega književna središta stoje književni (i drugi) potencijali koje treba strpljivo upoznavati i njegovati«, odnosno da treba »napustiti ‘politiku’ egocentričnih sustava, jer je to bila politika tiranije i duhovnoga siromaštva« koja provinciji i provincijalcima nije priznavala pravo na kulturu, pravo koje svakako imaju.

Kajkavskim temama, odnosno djelima pisaca iz kajkavske regije, bavi se još nekoliko tekstova, međutim radi se o kraćim kritičkim prikazima ovajput književnih djela pojedinih autora. Prvi od njih govori o dvjema najnovijim pjesničkim zbirkama pjesnikinje, esejistice i kritičarke Božice Jelušić, Libela i druge pjesme (2006.) i Štorga (2007.). Kovač u njima pronalazi kontinuitet s obzirom na njezine ranije zbirke kojima se predstavila kao jedan od najvećih tradicionalista među suvremenim hrvatskim pjesnicima – nasuprot demitologizaciji jezika i pjesme koji su započeli 70-ih godina 20. stoljeća, ona i dalje gaji tradicionalan pristup. Njezin pjesnički opus obilježili su i pejzažizam, i to prije svega njezine »tere bruegheliane«, stvarne i (iz/za)mišljene Podravine, te lirika pojedinosti, prirode i doživljaja, a sve to dakle potvrđuju i najnovije dvije zbirke koje su, prema Kovaču, svojevrsno »svođenje računa«, iako ne i zaokruživanje njezina opusa. Zaključno, Kovač ju ubraja među najistaknutija imena podravske i hrvatsko-kajkavske književnosti, a to potvrđuje i njezin vrlo solidan tretman u povijestima i antologijama hrvatske (kajkavske) književnosti.

Za razliku od eseja o Božici Jelušić u kojem je, osim prikaza njezinih novih zbirki, dao i informativan prikaz cjelokupna njezinog kajkavskog opusa i mjesta u povijesti hrvatske (kajkavske) književnosti, preostali tekstovi o kajkavskim piscima i djelima tipične su kritike koje su fokusirane većinom samo na odabrano djelo. Tako iz Podravine, jednako kao i Božica Jelušić, iako je većinu života proveo u Njemačkoj, dolazi i književnik i prevoditelj Vladimir Milak koji se, prema Kovačevu mišljenju, zbirkom aforizama i mikroeseja Škakljive misli (Zagreb, 1999.) svrstava u tradiciju najboljih podravskih (Dolenec Dravski, Kanižaj), ali i njemačkih (Lichtenberg, Eschker) aforističara.

Varaždinsko područje također pokrivaju dva autora. Tako ova knjiga donosi kritiku romana Željka Funde Ljudeki (Varaždin, 2004.), kojeg Kovač proglašava prvim hrvatskim kajkavskim postmodernim romanom, koji osim toga pažnju plijeni i sadržajnom razvedenošću, te posebno osobitom leksikonsko-biografskom i fragmentarnom kompozicijom za koju je usporedbu moguće pronaći tek izvan nacionalnog konteksta (Pavić, Kiš). Iz Varaždina je i Ernest Fišer, pjesnik, književni kritičar i publicist, preko čije knjige izabranih stihova Otisci (1989.) Kovač pokušava raspoznati poetičke dominante u njegovu pjesništvu, a pronalazi ih u ranom (razlogovskom) egzistencijalizmu te kasnijem individualnijem pjevu, pogotovo nakon prelaska na pjesmu u prozi i kajkavštinu. Za kraj je Kovač ostavio svoj nauži zavičaj. Tako posljednja dva prikaza u knjizi govore o međimurskim autorima. Radi se o vrlo kratkim prikazima, zapravo autorovim prigodnim riječima s predstavljanja knjiga dvaju kola (iz 2005. i 2006. godine) spominjane čakovečke biblioteke Insula. Tako pronalazimo kritičke krokije o afirmiranijim čakovečkim autorima poput Stanislava Petrovića i manje afirmiranijima poput Petra Despinića, Damira Jaklina, Kristijana Novaka, Ivana Pranjića, Krunoslava Mikulana, Igora Bakse i Krešimira Novaka.

* * *

I konačno, petu sadržajnu cjelinu knjige Domovinski eseji čine radovi o teoriji i metodologiji proučavanja književnosti. U prvom eseju iz te serije, Znanstvena i seminarska interpretacija, Kovač se bavi se problemom visokoškolske nastave književnosti, tj. odnosima književne metodologije i visokoškolske didaktike književnosti, kako stoji u podnaslovu. U današnjim uvjetima različitosti i mnoštvenosti književno-znanstvenih sustava koje, s jedne strane, nastava književnosti želi uvažiti jer ne želi biti jednostrana, odnosno želi sudionicima poticati njihovu aktivnost i kreativnost, a s druge joj strane kompliciraju posao jer joj prijeti opasnost od raspršenosti i nesustavnosti, Kovač kao rješenje nudi seminarsku interpretaciju književnosti: ona se nadaje kao »možebitno susretište različitih metodoloških opredjeljenja, ali i kao mjesto koje će stimulirati sudionike interpretacije na metodičnost, sustavnost i na napor za međusobnim sporazumijevanjem nemataforičkim pojmovljem«. Time seminarska interpretacija dominantnoj orijentaciji interpretacije djela, koja nekome od sudionika može biti neprimjerena, suprotstavlja izazov skupne rasprave, koja omogućuje donošenje zajedničkih zaključaka i njihovu intersubjektivnu provjerljivost. Da bi se mogle provoditi takve rasprave nužan je prije svega dijalog, ali jednako tako i da sudionici seminara, s jedne strane, dobro iščitaju djelo, a s druge strane budu dobro obaviješteni o teoriji i povijesti književnosti. To pak Kovača dovodi do njegova već ranije zastupanog modela interpretacijskog konteksta, koji, najkraće rečeno, znači da otkrivanje kompleksa unutartekstovnih odnosa, odnosno posebnosti pojedinog književnog djela, zavisi o adekvatnoj objektivizaciji interpretatorova obzora očekivanja koji pak povratno vodi računa o karakteru interpretiranoga književnog djela.

U drugom eseju iz te serije Kovač se, kao i mnogim drugim temama u ovoj knjizi kojima se ranije bavio, vraća temi eseja. Radi se o tekstu Povratak eseja? u kojem esejizira o obilježjima eseja te o njegovom potencijalnom povratku na veliku scenu, a koji je, nakon avangarde u kojoj je cvjetao, zamijenjen krutim znanstveno-objektivističkim diskursom. Povratak eseju Kovač smatra nužnim zbog toga što današnji preagresivni i pretendenciozni scijentizam proizvodi nepovjerenje autora u vlastite subjektivne arbitraže i osobne uvide, odnosno onemogućuje legitimaciju subjekta kao izvora spoznaje. A to dovodi do krize, jer opterećenost znanstvenom objektivnošću guši svaku »zavodljivost intuicije i sumnje, nagnuća srca, smisao žudnje« bez čega, prema Kovaču, ipak nema pravog pisanja, kakvo god i o čemu god ono bilo. Osim toga što i u ovom eseju Kovač na neki način ide protiv struje, jer dominantnim tendencijama (kruti scijentizam) suprotstavlja alternativno rješenje (esej), ovaj je esej posebno zanimljiv i zbog toga što na neki način objašnjava i Kovačev način pisanja u ovoj knjizi koji je upravo pretežno esejistički, odnosno blizak esejističkom diskursu – dakle individualiziran, fragmentaran, slobodan i sl. To nam je i ključ zbog čega knjiga u naslovu ima žanrovsku odrednicu »eseji«, iako je evidentno da se radi, a to autor uostalom i sam navodi u naslovu poglavlja knjige, o raspravama, tumačenjima, ogledima, recenzijama i kritikama – sve su to na neki način podvrste eseja, a i da nisu autorov pristup temama i način pisanja je esejistički te ova knjiga s pravom u naslovu nosi žanrovsku odrednicu »eseji«.

Na kraju, nekoga bi mogla začuditi i drugi pojam u naslovu – domovinski eseji, odnosno podnaslovna odrednica koja govori da se radi o zbiru radova o »domaćim« autorima i temama, a u knjizi, kao što smo vidjeli, osim svega dvije-tri klasične kroatističke teme (Gotovac, Kašić) zapravo prevladavaju teme koje se tiču ili šireg nadnacionalnog (južno)slavističkog ili užeg kajkavsko-sjevernohrvatskog, odnosno zavičajno-međimurskog prostora. No, kao i kod »eseja«, autor se očito nije zabunio i dao pogrešan naslov svojoj knjizi, već je njezinim naslovom želio istaknuti svoje razmišljanje, koje navodi i u nekim radovima u knjizi, kako svi ti pristupi, odnosno svi ti entiteti, nad- ili pod-nacionalne naravi, čine cjelinu, kako su sve to domovinske teme, odnosno pristupi koji žele pridonijeti boljem razumijevanju nacionalne problematike. Stoga je ova knjiga prije svega sjajan pregled manje afirmiranih tema i područja hrvatske književne znanosti, koje (trenutačno) predstavljaju neophodan ali još uvijek nedovoljno afirmiran dodatak, a zapravo bi (u budućnosti) trebale biti njezin sastavni dio, budući da su i globalizacija i decentralizacija – procesi koje propagira moderno europsko društvo kojem toliko težimo.