Blaženi Alojzije Stepinac sučelice komunizmu

1. U zbilji života

Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački i kardinal, rođen je 8. svibnja 1898. godine u Brezariću (Krašić). Bogoslovni nauk završio je u Rimu, gdje je zaređen za svećenika 26. listopada 1930. Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom. Nakon smrti nadbiskupa dr. Antuna Bauera, postao je rezidencijalnim nadbiskupom zagrebačkim 7. prosinca 1937. i na toj službi ostao do mučeničke smrti, u Krašiću, 10. veljače 1960. godine.

Zato što nije dopustio da Crkva postane ropkinjom komunističke ideologije, te da se odcjepljenjem od Rima stvori tzv. »Hrvatska nacionalna crkva«, montiran mu je politički proces na kojem je 11. listopada 1946. osuđen na 16 godina robije. Za njegovu hrabrost i svjedočko trpljenje Papa Pio XII.(1) uvrstio ga je 12. siječnja 1953. u Zbor kardinala. Hrvatski sabor je 14. veljače 1992. osudio politički sudski postupak i presudu protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

1.1. Pred naletom komunističke ideologije

Značajno je ustvrditi da je Alojzije Stepinac u odabiru životnoga poziva imao jasnu spoznaju o pogubnosti komunističke ideologije za čovječanstvo. Dok su sljedbenici Lenjina i Marxa stvarali »raj na zemlji« usavršavajući putove revolucije i novoga poretka među ljudima, sazdanog na lažima i nasilju, Alojzije se nadahnjivao miroljubivom literaturom.(2) Stoga ne čudi da je na vijesti o strahotama koje je provodio komunistički pokret počeo ozbiljno razmišljati o razlogu i smislu čovjekova života.

Naime, novi se poredak dokazivao brutalnošću, a to je bilo protivno njegovom nazoru i njegovoj psihi. Bio je istinski suočen sa stvarnošću u kojoj čovjekov život nije imao cijenu. Stvarao se protučovječji sustav, koji nije poznavao opraštanje ni milosrđe. Novine Izvestija od 23. kolovoza 1918. zabilježile su kako »u građanskom ratu nema sudova za neprijatelja. To je borba na smrt. Ako ne ubiješ, bit ćeš ubijen. Dakle, ubij, ako ne želiš biti ubijen!«(3)

Povjesničar Nicolas Werth je dobro uočio cilj boljševičke revolucije: obračun s Crkvom pod krinkom uništavanja »buržoazije«. Naime, Lenjin je već 1918. govorio: »Električna struja zamijenit će Boga. Pustite seljaka da se moli električnoj struji, i on će osjetiti njezinu moć autoriteta više nego onu nebesku.«(4)

U svom protureligioznom opredjeljenju, prožetom silnom mržnjom, Lenjin je u pismu upućenom 19. ožujka 1922. članovima Političkog biroa iznio strategiju Komunističke partije u osvajanju vlasti i obračunu s Bogom: »Mi imamo devedeset i devet posto izgleda da neprijatelju zadamo smrtni udarac u glavu s totalnim uspjehom i da zajamčimo svoje, za nas bitne pozicije za nadolazeća desetljeća. Sa svim tim izgladnjelim ljudima koji se hrane ljudskim mesom, s cestama posutima stotinama, tisućama leševa, upravo sada i samo sada, mi možemo (te dosljedno tome i moramo) konfiscirati imovinu Crkve s divljom, nemilosrdnom energičnošću.«(5)

Taj naciljani »udarac u glavu« Kristovih vjernika prouzročio je bezbrojne žrtve. Tajna policijska izvješća govore da je samo u Sovjetskom Savezu ubijen »2.691 svećenik, 1.962 monaha i 3.447 monahinja«.(6)

U Kraljevinu Jugoslaviju taj su revolucionarni naboj, uspostavljen na materijalističkoj i bezbožnoj ideologiji, donosili prvi učenici komunizma, koje Ivan Supek, koji također bijaše jedan od njih, prozva »ptičicama koje su prispjele iz Sovjetskog Saveza«, čijom djelatnošću se »na brzinu željela u Hrvatskoj iskorijeniti radićevska i katolička tradicija«. (7)

Suočen, dakle, s činjenicama koje ne vode do boljega čovjeka, već do načina kako ga uništiti, Alojzije je donio odluku: »I posljednju kap krvi ako ustreba žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u hrvatskom narodu, koji je već počeo izdisati pod uplivom materijalizma.«(8)

1.2. Proročka prosudba progona katolika u Španjolskoj i Europi

Alojzije je posvećen za biskupa 24. lipnja 1934. godine. Premda je bio najmlađi biskup Katoličke crkve, u susretima s vjernicima iskazivao je hrabrost primjerenu već iskusnom biskupu. Od prvog nastupa bijaše očito da želi služiti Crkvi i Božjem narodu u svemu što je za njegov moralni, kulturni i vjerski procvat. U pothvatima koje je smatrao pravednima, u djelatnostima koje su imale za cilj širiti slavu i čast Božju, te duhovni boljitak Crkve, nije ga mogla zapriječiti nikakva prijetnja ni ljudski interesi. U svemu se njegovu djelovanju vidjelo da vjeruje u konačnu Božju pobjedu, koju je najavio biskupskim geslom: In Te, Domine, speravi – U Tebe se, Gospodine, uzdam! (Ps 31,1).

Pred velikosrpskom politikom Kraljevine Jugoslavije, koja se više brinula za unitarizam i slabljenje hrvatskog i katoličkog prosperiteta u državi, nadbiskup Stepinac nije imao dvojbi. Dana 3. srpnja 1934. otvoreno je upozorio kralja Aleksandra da se u cijelosti poštuju katolička prava, dapače upozorio ga je »da se ne izaziva Hrvate na kojekakve nedolične načine pače i zabranom samoga imena hrvatskoga«.(9) Upozorio je kralja i na »komunističku agitaciju i razmah«, a već početkom 1935. intervenirao je kod kneza Pavla »zbog teškog stanja našeg naroda na mađarskoj granici zbog komunističke propagande i zbog tučenja jednog bogoslova u vojsci u Nišu«.(10)

Ne ulazeći podrobnije u infiltraciju komunističkih agitatora u zemlju i njihova djelovanja protiv Crkve i njezinih pastira, osobito pogrdnim protusvećeničkim karikaturama u novinama i plakatima, napominjem da je velikosrpska vlast to mirno promatrala i podnosila. Stoga je nadbiskup u svom dnevniku 25. ožujka 1935. zapisao: »Kako se vidi iz dana u dan sve slobodnije se napada Crkva i njezini predstavnici i državna vlast mirno šuti i pušta dok cenzura pazi kao zmaj ne bi li se igdje tko ogriješio o ‘državu’ spomenuvši ime Hrvat ili slično.«(11)

Kad su zaredali zločini Crvene internacionale u Španjolskoj, pokušajem da Europu učine »komunističkim rajem«, te na vijesti o teškim zločinima komunista prispjelih sa svih strana u Španjolsku, nadbiskup je vjernicima i javnosti uputio Okružnicu o progonima katolika u Španjolskoj.(12)

Bio je duboko svjestan da su građanski rat u Španjolskoj izazvali oni koji su »na svojim zastavama napisali bezboštvo; koji su si postavili za cilj uništenje Katoličke crkve, osnova kršćanstva, svih moralnih i vjerskih vrednota. Na čelo tih pokreta stupili su komunisti, koji su smatrali, da je došao čas da dignu revoluciju u katoličkoj zemlji Španjolskoj, pa da onda iz te komunističke tvrđave mogu svoju bezbožnu misao prenijeti i na afrički kontinent, da tamo unište cvatući kulturni rad Katoličke crkve u misijama.«(13)

U daljnjem dijelu ove okružnice nadbiskup iznosi strahotne posljedice rata u Španjolskoj te obrazlaže i svoj stav o komunizmu, jer da će »španjolski primjer morati sve narode odvratiti od komunističkoga bezboštva i od svih onih struja, koje možda u dobroj vjeri drže, da se dade provesti suradnja za socijalnu obnovu čovječanstva ne na osnovu nauke Katoličke crkve, nego na osnovu nauke materijalističkog marksizma.«(14)

Osim toga, okrutnost komunista u Španjolskoj duboko je vrijeđala dušu svakog istinoljubivog čovjeka, i samoga nadbiskupa Stepinca. On je, uspoređujući pogansko doba rimskih careva obnovljeno u gorem obliku u Španjolskoj, ustvrdio: »Kao što je nekoć Neron smolom obljepljivao kršćanska tjelesa te ih palio kao baklje, tako danas španjolski anarhisti i komunisti puni bezbožnoga bijesa i nasilja javno spaljuju tjelesa katoličkih biskupa, svećenika, redovnika i vjernika građanskoga i seljačkoga staleža. Oni bez ikakve krivnje poubijaše na stotine svećenika i redovnica. Izgubivši svaki naravni stid, obeščašćuju kršćanske djevice, koje obeščašćene mrtve bacaju kroz prozore iz njihovih domova. Svete i požrtvovne redovnice, kojima je sav životni rad i djelovanje u službi odgoja djece i dvorbe bolesnika, bezobzirno ubijaju. Što više, i mrtve vade iz grobnica, da ih obeščaste.«(15)

Nakon što je španjolski Episkopat poslao svim katoličkim biskupima svijeta kolektivno pismo u kojem im je prikazao pravu istinu o događajima u Španjolskoj, nadbiskup Stepinac je zajedno s drugim biskupima o zločinima komunista, crvene Komunističke internacionale u Španjolskoj, razmatrao na zasjedanju Biskupskih konferencija održanih u Zagrebu od 22. do 28. listopada 1937. Biskupi su izrazili svoju sućut i solidarnost. Istodobno su izrazili suosjećanje s katolicima i Crkvom progonjenom u Njemačkoj, te istaknuli kako »uporedo s odbacivanjem Kristove nauke rastu u svijetu nasilja, nepravde i zla svake vrsti. Ta zla nisu kadra odstraniti niti krvave revolucije niti nove poganske religije, niti ikoja ljudska znanost, nego jedino potpuni povratak Kristovu Evanđelju«.(16)

Važna je ova spoznaja o solidarnosti hrvatskog episkopata, predvođenog nadbiskupom Stepincem s katolicima, sa žrtvama komunističkog terora u Španjolskoj, jer je tamo velik broj jugoslavenskih komunista »dobrovoljno« uspostavljao krvavi poredak. Među njima su bili i Ivo Krajačić Stevo(17) i Josip Broz, koji je baš zbog okrutnosti u građanskome ratu u Španjolskoj, potpuno odan Komunističkoj internacionali, osobito se dokazujući u ubijanju časnih sestara i svećenika, te zbog svoje krutosti, tvrdokornosti i upornosti, prozvan »Tito«, prema nazivu za metal titanij,(18) »tvrd poput čelika«.

Prosvjedujući protiv svih nepravda i uvreda, koje je bezboštvo nanosilo Kristu Gospodinu, nadbiskup Stepinac je početkom godine 1938. poželio da »katolički narodi sviju kontinenata treba kao jedan čovjek da podignu svoj veto protiv progonstava i svetogrđa bezbožnika«.(19) Sve mu je dalo naslutiti da je u Europi i u svijetu političko stanje vrlo mutno »i da Crkva Božja ima da podnese vrlo teške događaje u blizoj budućnosti«.(20) Bile su to proročanske riječi.

1.3. Hrabro iznošenje činjenica

Nadbiskup Stepinac nije govorio ili nastupao protiv komunizma iz političkoga pragmatizma, već iz vjerničkog uvjerenja. On je djelovao osvjedočen o istinitost Božje riječi: »Nema mira bezbožniku!« (Iz 48,22; 57,21). A komunistički ideolozi su propagirali u prvom redu borbu protiv Boga i vjerskog uvjerenja ljudi. Nadbiskup je to osobno iskusio i posvjedočio ovim riječima:

»Komunizmu je materija sve. Za njega ne postoji Bog, za njega ne postoji duša, slobodna volja, prekogrobni život. Zato u takvom sistemu niti čovjek nije više osoba, nego samo brojka, koja toliko vrijedi, koliko može producirati materijalnih dobara. Zato komunizam nema ni najmanjih skrupula s obzirom na život jednoga čovjeka. ‘Likvidiranje’, to jest oduzimanje života jednome čovjeku, to je za njih posve isto, kao recimo ustrijeliti jedno pseto, koje ti slučajno smeta na putu. Tko se ne slaže s komunizmom, tko se usudi pobijati komunizam, taj po njihovu mišljenju nema pravo na egzistenciju i ‘likvidacija’ takvoga čovjeka nije nego pitanje odluke ovog ili onog komesara, a eventualno sudovanje samo komedija, da se zločin umorstva lakše pokrije.«(21)

Nadbiskup je pravovremeno prozreo svrhu i način djelovanja Komunističke partije. Njezin je cilj bio negiranje i potiranje svega što je lijepa i dobra stvorila kršćanska civilizacija. O tome je javno progovorio na otvorenju i završetku Euharistijskog kongresa u Čazmi 20. i 21. srpnja 1939. godine. Ustvrdio je da komunisti kao prvo sredstvo u ostvarenju svojih ciljeva rabe laž, a drugo im je »sredstvo nasilje i ubojstvo«. Komunisti, nastavlja nadbiskup, »propovijedaju raj i blaženstvo na ovoj zemlji. Čudno li blaženstvo koje se drugom mora narivavati kundakom, batinom, tamnicama i puščanim i revolverskim metcima. Katoličkoj crkvi takva sredstva nisu potrebna, nego joj je dosta uvjerljiva riječ Božja da ljude pridobije za zakon Božji«.(22)

2. S narodom u vihoru ratnih stradanja

Nadbiskup je vrlo budno pratio uspostavu prijateljstva između Beograda i Berlina (velikosrpske vlasti Kraljevine Jugoslavije i nacističke Njemačke), te između Moskve i Berlina (nacističke i komunističke diktature). Znao je da su sve te političke spletke samo izlika za još žešći napad na Katoličku crkvu i kršćansku uljudbu. Kad se nakon njemačkog bombardiranja Beograda 6. travnja 1941. počela raspadati Kraljevina Jugoslavija, već 10. travnja 1941. uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Nastala je uz potporu Mussolinija i Hitlera, koji zapravo nisu željeli slobodnu hrvatsku državu, već im cilj bijaše kontrolirati područje na kojem su Hrvati imali svoju samostalnu državu od godine 879.(23)

Uspostava samostalne države u hrvatskom narodu je izazvalo oduševljenje. Nadbiskup Stepinac se nakon velikosrpske diktature u Kraljevini Jugoslaviji ponadao da će sinovi hrvatskog naroda uspostavljenu državu voditi u istini i pravdi. No, utjecaj Talijana i Nijemaca bio je presnažan za tek uspostavljenu državu, a poglavar države Ante Pavelić želio je s ustašama, svojim vjernim sljedbenicima, na brzinu riješiti pitanja sudbonosna za nacionalni opstanak i vjernički značaj hrvatskog naroda. Pritom je upao u zamku neljudskih postupaka kakvi obilježiše neslavnu povijest država i naroda koji su se natjecali u uspostavi svjetske nadmoći. Kako te činjenice premašuju temu zadanu naslovom, želim istaknuti samo to, da su mnogi zločini ustaša počinjeni zbog nasilja Srba koji su bili protiv hrvatske države i komunista, koji su stvarali novu veliku »južnoslavensku zajednicu naroda«, odnosno sovjetski satelit na Balkanu.

Stoga su nakon kapitulacije jugoslavenske vojske 18. travnja 1941. u gerilski rat krenuli kraljevski oficiri okupljeni oko pukovnika Draže Mihajlovića, kojeg je vlada u egzilu u Londonu uskoro imenovala glavnim komandantom jugoslavenskog pokreta otpora, a potom i ministrom rata. Oko njega se okupila uglavnom srpska nacionalna gerila pod imenom četnici, a kad je Hitler 22. lipnja 1941. napao Sovjetski Savez, komunisti predvođeni Titom osjetili su priliku za borbu s ciljem osvajanja vlasti koju prozvaše »borbom za narodno oslobođenje«, kamufliranu u sloganu »oslobađanja zemlje od fašističkog jarma«.(24) Svojim gerilskim postrojbama u početku su provodili čistke uglavnom u katoličkim sredinama u Bosni i Hercegovini, a u etničkom čišćenju Hrvata i u Hrvatskoj pripomogli su im četnici. U tim su okolnostima, izvana pod okupacijom Talijana i Nijemaca, a iznutra ratnim djelovanjem velikosrpske opcije, komunističke težnje za osvajanjem vlasti i nastojanjem NDH za očuvanje države, počinjeni mnogi zločini.

Osuđujući svaku nepravdu i zločin, žalim što do danas nisu razjašnjene sve okolnosti, činjenice i posljedice tih zločina. Dok su nakon rata pobjednici, komunisti i četnici s njima zajedno, sudili Hrvatima, dotle su komunistički i četnički zločini prekriveni šutnjom zemlje i povijesne istine. A ta šutnja polazi od činjenice da su i četnička i komunistička orijentacija u ratu bile protuhrvatske. Četnici su se borili za Veliku Srbiju, komunisti za komunističku Jugoslaviju u najtješnjoj povezanosti sa SSSR-om. Dapače, njihova je platforma od prvoga dana ulaska u rat bila antihrvatska i profašistička. Potvrđuje to činjenica da su Talijani nakon kapitulacije 8. rujna 1943. svoje naoružanje prepustili Titovim partizanima, i njihova prethodna suradnja u ratu obeskrepljuje svako govorenje o komunistima kao »antifašističkim borcima«. Jer, nepobitno je da se ustanici-četnici i ustanici-komunisti praktički u mnogim akcijama i borbama nisu razlikovali: »borili su se protiv Hrvata i surađivali s fašistima«.(25) A ta se simbioza nastavila i nakon 8. svibnja 1945., kad komunisti osvojiše vlast, a četnici na vojnoj odori zločinačku kokardu zamijeniše crvenom zvijezdom i nastaviše s progonom hrvatskoga naroda i Katoličke crkve.

S obzirom na religiju, komunisti su u početku svojih javnih nastupa inzistirali na govorenju kako je ona »samo sredstvo da se mase bolje podjarme i eksploatiraju«, te da se »napada crkvena organizacija i njezini pljačkaški rukovodioci«.(26)

2.1. Primjer kršćanske ljubavi – »Karitas«

U postupku za proglašenje svetim nadbiskupa Stepinca, prikupljeni su i sačuvani brojni dokumenti koji svjedoče o njegovim poticajima na karitativnu djelatnost u kojoj je i osobno sudjelovao. Dok je odvažno korio nemilosrdno postupanje vlasti, istodobno je pisao pisma župnicima i vjernicima Zagrebačke nadbiskupije, u kojima je molio pomoć za siromašne, izbjeglu djecu i stradalnike rata. O tome nas izvješćuju i brojne molbe pojedinih biskupa i ustanova s raznih područja Nezavisne Države Hrvatske za pomoć te izvješća o prikupljenoj hrani i potom podijeljenoj u Zagrebu i po raznim mjestima u državi. Sačuvane su i potvrde biskupa o primljenoj pomoći i njihove zahvale i pisma razmijenjena s Ministarstvom gospodarstva te Glavnim ravnateljstvom za prehranu, te izvješća iz pojedinih župa o prikupljenoj hrani i sredstvima za siromahe, gladne i izbjeglice.(27)

Hrabrim nastupom nadbiskup je uspio spasiti ugledne hrvatske umjetnike, kipara Ivana Meštrovića,(28) slikara Jozu Kljakovića,(29) brojne Srbe,(30) Židove,(31) Slovence,(32) Poljake(33) i druge stradalnike – bez obzira na vjersku, nacionalnu ili socijalnu pripadnost.(34) Tako se kod vlasti NDH i njemačkih vojnih vlasti zauzeo za učiteljicu Keser iz Krapine i osam njenih suradnika i suradnica te drugih 150 osoba (u veljači 1945.).(35) Dana 30. ožujka 1945. zauzeo se kod generala Adolfa Sabljaka za pomilovanje petorice na smrt osuđenih Srba.(36) Molbu za njihovo pomilovanje uputio je i Poglavniku 2. travnja 1945.(37) Intervencija je uspjela.(38)

Ovdje želim osobito istaknuti da su njegovim zauzimanjem spašeni brojni simpatizeri i članovi Komunističke partije, kao npr. dr. Grgo Gamulin,(39) inž. Andro Mohorovičić,(40) braća Kavurić,(41) Branka Nemet (»zaručnica Židova Goldsteina«),(42) Zvonimir Borovečki,(43) Vladimir Ubl,(44) dr. Alois Tavčar,(45) Antun Petrović,(46) Ivan Pandžić(47) i mnogi drugi.(48)

On je kršćanski značaj iskazao i u zbrinjavanju ratne siročadi, osobito djece iz logora u Jasenovcu, koju je putem »Karitasa« omogućio smjestiti po obiteljima, katoličkim ustanovama ili u četiri doma u Jastrebarskom. Nadbiskup Stepinac je svakodnevno primao pisma iz Dalmacije, Primorja i drugih pasivnih krajeva o tamošnjim teškim prehrambenim prilikama, a osobito o teškom stanju ljudi na otocima. Narod se obraćao »dobrom Natpastiru i tražio žurnu pomoć«.(49)

Suživljujući se s tragedijama i bijedom koje su kao posljedice rata u neimaštinu zavile gotovo sve pučanstvo, uputio je u rujnu 1942. svećenicima okružnicu s vapajem sljedećeg sadržaja: »Mnoga su naša sela od bezdušnika popaljena, mnogo je onih, koji su morali ostaviti svoje kuće i kućišta pa se skloniti, da spase goli život. Mnogo ima udovica sa siročadi, mnogo djece bez roditelja. Gladne nahraniti, beskućnike na stan primiti, gole zaodjenuti, bilo je i jest jedno od prvih, najvećih i Bogu najugodnijih djela milosrđa.«(50)

O pomoći koju je pružao ugroženim ljudima on sâm je posvjedočio ovim riječima: »Ja kažem ovo, kad se prilike srede i smire, kad se budu mogli publicirati svi dokumenti, kad se budu mogli isti u miru raditi i izraditi, kad svi faktori mogu slobodno da kažu svoju riječ, bez ikakvog straha, potpuno slobodno u svjetlu čiste istine, sa političkog i moralnog stanovišta, ne će se naći ni jedan čovjek koji bi upro prst na zagrebačkog nadbiskupa«.(51)

2.2. Odvažan u zastupanju ljudskih prava

Nadbiskup Stepinac bijaše neustrašiv u obrani ljudskih prava. Osobito je bio hrabar u osudi rasnih zakona koji su se primjenjivali u Kraljevini Jugoslaviji i NDH. Ti su zakoni, po odredbi nacističke ideologije, stavljali izvan zakona građane pripadnike židovskog naroda.

U propovijedi koju je održao u zagrebačkoj katedrali 14. ožujka 1943. javno je osudio nacističku ideologiju,(52) baš kao i na završetku pokorničke procesije u Zagrebu, 31. listopada 1943. Evo njegovih riječi: »Katolička crkva ne pozna rasa, koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. (...). Katolička crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom«.(53)

Predočujući nadbiskupovu hrabrost u zastupanju ljudskih prava, izravno u osudi rasnih progona, njemački vojni predstavnik u Zagrebu, Edmond Glaise von Horstenau, ustvrdio je: »Kad bi jedan biskup u Njemačkoj tako govorio, s propovjedaonice živ ne bi sišao«.(54)

2.3. Pravedan u zastupanju slobode hrvatskog naroda

Predviđajući strahotne događaje kad komunisti nakon rata dođu na vlast, nadbiskup je upozoravao na zle posljedice osvete te ideološku mržnju prema religiji, osobito prema Katoličkoj crkvi. Naime, hrvatski narod je želio imati svoju državu. Nadbiskup Stepinac je na temelju međunarodnoga prava zastupao pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu. Jugoslavenski i hrvatski komunisti bili su protiv nacionalnih država i težili su stvaranju jugoslavenske države u najtješnjoj vezi sa Sovjetskim Savezom i njegovim vođom Josifom Visaoronovičem Staljinom.

U srpnju 1944. godine nadbiskup je apostrofirao partizanski pokret koji se pod komunističkim vodstvom borio protiv hrvatske države, a za Jugoslaviju, ovim riječima: »Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom što hrvatski narod svom snagom svojega bića teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi zločinci bili i svi drugi narodi, koji nose u srcu isto tako nepokolebljivu težnju za slobodom i samostalnošću. Da se Hrvati neće nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja«.(55)

Ove nadbiskupove riječi moraju se uzeti u cjelini njegova stava prema državi, narodu i političkim strankama. On jest za hrvatsku državu, ali ne državu određenu ideologijom ili vezivanjem uz političke grupacije. Za njega je narod nositelj državnog suvereniteta. Zato on nije zastupao i branio NDH, nego pravo hrvatskog naroda na slobodu i samostalnost kakvu želi svaki slobodan čovjek i narodna zajednica. Imao je proročku viziju u prokazivanju Titovih prikrivenih namjera, koji je izjavama pred Saveznicima i propagandom među stanovništvom tvrdio kako »nametanje komunističkog režima u Jugoslaviji ne pripada našim namjerama«,(56) a u praksi je ostao dosljedan svojem planu da će »u razvoju socijalizma ostati neumoljivi, dosljedni, onako kako smo to naučili od Lenjina i Staljina«.(57)

Navješćujući mir i zastupajući prava hrvatskog naroda na samobitnost, posluživši se riječima pape Pija XII., u propovijedi održanoj prigodom svršetka uskrsnih predavanja sveučilišnoj mladeži, u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, 18. ožujka 1945., dakle, prije dolaska komunista na vlast, nadbiskup reče: »Temeljni zahtjev pravednog i časnog mira jest osiguranje prava na život i nezavisnost svih naroda, velikih i malih, jakih i slabih. Volja za životom jednoga ne smije biti smrtna osuda drugoga naroda. I kad se ova jednakost prava razara ili vrijeđa ili ugrožava, pravni poredak zahtijeva da se opet uspostavi, a mjeru joj i opseg nema određivati mač ili samovolja, nego norme prava i uzajamne jednakosti«.(58)

Komunistički radio Beograd je nadbiskupa Stepinca zbog ovih riječi po drugi put proglasio »ratnim zločincem«.(59) Možda i zbog pritiska iz Beograda, hrvatski su komunisti bili sluge protunarodnih interesa, zanemarili su i hrvatsku državnost i njenu samostalnost. Značajno je, premda se drugi danas nezasluženo hvale, da je u to teško poslijeratno doba jedini zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac branio pravo hrvatskog naroda na njegovu samostojnost. Činio je to kao hrvatski domoljub, što je etička i kršćanska dužnost, a činio je i iz uvjerenja da je »ljubav k svome narodu utemeljena u naravnom zakonu« te da su »ljubav k narodu svome i ljubav prema vjeri dvije rođene sestrice, koje imaju istog Oca – Boga«.(60)

3. U komunističkoj diktaturi

Početkom godine 1945. vidjelo se da s napredovanjem Saveznika rat ide završetku. Završne ratne operacije donosile su i nova rješenja za narode, ali i Crkvu u njima. Tako je bilo i s Katoličkom crkvom. Nadbiskup Stepinac je apelirao na Saveznike i partizane da poštuju volju hrvatskog naroda na državnu samostojnost i slobodu vjeroispovijesti.

Naime, slomom Nezavisne Države Hrvatske i nastupom Federativne Države Jugoslavije za Katoličku crkvu su došle nove kušnje: otvoreni progon vjere, u kojem su prepoznatljiva četiri stadija: 1. Uspostava razlike između religije i Crkve, pri čemu se uzimalo u obranu pravo na vjeroispovijest dok se Crkvu i kler predstavljalo kao one koji zlorabe religiju; 2. Otimanje Crkvi sredstava za vlastito uzdržavanje i mogućnost obnove svojih crkava i zgrada; 3. Vršenje pritiska na savjest vjernika, isključujući utjecaj religije na život i udaljujući vjersku pouku iz škole, uvodeći nekršćanski brak i širenjem »slobodne ljubavi«, razuzdanosti; 4. Otvorena borbu protiv religije ateističkom propagandom.(61) Jugoslavenski su komunisti uspostavili vlast po uzoru na Staljinovu u SSSR-u.(62)

Može se ustvrditi kako se u povijesti rijetko susreće činjenica da uspostavi nove vlasti prethodi takvo krvoproliće kao u Jugoslaviji, gdje je od petnaest i pol milijuna stanovnika njih oko milijun postalo žrtvama ratnih orgijanja. Glavne žrtve njihove represije u nekim su područjima bili civili, većinom žene, djeca i starci. U to je doba u zatvorima i logorima, bez suda i stvarne optužbe, držano više od 300 katoličkih svećenika, od kojih su neki u zatvorima i umrli, a mnogi životno klonuli. Taj bezobzirni pogrom, nastavljen i nakon rata, imao je za rezultat takvo »čišćenje«, da u trenutku »oslobođenja« u zemlji ne bude mnogo političkih protivnika. Stoga je Tito poradio na njihovu što bržem eliminiranju.(63) Uostalom, Tito je na popisu zločinaca u 20. stoljeću svrstan na 10. mjesto, okrivljen za 1.172.000 žrtava.(64)

O tome svjedoče progoni i ubijanja biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, te zauzetijih vjernika; zaplijenjene su crkvene tiskare i ukinut katolički tisak; ukinuti su i od vojske ili državnih ustanova zaposjednuti crkveni instituti, škole, bolnice; izbačeni su križevi iz školskih učionica, sudnica i bolnica, laiciziran kršćanski brak, postupno ukidan vjeronauk u školama, otuđivana crkvena imovina, preoravana i uništavana groblja; neizvjesna je bila sudbina stotina tisuća zavojačenih hrvatskih mladića i nakon rata uhićenih građana; vjeru se držalo »opijumom« naroda koji je trebalo iskorijeniti, a Katoličku crkvu tretiralo se kao neprijateljicu naroda, »eksponenta« Vatikana, protivnicu južnoslavenskih naroda, te se tražilo njezino osamostaljenje u Jugoslaviji, odcjepljenjem od Rima.

3.1. Komunisti utvrdili neporočnost nadbiskupa Stepinca

Budući da je nadbiskup Stepinac imao velik ugled u narodu i bijaše omiljen zbog jasnih načela te pravedna i milostiva srca prema ljudima, Titov mu je režim želio odmah u početku presuditi. Teško je povjerovati da bi Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova toga režima, već 17. svibnja 1945. samostalno donio odluku da se eliminira nadbiskupa Stepinca. On je, naime, u tu svrhu proslijedio brzojav Ivanu Krajačiću, ministru unutarnjih poslova Federalne Hrvatske. Svoj plan prikrio je lažnom optužbom da je nadbiskup »surađivao s nacističkom politikom Nijemaca u Drugom svjetskom ratu i protunarodnom djelovanju nakon rata«.(65)

Nadbiskup je već 17. svibnja 1945. uhićen i dva tjedna držan u strogom pritvoru i ispitivan. Drug Stjepan Biber, koji je s drugim suradnicima ispitivao nadbiskupa, zaključio je svoje izvješće 28. svibnja 1945. riječima: »Istraga protiv Stepinca nije urodila onim rezultatima koji bi ga mogli kompromitirati u onoj mjeri da bi ga se moglo eliminirati kao izrazitog ustaškog saradnika«. Dapače, na tom se ispitivanju utvrdilo da je nadbiskup pomagao Srbe, Židove i spašavao djecu stradalih Srba i komunista.(66)

Ali da se postigne cilj nadbiskupove eliminacije, drug Biber je predložio da se »udbaška« mreža ubaci među kler, jer »uspješna borba protiv klera zavisi od naše mreže u njihovim redovima. Za stvaranje mreže u redovima klera u ovom času najpotrebnija su lica koja su poznata kao ustaše ili njihovi simpatizeri«.(67) Tu su početci montiranja sudskog procesa nadbiskupu Stepincu. Kako mu se nije mogla dokazati krivnja po ustaljenom pravilu komunističkih metoda, optužilo ga se »kao neposrednog učesnika, podstrekača i pomagača terorističke organizacije koja je usmjerena protiv naroda i države«.(68)

Nakon što je nadbiskup Stepinac pušten iz kućnog pritvora sastao se s Josipom Brozom Titom. Bilo je to 4. lipnja 1945. Diktator je taj razgovor želio iskoristiti za pridobivanje nadbiskupa Stepinca za stvaranje nacionalne Crkve odvojene od Rima i da Crkva sekundira komunističkom režimu. Nadbiskup je taj prijedlog odlučno odbio, istaknuvši da nova vlast o statusu Katoličke crkve u Jugoslaviji povede izravne razgovore sa Svetom Stolicom. No, zauzvrat, slijedio je otvoreni progon protiv njega i Katoličke crkve.(69)

Dakle, nadbiskup Stepinac nije bio nikakav »ratni zločinac«, niti »neprijatelj naroda«, bandit. On je smetao komunističkim vlastima zato što je bio vjeran predvodnik Katoličke crkve u Hrvata, radi svoje privrženosti Rimskom biskupu, jer je pomrsio njihove račune u stvaranju »nacionalne crkve« i njena podjarmljivanja režimu.

3.2. Bleiburška tragedija

Govor o komunističkim, odnosno partizanskim žrtvama, ne uzima u obzir samo zločine koji su počinjeni za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, nego i one nakon 8. svibnja 1945. kad je rat završio, a vlast preuzeo komunistički režim. Naime, tada se dogodio pomor više od 200.000 vojnika i civila, žena, staraca i djece koji su se pred strahovladom Titovih partizana i jedinica Crvene armije povlačili prema Austriji. Nakon što su vojnici dobrovoljno odložili naoružanje, britanska ih je vojska na prijevaru izručila partizanima. Ti su ih ubijali, bacali u rovove, a dio zarobljenika svrstavali u kolone, pa ih na Križnom putu, žedne, gladne i bosonoge vrijeđali dok su prolazili od sjevera do juga Jugoslavije.

Tom bleiburškom tragedijom izvršen je genocid nad hrvatskim narodom, i to Titovom naredbom: »Pobiti ih!«(70) Njihov je završetak to »žalosniji i tragičniji« pri spoznaji da je te zločine počinila nova »jugoslavenska vlast nad vlastitim građanima«, a posljedice tih zlodjela uvećala je šutnja kojom su donedavna morali biti prikriveni. Naime, žrtvama je bilo oduzeto pravo na grob. Tko te zločince može osloboditi krivnje i prikrivati? Zar masovni zločini nad stotinama tisuća pobijenih, od Macelja u Hrvatskom zagorju do Dakse pokraj Dubrovnika, gdje su poubijani svećenici i dubrovčka inteligencija?(71)

Znakovito je da je samo u gradu Zagrebu, koji je proglašen slobodnim i otvorenim gradom, i njegovoj okolici ubijeno više od 65.000 građana. Naime, po ulasku partizana u Zagreb uslijedilo je »čišćenje« bolnica od teških vojnih ranjenika i ostalih bolesnika, koji su na kamionima odvezeni u Jazovku, u Fučkarov jarek na Mirogoju – današnji Krematorij, u Dotrščinu i druga mjesta, a tisuće osoba poubijali su i bacili u jamu Jazovku, u Šljunčari kod Zaprešića, Otoku, Kerestincu, Laduču, Sakomanima (stratišta Šumbar, Raščak, Repišće, Ravnice i »Sakomani«), Podsusedu, Prečkom, Samoboru, Ponikvama, na Dotrščini, u Gornjem Vrapču, Kustošiji, Jelenovcu, Cvjetnom naselju, Ravnicama kod Maksimira, kod potoka Blizneca na sjevernoj strani Šumarskog fakulteta, na Gornjoj Dubravi, u »Črbekovim šumama« kod Granešine, na stratištu Granovec-Oporovec, u Jankomiru, »Stražniku« (Samobor), u stratištu »Fučkarov crleni jarek«, u Mikulićima i drugdje.(72) Na žalost, krik ubijenih još nije ušutkao one koji s visokih političkih funkcija u RH »plaču« što se svečano ne slavi ulazak partizana u svibnju 1945. u »oslobođeni« Zagreb.

Nadbiskup Stepinac je o tim strahotama 21. srpnja 1945. napisao pismo dr. Vladimiru Bakariću, u kojem je prosvjedovao protiv nečovječnog postupanja prema nedužnima i gaženja osnovnih ljudskih prava: »Rodbina justificiranih nema prava da znade gdje se nalaze grobovi njihovih roditelja i braće i muževa. Poznato je da su rimski zakoni dopuštali pokop justificiranog. Nakon što je izvršena smrtna kazna ‘pravdi je zadovoljeno’, pa nema ni jednog opravdanog razloga da se mrtvo tijelo kršćanina dostojno ne pokopa. Mjesto toga danas se justificira na nepoznatim mjestima. Mrtva tjelesa bacaju se u zajedničku grabu, i nitko od rodbine ne može znati gdje su grobovi njihovih dragih (...).

Konačno, nameće se pitanje, gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih časnika i stotine tisuća hrvatskih vojnika, koji su u najboljoj vjeri i potpunom predanju da služe hrvatskomu narodu vršili svoje vojničke dužnosti. Po etičkim i pozitivnim načelima o ratovanju nijedan od njih ne bi smio biti predveden nikakvoj kazni osim onih, koji su prekršili međunarodne principe ratovanja i možda nepravedno napadali mirovno pučanstvo, koje uopće nije sudjelovalo u ratnim operacijama. Neće biti možda suvišno da se u obranu ovih hrvatskih časnika i vojnika naglasi i to da su oni svoju borbu smatrali kao obrambenu borbu protiv svih onih nepravdi, koje su i po priznanju predstavnika NOP’ počinjali šovinistički režimi predratne Jugoslavije«.(73)

Svoj stav prosvjeda protiv ubojstava pojedinačnih i u masama nadbiskup Stepinac iznio je i na montiranom sudskom postupku u rujnu i listopadu 1946. Reče: »Ja neću govoriti o klanjima koja se stalno nama imputiraju, ali bilo bi mnogo toga za ispitati i na drugoj strani, odakle silna grobišta širom cijele naše domovine i da li su to samo ustaška klanja ili hrvatskih domobrana«.(74)

Na žalost, do dana današnjega nije se dogodilo stvarno razotkrivanje, »razgrađivanje titoističkog tabua šutnje o mrtvima«, a u Republici Hrvatskoj ga sprječavaju, naizmjence, i zakonodavna i izvršna vlast.

O tom najvećem pokolju po završetku Drugoga svjetskog rata u Europi akademik Dubravko Jelčić veli: »Bleiburškom operacijom komunistički antifašizam u Jugoslaviji pokazao je svoje pravo, krvavo lice i svoju totalitarističku narav. Bleiburg nije bio obračun komunista s ustašama, obračun ‘antifašista’ s ‘fašistima’, nego obračun velikosrpskog jugoslavenstva s hrvatstvom. Mnogi hrvatski komunisti to dugo nisu uvidjeli, zaslijepljeni antifašističkom maskom i frazeologijom, kojom se velikosrpstvo uvelike služilo; a oni koji to ne uviđaju ni danas, ne bi se smjeli dičiti svojom političkom pameću, a još manje bi smjeli pripisivati sebi neke zasluge za Hrvatsku i hrvatstvo«.(75)

3.3. Smaknuća nevinih pod izlikom »ratnih zločina«

Budući da su tijekom rata partizani učinili zločine zbog kojih su u narodu zavladali strah i neizvjesnost, biskupi su s biskupskih konferencija održanih u Zagrebu 24. ožujka 1945. uputili poslanicu u kojoj su prozvali i partizane koji, pod izlikom »ratnih zločina«, idu za smaknućem tolikih nevinih ljudi, svećenika, redovnika i redovnica, poznatih i uglednih katoličkih muževa i žena, povezujući njihova imena uz pokolje o kojima nisu ni znali. »Njihova mučenička smrt«, istaknuli su, »trajna je optužba onih koji su umorstva i ubojstva učinili sredstvom širenja svojih ideja. Optužbe radi ‘ratnih zločina’ samo su«, upozorili su biskupi, »izlika i sredstvo za istrebljenje onih ljudi koji su po računu komunizma zapreka ostvarivanju njegova stranačkog programa.«(76)

Biskupi su zbog optužaba da je Katolička crkva u službi neprijatelja hrvatskog naroda istaknuli i ovu činjenicu: »Povijest svjedoči da hrvatski narod kroz cijelu svoju tisuću tristogodišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srca želi svakom drugom narodu«.

Spomenutu poslanicu završili su riječima: »Znamo da danas krvare tisuće hrvatskih srdaca. Pa ipak moramo doviknuti danas svim tim ranjenim srcima: Tko želi biti učenik Kristov, taj se mora ravnati Njegovim duhom. A duh Njegov progovara kroz prava ljudska srca, isto što je rekao na križu svojim neprijateljima: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!’«(77)

Poteškoće i onemogućavanje djelovanja Katoličke crkve nadbiskup Stepinac je, zajedno s drugim biskupima, objavio u »Pastirskom pismu« s Biskupskih konferencija 20. rujna 1945. Biskupi su se najprije izjasnili da priznaju novu vlast, a potom nabrojili poteškoće kojima je onemogućena redovita djelatnost Crkve. Ta je djelatnost uslijed bezbožne propagande dodatno opterećena. Iznijeli su da su ubijena 243 svećenika,(78) da ih je 169 u zatvoru, a 89 nestalih. Spomenuli su ubojstva i časnih sestara te spomenuli žrtve rata, ali i žrtve koje su nevine stradale poslije rata na prijekim i vojnim sudovima. Pismo su zaključili ovim riječima: »I kad sve to iznosimo pred vas, predragi vjernici, mi to ne činimo u želji da izazivamo borbu s novom državnom vlašću. Mi te borbe ne tražimo niti smo je tražili. (...) Mi smo uz svoj narod i čuvamo njegove najdragocjenije vrednote, njegovu nerazorivu djedovsku baštinu: njegovu vjeru, njegovo poštenje i njegove želje, da živi slobodan na svome, u slozi i ljubavi sa svim državljanima ove države bez razlike na vjeru i narodnost.

Zato tražimo, i od toga nikada i ni pod kojim uvjetima odustati nećemo: tražimo punu slobodu katoličke štampe, punu slobodu katoličkih škola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima nižih i srednjih škola, potpunu slobodu katoličkog udruživanja, slobodu katoličke karitativne djelatnosti, potpunu slobodu ljudske ličnosti i njezinih neotuđivih prava, puno poštivanje kršćanskoga braka, vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija. Samo pod tim uvjetima moći će se srediti prilike u našoj državi i ostvariti trajan unutrašnji mir«.(79)

3.4. Sustavan progon

Partizani i suradnici partijskih tajnih službi, osobito OZNE,(80) a zatim UDBE,(81) zadojeni ideologijom Komunističke partije, ubrzo su uspostavljali protucrkveno ozračje. Promijenili su taktiku. Od odluke da se za vrijeme rata »ne negira postojanje Boga«,(82) nakon rata su opijeni dvostrukom mržnjom: protuhrvatskom i protucrkvenom, na prvo mjesto stavili borbu protiv Boga. Događalo se isto ono što su komunisti pod Staljinovim vodstvom nastojali još prije Drugoga svjetskog rata provesti u Španjolskoj: »Sektaški duh ljevičarskih snaga, koje bijahu usmjerene protiv vjerskih istina i vrijednosti i protiv onih koji su ih predstavljali, započeo je i obilježio pojedinačna i masovna pogubljenja ljudi«.(83)

Naime, sve što se odnosilo na djelovanje Katoličke crkve bilo je pod stalnom optužbom »ustaškog« usmjerenja. Tko je bio Hrvat, katolik, a nije bio član Saveza komunista, jednostavno bijaše optužen da je »ustaša«, »narodni neprijatelj«, »zločinac«. Zbog takvih optužbi su Katoličkoj crkvi onemogućene prosvjetna, karitativna, socijalna i bilo koja društvena djelatnost. Okupljanje svećenika i njihovo poučavanje školske djece i mladeži u istinama vjere držali su za »protunarodnu« i »beskorisnu« djelatnost koja »ugrožava« vlast i protivi se »socijalističkoj izgradnji zemlje«. Istodobno, dok su ustanove vlasti proklamirale zakonski osigurano načelo vjerske slobode i odvojenost Crkve i države, u praksi su se ta načela kršila ne samo općim nego i neposrednim nadzorom i miješanjem u rad crkvenih ustanova.(84)

Pripravnici za svećenički stalež bivali su pozivani u urede tajnih službi. Tu ih se podvrgavalo strahu, teroru, prijetnjama, vabilo primamljivim materijalnim dobrima ili napredovanjem ako prihvate suradnju. Koji su popustili – preodgajani su da bi poslužili kao svjedoci optužbe protiv kolega, svećenika ili biskupa. Jedan od svjedoka takvih postupaka svjedoči: »Najprije su njima na glavu natovarili sva zlodjela i zaprijetili teškim kaznama. Zatim su im predočili kako oni možda i nisu takvi, jer u sjemeništu ima i gorih, samo ih trebaju imenovati, reći što sve znaju o njima, a potom su im sugerirali imena tih koji su gori od njih (...) Obećali su da će njima oprostiti krivnju, omogućiti im školovanje na nekom drugom učilištu uz državni stipendij i sve moguće pogodnosti, samo trebaju reći sve što znaju o negativnom djelovanju svojih kolega i odgajatelja, odnosno poglavara«.(85)

Osim toga, Katolička crkva je postala žrtva izravnog progona i kolateralna žrtva unutar partijskih čistki. Naime, nakon što je Staljin godine 1948. bio odlučio provesti tripartitnu podjelu vlasti na Balkanu između partijskih vođa u Jugoslaviji, Bugarskoj i Albaniji, Tito se distancirao vojno, ali ne ideološki. Na osudu »jugoslavenske izdaje« i na zbiljske prijetnje invazije sovjetskih vojnih postrojbi tadašnja vlast u Beogradu reagirala je »izoliranjem« svih članova partije koji su ostali vjerni Moskvi – zvanih informbirovcima(86) – te svih onih koji su podržali rezoluciju Kominforma iz lipnja 1948. godine.(87) Među tim žrtvama, u pooštrenim okolnostima, čamili su i brojni katolički svećenici. Ne radi duhovne pomoći zatvorenicima, već lažno osuđeni, odvojeni su od vjerničkog naroda i službe, te dovedeni na prisilni rad i ponižavanja.

4. Nadbiskup žrtva komunističke represije

U neprijateljskom raspoloženju prema Crkvi režim je nastojao čim prije ukloniti nadbiskupa Stepinca i onemogućiti ga u bilo kakvom utjecaju na biskupe, svećenike i narod.

Prema nadbiskupovu vlastitom očitovanju predstavnici Partije isplanirali su i izvršili tvorni napadaj na njega 4. studenoga 1945. godine s nakanom da ga ubiju. Predsjednik Tito je prosvjede organizirane protiv nadbiskupa Stepinca, Crkve i pastirskog pisma opravdavao gnjevom naroda da Crkva ima »potpuno materijalističku platformu u svojoj akciji protiv nove Jugoslavije« i da je »agrarna reforma jako pogodila ekonomske pozicije biskupa, koji već vjekovima raspolažu ogromnim imanjima (...). Zato oni pokušavaju da upotrijebe provokatorska i izdajnička sredstva protiv agrarne reforme, jedne od demokratskih osnova naše zemlje«.(88)

4.1. Nadbiskup Stepinac na »narodnom sudu«

Onemogućen potom kretati se izvan Zagreba i u opasnosti za svoj život, nadbiskup Stepinac je odlučio ne ići izvan Zagreba i na minimum svesti pastoralne pohode u samome gradu. To je obrazložio u pismu svećenicima 7. studenoga 1945. godine: »S velikom boli u duši moram Vam saopćiti, da mi je zasada nemoguće osobno vršiti nadpastirsku službu u nadbiskupiji izvan Zagreba nakon napadaja na mene i moju pratnju u Zaprešiću 4. studenoga o. g. (...) Iako sam dakle zasada prisiljen da obustavim svoje uobičajene pastirske pohode po nadbiskupiji, ja ću ipak i dalje ostajući na svom mjestu braniti nauku Božju i prava svete Crkve, pa i uz cijenu vlastitoga života. Svi se pak mi dnevno usrdno molimo Gospodinu, da stiša strasti i da dade hrvatskomu narodu, kao što i čitavom svijetu, što prije svoj sveti mir«.(89)

Činjenica je da je nadbiskup Stepinac priznavao komunističku vlast, ali se nije priklonio bezbožnoj ideologiji niti režimu koji je njome bio nadahnut. Zbog toga je vlast aktualizirala Biberov prijedlog od 28. svibnja 1945. godine i pod maskom pravde pripremila i montirala politički sudski postupak. U taj postupak, u tu partijsku »mrežu«, uključila je svećenike, redovnike i političke djelatnike u NDH te čitav niz špijuna i djelatnika tajne policije. Nadbiskup je uhićen 18. rujna 1946. godine i nakon istražnog postupka dana 30. rujna podvrgnut sudskoj raspravi. Za postignuće svoga infamnog cilja, Sud je isključio velik dio dokumenata koji su svjedočili o nadbiskupovoj nedužnosti, prihvatio pojedine dokumente koji su bili falsificirani, dopustio dovesti svjedoke koji nadbiskupa nisu poznavali niti su bili s područja Zagrebačke nadbiskupije, a neki su svjedoci u prilog optužnice, koju je zastupao javni tužitelj Jakov Blažević, pred izlazak na pozornicu bili poučavani što će govoriti i protiv koga.

Dr. Ivo Politeo, branitelj nadbiskupa Stepinca po službenoj dužnosti, u svom je govoru u obranu nadbiskupa Stepinca, 8. listopada 1946., ustvrdio: »Oni isti koji se sada smiju, ako su tada bili u Zagrebu, šutjeli su, prolazili mirno i bez prosvjeda na ulici mimo okupatorskih vojnika i ustaša i – da se poslužim riječima druga predsjednika suda – držali figu u džepu. Ali tko nije šutio, tko je javno prosvjedovao – bio je nadbiskup Stepinac! Htio bih vidjeti onoga, tko je na okupiranom području – ne izvan ovoga! – neposredno pred okupatorom i pred ustaškom vlasti onako otvoreno, energično i često prosvjedovao protiv svih nasilja okupatora i ustaša! Neka se, dakle, danas ne hvale i ne podsmjehuju onome, koji se na djelu pokazao daleko junačkijim od njih!«(90)

U svom govoru na sudu Stepinac je ponovo branio stavove iz svojih poslanica i okružnica rekavši: »Meni se dakle imputira u veliko krivnja da sam stupio u vezu s novim vlastima(91) pa čak primio vojni vikarijat, koji mi je naložen od Svete Stolice. Ja mislim, meni je i gospodin predsjednik nabacio, da je vrapcima bilo na krovu poznato da ja nisam nikada bio persona grata(92) ustaškog pokreta, niti ustaša, niti ikada položio prisegu Paveliću, kao što vaši činovnici koji danas ovdje služe. Ne, ja bih bio gospodo obična ništarija, kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bih služio svojem narodu u vrijeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji. (...) Kad upirete prst na moju poslanicu i Episkopat, na moje propovijedi – tu je zadnja veza svega – naglasio sam u njima moralne principe i moralna prava. Ako svaki narod na svijetu ima prava da upravlja svojom sudbinom, onda nitko ne može to pravo osporiti hrvatskom narodu. To je cijeli ponor te vaše optužbe. To je moj odgovor na čitavu tu pripovijest.«(93)

Pobijajući potom zlonamjerna podmetanja, nadbiskup je ukazao na činjenice otvorenoga progona Crkve, i poput starodrevnih mučenika, prozrevši lažne optužbe sudske vlasti, hrabro ispovjedio vjeru ovim riječima: »U školskim udžbenicima službeno tvrdite, protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, svaki dan i svaki čas, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao. (...) Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe. Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? Kako vi zamišljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd! Za Majku Božju kaže se u knjigama da je bila bludnica. A znadete li, da je Majka Božja i za pravoslavne i za katolike najsvetiji pojam?!«(94)

4.2. Presuda »u ime naroda« raskrinkana pred sudom povijesti

Dok je u sudskoj dvorani nahuškana publika izvikivala uvrede protiv nadbiskupa, izvan dvorane, po gradovima, trgovištima i selima diljem Hrvatske, drugi se narod, neusporedivo brojniji od onoga u dvorani, dičio svojim nadbiskupom i usprkos policijskim mjerama punio crkve, moleći se tiho i usrdno za svoga nadpastira. Nitko tko se u to vrijeme nalazio u Zagrebu neće zaboraviti ono mnoštvo ljudi svakog staleža i svake dobi koje je tih dana u šutnji ispunjavalo zagrebačke crkve. U logoru u Staroj Gradiški su za vrijeme sudskog postupka logoraši, ne samo svećenici nego i ostali, obavljali devetnice za nadbiskupa da ne bi bio osuđen na smrt.

Po nalogu režima Sud je 11. listopada 1946. nadbiskupa Stepinca osudio na »kaznu lišenja slobode s prisilnom radom u trajanju od 16. godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina«.(95) Dana 18. listopada 1945. nadbiskup je prebačen u zatvor u Lepoglavi. Odatle je 5. prosinca 1951. premješten na izdržavanje kazne u župnu kuću u Krašiću. Bio je već narušena zdravlja i s naznakama smrtonosne bolesti. Bilo mu je zabranjeno kretanje izvan granica župe i svi čini biskupske službe. Boravio je pod budnom policijskom stražom koja ga je u stopu pratila i za vrijeme šetnje i liturgijskih čina izvan župne crkve.

Dana 31. srpnja 1952., osvrćući se na presudu kojom je nepravedno osuđen 1946. godine, nadbiskup Stepinac je posvjedočio: »Proglasili me zločincem. Ali, na Božjem sudu vidjet će se, da imena ratnih zločinaca drugačije glase, nego na ‘narodnim sudovima’«.(96) To je 8. rujna 1953. pojasnio riječima: »I mene su kao i Krista osudili ‘u ime naroda’, ali glavno da nisam osuđen u ime Presvetog Trojstva za izdaju Crkve«.(97)

Zbog njegove junačke vjernosti Crkvi papa Pio XII. učinio je nadbiskupa Stepinca kardinalom 12. siječnja 1953. godine. Premda mu je vlast onemogućila da se ogrne kardinalskim grimizom, nije mogla spriječiti njegov rast u ljubavi prema dragome Bogu.

A kad se 16. travnja 1954. prisjetio sudskog postupka, nadbiskup-kardinal(98) reče: »Ni amnestiju ne priznajem ni pod koju cijenu i ne primam. Tražim poništenje presude. Sada ću otvoreno izjaviti po prvi puta, da su falsificirali dokumente, samo da me lažno sude. Vidio sam to već na procesu, kad su mi servirali te falsifikate. Odmah sam shvatio, da su to podvale, ali sam šutio. Mislio sam: doći će dan i za to. Sada više neću šutjeti. Ne priznam njihovog sudovanja, jer je to najveća sramota dvadesetog vijeka«.(99)

To će potvrditi Hrvatski sabor 14. veljače 1992. Deklaracijom o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, ovim riječima: »Na montiranom političkom sudskom procesu nevino je osuđen stoga što je odbio, po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana, sa dalekosežnim ciljem uništenja Katoličke crkve kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda. Osuđen je stoga što je djelovao protiv nasilja i zločina komunističke vlasti, isto kao što je djelovao u vihoru i okrutnostima Drugoga svjetskog rata, u zaštitu progonjenih, neovisno o njihovom narodnosnom podrijetlu, ili vjerskom svjetonazoru. Iako hrvatski narod i Katolička crkva nikada nisu priznali osudu nadbiskupa Stepinca, hrvatski Sabor kao najviše predstavničko tijelo Hrvatske izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi kardinala Stepinca ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvredu hrvatskom narodu«.(100)

4.3. Žrtva u očuvanju crkvenog jedinstva

Tijekom 1948. i 1949. godine režim je otpočeo otvorenom borbom protiv jedinstva Crkve, povezanosti svećenika s biskupima i Svetom Stolicom osnivanjem Svećeničkog staleškog udruženja pod imenom Svetih Ćirila i Metoda (CMD).(101) Počelo je to nakon razgovora Tita sa skupinom slovenskih »domoljubnih« svećenika u Beogradu 25. studenoga 1949., koji im je izravno rekao: »Kao što smo se mi odvojili od Moskve, zašto se ne biste i vi odcijepili od Rima?«(102) Tom smicalicom se nastojalo podijeliti Crkvu iznutra. Predstavnici tajne policije dolazili su u samostane, kaptole i župne dvorove i pokušavali pristupiti onim svećenicima koji su bili na nekim višim položajima ili su uživali ugled kod vanjskih političara ili crkvenih dostojanstvenika. Smatrali su da će najlakše razbiti jedinstvo Crkve osnivanjem CMD-a. Ponašanje najvećeg dijela svećenika blistava je stranica povijesti Katoličke crkve u komunističkom režimu, ali i jedna demistifikacija zla koje se iz komunističke mržnje obrušilo na Crkvu. Doušnici su jedne svećenike hvalili, da bi se druge moglo napadati, zapostavljati i zlostavljati.

Dr. Kožul pripominje da su »pojedinci bili primorani svjedočiti po uputama Udbe. Drugi su strahovali reći istinu, jer ih je čekala odgovornost. Mnogi odvjetnici nisu htjeli ili su se bojali braniti svećenike. Mnogi svećenici bili su uhićeni na brzinu, osuđivani i na visoke zatvorske kazne bez prave optužbe, a pogotovo bez obrane. Mnogi su godinama ležali u tamnici, a da im nikad nije izrečena presuda. Posebice im je bio težak istražni zatvor. U njemu su znali trunuti mjesecima, neki godinama, po samicama, tjelesno zlostavljani do besvijesti, okovani goli na betonu«.(103)

Biskupi su 26. travnja 1950. godine donijeli odredbu Non expedit,(104) kojom su jednodušno zabranili pristupanje klera, biskupijskog i redovničkog, u CMD. Njihov stav snažno je podupro nadbiskup Stepinac kojega je režim, narušena zdravlja, 5. prosinca 1951., iz zatvora u Lepoglavi prebacio na izdržavanje kazne u župnu kuću u Krašiću.

Čim je on saznao za djelovanje tih staleških svećeničkih udruženja i shvatio njihovu svrhu, u pismu naslovljenom Svećenik i ĆMD, njegovu je opasnost opisao ovim riječima: »Ako je, naime, cilj komunizma svijet bez Boga i Crkve i od toga ne odstupa ni za dlaku prema izjavama svojih prvaka, kao što smo vidjeli, onda je jasno kao sunce svakom čovjeku zdrave pameti da osnivanjem takvih i sličnih udruženja komunizam ni najmanje ne želi pomoći Katoličku crkvu nego pomoću tih udruženja ostvariti sigurnije i lakše svoj plan. On je osnovao u Kini takozvanu Kinesku Katoličku crkvu. U Mađarskoj je osnovao udruženje ‘Svećenika prijatelja mira’. U Jugoslaviji ĆMD kao svećeničko udruženje. U Poljskoj pod drugim imenom. U Čehoslovačkoj opet pod drugim, ali sva ta udruženja, zvala se kako mu drago, imaju samo jedan cilj: potkopati najprije disciplinu Crkve. Posvaditi takozvani niži i viši kler, zavaditi biskupe među njima, zavaditi župnike među njima, zavaditi episkopat pojedinih zemalja sa Svetom Stolicom, ubiti svaki kredit svećenika kod vjernika, kad vide da je svećenik najuže povezan s UDBOM i njezini automobili staju pred župnim uredom i on se vozika s njima i prima plaću od njih«.(105)

Za nadbiskupa je pristupanje u ĆMD značilo pristup đavolskom djelu, izdaju Crkve, uključenje u vožnju »đavolskih kola«, »Judin poljubac«, itd. Reče: »Ne vrijedi li ovdje onda da sudjeluje na sotoninu djelu svaki onaj koji se učlani u ĆMD? Nije važno koji cilj imaju pred očima svećenici, članovi udruženja, nego je važno koji cilj imaju osnivači i naredbodavci, a to je KP ili UDBA. Njihov pak cilj samo je jedan jedini, kao što smo rekli: pomoću tih udruženja zavarati na neko vrijeme vjernike, razbiti unutarnju snagu Crkve i doći tako lakše do konačnog cilja, uništenja svake vjere i Crkve, u prvom redu Katoličke crkve«.(106)

Budući su pritisci postajali još snažniji, biskupi su na konferencijama održanima u Zagrebu od 22. do 25. rujna 1952. obznanili deklaraciju o zabrani ustanovljenja i suradnje u svećeničkom udruženju riječima: »Non licet tales instituere associationes professionales cleri nec eisdem nomen dare«.(107)

Svećenici koji su ostali vjerni odredbi biskupa o čuvanju crkvenoga jedinstva i stavu nadbiskupa Stepinca bili su izvrgnuti prijetnjama, ucjenama, a najvjerniji su na montiranim sudskim postupcima osuđivani na 20, 18, 15, 14, 13, 12, 11, 6, 5, 4, 3 i 2 godine robije i prisilnoga rada u zatvorima ili na nekoliko mjeseci po kotarskim i pokrajinskim zatvorima. Najveći ih je broj pročamio u logoru u Staroj Gradiški. Talijanski franjevac o. Simplician Gomiero reče za nj da je bio »mrtvi dom hrvatskih svećenika«.(108)

U međuvremenu su proglašavani mrtvima, a u takvim su uvjerenjima umirali i svećenički roditelji. Velečasni Branko BIRT, glazbenik i pjesnik, kapelan u Visokom, uhićen je 19. veljače 1949. i osuđen na 20 godina zatvora. Punih 13 godina proveo je robijajući u Staroj Gradiški. Kad je po dolasku iz zatvora ušao u roditeljski dom, i saznao da su mu mrtvi i otac i majka, zapisao je stihove toliko značajne za mnoge svećenike utamničenike: »Majko, zar danas ti se drijema,/ Majko, zar vatre više nema!/ Majko, otvori vrata, milom sinu svom!/ Majko, ja vraćam se domu tvom!«(109)

To bolno iskustvo traje do danas, jer se nositelji komunističkog sustava i njihovi glasači »još nisu oslobodili svoje ideologije, a ni svoje mržnje«.(110) A nadbiskup Stepinac je na tu mržnju odgovorio ljubavlju i opraštanjem. Napisao je prof. Ivanu Meštroviću 2. lipnja 1959. godine: »Vi ćete razumjeti, kako je teško u tim okolnostima ljubiti krvavog i bezdušnog progonitelja. Ali mi to ipak moramo i hoćemo, jer je zapovijed Kristova. Po čemu bismo inače bili bolji od naših mučitelja? Zato često stavljam svećenicima na srce, da se ne dadu zavesti jadima i nevoljama, nego da se rado i usrdno mole za neprijatelje. Osveta ne pripada nama nego Bogu. A On neka im se osveti kao Otac, koji prima radosno natrag izgubljenog sina«.(111)

Papa Ivan Pavao II. je, imajući u vidu dvijetisućljetnu povijest Crkve, poručio je Crkvi i svijetu današnjeg doba: »Crkva prvog tisućljeća rodila se iz krvi mučenika (...). Na kraju drugog tisućljeća, Crkva je ponovo postala Crkva mučenika. Progonstva vjernika – svećenika, redovnika i laika – proizvela su veliku sjetvu mučenika na različitim stranama svijeta (...). To se svjedočanstvo ne zaboravlja (...). U našem stoljeću ponovo imamo mučenike«.(112) On je to posvjedočio pred čitavim svijetom kad je kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženikom-mučenikom, u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine.

Vrijeme je da europska i svjetska javnost konačno upoznaju i shvate da su komunistički vođe u Jugoslaviji, osobito u Hrvatskoj i Sloveniji, provodili nasilje protiv života nedužnih ljudi, ubijanih bez suda i valjane presude, protiv slobode savjesti i vjeroispovijesti, protiv osobne slobode. Te žrtve traže zadovoljštinu i poštovanje.

Zaključak

U ovome članku autor pridonosi boljem poznavanju titoističkog tabua šutnje o mrtvima koji su bili žrtve partizanske osvete i stvaranje države na jednopartijskom sustavu iz kojem je trebalo iskorijeniti religiju.

Suprotstavljajući se tom ideološkom i praktičnom progonu Katoličke crkve nadbiskup Alojzije Stepinac postao je žrtva, mučenik, paradigma za stotine tisuća nevino ubijenih hrvatskih vojnika ili civila, koji su hrabro ispovijedali katoličku vjeru i ljubav prema svome hrvatskome narodu.

Autor na temelju arhivske građe i literature o bl. Stepincu i razdoblju njegova djelovanja predočuje zle posljedice komunističke ideologije i oblike mučenja onih koji nisu prihvaćali komunistički društveni poredak. Iz analize Stepinčevih govora, pisama i postupaka autor ocjenjuje vrijednost njegova prinosa suživotu među različitim kulturama i vjerama, osobito žrtvu njegova života u očuvanju jedinstva Katoličke crkve u Jugoslaviji s Rimskim biskupom, te njegov ulog u promicanju ljudskih prava u koja pripada i rodoljublje.

Dokumenti nepobitno dokazuju Stepinčevu istinoljubivost i mudro postupanje u trenutcima kad su zakazali mnogi čimbenici javnoga života i nosioci vlasti. To se pokazalo osobito za vrijeme kad su bili ušutkani svi vapaji u obranu ljudskih života, a pronosioci komunističke vlasti trpali u zatvore i logore sve neistomišljenike te ih bez ikakvog pravnog postupka eliminirali na vojnim, narodnim i prijekim sudovima, te načinom državne uprave u kojoj su vjernici bili izvan zakona ili građani bez prava.

Literatura:

1. Miroslav AKMADŽA, »Staleško društvo svećenika Hrvatske u službi komunističkog režima«, u: Tkalčić, br. 7, Zagreb, 2003.

2. Anto BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

3. Juraj BATELJA, Živjeti iz vjere. Duhovni lik i pastirska skrb kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990.,

4. Juraj BATELJA, Euharistijska evangelizacija nadbiskupa Alojzija Stepinca, Zagreb, 2006.

5. Dian BATON, Mladi Stepinac. Pisma zaručnici, Zagreb, 2010.

6. Petar BEZINA, Progoni biskupa, svećenika i redovnika splitske metropolije i zadarske nadbiskupije 1941.-1992., Split, 2000.

7. Augustin FRANIĆ, Svećenici mučenici svjedoci komunističkog progona, Dubrovnik, 1996.

8. Josip FRANULIĆ, Skrajnje pogubna zabluda, Makarska, 1994.

9. Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, Zagreb, 2007.

10. IVAN PAVAO II., Tertio millennio adveniente.

11. Josip JURČEVIĆ, Bleiburg. Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, 2005.

12. Josip JURČEVIĆ, »Završne ratne operacije 1945.godine, povlačenje, predaja i izručenje hrvatske vojske i civila Titovim partizanima«, u: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u Posušju 13. svibnja 2009., Posušje, Široki Brijeg 2009.

13. Jure KRIŠTO, »Katolička crkva i Nezavisna država Hrvatska«, u: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u Posušju 13. svibnja 2009., Posušje, Široki Brijeg 2009.

14. Karl MARX i Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije, Zagreb, 1973.

15. Lucijan KORDIĆ, Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj, Chicago, 1988.

16. Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve zagrebačke, Zagreb, 1998.

17. Stjepan KOŽUL, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998.-2008.), Zagreb, 2008.

18. Mijo LIKOVIĆ, »Moje viđenje Riječkog slučaja, Svjedočanstva o zatvaranju riječkog sjemeništa«, u: Zvona, mjesečnik za kršćansku kulturu, br. 6, Rijeka, 1998.

19. Milan MARUŠIĆ, Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu, svibanj 1945., Zagreb, 2001.

20. Pero SIMIĆ, Tito. Fenomen stoljeća. Prva politička biografija, Zagreb, 2009.

21. Bratoljub KLAIĆ, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1979.

22. Dušan S. LAJOVIC, Med Svobodo in rdečo zvezdo, Ljubljana, 2003.

23. Naši Španci. Zbornik fotografija i dokumenata o učešću jugoslavenskih dobrovoljaca u Španskom ratu 1936-1939, Ljubljana, 1961.

24. Viktor NOVAK, Magnum crimen, Zagreb, 1948.

25. V. C. ORTI, Buio sull’altare 1931-1939: la persecuzione della Chiesa in Spagna, Roma, 1984.

26. Palme mučeništva, Ubiti in pomorjeni slovenski duhovniki, redovniki in bogoslovci in nekateri verni laiki (ur. Anton PUST, Zdravko REVEN, Božidar SLAPŠAK), Celje, 21995.

27. Rando PAŠIĆ, Zabranjeno sjećanje (prir. Frano PRCELA), Korčula, 2011.

28. J. PRCELA i S. GULDESCU, Operation Slaughterhouse, Pittsburgh, 1995.

29. I. J. PRCELA i D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust. Dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji, Zagreb, 2001.

30. Andrea RICCARDI, Il secolo del martirio – i cristiani nel novecento, Milano, 2000.

31. M. A. RIVELLI, L’arcivescovo del genocidio, Milano, 1998.

32. Ivan SUPEK, Krivovjernik na ljevici, Bristol, 1980.

33. Stipan TROGRLIĆ, Odnosi Katoličke crkve u Istri i Jugoslavenske državne vlasti 1945.-1954., Pazin, 2008.

34. Nicolas, WERTH, »Država protiv svojeg naroda. Nasilje, represija i teror u SSSR-u«, u: Stéphane COURTOIS, Nicolas WERTH, Jean-Louis PANNÉ, Andrzej PACZKOWSKI, Karel BARTOŠEK, Jean-Louis MARGOLIN, Crna knjiga komunizma, zločini, teror, represija, Zagreb, 1999.

35. Izvori:

36. ALOJZIJE STEPINAC, nadbiskup zagrebački, Propovijedi, govori, poruke (1934.–1940.), (prir. Juraj BATELJA), Zagreb, 2000.

37. Alojzije Viktor STEPINC, Pisma iz sužanjstva (1951.-1960.), (prir. Juraj BATELJA), Zagreb, 1998.

38. Copia publica trans. proc. s. virt. et mart. S. D. Aloisii Stepinac, S. R. E. Cardinalis, Roma, 1993., sv. I.－CXIV. Zbirka dokumenata prikupljenih i obra­enih u postupku proglaÜenja bla×enim kard. Alojzija Stepinca.

39. Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, (prir. Juraj BATELJA), Zagreb, 2000.

40. Dr. Alojzije STEPINAC, nadbiskup zagrebački, Dnevnik, u rukopisu, sv. I.-V., u Arhivu blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb.

41. FOWLER, A. William, (First Secretary – American Embassy, Belgrade), December, 19, 1949, Subject: NO. 419: Recent Development in the Position of the Roman Catholic Church in Yugoslavia, National Archives (The foreign service of the United States of America) – Washington.

42. Hrvatski državni arhiv u Zagrebu u CK KPH, KP-9/183; KP-11/245; KP-11/271; KP 13/358; KP-15/535; KP-19/882; KP-27/1646.; KP-166/44; KP-169/345; KP-172/634; KP 172/649; f. OZN-a, k. 7, knjiga depeša br. 3, depeša br. 124.; Sudski stup NRH 6/46.

43. Nadbiskupski i Kaptolski arhiv u Zagrebu, Karitas, Spisi 1942./43.

44. Juraj BATELJA, BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC － Svjedok Evan­elja ljubavi. Äivotopis, dokumenti i svjedoÞanstva － prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, Knjiga 1.-3., Zagreb, 2010.

45. KARDINAL STEPINAC, nadbiskup zagrebački, Propovijedi, govori, poruke (1941.–1946.), (prir. J. BATELJA i C. TOMIĆ), Zagreb, 1996.

46. Josip VRANEKOVIĆ, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, (prir. Juraj BATELJA), Zagreb, 2011.

___________________________________________

(1) Pio XII. (Eugenio Pacelli; Rim, 2.03.1876. – Castel Gandolfo, Italija, 9.10.1958.), papa od 1939.

(2) Uz Sveto pismo, njegovo redovito štivo bili su životopisi svetaca, poput Wilnijeve knjige Moderni svetac, priručnik organizirane katoličke mladeži Orlovska zlatna knjiga, zatim knjiga Tome Kempenca Nasljeduj Krista i dr. U mladenačko doba je u pismima citirao Silvija Strahimira Kranjčevića, Kepplera i dr.

(3) Usp. Nicolas, WERTH, »Država protiv svojeg naroda, Nasilje, represija i teror u SSSR-u«, u Stéphane COURTOIS, Nicolas WERTH, Jean-Louis PANNÉ, Andrzej PACZKOWSKI, Karel BARTOŠEK, Jean-Louis MARGOLIN, Crna knjiga komunizma, zločini, teror, represija (dalje: Crna knjiga komunizma), Zagreb, 1999., str. 70.)

(4) Isto, str. 111.-112.

(5) Isto, str. 114.

(6) Isto, str. 114 – 115. Te sulude ideje i zločinačke posljedice proizašle su iz Manifesta komunističke partije, koji su Karl Marx i Friedrich Engels objelodanili godine 1848. U njemu piše: »Jednom riječi, komunisti svuda pomažu svaki revolucionarni pokret protiv postojećeg društvenog i političkog poretka (...). Oni izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju što da izgube osim svojih okova. A dobit će čitav svijet.« (Josip JURČEVIĆ, Bleiburg, Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, svibanj, 2005., str. 72.; usp. Karl MARX i Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije, Zagreb, 1973.)

(7) Ivan SUPEK, Krivovjernik na ljevici, Bristol 1980., str. 152.

(8) Juraj BATELJA, Živjeti iz vjere. Duhovni lik i pastirska skrb kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990., str. 81.; usp. Dian BATON, Mladi Stepinac. Pisma zaručnici, Zagreb, 2010., str. 136.

(9) Dr. Alojzije STEPINAC, nadbiskup zagrebački, Dnevnik, u rukopisu, sv. I.-V., u Arhivu blaženoga Alojzija Stepinca (dalje: DNAS), Zagreb, Kaptol 18., sv. I., str. 22.

(10) Isto, 136.

(11) Usp. Isto, str. 140., 215., 243., 286., 307. i dr.

(12) OKRUŽNICA, O progonima katolika u Španiji, br. 130/Pr./20. rujna 1936., Katolički list, 87. (24. rujna 1936.), br. 39., str. 489. – 490.; »Međunarodne brigade u pravom smislu osnovane su na inicijativu Moskve i predstavljale su istinsku komunističku vojsku«, Stéphane COURTOIS i Jean-Louis PANNÉ, »Sjena NKVD-a nad Španjolskom«, u Crna knjiga komunizma, str. 324.

(13) OKRUŽNICA, O progonima katolika u Španiji, str. 490.

(14) Isto.

(15) Isto.

(16) Saopćenje s biskupskih konferencija (22.-28. listopada), bez broja/bez datuma, Katolički list, 88. (28. listopada 1937), br. 44., str. 521.

(17) Usp. Juraj BATELJA, BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC － Svjedok Evan­elja ljubavi. Äivotopis, dokumenti i svjedoÞanstva － prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, Zagreb, 2010., Knjiga 3, Dokumenti II., br. 400－691. (1944.-1998.) (dalje: BAS. Knj. 3), str. 358-363. Ivan KrajaÞiµ se u svojstvu sovjetskog obavjeÜtajca u èpanjolskoj slu×io la×nim imenom ╗Stefan VidriÞ½. Bio je prvi naÞelnik uspostavljene tajne slu×be OZNA (1944.), a nakon Drugoga svjetskog rata u komunistiÞkom re×imu bijaÜe ministar unutarnjih poslova Federalne Republike Hrvatske (i NRH). O njemu je nadbiskup Stepinac pisao nunciju Hurleyu 27. svibnja 1946., da ╗silno mrzi Crkvu, a osobito svećenike (...). U Španjolskoj (pričao je to sam ministar svom jednom prijatelju), je u građanskom ratu mnoge svećenike ubio svojom rukom. Eto takve ministre imamo u komunističkom režimu«.

(18) Titanij (Ti) je laki metal. Ime je dobio po grčkoj riječi »Titán«, po kojoj su u starogrčkoj mitologiji prozvani giganti koji su, prema priči, stupili u borbu protiv Zeusa da bi ovladali nebom, usp. Bratoljub KLAIĆ, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1979., str. 1355.; Hrvatska enciklopedija (ur. Tomislav LADAN), Zagreb, 2008., sv. 10., str. 769. Znakovito je prema kemijskom elementu ctaëúíîé (staljnoj) – čelik, u karakternom smislu »čvrst, tvrd, jak, grub, samovoljan«, dodijeljeno i ime Josifu Visarionoviču (Džugašviliju) – Staljin. O Titovom sudjelovanju u nacionalno-revolucionarnom ratu u Španjolskoj, usp. Pero SIMIĆ, Tito. Fenomen stoljeća. Prva politička biografija (dalje: SIMIĆ), Zagreb, 2009., str. 82-84.

(19) OKRUŽNICA, O euharistijskom kongresu u Budimpešti, bez broja/10. siječnja 1938., Katolički list, 89. (13. siječnja 1938.), br. 2., str. 13-15.

(20) DNAS, sv. I., str. 510. Ovu misao je nadbiskup koadjutor Stepinac izdiktirao tajniku nakon pohoda Rimu od 11. do 16. prosinca 1936. godine.

(21) »Neka moja sjećanja iz borbe s komunizmom«, BAS. Knj. 3, dok. br. 688., 613.

(22) »Propovijed nadbiskupa Stepinca na otvorenju Euharistijskog kongresa u Čazmi«, 20. srpnja 1939., u: Juraj BATELJA, Euharistijska evangelizacija nadbiskupa Alojzija Stepinca, Zagreb, 2006., str. 398.; usp. Propovijed nadbiskupa Stepinca na Teoforičkoj procesiji u Čazmi, 21. srpnja 1939., isto, str. 408. Dušan Lajovic svjedoči da su kao sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva komunisti najčešće koristili »laž i umor«, laž i smrt. Kardelj je to predočio riječima: »najprej diskvalifikacija in nato likvidacija«, usp. Dušan S. LAJOVIC, Med svobodo in rdečo zvezdo, Ljubljana, 2003., str. 55.

(23) Blagoslov koji je papa Ivan VIII. 21. svibnja 879. u bazilici sv. Petra u Rimu zazvao na zakonitog hrvatskog vladara Branimira i njegovu neovisnu državu Hrvatsku u političkom smislu značio je priznanje vladara i suverenitet države kojom upravlja.

(24) Bio je to nastavak prokušanih komunističkih metoda iz rata u Španjolskoj, gdje su oni »vodili prvu veliku bitku protiv fašizma«, usp. Naši Španci. Zbornik fotografija i dokumenata o učešću jugoslavenskih dobrovoljaca u Španskom ratu 1936-1939, Ljubljana, 1961. Nadbiskup Stepinac poznavao je spregu komunista i četnika još prije početka Drugoga svjetskog rata, jer su i jedni i drugi ubijali po hrvatskom teritoriju. Kad je ubijen svećenik Janko Vedrina, župnik u Bučici, nadbiskup je 11. kolovoza 1935. zabilježio da je to »umorstvo djelo četnika ili komunista, jer su i jedni i drugi prošle nedjelje bili ogorčeni zbog manifestacije u Glini i Bučici. Četnici su vikali u Glini, a komunisti su protiv mene izdali letke«, DNAS, sv. I., 215. O zajedničkom djelovanju četnika i komunista vidi SIMIĆ, str. 205.

(25) Usp. Josip PAVIČIĆ, »Otvoreno pismo Slavku Goldsteinu. Zatiratelji Boričevca nisu mogli biti na pravoj strani«, u prilogu Obzor (Večernji list, 6. kolovoza 2011.), str. 23.

(26) Usp. SIMIĆ, 177.

(27) Usp. Nadbiskupski i Kaptolski arhiv u Zagrebu, Karitas, Spisi 1942./43.; usp. BAS. Knj. 1, str. 172–323.

(28) Usp. BAS. Knj. 1, str. 174.; usp. Knj. 3, dok. br. 684., str. 579-580.

(29) Usp. Isto.

(30) Usp. BAS. Knj. 1, str. 255-267.

(31) Usp. BAS. Knj. 1, str. 268-297.

(32) Usp. BAS. Knj. 1, str. 298-313.

(33) Usp. BAS. Knj. 1, str. 313-323.

(34) Usp. BAS. Knj. 1, str. 220-227.

(35) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 480, str. 95–96.; dok. br. 481, str. 96–97.

(36) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 488, str. 113–114.

(37) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 489, str. 114–115.

(38) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 495, str. 122.

(39) Usp. BAS. Knj. 1, 222.; Knj. 3, dok. br. 495, str. 56, 385.

(40) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 476, str. 91–93.

(41) Usp. BAS. Knj. 1, str. 222.; Knj. 3, dok. br. 433., str. 45-46.

(42) Usp. BAS. Knj. 1, str. 221.; Knj. 3, dok. br. 413, str. 20.; dok. br. 431, str. 43-44.; dok. br. 453, str. 66.; dok. br. 456, str. 72-73.; dok. br. 610, str. 385.

(43) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 476, str. 91–93.

(44) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 478, str. 94.

(45) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 482, str. 97–98.; dok. br. 483, str. 99.

(46) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 491, str. 117.; dok. br. 492, str. 118.

(47) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 493, str. 118–121.

(48) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 476, str. 91-93.; isto, dok. br. 478, str. 94.; dok. br. 480, str. 95.; dok. br. 482, str. 97-98.; dok. br. 483, str. 99.; dok. br. 491, str. 117.; dok. br. 492, str. 118.; dok. br. 493, str. 118-121.

(49) Karitas Nadbiskupije zagrebačke, Izvješće 1942., str. 8-9.; usp. BAS. Knj. 1, str. 177.

(50) Okružnica o suradnji Caritasa Zagrebačke nadbiskupije s Ministarstvom Udružbe »Pomoć« u sakupljanju po župama hrane odjeće, obuće i raspodjeli najpotrebnijima, br. 138/Pr./bez datuma, Katolički list, 93. (1942.), br. 36., str. 421-422.

(51) Izjava nadbiskupa Stepinca tijekom drugoga dana suđenja, 1.X.1946., u Copia publica trans. proc. s. virt. et mart. S. D. Aloisii Stepinac, S. R. E. Cardinalis, Roma, 1993., sv. I.－CXIV. Zbirka dokumenata prikupljenih i obra­enih u postupku proglaÜenja bla×enim kardinala Alojzija Stepinca (dalje: CP), sv. LXX., str. 2153.

(52) KARDINAL STEPINAC, nadbiskup zagrebački, Propovijedi, govori, poruke (1941.–1946.) (dalje: PROPOVIJEDI II.), Zagreb, 1996., str. 146-149.

(53) PROPOVIJEDI II., str. 176-180. Doista su zlonamjerne tvrdnje pojedinih pisaca koji zbog političkih konstrukcija izvrću činjenice i u zlonamjernom svjetlu prikazuju djelovanje nadbiskupa Stepinca tijekom Drugoga svjetskog rata, usp. Viktor NOVAK, Magnum crimen, Zagreb, 1948.; Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, Zagreb, 2007.; M. A. RIVELLI, L’arcivescovo del genocidio, Milano, 1998. U tom vidu upitna je i lekcija Jure Krišta koji govoreći o nadbiskupu Stepincu, bez ijednog dokaza, ustvrdi: »U kriznim vremenima (...) crkveno bi vodstvo s više odlučnosti, čak drastičnosti, trebalo reagirati na pojave među vjernicima, osobito svećenicima, koje nisu u skladu s osnovnim moralnim stajalištima koje Crkva inače navješćuje«. Vidi: Jure KRIŠTO, »Katolička crkva i Nezavisna država Hrvatska«, u NDH Povijesni kontekst stvaranja i funkcioniranja, njezin slom i stradanja hrvatskoga naroda u poslijeratnim pogubljenjima u Titovoj Jugoslaviji, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga u Posušju 13. svibnja 2009., Posušje, Široki Brijeg 2009., str.91.

(54) Juraj BATELJA, Živjeti iz vjere..., str. 242.

(55) M. KNEŽEVIĆ, »Crkva i država u govorima kardinala Alojzija Stepinca«, u: Vjesnik đakovačke i srijemske biskupije, 45 (1992.), str. 10-11.,119.

(56) SIMIĆ, str. 191.

(57) Isto, str. 245. O ubijanju civila, terorističkim akcijama komunista i uništavanju društvene imovine vidi u: Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje: HDA): CK KPH, KP-9/183; KP-11/245; KP-11/271; KP 13/358; KP-15/535; KP-19/882; KP-27/1646.; KP-166/44; KP-169/345; KP-172/634; KP 172/649.

(58) PROPOVIJEDI II., str. 260.

(59) Usp. Propovijed prigodom svršetka uskrsnih konferencija sveučilištaraca i sveučilištarki, PROPOVIJEDI II., str. 259.

(60) »Propovijed prigodom 30. obljetnice pjevačkog društva ‘Zvonimir’ (Gradišćanski Hrvati)«, u katedrali 26.XI.1936., u: ALOJZIJE STEPINAC, nadbiskup zagrebački, Propovijedi, govori, poruke (1934.–1940.), (dalje: PROPOVIJEDI I.), Zagreb, 2000., str. 144–145.

(61) Usp. dokument naslovljen: »Titov režim prema katoličkom kleru! – metodi proganjanja Crkve u Hrvatskoj«, u Arhivu UDBE, CP, sv. CXVI., str. 44 –45.

(62) Andrea RICCARDI, Il secolo del martirio – i cristiani nel novecento, Milano, 2000., str. 159.

(63) Karel BARTOŠEK, »Srednja i Jugoistočna Europa«, u: Crna knjiga komunizma..., Zagreb, 1997., str. 365.; usp. SIMIĆ, str. 218-221. O tim zločinima i represiji komunističke diktature u Jugoslaviji, a osobito u Hrvatskoj, svjedoči Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj (prir. Juraj BATELJA), Zagreb, 2000. S obzirom na prikrivanje tih zločina »antifašizmom«, Carl Gustaf Ströhm je ustvrdio: »Kad, na primjer, čitam jednu izjavu na skupu starih partizana koja glasi: ‘Antifašizam je najveći civilizacijski doseg u povijesti Hrvata’ – moram priznati da me to iritira (...). Takozvani ‘antifašizam’ jugoslavenskih partizana služio je – i služi do današnjega dana – kao kamuflaža za okrutnu, nemilosrdnu komunističku diktaturu«. (u: »Antifašizam kao kamuflaža«, u Večernji list, 23. siječnja 1999., str. 34.)

(64) Njemački časopis »Bild« sastavio je sljedeću listu ratnih zločinaca: 1. Mao Ce-Tung (50 milijuna žrtava); 2. Staljin (40 milijuna); 3. Hitler (20 milijuna); 4. Čang Kaj Šek (20 milijuna); 5. Lenjin (4 milijuna); 6. Tojo Hideki (3 milijuna); 7. Pol Pot (2 milijuna); 8. Mengitsu (2 milijuna); 9. Yahya Khan (1 milijun), 10. Josip Broz Tito (1 milijun).

(65) Usp. BAS, knj. 3, dok. br. 500., str. 129-131.

(66) Cijeli tekst Biberova izvješća vidi u: BAS, knj. 3, dok. br. 505., str. 138-139.

(67) BAS. Knj. 3, dok. br. 505., str. 139.

(68) Usp. CP, sv. LXIX., str. 2004–2005.; Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje: HDA), Sudski stup NRH 6/46, str. 2004–2005.

(69) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 509, str. 143–146.

(70) SIMIĆ, str. 221-222. Jednako je i njegov najbliži suradnik Edvard Kardelj još 1. listopada 1942. naredio vođi partizanskih postrojbi na Dolenjskem, Ivanu Mačeku: »Duhovnike postreljajte! – Poubijajte svećenike!«; Palme mučeništva, Ubiti in pomorjeni slovenski duhovniki, redovniki in bogoslovci in nekateri verni laiki, ur. Anton PUST, Zdravko REVEN, Božidar SLAPŠAK, Celje, 21995., str. 10. Usp. Josip JURČEVIĆ, »Završne ratne operacije 1945.godine, povlačenje, predaja i izručenje hrvatske vojske i civila Titovim partizanima«, u: NDH Povijesni kontekst stvaranja i funkcioniranja..., str. 123-165.; I. J. PRCELA i D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust. Dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji, Zagreb, 2001.; J. PRCELA i S. GULDESCU, Operation Slaughterhouse, Pittsburgh, 1995.

(71) Usp. Augustin FRANIĆ, Svećenici mučenici svjedoci komunističkog progona, Dubrovnik, 1996.; Rando PAŠIĆ, Zabranjeno sjećanje (prir. Frano PRCELA), Korčula, 2011., str. 21-122.

(72) Usp. Milan MARUŠIĆ, Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu, svibanj 1945., Zagreb, 2001., str. 9., 30-113. Partijski moćnici iz Beograda svoje su nezadovoljstvo s premalenim zločinima u Zagrebu prvih dana po ulasku partizana u grad očitovali ovim prijekorom i kaznom podložnicima u Zagrebu: »Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu, streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima... Međutim, šef II Otsjeka Zagrebačkog odjeljenja ima neki svoj stav. Njega i inače smjenjujemo s ove dužnosti...Ovu depešu pokazati Vladi (Bakariću, op. a.), potvrdite prijem i budite češće u kontaktu s nama.« (vidi: Josip JURČEVIĆ, Bleiburg, Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, svibanj, 2005., str. 269.; HDA, f. OZN-a, k. 7, knjiga depeša br. 3, depeša br. 124., str. 42-43.)

(73) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 530, str. 183-197.

(74) Izjava nadbiskupa Stepinca na završetku istražnog postupka, 20. rujna 1946., BAS. Knj. 1, str. 413.; BAS. Knj. 3, dok. br. 604., str. 370-372.

(75) Dubravko JELČIĆ, Bleiburg i njegovo značenje, u: »Bleiburg 1945.-1995.«, str. 46.

(76) Usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 487, str. 111–112.; O zločinima partizana nad golorukim vojnicima i nedužnim pučanstvom usp. Josip JURČEVIĆ, Bleiburg, Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, 2005.; Anto BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.; Josip FRANULIĆ, Skrajnje pogubna zabluda, Makarska, 1994.

(77) Isto, str. 112–113.; Augustin FRANIĆ, Svećenici mučenici svjedoci komunističkog progona, Dubrovnik, listopad 1996.

(78) Činjenica je da je Katolička crkva, za vrijeme i odmah nakon rata izgubila više od 600 svećenika, koji su ubijeni i nestali. Vrlo visok postotak svećenika i crkvenih ljudi komunisti su ubili po završetku rata. Od 1941. do 1951. najveći dio svećenika ubili su partizani i četnici nakon teških mučenja. Lucijan KORDIĆ u svojoj knjizi Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj (Chicago, 1988.), donosi podatke o načinu ubojstava 300 svećenika i redovnika: razapeti živi: 2; prepiljeni živi: 2; probodeni živi i pečeni: 2; bačeni u oganj živi i spaljeni: 4; ugušeni: 3; nakon mučenja zavezani u vreću bačeni u more: 2; mučeni i živi bačeni u kanal: 8; teško mučeni i potom ubijeni: 15; ubijeni, poliveni benzinom i zapaljeni: 15; prostrijeljeni: 12; ubijeni na različite načine i bez procesa: 196; obješeni: 3; rasječeni na komade: 3; ubijeni u zatvoru od posljedica mučenja: 4; klonuli u logorima i umrli: 7; nestali, po svoj prilici ubijeni: 28; prisiljeni trčati vezanim nogama u željeznim kladama kao konji: 1; kamenovani: 1; oguljeni živi: 2.

(79) CP, sv. CX., str. 3689-3697.

(80) OZNA – Odjeljenje za zaštitu naroda; osnovano je 13. svibnja 1944.

(81) UDBA – Uprava državne bezbjednosti.

(82) SIMIĆ, str. 177.

(83) Usp. V. C. ORTI, Buio sull’altare 1931-1939: la persecuzione della Chiesa in Spagna, Roma, 1984., str. 13.

(84) Usp. Stipan TROGRLIĆ, Odnosi Katoličke crkve u Istri i Jugoslavenske državne vlasti 1945.-1954., (dalje: TROGRLIĆ), Pazin, 2008., str. 97., 169-170., 208., 209.

(85) Mijo LIKOVIĆ, Moje viđenje Riječkog slučaja, Svjedočanstva o zatvaranju riječkog sjemeništa, Zvona, mjesečnik za kršćansku kulturu, br. 6, Rijeka, 1998. str. 14.; TROGRLIĆ, str. 363. »Informativni razgovori« Udbe ili kasnije SUP-a, pa posjeti »nepoznatih gostiju« župnom stanu bili su povezani ucjenama, iznuđivanjem »podataka o kolegama i svećenicima u upravi biskupije ili redovničke zajednice«, Petar BEZINA, Progoni biskupa, svećenika i redovnika splitske metropolije i zadarske nadbiskupije 1941.-1992. (dalje: BEZINA), Split, 2000., str. 214.

(86) Nova Kominterna prozvana je Informbiro.

(87) Progoni komunista u Jugoslaviji što su buknuli 1948.-1949. godine vjerojatno čine dio najmasovnijih dotad u Europi poznatih progona, jer su prema službenim izvorima ti progoni zahvatili 16.731 osoba, od kojih je samo njih 5.037 imalo regularan sudski postupak. Tri četvrtine poslane su na Goli otok i Grgur. Neovisne analize Vladimira Dedijera procjenjuju da je samo kroz logor na Golom otoku prošlo 31.000-32.000 osoba. Novija istraživanja još nisu ustanovila točan broj umrlih kažnjenika, žrtava smaknuća, iscrpljenosti, gladi, epidemija ili samoubojstva, tog krajnjeg rješenja za kojim su neki komunisti posezali kako bi riješili dileme s kojima ih je okrutnost situacije suočila (usp. Karel BARTOŠEK, »Srednja i Jugoistočna Europa«, u: Crna knjiga komunizma, str. 387-388.).

(88) Usp. Pismo nadbiskupa Stepinca, predsjednika BK, Josipu Brozu Titu, Predsjedniku Vlade FDJ, u kojemu obrazlaže da nije materijalna strana uzrok nesporazuma između Katoličke crkve i države nego progon Crkve i onemogućeno njeno zajamčeno djelovanje (24. studenoga 1945., usp. BAS. Knj. 3, dok. br. 581., str. 303-310.).

(89) Pismo nadbiskupa Stepinca svećenicima o fizičkom napadu koji je na njega izvršen u Zaprešiću 4. studenoga 1945., Zageb, 7. studenoga 1945., u: BAS. Knj. 3, dok. br. 577., str. 294-296.

(90) BAS. Knj. 3, dok. br. 624., str. 413. Budući da je nadbiskup Stepinac odbio službeno imenovane branitelje, Sud mu je, uz dr. Politea dodijelio i dr. Natka Katičića.

(91) NDH.

(92) Draga osoba.

(93) Usp. CP, sv. LXXI., str. 2513.; Sudski stup NRH 6/46, str. 2513.

(94) BAS. Knj. 3, dok. br. 607., str. 378.

(95) Usp. CP, sv. LXII., str. 114–128.; usp. BENIGAR, str. 582.

(96) Usp. Josip VRANEKOVIĆ, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (dalje: VRANEKOVIĆ), Zagreb, 2011., str. 109.

(97) Usp. isto, str. 194.

(98) Pio XII. je nadbiskupa Stepinca uvrstio u Zbor kardinala na konzistoriju 12. siječnja 1953.

(99) Usp. VRANEKOVIĆ, str. 293-294.

(100) Narodne novine, 21. veljače 1992., br. 9., str. 121-122.

(101) Kratica toga udruženja je CMD, premda Sveti Ćiril i Metoda nemaju ništa s njime.

(102) Andrea RICCARDI, Il secolo del martirio..., str. 161. FOWLER, A. William, (First Secretary – American Embassy, Belgrade), December, 19, 1949, Subject: NO. 419: Recent Development in the Position of the Roman Catholic Church in Yugoslavia, National Archives (The foreign service of the United States of America) – Washington, str. 6.

(103) Stjepan KOŽUL, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998.-2008.), Zagreb, 2008., str. 19-20. »Bilo je to vrijeme i pripremanih tjelesnih napada na pojedine biskupe i svećenike kada im se prijetilo, slale bezpotpisne optužbe, namještale provale, određivali nemogući porezi, pljenidbe dobara, vršile ucjene i saslušanja.«, BEZINA, str. 8-9.; usp. BENIGAR, str. 642.-659.; TROGRLIĆ, str. 169-170.; Miroslav AKMADŽA, »Staleško društvo svećenika Hrvatske u službi komunističkog režima«, u Tkalčić, br. 7, Zagreb, 2003., str. 53-61. Partizanski ratni tisak, kao Glas Istre i Hrvatski list, te neki čelnici komunističkog pokreta, teškim su riječima klevetali i tendenciozno sumnjičili svećenike vjerne Rimu i svojim duhovnim pastirima, te hrvatske rodoljube. Nazivali su ih: »’Podlaci, izdajice, reakcionari, podli farizeji, protunarodni svećenici, lažni narodnjaci, izdajnici, pokvarenjaci, zločinac u svećeničkoj mantiji, podli izdajnici slavenstva, petokolonaši, otvoreni neprijatelji, švapski sluga, prljavi narodni zlotvor, narodni izrodi, ustaški zlotvori, smeće, reakcionarno smeće, fašističko smeće, reakcionarna gamad, itd.’ Svi su oni postali predmet prezira i istrebljenja.«, usp. Ivan GRAH, »Istarske ‘Jazovke’«, u Istarska Danica 1999., str. 105.

(104) »Non expedit!« – »Ne dopušta se!«, »Zabranjuje se!«, »Ne oprašta se!« (pristupiti svećeničkom udruženju). Pobliže o stavu katoličkih biskupa prema svećeničkim udruženjima vidi u: Miroslav AKMADŽA, Staleško društvo svećenika Hrvatske u službi komunističkog režima, Tkalčić, br. 7, Zagreb, 2003., str. 53-61.; BENIGAR, str. 642-659.

(105) Alojzije Viktor STEPINC, Pisma iz sužanjstva (1951.-1960.), priredio: Juraj BATELJA (dalje: PISMA), Zagreb, 1998., str. 366. Ovo je pismo napisano nakon odluke biskupâ »Non expedit!«, a prije odluke »Non licet!«

(106) Isto, str. 367. Usp. Juraj BATELJA, Živjeti iz vjere..., str. 270-279.

(107) Declaratio de associationibus Cleri, edita in conventu Episcoporum Jugoslaviae, habito Zagabriae diebus 22. – 25. Setembris 1952., nosi br. 72 – 73/Prs – 1952. New York Times je javio da režim u Jugoslaviji s CMD-om želi osnovati nacionalnu crkvu, usp. VRANEKOVIĆ, str. 120.

(108) Usp. S. GOMIERO, Mrtvi dom hrvatskih svećenika, Glas Koncila (GK), br. 31. (1990.), str. 6.; br. 32. (1990.), str. 6.; br. 33. (1990.), str. 7.; Nikola SOLDO, »Krvavi zidovi u Staroj Gradiški«, u Glas koncila, br. 33. (1990.), str. 2.

(109) Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve zagrebačke, Zagreb, 1998., str. 306.

(110) Franjo KUHARIĆ, »Lik kardinala Stepinca postaje poziv na obnovu«, Glas koncila, 37. (1998.), br. 23., str. 7.

(111) PISMA, str. 327: »Mnogi suvremeni progonitelji su bijednici, zavedeni lažnom ideologijom. Krivo bi dakako tko iz toga zaključio, da ikome od tih ideologa i zavedenih pristaša želim zlo. I to su, dok su na zemlji, djeca Oca nebeskoga, za koje je umro Krist, i ja im od svega srca želim, da svi ti širom svijeta nađu put k istini.« (Pismo dr. Ivi Andresu, 1. srpnja 1953., isto, str. 15). Misli o opraštanju progoniteljima i molitvama za njihovo obraćenje nalazimo u mnogim pismima koja je nadbiskup Stepinac poslao iz krašićkog sužanjstva ustanovama, biskupima, svećenicima i vjernicima laicima.

(112) IVAN PAVAO II., Tertio millennio adveniente, br. 37.