Zapažen nastup hrvatskih umjetnika u Sloveniji

1. Otvorenost prema novim medijima

Da je jedno od glavnih obilježja suvremene umjetnosti njezina otvorenost prema novim medijima dobro je znana činjenica koja se pokazuje u mnogobrojnim inačicama, u impresivnim oblicima i intenzitetom izražavanja, pa na nju ovom prigodom tek podsjećamo konstatacijom kojom je, dakako, zbog njezina golema obujma ne možemo »pokriti«, već samo naznačiti. Ta se njezina značajka često isticala u kritičkim osvrtima i pregledima, u relevantnim esejima i studijama i kao pokretačka energija kojom umjetnici stvaraju u novim medijima vlastiti izraz. Traženje novih medija, odnosno postupaka, materijala i sredstava prepoznaje se i kao nova umjetnička praksa koja je oblikovala njezinu polivalentnu strukturu novim ontičkim i estetskim vrijednostima te jedinstvenom slobodom izražavanja.

Upravo je ta sloboda odredila modernu i naročito suvremenu umjetnost pluralnim diskursom u kojemu i čitamo jednu od njezinih temeljnih značajki koja je prožela 20. stoljeće, kao što će i ovo 21. kako se to, naime, već pokazuje sve izglednijim u njegovom drugom desetljeću u kojega smo zakoračili. Spominjemo tu stvaralačku slobodu najviše zato što ona govori u prilog tezi da je umjetnost prožeta slobodarskim duhom kao svojom iskonskom biti. A u toj medijskoj heterogenosti ona i oblikuje jezik umjetnosti koji nije stvaran samo na jednom estetskom konceptu i jednom stvaralačkom načelu, već na brojnim i raznovrsnim poetikama »definiranim« u autorski prepoznatljivim osobnostima koje su se profilirale i afirmirale na suvremenoj likovnoj sceni kao autentični likovni iskazi i u novim medijima.

Takve brojne i različite iskaze gotovo bismo mogli čitati kao fenomenologiju suvremene umjetnosti u njezinim različitim oblicima pojavljivanja: u generacijskim »valovima«, u tematskim mijenama i stilskim »strujama« ili pak u djelima autora okupljenih u umjetničke grupe koje su dinamizirale likovnu scenu novim vrijednostima. Dakako, i u djelima velikih umjetničkih osobnosti koje su je »pečatile« kao svoju dionicu i svoje vrijeme, te u drugim oblicima mijenjajući konfiguraciju estetskih vrijednosti i strukturu suvremene umjetnosti. Dostatno je, pretpostavljamo, tek podsjetiti na »međaše« kako bismo bar naznačili među tolikima one čija je uloga bila od prijelomnog značenja za hrvatsku umjetnost druge polovice 20.stoljeća (Exat 51, Gorgona, Murtićev »Doživljaj Amerike«, Izložba Stančić-Vaništa, »Nove tendencije«, »Biafra« i dr.).

I poslije ovih 50-ih, 60-ih, a dijelom i 70-ih godina opisana se praksa nastavila, iako se drugačije manifestirala u umjetničkoj i društvenoj višeslojnosti upravo u tim godina. Tada se pojavljuje jedan iznimno značajan naraštaj hrvatskih umjetnika koji se tek »fragmentarno« predstavlja i na ovoj slovenskoj izložbi. O njima, a naravno i o njihovim djelima, već se govorilo i pisalo, bilo da su ih pisci i kritičari kontekstuirali u monografskim knjigama ili na većim tematskim i problemskim izložbama, kao i u analitičkim pregledima tog razdoblja, uvijek ističući duboku slojevitost i čvrstu isprepletenost umjetničkog i društvenog u kontekstu u kojemu su se ti umjetnici formirali. A naročito u 7. i 8. desetljeću, kada i počinje razdoblje u kojemu ovi umjetnici stvaraju svoja prepoznatljiva djela i izgrađuju svoj specifičan odnos prema tradiciji kao suvremenoj vrijednosti involviranoj u živom jeziku umjetnosti.

Dakle, riječ je o odnosu na dijalektičkom načelu, gdje tradicija nije anakrona povijesna činjenica s nedodirljivim autoritetom baštine, već interaktivan dijalog kao stvaralački proces s kojim autori usustavljuju vlastito djelo i na tim vrijednostima. Međutim, još se jedna vrijednost prepoznaje u tako interpretiranoj tradiciji. To je vrijednost koja funkcionira u mediju s kojim se umjetnik izražava – slika, skulptura, crtež... a medij se pokazuje aktualnim i u ovom vremenu. Jer, u odabranom mediju umjetnik precizira svoju poziciju time što prihvaća staro a da nije odbacio novo, odnosno »izbrisao« je upravo tu »diobu« kao formalističku relativizirajući je, tako da nije potirao iskustvo suvremenih medija kao novih oblika likovnog izraza već ih je jednako asimilirao kao vrijednost u svoje stvaralaštvo. Nedvojbena je i činjenica da je ovaj naraštaj pažljivo pratio i zbivanja u suvremenoj umjetnosti, a napose ona iz njihova neposrednog miljea koja su se, jednostavno rečeno, događala svugdje oko njih, u muzejima i galerijama u Hrvatskoj, kao i u Europi, u knjigama, katalozima i časopisima. U tom su mainstremu naši umjetnici gradili i svjetonazor i umjetnička uvjerenja.

Promatrani je naraštaj umjetnika s povećanim interesom za tradiciju i tradicionalne medije stvarao i svoj odnos prema njima – s drugačijim čitanjem tih vrijednosti; citiranjem stilskih obilježja velikih prethodnika, ili izravnom aluzijom na tematski predložak i distanciranjem od njegova sadržaja u povijesnim konotacijama, asocijativnim »tachem« problemske matrice, ironijskim otklonom od »dogmatske« interpretacije tradicijskih vrijednosti, metaforičkim tangiranjem povijesnog konteksta...i drugačije. No, iako su se mijenjali načini interpretacije, nije se mijenjalo stvaralačko načelo na kojemu je umjetnik uspostavljao vlastiti dijalog s tradicijom. Te zrele dijaloške oblike s prepoznatljivim autorskim potpisima kritika je prepoznala na hrvatskoj likovnoj sceni u 7. i 8. a naročito u 9. desetljeću te ih apostrofirala kao značajne priloge suvremenoj umjetnosti.

Dakle, prihvaćajući klasične likovne medije mnogi umjetnici u ovom naraštaju nisu ih prihvatili dogmatski, a još manje njihove tematski »kanonizirane« sadržaje, akademski postupak i metodologiju interpretacije, već naprotiv, kao mogućnost da se drugačije izražavaju istim sredstvima i u istom mediju, otkrivajući nove duhovne prostore svojemu djelu u novim likovnim vrijednostima. Valja reći da se u prihvaćanju tradicijskih vrijednosti nisu pozivali na njih kao na svoj program, te da izgrađivanje svoga odnosa prema tradiciji nisu promicali kao stvaralački manifest. Pozivajući se na tradicijske vrijednosti uvijek su izražavali i svoje stajalište, odnosno izgrađivali drugačiji pristup prema njima distancirajući se od trendovskih estetika, a napose onih koje su agresivnim radikalizmom kidale poveznice s vlastitim nasljeđem. Međutim, ostaje i činjenica koja na paradoksan način svjedoči kako su pojedini umjetnici, pružajući tome otpor, jednako tako koristili i ta iskustva u svojemu radu.

2. Protagonisti novih poetika

U takvom umjetničkom i društvenom ozračju stasala je generacija hrvatskih umjetnika koju ćemo nastojati kontekstualnim pristupom apostrofirati kao protagoniste novih poetika u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća. To iznimno značajno i složeno razdoblje »kadrirali« smo u jednom njegovom segmentu, i to onomu u kojem je generacija tada mladih umjetnika počela jasnije artikulirati svoju individualnost. Još nam je reći kako naš izbor ne pretendira ovom slovenskom izložbom izdvojiti umjetničke osobnosti kako bi ih potpuno »izmjestili« iz generacijskog konteksta i tako naglasili njihove autorske specifičnosti. Tek nastojimo u jednom »sažetku« pokazati da je i njihov prilog pod zajedničkim nazivnikom u umjetnički heterogenom a društveno nezahvalnom kontekstu, u kojemu su i drugi umjetnici iz toga naraštaja njegovi jednaki dionici u tim desetljećima, ali s drugačijim prilogom. Jer, na toj impresivnoj listi su jednako značajna i djela koja potpisuju ugledni umjetnici Dalibor Jelavić, Zlatan Vrkljan, Željko Kipke, Nina Ivančić, Duje Jurić, Damir Sokić, Matko Mijić, Ante Rašić, Dalibor Stošić... Mirko Zrinšćak, Zoltan Novak, i drugi.

Antun Boris Švaljek: Bitka pri Sisku leta 1593., ulje-platno, 1994.

Međutim, sagledavanje šire, da tako kažemo, generacijske cjeline u društvenom i umjetničkom kontekstu zahtijevalo bi iscrpnu kritičku analizu i širu teorijsku ekspoziciju, a to prelazi okvire naše teme (i gabarite raspoloživog izložbenog prostora!). Dakako, o toj temi valja govoriti u znatno opsežnijem kontekstu i s više različitih aspekata, kako bi se to razdoblje u kojemu se formirao novi naraštaj hrvatskih umjetnika bolje percipirao. Takav se povijesni pregled već sada pokazuje sve potrebnijim, kao i teorijska interpretacija koja bi to razdoblje i djela umjetnika vrednovala i iz današnje perspektive. Naime, na stvaralački proces umjetnika nisu utjecale isključivo estetske činjenice, već i društvene i socijalne, te na osobit način i – političke. Sve su ti čimbenici u pojedinim »fazama« tadašnjega totalitarnoga komunističkog društva indoktrinirali određene estetske »naputke«, pa u svojim politički »zrelim« fazama i propisivali »stvaralačke kriterije«, a time su, dakako, »proizvodili« i svoje »estetske« vrijednosti, odnosno svoje »umjetnike«. A da bi se preciznije problematiziralo to razdoblje valjalo bi bar u naznakama markirati i utjecaj drugih medija na formiranje njihova svjetonazora i estetskog uvjerenja u tom naraštaju – filma, književnosti, kazališta, časopisa te sve većeg utjecaja elektroničkih medija, novih umjetničkih pokreta i pravaca, tematskih i problemskih izložbi, aktualnih teorija, itd.

U takvoj multimedijalnoj strukturi suvremene umjetnosti naročito vrijedan prilog dali su i autori koji su svoje djelo koncipirali na tradicijskim vrijednostima i u klasičnim medijima – slikarstvu, kiparstvu, crtežu... Oni su svoje estetske vrijednosti stvarali u nacionalnom kontekstu ali na univerzalnim premisama i zato nacionalna komponenta njihovo djelo jedva tangira. Naime, svaki je autorski iskaz eksplicitno likovni pa je i njegovo primarno obilježje determinirano upravo tom činjenicom, a tek potom »specifičnim ozračjem« nacionalnog predznaka. Ovime nastojimo reći kako su djela naših umjetnika akceptirana kao vrijednost ne samo u svojem nacionalnom kontekstu, već i u svakom drugom, jer su prvenstveno likovna vrijednost koju tako i čitamo pa ju zato i ne treba »prevoditi« jer se takvom prepoznaje u svakoj drugoj nacionalnoj kulturi, dakle, i kao »njihova«, tj. i suvremena i univerzalna. I naš izbor umjetnika tek je jedna takva »snimka« koja se pokazuje integralnim dijelom suvremene hrvatske umjetnosti, ali i gradbenim čimbenikom heterogene europske likovne scene.

3. Individualni umjetnički prinosi

Od osam odabranih suvremenih hrvatskih umjetnika za predstavljanje u Sloveniji likovni je opus Antuna Borisa Švaljeka već sredinom 70-ih godina 20. stoljeća bio akceptiran od kritike na razini likovne pojave koja je privukla pozornost svojom osebujnom imaginacijom i nedvojbenim crtačkim umijećem. Ove su odlike Švaljkekovo umjetničko stvaralaštvo izdvojile najprije na velikim nacionalnim i međunarodnim likovnim manifestacijama i izložbama, bienalnim, trienalnim... a potom i na grupnim, te dakako i na njegovim samostalnim izložbama.

Crtač, slikar i kipar Švaljek je autor koji se izravno referira na tradiciju i njezine medije i, štoviše, on je i jedan od najistaknutijih protagonista tih vrijednosti u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti i izravni nastavljač one linije koju su povukli veliki hrvatski slikari Krsto Hegedušić, Nives Kavurić-Kurtović i drugi. Ali, i one po kojoj jednako baštini barokno nasljeđe kao i nadrealističku ili pop-artističku poetiku stvarajući likovni svijet jedinstvene imaginacije i zavidne crtačke i slikarske vještine.

Slikar Željko Lapuh u jednoj je prigodi izjavio za svoje djelo da pripada »porodici formi«, nastojeći ovom formulacijom sažeto okarakterizirati svoje stvaralaštvo i time precizirati jednu njegovu temeljnu odrednicu. Upravo u njoj i prepoznajemo baštinika velike europske slikarske tradicije u kojoj su i hrvatski slikari dali svoj značajni prilog, što i Željko Lapuh čini nastavljajući u tom smjeru. Ovaj iznimno vješt slikar u minulim je desetljećima s nekoliko vrlo zapaženih ciklusa potvrdio svoju autorsku prepoznatljivost koju je u tim ciklusima tematski problematizirao u poetici metafizičkog slikarstva. Specifično osjećanje prostora i vremena determiniralo je Lapuhovo stvaralaštvo tim komponentama kao kozmičkim odrednicama u kojima se »križaju« egzistencijalističke silnice u tragične i apsurdne prizore ljudskog postojanja u kojemu se gube individualne karakteristike i ljudske značajke, mussilovski rečeno – u »čovjeka bez svojstava«.

Željko Lapuh: Bizarne figure, ulje-platno, 2006./2007.

Svojim slikarstvom Igor Rončević pojavio se na hrvatskoj likovnoj sceni u sedamdesetim godinama u najvećoj dominaciji znamenite transavangarde. Riječ je dakako o umjetničkom pravcu čija je golema obnoviteljska slikarska energija promijenila europsku likovnu scenu vrativši, ako možemo tako reći, gotovo u trijumfalnom zanosu sliku na tu scenu u prestižne galerijske prostore, potiskujući (na kratko vrijeme!) minimalizam i konceptualnu umjetnost. U tom kontekstu i slikarstvo Igora Rončevića visoko je vrednovano, jer je među rijetkim hrvatskim slikarima uvršten i u najrecentniji izbor u knjizi koju potpisuje Achile Bonitto Oliva. Rončevićevo slikarstvo možda je najsažetije formulirati kao dijalog kojim nastoji uspostaviti odnos između prostora i znaka, u čijoj ravnoteži »sila« ne dominira ni semantičko ni simboličko, već likovno, te na tim značajkama i stvara svoje djelo, one ga i determiniraju.

Vatroslav Kuliš je u nekoliko navrata isticao, a to navodi i Igor Zidić u svojoj monografskoj knjizi o slikaru, da o »sebi stupnjevano govori kao o slikaru poetike osamdesetih, pa – slikarski zahtjevnije – poetike devedesetih«, čime je i pisac knjige »podvukao« razdoblje i kontekst u kojemu ga i mi nastojimo čitati. Međutim, Kuliševo slikarstvo nastavilo je svoj rast kroz vrijeme i njegove razvojne mijene jasno ga lociraju i u drugom i u širem kontekstu. Kako u onom nacionalnom na izrazito kolorističkoj liniji koju su povukli Dulčić i Murtić, tako i u onom europskom i američkom kontekstu, na čijim je ekspresionističkim i gestualnim zasadama stvarao djelo s vrlo izraženim autorskim značajkama koje su ga i prometnule u jednog od najistaknutijih slikara te provenijencije na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni. Ove je svoje značajke Kuliš problematizirao u ciklusima u kojima je vlastita slikarska iskustva produbljivao novim spoznajama, prvenstveno onim likovnim, kao i simboličkim i poetskim.

Ova četiri slikara ujedno otvaraju veliku temu – slike – koju kao medij ustrajno i dosljedno promiču u svojemu stvaralaštvu, u zahvalnom i u nezahvalnom kontekstu, potvrđujući da je slika likovni medij u kojemu je i neiscrpna duhovnost slikarstva.

»Unatoč svoj aktualnosti«, kako primjećuje Gottfried Bohem, »diskusija o slici ne može se temeljiti na odveć brzim dijagnozama i receptima. Kada svi – ili gotovo svi – govore o ‘slikama’ koje su otkrile najrazličitije discipline, potrebno je sporazumijevanje o premisama. Ako doista postoji ‘okret prema slici’, koji opisuje pojam iconic turn, onda u igru ne dolaze samo dnevni i površinski fenomeni nego i vodeće pretpostavke naše kulture. U tom smislu ovdje želim raspraviti slijedeću tezu: slike posjeduju vlastitu, samo njima pripadajuću logiku.« Ova bi se opservacija o slici mogla referirati i na druge likovne medije, jer njezina logična »ustrojenost« govori o i njezinoj prodornosti u svaki medij u kojemu umjetnik izražava svoju duhovnost oblikovanu u likovnu misao.

Kipar Peruško Bogdanić koncipirao je svoje forme na nasljeđu modernih europskih i hrvatskih klasika, na mediteranskoj baštini, te na postmodernističkim premisama. Po svojoj temeljnoj odrednici Bogdanićevo kiparstvo je izrazito suvremenog izraza, ali u kojemu su znalački i rafinirano sačuvane čvrste poveznice s tradicionalnim poimanjem kiparstva. Ova se značajka »provlači« kroz cjelokupni kiparev opus, čije mijene prepoznajemo u inventivnim morfološkim varijacijama, počevši od onih iz 70-ih godina kada se i Bogdanić autorski profilira, te naročito u 80-im godinama kada je kritika prepoznala njegov prilog suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. (izložba »Druga skulptura« autora Zvonka Makovića). I najnoviji ciklus skulptura Peruška Bogdanića naslovljen »Šah mat lak« (nastao tijekom 2009. i 2010. godine) naslanja se na autorovu dosadašnju praksu, potvrđujući i postmodernistički kiparski koncept. Posljednji je ciklus blizak minimalističkoj poetici i otkriva nam kipara kultivirane forme koji u inventivnim varijacijama stvara okomite skulpture u prostoru s naglašenom ambijentalnom komponentom.

Kiparske forme Petra Barišića teže redukciji, sintezi i konciznom diskursu elementarne likovne izražajnosti, kojega je kritika prepoznala već na njegovim radovima u 80-im godinama kada se i pojavljuje na hrvatskoj likovnoj sceni. Ove osnovne kipareve značajke vide se kroz minula desetljeća u njegovim brojnim radovima, profilirajući ga u jednog od najintrigantnijih suvremenih hrvatskih kipara. Iznimnom studioznošću Barišić oblikuje forme kojima problematizira likovni diskurs u različitim materijalima (metal, drvo, bronca, pleksiglas, led diode i dr.). Takvim postupkom stvara morfološki čvrste tematske cjeline u kontekstu izložbenog prostora koji je i gradbena komponenta djela. Manji dio goleme prostorno-specifične kiparske instalacije »Bijelo« s izložbe u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu (2008.) autor je »citirao« i za izložbeni prostor Muzeja u Lenadavi. U tom je projektu kipar otvorio i veliku temu kocke, odnosno pojma bijele kocke, koncipirajući impresivne reljefne i prostorne strukture gdje svaka »jedinica« sažima semantičko polje u »slovo« kojim kipar u lucidnim varijacijama »piše« svoje likovno pismo višeslojnih simboličkih i poetskih konotacija, u neiscrpnim mutacijama i oblikovnim inačicama.

Kažimir Hraste u svojemu kiparskom djelu stavlja težište na problematiziranje unutrašnjeg prostora skulpture, odnosno, kako smo već nastojali precizirati, na »sprezanje« suprotnosti unutrašnjeg i vanjskog prostora. To neistraženo i čini se beskrajno tematsko »polje« kipar je u minulim desetljećima istraživao jedinstvenom dosljednošću u različitim materijalima (drvo, lim, čelična ploča, bronca, kamen, staklo i dr.).

U ciklusu »Viđeno« tu je svoju veliku temu Hraste započeo radikalnije »rastvarati« u prostoru prije gotovo jednog desetljeća, a sada je izborom materijala problematizirao odnos unutrašnjeg i vanjskog prostora »brisanjem« njihovih različitosti u transparentnoj kiparskoj formi. Autor, naime, stvara skulpture od »nematerijalnih« materijala – aluminija, tankom žicom i, što je od osobita značenja – stakla, u kojima oblikuje, tj. »oprostoruje« svoje skulpture, asimilirajući prostor u njegovu supstancijalnu komponentu. U ovim skulpturama od velike je važnosti i pokret, tj. njihova mobilnost u prostoru. Dakle, skulptura nije statična i nepromjenjiva, već dinamična i promjenjiva, ona je rastavljiva i sastavljiva, njezino središte nije samo u njoj, već i pokraj, svugdje oko nje, sabirući tako u svojoj kiparskoj biti unutrašnji i vanjski prostor u cjelovitu likovnu stvarnost forme.

Raznovrsno kiparsko djelo Kuzme Kovačića počelo je rast u golemi opus također u sedmom desetljeću 20. stoljeća, kada se na prvim samostalnim i kolektivnim izložbama javlja u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. I već je tim prvim svojim radovima privukao pozornost kritike, pa i šire kulturne javnosti, kao autor istančana osjećaja za materijal i ekskluzivne plastične vrijednosti forme.

Kovačić stvara oblike velikim kiparskim umijećem i inventivnom asimilacijom likovnih vrijednosti svojih prethodnika. Napose je isticana i činjenica da je baštinik kršćanske duhovnosti u kojoj je nalazio snažnog poticaja svojemu stvaralaštvu, kao i u mediteranskom kulturnom nasljeđu kojim je determinirano kiparevo zavičajno podneblje. Upravo je udio zavičaja u njegovu kiparstvu golem, što je već dobro znana činjenica, koja je stoga i valorizirana kao njegova značajna sastavnica. No, koliko god su ove značajke određivale kiparevo djelo u njegovom formativnom razdoblju, kao i u kasnijem fazama, u apstraktnim ili u figuralnim skulpturama, one nisu potisnule i neke druge, poglavito ludičku komponentu i specifičnu poetsku imaginaciju, koje su autorovim formama – koncipiranim na tradicionalnim kiparskim premisama – priskrbile i nadasve suvremeni likovni izraz.

4. Zajedničke europske vrijednosti

Izložbom »Osam suvremenih hrvatskih umjetnika« nastojali smo i slovenskoj likovnoj publici predočiti da ovi autori čine vitalnu dionicu hrvatske umjetničke produkcije, koja »funkcionira« na istim likovnim kriterijima po kojima se to prepoznaje i u suvremenoj umjetnosti diljem svijeta.

Sigurno se ne može u jednom izboru umjetnika (i to reduciranom!) – ili kako obično kažemo »selekciji« – dati cjelovitiji pregled intrigantne nacionalne likovne produkcije, ali smo ovim izborom apostrofirali barem jedan njezin iznimno značajan segment. Naglasili smo djelima slikara i kipara srednje generacije rođenih 50-ih godina 20. stoljeća tu specifičnu vitalnost slikarskog i kiparskog medija na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni. Jednako tako, nastojali smo naglasiti – kroz nedvojbene autorske osobnosti osam umjetnika – da su bitno utjecali i na oblikovanje te likovne scene, a time i na njenu recepciju u širem regionalnom, što znači i u europskom kulturnom kontekstu.

Zaključno, također, željeli smo predstaviti u recentnom izboru suvremenu hrvatsku umjetnost slovenskoj kulturnoj javnosti – kao istoj kulturnoj domovini, s kojom zajedno baštinimo i isto povijesno i civilizacijsko nasljeđe. Stoga su nam iste i zajedničke europske vrijednosti koje se prepoznaju u gotovo svim aspektima društvenog i kulturnog života u oba naroda kroz dugu, dijelom i zajedničku povijest. Vjerujemo da se takve likovne vrijednosti mogu prepoznati i u djelima ovih osam suvremenih europskih umjetnika iz Hrvatske.

U Zagrebu, kolovoz 2011.

____________________________________

Bilješke o autorima: Vatroslav Kuliš (rođen 1951.), Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je 1976. godine. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu – Italija, Francuska, Izrael, Slovenija, Njemačka, Mađarska, Australija... Djela mu se nalaze u mnogim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama. Za svoj rad primio je prestižna odličja, nagrade i priznanja. O umjetniku je snimljen dokumentarni film »Riffovi« (autor Milan Bešlić, proizvodnja HTV, 2003.), te objavljena monografija »Vatroslav Kuliš«, (autor Igor Zidić, izd. Školska knjiga, Zagreb, 2010.). Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.

Igor Rončević (rođen 1951.), Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je 1976. godine. Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu – Francuska, Belgija, Slovenija, Njemačka, Italija... Djela mu se nalaze u muzejima, galerijama i privatnim zbirkama. Za svoj rad primio je vrijedna odličja, nagrade i priznanja. Profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Monografiju »Igor Rončević« (autori Antun Maračić i Evelina Turković) objavio je nakladnik META, u Zagrebu 2009.godine.

Antun Boris Švaljek (rođen 1951.),. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je 1974. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu – Italija, Mađarska, Slovenija, Njemačka, USA... Djela mu se nalaze u muzejima, galerijama, privatnim zbirkama. Za svoj rad primio je odličja, nagrade i priznanja. Profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu Hrvatskog sveučilišta u Mostaru (Bosna i Hercegovina). Monografiju:«Antun Boris Švaljek« autora Ive Šimata Banov objavila je Galerija Kula, u Splitu 2008. godine. Živi i radi u Širokom Brijegu (BiH) i u Zadru.

Željko Lapuh (rođen 1951.), Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je 1976. godine. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu – Njemačka, Italija, Francuska, Slovenija... gdje mu se nalaze i djela. Za svoj rad primio je odličja, nagrade i priznanja. Profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.

Peruško Bogdanić (rođen 1949.), Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je 1976. godine. Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu – Austrija, Slovenija, Škotska, Mađarska, USA... Djela mu se nalaze u muzejima,galerijama, privatnim zbirkama i javnim prostorima – trgovima, parkovima, sakralnim objektima. Za svoj rad dobio je nagrade, odličja, priznanja i povelje. Profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i umjetnički voditelj međunarodne studentske kiparske škole »Montraker« u Vrsaru (Istra). Živi i radi u Zagrebu.

Kažimir Hraste (rođen 1954.) Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je 1978. godine. Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu – Italija, Njemačka, Slovenija... Djela mu se nalaze u muzejima, galerijama, privatnim zbirkama i na mnogim javnim prostorima (trgovima, parkovima i sakralnim objektima). Za svoj rad dobio je nagrade, odličja i priznanja. Profesor je na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Živi i radi u Splitu.

Petar Barišić (rođen 1954.), Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je 1978. godine. Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu – Italija, Mađarska, Slovenija, Francuska, Njemačka, USA, Australija... Djela mu se nalaze u muzejima, galerijama, privatnim zbirkama i javnim i sakralnim prostorima. Za svoj rad dobio je više nagrada, odličja i priznanja. Profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.

Kuzma Kovačić (rođen 1952.), Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je 1976. godine. Izlagao je na brojnim samostalnim s skupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu – Italija, Slovenija, Francuska, Mađarska, Austrija, Njemačka, Slovačka, Portugal, Tunis, USA... Djela mu se nalaze u muzejima, galerijama, privatnim zbirkama, javnim i sakralnim prostorima. Za svoj rad dobio je nagrade, odličja i priznanja. Dokumentarni film »Kipar Kuzma Kovačić« autora Milana Bešlića proizvela je HTV 2007. godine. Profesor je na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Živi i radi u Splitu i Hvaru.