Svestrani naš Vukovarac Nikola Andrić

Nikola Andrić (1867. û 1942.)

Kad spasiš uspomenu kakvog zaslužnog starca,

imaš više prava na nadu,

da će i tvoju uspomenu kadgod tko spasiti.

N. Andrić: Zaboravljeni književnici

Govoriti o Nikoli Andriću jedva je moguće ne uzevši u obzir njegove zapise u prvome licu i duhovitu, u trećem licu napisanu autobiografiju Redaktor o autoru, koja je kao predgovor prvoj knjizi dvoknjižja njegovih putopisa Od Balkana do Montblanca(1) objavljena u jubilarnom, 400. izdanju Zabavne biblioteke. Idući tragom nepopularne biografske metode za što vjernijim portretiranjem umjetnika, potkrijepili smo Andrićev autobiografski diskurs mišljenjem onih koji su o njemu pisali ili polemizirali s njim, pa i onih koji o njemu nisu mislili najbolje, dopustivši da se u duhu mudre Senekine preporuke (Audiatur et altera pars!) čuje i druga strana. Tragajući tako za temeljnim odlikama Andrićeve osobnosti nalazili smo u njegovim tekstovima i u literaturi o njemu potvrdu onih svojstava koja ga predstavljaju kao zavičaju vjerna hrvatskoga rodoljuba znatne duhovne snage i moralnosti, kao svestrana, radišna i duhovita autora i urednika te učinkovita organizatora kazališnoga i kulturnoga života u Hrvatskoj, a nerijetko se upravo u svjetlu negativnih, uglavnom neobjektivnih kritika, najplastičnije zrcalio njegov istinski karakter, oslikan osebujnim načinom i živim bojama.

I.

Neupitan je hrvatski nacionalni osjećaj Nikola Andrić potvrđivao svakim svojim činom i ukupnim djelovanjem. U vrijeme kad je notorni Vuk s vukovcima već protutnjao našim zemljama, skupivši, zapisavši i objavivši hrvatske narodne pjesme pod srpskim imenom, pozvao je 1894. predsjednik Matice hrvatske Tadija Smičiklas upravo Andrića, da iz Zemuna, gdje je bio suplent za hrvatski i francuski jezik, dođe u Zagreb i nastavi uređivati Matičin nakladnički niz hrvatskih narodnih pjesama, započet osamdesetih godina XIX. stoljeća. Andrić se međutim odazvao istodobnom, no ga kazališta u Zagrebu, koju će obnašati u dva navrata zamamnijemu Miletićevu pozivu za preuzimanjem dužnosti dramaturga Hrvatskoga zemaljskog kazališta (1894.–1899.; 1901.–1907.), a Matičina se nakladničkoga projekta prihvatio znatno kasnije, nakon što je u međuvremenu uspješno odradio još nekoliko važnih poslova. U povodu otvorenja velebne Helmer-Fellnerove kazališne zgrade u Zagrebu obavio je pionirski posao Spomen-knjigom Hrvatskog zemaljskog kazališta (1895.),(2) koja je i danas nepresušni izvor za poznavanje kazališne i teatrološke povijesti u Hrvatskoj;(3) s Miletićem je 1898. osnovao Glumačku školu u Zagrebu i sâm u njoj s prekidima predavao sve do 1926., da bi se godine 1907. našao među osnivačima Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku, postavši nakon osnutka prvim njegovim umjetničkim voditeljem i dramaturgom (od sredine 1907. do početka 1908.).(4) S ponosom se prisjećao angažmana oko kroatizacije repertoara novoosnovana kazališta, u drami, operi i opereti, gdje su hrvatske predstave otpočetka imale za cilj onemogućiti gostovanja njemačkih i mađarskih družina te potaknuti nacionalno osvješćivanje građanstva.

Posvetivši se poslije toga Matičinu poslu sa sebi svojstvenim žarom, nakon »probiranja onih tisuća rukopisnih pjesama«,(5) za tisak je priredio šest svezaka hrvatskih narodnih pjesama,(6) a u međuvremenu priredio je jedno izdanje i za drugoga nakladnika.(7) Uporno zastupajući i obrazlažući hrvatsko podrijetlo i vlastitost naše narodne pjesme, nije dopuštao da one postanu tuđe léno.

U istome kontekstu načelne rasprave o nacionalnim pitanjima, tj. o hrvatskom i srpskom jeziku te značenju Ljudevita Gaja, demantirao je Jovana Živanovića koji podmeće Gaju da je štokavsko narječje učio iz srpskih knjiga i uveo srpski jezik u hrvatski javni život, drsko tvrdeći da je Hrvatima štokavsko narječje strano, a njihovoj djeci nematerinski jezik.(8) U raspravu se uključio i žučljivi branitelj Živanovićevih prosrpskih teza Radivoje Vrhovnik. Ironizirajući Andrićeva gledišta i optuživši ga da nasrće na srpstvo, srpsku književnost i filologiju, proglašava ga »nasrtljivim kritičarom srpskih tekovina«,(9) ne mareći za iznesene argumente i provjerene činjenice. U pomanjkanju razloga za svoju uvredljivu žestinu, sređuje nenačelni polemičar usput i neke prijašnje račune glede tobožnjih pogrešnih Andrićevih atribucija u disertaciji Prijevodna beletristika u Srba od godine 1777. – 1847.

Dakako, Andrić im nije ostao dužan, pa u članku Odgovor na odgovor prof. Živanovića, opravdano gnjevan, Gajevu idealističkom nastojanju oko hrvatske sloge sa Srbima potanko i metodično suprotstavlja Vukovo srbovanje, uprijevši i opet prstom na prisvajanje hrvatskih narodnih pjesama i pitajući »je li ono blago, što ga je Vuk izdao pod imenom srpskim, zaista jedino srpsko?«(10) Osporivši Živanovićevo pozivanje na navodnu tezu patrijarha Rajačića da je štokavski dijalekt samo srpski, Andriću je kristalno jasno da u istome duhu srijemsko-karlovačkih vukovaca žive i odgajaju se naraštaji Srba u Hrvatskoj te »nema nade, da će se doskora trgnuti iz te nesvjestice, koja i nas i njih upropašćuje«,(11) a tu se pokazao pronicljivim i dalekovidnim, jer do »konačnoga sporazumka« ni do dandanas nije došlo.

U članku Hrvatski ilirizam i srpstvo(12) zagrizao je Andrić u tu kiselu jabuku još čvršće i nije se libio reći što misli o pronositeljima svesrpstva. Raspravljajući o pojavi i smislu hrvatske ilirske ideje odlučno tvrdi da se po širini zamisli ne može s njom u slavenskome svijetu niti jedna usporediti, što zahtijeva i priznanje toga istoga svijeta, no ipak ga najviše zanima »kako su se prema začetnicima ilirizma, Hrvatima, držali najbliži (...), za koje se je književna zajednica u prvom redu i osnivala«,(13) da bi bez skanjivanja zaključio kako su »med Srbima pristalice ilirskih ideja bili sporadički posijani«.(14) Nakon što je naveo jedva tri imena, uzeo je Andrić razmatrati članke onih učenijih Srba koji su se ilirskoj ideji otvoreno i gorljivo suprotstavljali –Jovana Subotića i Teodora Pavlovića. Odrekavši Hrvatima pravo na narodnost i jezik, Subotić je manipulirao imenom jugoslavenskim, a smišljajući svu silu prozirnih razloga zbog kojih bi Hrvati trebali prihvatiti ime srpsko, posve je uronio u svesrpske magluštine, gdje se od napuhane veličine istina nije mogla ni nazrijeti. Određeniji je bio Teodor Pavlović pišući podrugljiv pamflet o svemu što je hrvatske ilirce zanosilo i pokretalo u njihovu djelovanju, izričit u izmišljotini da su sve južnoslavenske zemlje naselili Srbi, pa Andrić zaključuje da »srpstvo nije moglo ili nije htjelo da pogleda na zajedničku stvar širim okom«.(15)

Veličinu hrvatskoga preporoda vidi Andrić ponajviše u tome što je ime dalmatinsko i slavonsko zamijenio jedinstvenim hrvatskim imenom te potaknuo i obnovio svekoliki kulturni, književni i politički život. Njegovo se oduševljenje preporodnim razdobljem očituje i u drugim djelima. Tako i u knjizi Pod apsolutizmom, gdje šutnju nastalu za trajanja Bachova protuhrvatskoga režima te povlačenje pisaca u druga, neknjiževna područja, shvaća i tumači kao gubitak za književne procese, čime je »razrušeno gotovo sve što su besmrtni naši preporoditelji sazdali u namjeri, da narod kulturno i politički pridignu«.(16)

Svjestan osjetljive složenosti jezičnih pitanja, preuzeo je u svojemu najpoznatijem filološkom djelu – jezičnom savjetniku Branič jezika hrvatskoga (1911.)(17) – odgovornu misiju zastupanja hrvatskoga jezika i obranu njegove čistoće od nadirućega normativizma hrvatskih vukovaca, poručivši: »Hrvatski je jezik tako lijep i bujan, da se njime može izreći sve, čim ti duša zadršće. On je sjajan, vatren i duševan«.(18) Realist i pragmatičar na drugim poljima rada, ispovijedio je tu svoj romantični zanos i vjeru u hrvatski narod i njegov jezik, zaključivši u posljednjoj rečenici Braniča kako »nije moguće vjerovati, da takav jezik nije dan velikom narodu!«(19)

Istini za volju, i Nikola Andrić je, poput Krleže, Šimića i još pokojega hrvatskoga književnika, podlegao zovu lažnoga jedinstva te kao predsjednik Društva hrvatskih književnika u govoru Jedan narod treba i jednu književnost da ima,(20) održanom na skupštini Društva 7. lipnja 1919., zagovarao ishitreno i neprirodno rješenje – odustajanje Hrvata od ijekavštine, a Srba od ćirilice, naglasivši pritom da se Hrvati ne smiju odreći stoljetnoga nasljeđa vlastita književnoga jezika i njegove frazeologije u korist srpskoga arhaičnoga i književno neizgrađena jezika. Bila je to za njega tek kratkotrajna epizoda, da bi se poslije još žešće, upravo puristički zauzimao za samosvojnost hrvatskoga jezika u seriji članaka pod naslovom Beograd nam kvari jezik(21) i Koje nam beogradske riječi ne trebaju,(22) te u slikovnome rječniku Šta je šta,(23) izrađenom u suautorstvu s Isom Velikanovićem, gdje u predgovoru kaže da se naš život mora pohrvatiti, a tomu će najviše pridonijeti upotreba čistoga hrvatskoga jezika u svim područjima stvaranja i djelovanja.

Rodoljubnim duhom odzvanja cijeli tekst Iz ratničke književnosti hrvatske, gdje zastupa tezu da su austrijski ratovi u drugoj polovici XVIII. stoljeća, u kojima su Hrvati značajno sudjelovali, dali poticaj »stvaranju hrvatske svjetske [svjetovne!] književnosti u Slavoniji«(24), tj. hrvatskome prosvjetiteljstvu. Pritom se ne može pomiriti s činjenicom što slavnim ratnicima tuđin otima komad po komad zemlje, jer njihovi potomci nisu spremni za tihi, skroman, samoprijegoran rad i mukotrpnu gradnju vlastite budućnosti. Nažalost, i danas još uvijek zaslužujemo takve i slične pokude, jer još uvijek nismo izvukli odgovarajuće pouke.

Svoju vjernost hrvatskome rodu i njegovim interesima potvrđivao je Andrić u svakom svojemu činu. Pišući prikaz knjižice Josipa Buzolića Zlatno zrnje – prigovara autoru što je skupio i probrao tuđe, a ne hrvatske misli i sentencije, te posebice upućuje na one iz starije hrvatske književnosti, stvarane u Dubrovniku i u Dalmaciji, koju drži klasičnom.(25)

II.

Srijemske korijene i zavičajnost u početku je Nikola Andrić naznačivao pseudonimom Fruškogorac, napustivši ga kad su ga počeli koristiti i drugi. Usprkos školovanju u europskim metropolama, Beču i Parizu, osjećao se građaninom rodnoga Vukovara, gdje je poštovan, između ostaloga, i kao mecena najstarije kulturne ustanove u gradu na obalama Dunava i Vuke, Hrvatske čitaonice. Njenim je počasnim članom jednoglasno i jednodušno proglašen na svečanoj sjednici 1939., održavši tom prigodom predavanje o hrvatskoj narodnoj poeziji i hrvatskoj duhovnoj individualnosti, nakon čega mu je zbor »Dunav« otpjevao Matzovu pjesmu Njemu.(26) Spojivši u znakovitu sintagmu njegove europske obzore s rodnim gradom, Velikanović ga je nazvao »Parižaninom s Vuke«, što su rado preuzeli i drugi.

U posvetnome tekstu Iz starog Vukovara, Sokolske uspomene iz godine 1889., s toplinom piše o rodnome gradu »koji se stere u dugoj umiljatoj crti na lijevoj obali Vuke«,(27) a želi o njemu govoriti kao što se govori o starome Rimu, Kartagi, Ateni »i drugim dičnim prestolnicama velikih kulturnih centara«,(28) jer je i Vukovar u prošlosti bio prijestolnicom Srijema sa sjedištem županije i sjedištem Kraljevskoga sudbenog stola. Žaleći što je grad izgubio neke od svojih ustanova, raduje ga što osnivanjem Hrvatskoga sokola, pjevačkoga društva »Dunav« i lista »Srijemski Hrvat« postaje sve rodoljubnijim, a s nostalgijom se sjeća kako su u njegovu djetinjstvu cijeli dijelovi Vukovara govorili samo hrvatskom ikavicom,(29) poput bačkih Hrvata Bunjevaca i Šokaca. Postavši i sam sokolaš i tamburaš (već u bečkom akademskom društvu »Zvonimir«), naš je »zagrijani Vukovarac« zadovoljan »ujedinjenjem srijemskih, naročito vukovarskih lokalnih vrlina«,(30) te se u šaljivu tonu nastavlja prisjećati sokolaških zgoda i nezgoda svojih vukovarskih vršnjaka.

Iskreno se radujući što je njegov Vukovar sedamdesetih godina XIX. stoljeća nacionalno probuđen, napominje kako su u tom prednjačili pitomci đakovačkoga Sjemeništa, osječki gimnazijalci i zagrebački studenti: »To je bio onaj slavni ‘sitni rad’, koji se sastojao u nastojanju, da se sve, što hrvatskim narodnim duhom diše, okupi najprije oko ‘Dunava’, a kasnije oko ‘Sokola’«.(31) Tako je Vukovar postao »bedem koji je najranije podignut u ovim istočnim krajevima, pa kad iz Zagreba jekne truba (...) – evo ti našeg Vukovara, koji se iz ovih krajeva prvi javlja«.(32) Pišući ove uspomene, Andrić odaje priznanje zaboravljenim poslenicima »koji su udarali prve temelje narodnim institucijama u našem Vukovaru«,(33) te nije potrebno posebno obrazlagati zbog čega se i devedesetih godina XX. stoljeća taj »naš Vukovar« opet nacionalno uzdiže i brani, da bi nakon više od sedam desetljeća neželjena jugoslavenstva prodisao punim hrvatskim plućima, postavši ponovno bedem i uzdanica probuđena i osovljena hrvatstva.

III.

Andrić je bio čovjek iznimne duhovne snage i moralnosti. Pokretala ga je i upravljala silna energija i uvijek dovodila do cilja i uspjeha. Ivo Politeo ističe sklad i ravnotežu njegove osobe u kojoj se školovanjem u Beču i Parizu ucijepila germanska energija i upornost

te francuska gipkost i elegancija: »prva ga je sačuvala od mjestimične površnosti druge, a druga od pedanterije prve«.(34) Sumirajući u autobiografiji Redaktor o autoru plodove svoga pozamašna rada, držao je promašenim i izgubljenim samo šestomjesečno bavljenje politikom u svojstvu zamjenika ministra Stjepana Radića u Beogradu, kad je »ispao iz prirodnoga kolosijeka, pa danas ni sam ne može razumjeti, kako se dao navrkati, da pođe na jedan položaj, na kojemu je – hoćeš-nećeš – morao dolaziti u najbliži doticaj s notornim političarima, od kojih se uvijek uporno klonio, držeći da savjestan i radin čovjek može mnogo dobra privrijediti svome narodu, a da otvoreno i ne zapisuje dušu nikakvoj političkoj grupi, pa da onda mijenja kabanicu prema vjetru«.(35) Glasujući za one koji će »zdravim mišljenjem i čistoćom svojih značajeva donijeti najviše koristi narodu« – bio je »i ostao samo kulturni radnik i dobar Hrvat«.(36)

Nije prezao upustiti se u žestoku polemiku s neistomišljenicima braneći odlučno vlastita uvjerenja. Osim već spomenute polemike sa Živanovićem, Vrhovcem, Subotićem i Pavlovićem, gdje su mu podmetane političke tendencije, polemizirao je i s Milivojem Dežmanom, Stjepanom Ivšićem, Matom Lisičarom, Ivanom Nevistićem. Znao se naljutiti i zbog osobnih razloga, primjerice na urednika »Jutarnjega lista« što je njegov jubilej proglasio godinu dana prije roka. Referirajući se na činjenice iz preuranjena jubilarna članka, progovara objektivno o sebi, ali i o drugima. Osporavajući pripisana mu priznanja za rad u Matici hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, tvrdi da zasluge pripadaju Freudenreichu, ali se ne odriče zasluga za Zabavnu biblioteku, što će ga ponukati da progovori o tome kako i zašto je ona nastala te na kakva je ograničenja u realnim prilikama nailazio. Započeo je s ruskim klasikom Dostojevskim, no odziv je bio slab, pa je nakon »svake druge knjige s ozbiljnom literarnom vrijednošću«(37) morao posegnuti za onom koja će se čitati i prodavati. Ponosan je što je hrvatskom čitateljstvu ponudio Hamsuna, Wildea, Žeromskoga, Francea, Kiplinga, Londona, Barbussea i stotine svijetlih imena. Ocrtavajući zorno opadanje književne recepcije, kaže: »Izdavao sam po 24 knjige na godinu, a kad je prevladao sport i kino, spao sam na 12 pa na 6 knjiga«.(38)

Utoliko nas istinski naljuti neutemeljena polemika Ivana Nevistića, koji prema Zabavnoj biblioteci iskazuje neprimjerenu žestinu i netrpeljivost. Posegnuvši za ishitrenim dokazima, spočitava Andriću odsutnost kriterija, nepoznavanje svjetske literature i nizak nivo Biblioteke prilagođene tobože površnim i nezahtjevnim čitateljima neprofilirana ukusa, ne uzevši uopće u obzir da je ona otpočetka nosila epitet zabavna. Njegov je nasrtaj na Andrića primjer nenačelne kritike motivirane osobnim razlozima, gdje se iz uravnoteženo napisana Andrićeva teksta s predumišljajem izvlače navodi za grubo ironiziranje pisca.(39) Srećom, za svoj je izdavački pothvat polučio Andrić znatno više pohvala, posebice u jubilarnim osvrtima, te prigodom 500. izdanja, kad tisak govori o »heroju knjige«, a Biblioteku proglašava »velikim kulturnim djelom«.(40) Dragan Mucić donosi zanimljiv podatak o 27 napisa u našim listovima i časopisima u povodu 25. obljetnice Zabavne biblioteke 1937., kad su svi s poštovanjem i pohvalama pisali o nesvakidašnjem jubilarcu, što zacijelo nije bilo motivirano samo prigodnim razlozima.(41)

Govoreći u povodu 100-godišnjice rođenja i podignuća spomenika Vatroslavu Jagiću u Varaždinu, sjećao se Andrić vrlina svojega velikoga učitelja slavistike u Beču, što i na njega baca određeno svjetlo. Iako je Jagić tražio od svojih studenata puno i širokih znanja, trud i nadarenost, Andriću je bivao sve bliži i miliji; i dok je profesor dobroćudno kritizirao njihove neuspjehe, on je mislio na to kako im je u ministarstvu ishodio novac s kojim su u Beču mogli pristojno živjeti, te kako ih je pozivao u svoj gostoljubivi dom. S velikim simpatijama sjeća se kako je taj znanstveni sveslaven u domu bio tatek, kao svaki pravi Varaždinec. Jednostavan i skroman, putovao je sa studentima u trećoj klasi, raspitivao se za njihov rad i nakon što su diplomirali, dopisivao se s njima, pitao za obitelj i privatni život. »Bio je izvanredan čovjek, koji je bio velik i u malim stvarima, a u velikima upravo najveći. Bez sumnje jedan od najjačih inteligenata i najradinijih ljudi, koje je Hrvatstvo uopće rodilo!« (42) – zaključuje zahvalni đak svoje uspomene na slavnoga učitelja, koje nemalo govore i o njemu samome.

Pišući o Andrićevu književnopovijesnome pregledu hrvatske književnosti Pod apsolutizmom, Historija šestoga decenija hrvatske književnosti (1850–1860), Branko Vodnik prigovara što »prikazuje u glavnome pisce i njihov rad po sadržaju i po naslovima, a ne po duhu«,(43) te »brani i propagira tradicionalizam kao umjetničko načelo«,(44) odnosno Jurkovićev miris svojih livada naspram modernističkom internacionalizmu, a prigovara i stilu i frazeologiji zbog neprilagođenosti znanstvenome diskursu. Ipak mu ubraja u zasluge »što je u svojoj knjizi zbijeno, a opet u laganoj formi sabrao sve, što se u glavnome znade o piscima iz doba apsolutizma«,(45) upisavši mu u uspjeh i monografski pristup piscima poput Janka Tombora, Dragojle Jarnevićeve i Adolfa Vebera Tkalčevića(46) – u člancima koje je prigodom objavljivanja u tekućoj periodici Andrić nazvao feljtonima. A bio je itekako svjestan vrijednosti toga pregleda hrvatskoga književnoga desetljeća, te posve siguran kako u tom poslu zbog svoje pionirske uloge njegova knjiga ima važno mjesto, navodeći i razloge za to: »Kod nas se vrlo teško pišu sustavne literarne historije samo poradi toga, što za većinu viđenih literata uobće nemamo nikakvih monografija«.(47) Stoga je prije sabiranja u knjizi Pod apsolutizmom – nadasve korisnom štivu brojnih naraštaja hrvatskih đaka i studenata – morao izvršiti stanovite predradnje, sustavno i podrobnije proučiti određena imena i opuse. Tako je Vodnik samo donekle bio u pravu, dok su kritičari Zabavne biblioteke bili upravo nepravični, tvrdeći da Andrić nije poznavatelj stranih književnosti. Naprotiv, demantiraju ih njegove studije i članci gdje je očigledno njegovo široko poznavanje stranih pisaca, a pritom se nije razmetao onim što nije znao, pročitao ili proučio. Pišući opsežniji prigodni članak O stogodišnjici Balzacova narođenja(48) Andrić superiorno iznosi teze i mišljenja poznatih balzakologa (uostalom, diplomirani je romanist!), a dodajući za svoje čitatelje, uz one najpoznatije, i petnaestak drugih Balzacovih naslova, neuvijeno priznaje da ih nije imao u rukama.

Bez dlake na jeziku i bez lažne skromnosti, nije se ustručavao spomenuti da je triput jednoglasno izabran za predsjednika Društva hrvatskih književnika (1918.–1920.), a napuštajući dužnost ostavio je Društvu solidan kapital. Vodeći ga i u teško doba Prvoga svjetskoga rata i neposredno nakon njega, s mnogo je vlastita truda namicao novac i hranu za pomoć svim književnicima u oskudici.

IV.

»U svestranosti rada tuče ga jedino pokojni Kršnjavi.«(49) A da i svestranost može biti uteg na posmrtnoj slavi svojih nositelja natuknuo je Vinko Brešić u pogovoru knjizi književnopovijesnih pregleda Pod apsolutizmom / Iz ratničke književnosti hrvatske, svrstavši Andrića u onu »skupinu ljudi čija je djelatnost toliko široka i raznovrsna, da i samo nabrajanje dovodi u sumnju njezine domete«.(50) Profesor hrvatskoga i francuskoga jezika, doktor filologije, poliglot i erudit, bio je svestrani Andrić pripovjedač, feljtonist, putopisac, književni povjesničar, pedagog, publicist, polemičar, redaktor, komentator i stručnjak za hrvatske narodne pjesme, dramaturg i intendant Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu i, uz Miletića, pokretač Glumačke škole, jedan od utemeljitelja i prvi dramaturg Hrvatskog kazališta u Osijeku, predsjednik Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Društva prijatelja Poljske te starješina Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca.

Neumorni naš promicatelj svjetske književnosti, osnovao je 1913. godine i sâm do smrti 1942. uređivao kultnu Zabavnu biblioteku, najopsežniju knjižnicu što je u nas ikad izlazila. Upustivši se u »pustolovinu danas teško shvatljivu«(51) objelodanio je impresivna 603 naslova u 425 svezaka beletrističkoga štiva, uglavnom svjetskih autora, od čega je sâm s njemačkoga, ruskoga i francuskog jezika(52) preveo više od šezdeset romana i pripovijedaka. Dvadeset i osam godina izlaženja Zabavne biblioteke jedinstvena je u nas pojava, rijetka i u razvijenijim literaturama, tim značajnija što ju je oživotvorio samo jedan čovjek, bez timova urednika i priređivača. Kako pak vrijeme odmiče, ona sve više privlači pozornost i dobiva na cijeni, o čemu govori i akribijski načinjena bibliografija mlade autorice Ivane Mandić Hekman.(53) Ističući i u najnovije vrijeme njezinu neponovljivost, Luko Paljetak divi se uredniku koji je uspijevao pratiti što se na književnom polju događa u velikome svijetu, pa kaže: »Sve ono što je izišlo u Europi jučer, Andrić je imao sutra«.(54)

A kad je o pozamašnom njegovu prevodilačkom opusu riječ, ne smije se previdjeti ni drugo prevodilačko polje rada, ono dramsko. Naime, Andrić je za repertoare zagrebačkoga i osječkoga kazališta preveo i/ili adaptirao na desetke stranih kazališnih komada i starih kajkavskih drama, u prozi i stihovima, a sve to, kao i prethodno spomenuto prozno prevođenje, ostvario je na lijepom i čistom hrvatskom jeziku. Mnogobrojne i raznovrsne priloge objavljivao je u Akademijinu Radu te u pedesetak novina i časopisa, od »Narodnih novina«, »Obzora«, »Hrvatske«, »Jutarnjega lista«, »Hrvatskog kola«, »Savremenika«, »Života« ... u Zagrebu do »Hrvatskoga lista« u Osijeku i Puli, »Srijemskog Hrvata« u Vukovaru, »Karlovačkoga glasnika« i »Varaždinskih novosti«.

Odlikovao se rijetkom marljivosti i radišnosti. »Odmora nije Andrić nikada ni imao ni tražio«,(55) a radio je i kad je putovao, šaljući raznovrsne priloge za novine i časopise (knjiga feljtona U vagonu, dvoknjižje »putničkih impresija« Od Balkana do Nontblanca i drugo). Stoga je i doživljen i zapamćen kao »rijedak čovjek (...), po strastvenom poštivanju rada, koji je pretvorio u neku vrstu životne igre, u koji se zaklanja (...) kao u neki blaženi odmor i mir duha, što se srećom naziva«.(56) Fascinirali su ga ljudi velike marljivosti i, naravno, velikih rezultata, poput već spomenutih Jagića i Balzaca – pisca grandiozna opusa, nesvakidašnje radne energije, iscrpljujućega pregalaštva nad rukopisima i pouzdanja u vlastitu darovitost. »Bio je jovijalan, iskren i srdačan, bez trunka zlobe i sićušnosti. Gorostas tijelom i dušom!«(57) – ističe Andrić svojstva koja su ga Balzacu privukla i trajno osvojila, a s kojima je želio vidjeti i naše ljude.

Vukovarci su mu se odužili poprsjem i proslavom 100. obljetnice rođenja,(58) a Društvo književnika hrvatske, Vukovarsko-srijemska županija, grad Vinkovci, Hrvatske šume i Slavonska naklada »Privlačica« okruglim stolom »Književno djelo Nikole Andrića«, održanim u okviru Dana Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima 3. listopada 2002., što je rezultiralo i pripadajućim zbornikom.(59) Na nacionalnoj pak razini Andriću uvrštenje u knjigu Jezikoslovne rasprave i članci(60) prestižnoga nakladničkoga projekta Stoljeća hrvatske književnosti, »bez obzira na sve njegove propuste, pogreške ili nedosljednosti, trajno osigurava mjesto među hrvatskim filolozima«.(61)

V.

Kao autentičnom Srijemcu duhovitosti Nikoli Andriću nije uzmanjkalo, u čemu je srodnik i drugim Srijemcima u književnosti – Iliji Okrugiću, Isi Velikanoviću i Živku Beriću kao najpoznatijima. Uostalom, baš je u vukovarskome »Srijemskom Hrvatu« izišao njegov pripovjedački prvijenac, humoreska Lov na sjedećke, kojom je »otkrio u sebi humorističku žicu«.(62) Duhovitošću i šaljivim tonom prožet je dobar broj stranica putopisnoga dvoknjižja Od Balkana do Montblanca, kao i cijela feljtonistički napisana knjiga U Wagonu,(63) gdje različite sadržajne cjeline pokazuju piščevu sklonost za uočavanje i crtanje smiješnih životnih pojava i ljudskih osobina. Primjerice, Estetički intermezzo(64) bavi se anomalijama ljudskog nosa, Moć glazbe ismijava odnos američkoga malograđanina prema glazbi koncertmajstora Rubinsteina, Zimni aforizmi izvađeni su iz bilježnice gdje ih je godinama zapisivao za pouku sebi i drugima, Ljetna idila burleska je o muhi što u nezgodnom trenutku slijeće u jelo ili sjeda na nos, dok se parafraza Mamrothova teksta Kako su me sahranili poigrava fiktivnom smrću, te iz zagrobne perspektive ismijava mane bližnjih, ali i vlastite; a tu je najzad i duhovita sličica o studentskom stipendijskom sirotovanju iz piščevih pariških dana – Na Heineovu grobu.

I kad piše o ozbiljnim temama, pa i u stručnim člancima i raspravama, Andrić je pisac svježe frazeologije, slikovita izraza i duhovite igre riječima, na kojima i zasniva izvornost i sočnost stila (pisat će, primjerice, da se »uvijao i previjao nad oranicom hrvatske kulture«, »dao se navrkati«, nije znao »kakva mu se popara sprema« i sl.), koji nerijetko gradi i na žanrovski uobičajenom karikaturalnom pretjerivanju. Čini nam se da je ipak najduhovitiji kad izruguje ili ismijava sama sebe, bez obzira na to piše li u prvom ili trećemu licu, što je dragocjeni znak samokritičnosti te odlika širine i oštrine duha velikih ljudi. Osim već spomenute feljtonistike i autobiografskih zapisa, posvjedočuje to i pretežni dio njegove publicistike.

Slikovit i poučan primjer zauzetosti i pregalaštva na mnogim poljima, bio je Nikola Andrić »živa umjetnička narav, rođeni stilist i sjajan govornik«.(65) Zacijelo je i on imao ljudskih i profesionalnih slabosti, no prekrile su ih i natkrilile vrline koje mu ni zlonamjernici nisu uspjeli odreći. Iskren hrvatski domoljub i rodoljub, Srijemac i Vukovarac, svestrano naobražen i širokih interesa, bio je čovjek iznimne moralne i duhovne snage, nepresušne marljivosti i radne energije. Vjerojatno bismo mu u prilog mogli dometnuti još koju pozitivnu crtu, no i spomenute su dostatne da ga vidimo među zaslužnim poslenicima, među takvima koji nas obvezuju na svestranije proučavanje i čuvanje baštinjenih opusa, jer samo će tako postojano trajati u matici hrvatske književne riječi i kulture.

________________________________

(1.) Nikola Andrić, Redaktor o autoru, u knjizi: Od Balkana do Montblanca, Putničke impresije, Prvi svezak, Zabavna biblioteka, kolo XXXIII, knj. 400., Naklada Zaklade tiskare Narodnih novina, Zagreb, 1927.

(2.) Isti, Spomen-knjiga Hrvatskog zem. kazališta pri otvaranju nove kazališne zgrade, Tiskarski zavod Narodnih novina, Zagreb, 1895.

(3.) Nikola Batušić, Sto godina zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Zagreb, 1995.; Branko Hećimović, Nikola Andrić – Kazališni almanak 1895. i Spomen-knjiga Hrvatskog zem. kazališta, Dani Josipa i Ivana Kozarca, Zbornik za 2002., SN »Privlačica«, Vinkovci, 2003., str. 107–121.

(4.) Dragan Mucić, Hrvatsko kazalište u Osijeku 1907., Osijek, 1967.

(5.) Navedeno prema knjizi: Autobiografije hrvatskih pisaca, Priredio Vinko Brešić, AGM, Zagreb, 1997., str. 378.

(6.) Ženske pjesme (Romance i balade), 1909.; Ženske pjesme (Pričalice i lakrdije), 1914.; Ženske pjesme (Ljubavne pjesme), 1929.; Junačke pjesme (Uskočke i hajdučke pjesme), 1939. Junačke pjesme (Historijske, krajiške i uskočke pjesme) 1940; Haremske pričalice i bunjevačke groktalice, 1942.

(7.) Izabrane narodne pjesme II., Ženske, Književna izdanja Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora, Knjiga četvrta, Zagreb, 1913.

(8.) Jovan Živanović, Beleške, ispravci i dodaci, »Brankovo kolo«, I(1895), br. 15, str. 475–476, Srijemski Karlovci.

(9.) Radivoje Vrhovac, »Naučni metod« dra Nikole Andrića, »Brankovo kolo«, V (1899), br. 50, str. 1590–1594, Srijemski Karlovci.

(10.) Nikola Andrić, Odgovor na odgovor prof. Živanovića, Prilog konačnome sporazumku, »Vienac«, XXXI(1899), br. 48, str. 776–778; Tisak Dioničke tiskare, Zagreb, 1899. (separat)

(11.) Isto.

(12.) Isti, Hrvatski ilirizam i srpstvo, »Vienac«, XXVI(1894), br. 1, str. 4; br. 2, str. 30–31; br. 3, str. 47.

(13.) Isto, br. 1, str. 4.

(14.) Isto.

(15.) Isto, br. 3, str. 47.

(16.) Nikola Andrić, Pod apsolutizmom, Historija šestoga decenija hrvatske književnosti (1850.–1860.), Zagreb, 1906. Navedeno prema: Nikola Andrić, Iz ratničke književnosti hrvatske. Pod apsolutizmom [Iz starog Vukovara, Sokolske uspomene iz godine 1889.], Priredio i pogovor napisao Vinko Brešić, Slavonica, knj. 35, SN »Privlačica«, Vinkovci, 1994., str. 23.

(17.) U svojstvu člana uredništva za književnost, koji brine o čistoći jezika, objavio je Andrić u »Narodnim novinama« kroz tri i pol mjeseca sto članaka pod naslovom Filološki zapisi; iz uredničke bilježnice, i skupljene ih ukoričio u knjigu Branič jezika hrvatskoga, Tisak Kr. zemaljske tiskare, Zagreb, 1911. Iste godine izišlo je i novo, dopunjeno izdanje u 2000 primjeraka, koje je Vladin Odjel za bogoštovlje i nastavu preporučio za uporabu u srednjoškolskim ustanovama. Pretisak tog drugoga izdanja s pogovorom Marka Samardžije objavila je Pergamena 1997. godine.

(18.) Branič jezika hrvatskoga, n. dj., str. 162.

(19.) Isto.

(20.) Isti, Jedan narod treba i jednu književnost da ima, »Savremenik«, XIV(1919), br. 7/8, str. 305–309.

(21.) Isti, Beograd nam kvari jezik, Filološke zabavice, »Obzor«, LXIV(1923), br. 68, str. 1－2; br. 72, str. 1; br. 80, str. 1－2, br. 89, str. 5; br. 97, str. 1; br. 112, str. 1－2.

(22.) Isti, Koje nam beogradske riječi ne trebaju, »Hrvatsko kolo«, VIII(1927), str. 271–284.

(23.) Šta je šta, Stvarni hrvatski rječnik u slikama. Priredili Iso Velikanović i Nikola Andrić, Minerva, Zagreb, 1938.

(24.) Nikola Andrić, Iz ratničke književnosti hrvatske (Literarna slika XVIII. vijeka), »Prosvjeta«, X(1902), br. 1, str. 7–10; br. 2, str. 47–48. Navedeno prema vinkovačkom izdanju iz 1994. (bilješka 16), str. 5.

(25.) Isti (–dr–), Zlatno zrnje (Bilješke i utisci), Misli i sentence (!) velikanâ svih književnosti. Sabrao Josip Buzolić, svezak I., u Spljetu 1899., »Vienac«, XXXI(1899), br. 9, str. 142.

(26.) Predavanje dr. Nikole Andrića u Vukovaru, Vukovar koncem listopada, »Srijemske novine«, III(1939), br. 9/10, str. 3–4, Zagreb; Ivan Esih (ie.), Dr. Nikola Andrić počasni član »Hrvatske čitaonice« u Vukovaru, »Jutarnji list«, XXVIII(1939), br. 9991, str. 13; Izvanredna svečana glavna skupština »Hrvatske čitaonice«, »Srijemski Hrvat«, I(1939), br. 3, str. 3, Vukovar.

(27.) Nikola Andrić, Iz starog Vukovara, Sokolske uspomene iz godine 1889., »Hrvatska riječ«, I(1926) 4. studenoga, Vukovar–Vinkovci. Navedeno prema vinkovačkom izdanju iz 1994. (bilješka 16), str. 92.

(28.) Isto.

(29.) Nikola Andrić, Iz moje vukovarske mladosti, »Srijemske novine«, III(1939) 25. veljače, br. 1–2, str. 6, Zagreb; Kako sam se odgajao, Hrvatskoj vukovarskoj omladini o Božiću 1939., »Srijemski Hrvat«, I(1939), br. 6, str. 4, Vukovar.

(30.) Nikola Andrić, Iz starog Vukovara, n. dj., str. 93.

(31.) Isto, str. 95.

(32.) Isto.

(33.) Isto.

(34.) Ivo Politeo, Dr. Nikola Andrić, »Savremenik«, XXI(1927), br. 2, str. 86.

(35.) Nikola Andrić, Redaktor o autoru, n. dj. (bilješka 5), str. 376.

(36.) Isto.

(37.) Nikola Andrić, Jubilarni ispravak Dra Nikole Andrića, »Jutarnji list«, XXV(1936), br. 8932, str. 10.

(38.) Isto.

(39.) Ivan Nevistić, Vječna varka i Zabavna biblioteka; Dr. Nikola Andrić i Zabavna biblioteka, »Vijenac«, VI(1928), br. 6, str. 227–278; br. 7/8, str. 363–364.

(40.) 500 svezaka »Zabavne biblioteke«: Heroj knjige, Jubilej velikog kulturnog djela, »Jutarnji list«, XX(1931), br. 6911, str. 8.

(41.) Dragan Mucić, Kako je dr Nikola Andrić napustio HNK u Osijeku 1908. godine, »Revija«, IX(1969), br. 1, str. 45– 63, Osijek.

(42.) Nikola Andrić, Uspomene zahvalnoga đaka na privatnu ličnost velikog učitelja, Govor Dra. Nikole Andrića, pomoćnika ministra prosvjete u m., na svečanoj akademiji u velikoj dvorani gradskog kazališta u nedjelju 16. listopada 1938., »Varaždinske novosti«, IX(1937/38), br. 465, str. 2.

(43.) Branko Vodnik, Pod apsolutizmom, »Savremenik«, II(1907), br. 2, str. 65.

(44.) Isto, str. 66.

(45.) Isto, str. 68.

(46.) Nikola Andrić, Janko Tombor (Život i rad jednog pripovjedača iz apsolutističkog vremena); Književni portret Dragojle Jarnevićeve; Književni rad Adolfa Vebera, »Narodne novine«, LXXII(1906), br. 142, str. 2－4; br. 148, str. 1－3; br. 182－184, str. 1－2, 1－2 i 5.

(47.) Nikola Andriµ, Zaboravljeni književnici, »Hrvatska«, br. 45, str. 5, Zagreb, 26. srpnja 1906.

(48.) Isti, O stogodišnjici Balzacova narođenja (Dne 16. svibnja 1799–1899.), »Vienac«, XXXI(1899) 13, 20. i 27. svibnja, br. 19, str. 308–309; br. 20, str. 324–325; br. 21, str. 337–339.

(49.) Dušan Žanko, Uz četverostruki jubilej dra. Nikole Andrića, »Hrvatska smotra«, VI(1938), br. 1, str. 38.

(50.) Vinko Brešić, Nikola Andrić (1867.–1942.), u knjizi: Iz ratničke književnosti hrvatske / Pod apsolutizmom, Vinkovci, 1994., str. 99.

(51.) Ivica Matičević, Put u središte biblioteke, Nikola Andrić, Zabavna biblioteka, Bibliografija, Katalog, priredila Ivana Mandić Hekman, Exlibris, Zagreb, 2007., »Vijenac«, XVI(2008) 10. travnja, br. 368, str. 11.

(52.) O poliglotu Andriću bilo je u tisku pretjerivanja, pa mu je uz spomenute jezike pripisano znanje: talijanskoga, engleskoga, češkoga i bugarskoga jezika. Vidjeti: Ante Malbaša, Kod urednika Zabav. Biblioteke, »Večernja pošta«, X(1930), br. 2861, str. 19.

(53.) Nikola Andrić, Zabavna biblioteka, Bibliografija, Katalog, prir. Ivana Mandić Hekman, Exlibris, Zagreb, 2007.

(54.) Luko Paljetak, dubrovački pjesnik u Akademiji carice Katarine Velike, razgovarala Mirjana Dugandžija, »Globus«, br. 1059, 25. 03. 2011., str. 73.

(55.) Nikola Andrić, Redaktor o autoru, n. dj. (bilješka 5), str. 379.

(56.) Dušan Žanko, n. dj.

(57.) Nikola Andrić, O stogodišnjici Balzacova narođenja, n. dj., br. 20, str. 325.

(58.) Brane Crlenjak, Bista Nikole Andrića, »Revija«, V(1965), br. 1, str. 103–104, Osijek; Parižanin s Vuke, Prigodom 100-god. rođenja Nikole Andrića, »Revija«, VII(1967), br. 6, str. 98–105, Osijek.

(59.) Dani Josipa i Ivana Kozarca, Zbornik za 2002. godinu, SN »Privlačica«, Vinkovci, 2003.

(60.) U knjizi osmorice hrvatskih filologa Andrić je zastupljen s pet priloga: Hrvatske narodne pjesme, Književni rad Adolfa Vebera, Jedan narod treba i jednu književnost da ima, Koje nam beogradske riječi ne trebaju, Redaktor o autoru, u knjizi: Franjo Iveković, Ivan Broz, Tomo Maretić, Vatroslav Rožić, Milan Rešetar, Antun Radić, Nikola Andrić, Dragutin Boranić, Jezikoslovne rasprave i članci, priredio Marko Samardžija, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2001., str. 427–472.

(61.) Marko Samardžija, Predgovor u knjizi Jezikoslovne rasprave i članci, n dj., str. 420.

(62.) Nikola Andrić, Redaktor o autoru, n. dj. str. 375.

(63.) Isti, U Wagonu, Dokolnim putnicima prikazuje Milivoj Fruškogorac, Troškom piščevim, Zemun, 1894.

(64.) »Ova se šala čitala pred veselim božićnim skupom hrv. akademijskoga društva ‘Zvonimira’ u Beču god. 1890.«, kaže u napomeni Andrić.

(65.) Ivo Hergešić (H), Uz Andrićev jubilej, 1867. － 5.XII.1937., ╗Obzor½, LXXVII (1937), br. 278, str. 1－2.