Šutnja intelektualaca kao društveni krimen

Na početku svoga analitičkog teksta o »intelektualcima u postmoderno doba« Cvjetko Milanja navodi kako je ova knjiga na neki način »odgovor na stalna upozorenja dežurnih glasnogovornika javnog mnijenja« kojima se »proziva intelektualce poradi njihove šutnje«, te se tako »šutnja intelektualca« čini najvećim krimenom a oni su jednostavno krivci i tjeskobnom »šutnjom prouzročena stanja«. Stoga je »šutnja intelektualaca« naizgled generalni izvor društvenih nevolja, bez obzira na brbljavost mnogih, što još i pogoršava stanje u društvu. No, Milanja s pravom upozorava na više izvora nesuglasja, posloženih između »logike liberalnog kapitalizma« i »vladajuće epistemološke paradigme«, te specifičnih oblika strukturiranja »domaće stvarnosti«.

Upravo neshvaćanje istinskih teškoća odnosa društvene zbilje i njezinih intelektualnih kritičara ili apologeta, pokazuje kako se središnji problem iznova reproducira upravo neshvaćanjem suštinskih ciljeva povijesti, ne kao »pozitivne povijesti čovječanstva«, nego »povijesti kao političke moći«. Dijelom se prepoznaje proces mutacija nastojeći stvoriti oblike koji na primjer i kao artefakti umjetnosti »sadrže više politike nego politika sama« (A.Badiou), tako da se Milanjina tvrdnja o povijesti kao političkoj moći može prepoznati i u samopreoblikovanju društvenih ciljeva koji postaju svojevrsni oblici »politike modernizacija«, ali i nacionalističkog autoritarnog samooblikovanja kojim se »usmjerava« ona aktualna »rasutost potrošačke prosječnosti« nastajućeg društva. Nesumnjivo, to je jedan od oblika korištenja i potenciranja energije koja je na raspolaganju i može se projicirati kao oblik kritičkog mobiliziranja, pa i ideologiziranja.

Milanja u svojoj knjizi argumentirano upozorava na višestruko nerazumijevanje kretanja suvremene povijesti, gdje se raskrinkava »svijet života« kao puka prosječnost, koja na masovnoj proizvodnji i masovnoj potrošnji napaja i utješnu »strast subjekta da se realizira i tim minimalizmima«(1).

Razdoblje postmoderne (od 1968.) velikim je dijelom svojih kulturnih praksi prepoznatljivo razmeđe između prethodećeg vremena autoriteta intelektualaca kao tumača i kritičara postojećeg razvitka društvenosti i kulture kao simbolične, pripovjedne ili etičke korekcije. Tek epoha postmoderne bez predrasuda oslobađa tjelesnost kao središnji oblik umjetničkog iskustva, dosiže ciljeve u mikrosvijetu pojedinca čineći od njega »umnoženo Ja«, tako da se lako uklapa u demontažu estetika i njezinih subjektivizacija. Uloga umjetnosti kao svijeta izdvojenih, pojedinačnih djela briše svoju markantnu posebnost, a »umjetnost« se »ostvaruje kao sam život«. Dapače, estetizacija svakodnevnice ne vodi računa o kritici tako nastalih umjetničkih djela, iako su ona uradci puke prosječnosti, kao što je to, u ostalom, i sam uobičajeni ljudski život.

Krleža je kritički opservirao apstraktno slikarstvo, Šegedin upozoravao na »demona znanosti«, Supek umanjuje »fundamentalnost znanosti«, a Gotovac misli iz »humanističkog (retoričkoga) a ne epistemološkog horizonta«(2), upozorava Milanja, koristeći Toureaineovu tvrdnju kako je to skretanje »prema antimodernizmu«. Pretpostavimo da je njihov kritički i umjetnički model ukazivao na »promjenu svijeta«, a razdoblje postmoderne nastoji svijet mijenjati tako da ostane isti, prepoznatljiv i da u tako »promijenjenoj« umnoženosti ostvaruje »slobodu« ravnotežom »razbijenih fragmenata racionalističke modernosti«, a to su »seksualnost, potrošnja, nacija i poduzeće« (Giddens i Beck).

Milanja dramatičnom gustoćom teksta analizira promjene kategorija tumačenja i obvezivanja svijeta na poslušnost razumu (ratiu), pri tom gubeći autoritet u svjetskoj »izdaji intelektualaca«, tako da »napad na um« i »razoružanje intelektualaca« označava i nadmoćno širenje relativizma. Još u vremenu modernističke paradigme pretpostavljalo se i očekivalo od intelektualca »njegovanje duhovnih vrijednosti, to jest pravednosti, istine i razumnosti«. Autor navodi tvrdnje J.Bende kako je izdaja intelektualaca već i napuštanje obrane univerzalnih vrijednosti u korist posebnosti, što ih od humanista pretvara »u sentimentalnog humanitarca, čime se pretvara u priručnog pjesnika i romanopisca«. No, vidljivo je kako u manjim sredinama intelektualci najčešće postaju »ideolozi«, jer sama »politika određuje što je moralno«(3). A mogli bismo se poslužiti Milanjinom tezom kako je »krajnja konzekvencija toga da danas živimo u svijetu u kome je gotovo nemoguće živjeti kao intelektualac, što bi cinički značilo da on nije ni potreban... Za današnji bankrot intelektualca razlog je naprosto u strukturi temporalnosti, u postmodernosti«.(4)

Međutim, kako naglašava autor, ipak se ne može jednostavno prebacivati krivnja na »instituciju intelektualca« koja je samu sebe i u globaliziranom svijetu odredila kao moralnog čistača i arbitra. Jer, intelektualac je vjerojatno mogao biti »stanoviti dijagnostičar« ili pak »glasnogovornik poniženih i uvrijeđenih«(5) ili svojevrsna figura »savjesti vremena« kakvu se prepoznaje u djelovanju i pisanju Šegedina, Gotovca i Supeka, svojevrsnih »modela« Milanjina istraživanja. Valja prepoznati da u vrijeme potpunog liberalizma i demokracije uloga intelektualca postaje nepotrebna, ili kako kaže autor, »donkihotska«. No, »Don Quijotte posjedovao je imaginarne vjetrenjače, koje je – kao slike i likove – zamijenio sa stvarnošću, pa su mu one bile ‘istinska stvarnost’, a mi danas stojimo pred zbiljom, društvom, ekonomijom, kulturom, itd., točnije stojimo pred označiteljima kao ‘činjenicama’, što fundamentalno mijenja ‘status svijeta’, ‘stvarnosti’, ,zbilje’...« (6)

Milanja suočava postojeći pojam »intelektualca« s promjenama koje su se dogodile u svijetu, ali su isto tako pogodile i »posrednički« status intelektualca u povijesti, da bi ga tako reći izbrisale u »sadašnjosti«. Ono što bi obilježilo suvremenog intelektualca u »dubokoj postmoderni« gotovo su do kraja pojednostavljeni osnovni društveni elementi. Stoga Milanja ukazuje na aktualnost problema kao što je npr. globalistička ideja liberalizma, koja nas je upravo u naše vrijeme »svojom egoističkom logikom profita bez pokrića dovela do drastičnog financijskog bankrota«.(7) Autor upozorava kako valja razlikovati anarhiju od demokracije, posebno i »praktične demokracije« američkog tipa, a to znači kako u postizmu postmoderne živimo smjenu »starih bogova« novima, koji su »manje tajanstveni« i »brže potrošniji«. Milanjino pitanje je stoga »nisu li intelektualci ‘izgubili stvarnost’ koju je zamijenilo njeno označiteljsko polje i simbolizirajuće ‘analogne semantičke simetrije’, što je gotovo... temeljno pitanje«, kao i osjećaj kako je »nenormalno živjeti postalo normalno stanje života«.

Postmoderna zapravo »dehijerarhizira«, ujednačava vrijednosti, pa se više i ne govori o »estetičkoj uspješnosti književnog i umjetničkog djela, nego o mehanizmu strukture«. A strukturalizam je »epistemologijom« i »arheologijom« (Foucault) ujednačio zanimanje za tekstove književnosti, bez obzira na estetičku vrijednost, zapravo odbacujući hijerarhiju njihovih vrijednosti, dok su Derrida i Genett radili na »podcjenjivanju biti umjetničkog djela«.(8) Jednim dijelom se pojednostavljuje sustav istraživanja prirode umjetničkog djela ili »teorije ukusa«, iako je i sama teorija, kako s pravom navodi Milivoj Solar, »postala nešto poput književnog žanra koji nudi naizgled neobična rješenja za poznate probleme u znanosti i svakidašnjici«.(9) Na drugoj strani, izjednačavanje civilizacije s kulturom dovodi do »nestanka kulture« pod ujednačenim pojmom civilizacije, tako da ne preostaje drugo negoli stalno participiranje u »svakidašnjem preživljavanju« koje ujednačava prosjek niskih vrijednosti ili zadovoljstava. Uz to je postmoderno razdoblje dobilo averziju prema »velikim naracijama« i njihovom »bankrotu« (kako tvrdi Lyotard), vjerojatno još bez znanja o epohalnoj pohlepi financijskog kapitala, koji je tako reći svima pred nosom bankrotirao i opljačkao i tu mogućnost svakidašnjeg života posvećenog »malim užitcima« u razglašenoj anonimnosti.

Milanja u knjizi navodi i nekoliko »konstitutivnih kategorija« koje su dovele do »smrti intelektualca«. To je, prije svega, vjera u moć razuma (devalviran u 20. stoljeću), s pitanjima o »velikim pričama, izvorima Dobra i Zla, razlikama u kulturi, itd.; a tu su i kategorija istine, povezana s etikom uvjerenja i etikom odgovornosti; kategorija pravde i pravičnosti, te kategorija vrijednosti. Unutar navedenih značenja, Milanja nabraja i primjedbe koje se moraju uzeti u obzir, a time postaju krajnje fluidne i višeznačne. Vidljivo je kako im je interpretativna podloga u moći (autoritetu) koji ma koliko aktualan, ostaje privremen, zajedno s primjenom njegova značenja. Stoga se autor mora zapitati – čemu se valja prikloniti kako bi došli do stanja koje će »intelektualca spasiti od propalosti ili što znači biti angažiran«? Autor koristi pri tome analitičku spoznaju prethodnih analiza, ukazujući kako intelektualcu »nije bitno ‘svrstavanje’ nego napad s ruba, čime rub pretvara u središte«, bivajući zagovornikom »prava na univerzalno i različito, ali ne različito koje vodi u fragmentaciju društva«.(10)

Uz već spomenuto, autor analitički predstavlja 10 opsežnih »modela« intelektualaca, od specijalista ili znanstvenih intelektualaca, pa do samo naizgled paradoksnog nacrta desetog, postmodernističkog intelektualca, kojega eliminira već i sama paradigma koja ga čini nepotrebnim. Uz to ga javno »modernističko mnijenje i ne razumije«, pa nikome ne može učiniti više štete nego je to učinila sama postmoderna oglašavajući ne samo »kraj povijesti«, nego najavljujući i kolosalni »pohod« neoliberalizma koji, kao što vidimo, doživljava globalni financijski slom! Zanimljivo je kako o takvim posljedicama u Europi upravo ovih dana lamentira i brzo razvijajuća Kina, nudeći sirotoj europskoj pušionici pomoć kako bi spasila svoja potonula ulaganja.

Za velike poslove koje valja obaviti, a oni se nagomilavaju, autor spominje profil univerzalnog intelektualca Oppenheimerova tipa. Ali, kako je dotični već umro (s nadom u boljitak), ostaje preživjelima da se pokažu dostojnima vlastitih nesporazuma.

Završni dio knjige Cvjetko Milanja posvetio je analizi nekoliko već spominjanih intelektualnih praksi u vlastitu okružju, a to su Ivan Supek, Vlado Gotovac, Petar Šegedin i dijelom Predrag Matvejević. Njima se dužnost angažiranog intelektualca doznačivala prije svega kroz različite oblike »bitke s totalitarizmom«, s onim što se naziva i sukobom s »monističkim umom« koji obavlja krajnju ideologizaciju zbilje u kojoj žive. Zanimljivi su primjeri koje Milanja analizira, kako bi upozorio na čestu teorijsku nespretnost, ali isto tako i spremnost na polemičku parbu sa strukturama kojima je ideološka premisa sve do zadnjeg trzaja bila ona crta nepovredivosti i revanšizma, ili obrana totalitarnog sustava koji ih je »štitio« od odgovornosti. Milanja pri tome potiče niz pitanja, pa tako i različitih uskih putova percepcije pomoći i »savezništva europskih krugova«, odnosno njihove pomoći angažiranim intelektualcima u Hrvatskoj. Nesporazume i nerazumijevanje velikim je dijelom potvrdio i nedavni uništavajući genocidni rat, nad kojim nije bilo ruku europskih intelektualaca koji su ga mogli spriječiti.

Milanjina knjiga prati i zanimljive intelektualne putove Ivana Supeka i Vlade Gotovca, jer oni na znakovit način otvaraju pitanja koja i sam autor obrađuje tijekom prvog dijela knjige, nudeći modelske analogije čitatelju na uvid, bilježeći da se one dijelom mogu shvatiti i kao »glas vapijućeg u pustinji«, koji često ostaje bez odjeka. Knjiga završava uvidom u rad nekih naših središnjih kulturnih i znanstvenih institucija, te kritike njihova gotovo nevidljiva djelovanja unutar društvene cjeline. Glas intelektualca u tako stratificiranom društvu ne stiže do onih kojima se upućuje, a i tada jednostavno, kao što navodi autor, on je prešućen. No, očigledno je to šutnja koja još nije pronašla svoj put.

________________________________

(1) Milanja upozorava na »efekt sublimacije«, kao na ono što ostvaruje minimalno participiranje užitka i korist koju neprestano povećava masovnost sudjelovanja u nastajućoj društvenosti. Stoga i kritika tehnološkog napretka postaje kritika njezinog »neselektivnog« korištenja za masovnu potrošnju, a ne za ostvarenje odabranih društvenih ciljeva.

(2) C.Milanja, Čemu intelektualci u postmoderno doba, Stajer-Graf, 2011.

(3) Takvi se intelektualci ubrzo pretvaraju »u teorijske branitelje autoritarizma, pače i totalitarizma, za što ima podosta primjera i u europskoj i u hrvatskoj intelektualnoj klimi«. (C.Milanja, ibid.)

(4) Ibid.

(5) Ibid.

(6) »Danas bi intelektualac trebao biti ‘specijaliziran’... što traži drugačiju vrstu znanja i angažmana... a prije svega trebao bi znati da ima posla s označiteljima...« Milanja usputno upozorava na globalnu igru »gubitka središta«, tako da »centar ne pripada cjelini, nego svoje središte ima drugdje«, a mogućnost interpretiranja navedenog problema u aktualnim filozofskim interpretacijama dovelo bi do znakovitih teza Lacana i Derride.

(7) Isto.

(8) »Svođenje je na matricu izjednačilo različite predmete kulture, čemu je dakako pogodovalo i konzumerističko doba društva obilja.»Ibid.

(9) M.Solar, Predavanja o lošem ukusu (Obrana estetičkog uma), Zagreb 2004.

(10) C.Milanja, Čemu intelektualci u postmoderno doba, Stajer-Graf, Zagreb 2011.