Što nam je preostalo

GOLUB U SUPERMARKETU

Svake nedjelje u supermarketu treniram svoje nestajanje.

Wow! Kolica me začas mogu smrskati na putu preko ceste

(jer moja im cjelovitost ne znači ništa),

A mogu me i ubaciti lakim pokretom kovanice u brzinu

Prije negoli poskoči kurs ili prevrnu se cijene,

A slova postanu brojevi, svjetla se pretoče u tamu,

No mogu me i ukrasti posve nagonski,

I sakriti iza rešetaka i plastike u slijepe TV ekrane.

I čitav mi kontinent može povikati:

Wow! Dobili ste nagradnu igru,

Jer tamo na polici u šutnji na vas čeka rasprostrta roba,

Koju smo samo za vas stvorili, zbrojite ju, umnožite,

Pristanite ne razmjenu jezika i kodova,

To je zaliha koja vas može zauvijek nahraniti,

Ako joj se prohtije može vas zakucati u crnu kutiju

Ili udariti jeftinim grafitom tamo gdje najviše boli.

Shvaćam, došlo je vrijeme kad valja otkriti

Mehanizam brzog kupovanja,

Onoga kojim praznimo police potezom neke vjeverice

I bez provjere nosimo kući u naručju nepoznato biće.

Ipak, da mi je još jedan život bila bih golub u supermarketu,

Pod zakrpanim nebom, onaj što nikada ne izlazi,

A nevidljiviji je od kradljivaca, suh kao klošar,

Razjaren i sam na vrhu svijeta.

SEROTONINSKA KRIZA

Bacam njezin omot kao da se lišavam prošlosti i jedem čokoladu,

Bez puno filozofije guštam slatkožuhke spojeve

Naslijepo ugurane u premali prostor, u tihe pretince,

Sve dok praznina ne bude zatrpana do stropa;

Sve bajadere, lizalice i srčani kraš zavodljiviji su od slatkiša,

I čekaju na mliječnoj stazi da prionu uz gladno nepce.

Umalo plačem od čokoladne groznice,

Suze iscjeljuju naljepnice, peru medvjeđe šape,

Neki tlocrt Kristova lika blijedi na čokoladnoj podlozi,

Nema ništa lakše nego namamiti me da se predam šećernoj vuni,

Ako skinem masku bit ću starija i možda ću umrijeti u marketu,

Sigurna da se ništa ne može pred sobom sakriti,

Da se ništa ne može bolje upakirati,

Dakle umrem li, stvari će se i dalje potajno gutati,

Nema tu nikakve metafizike, ne troši se tu nikakva zbilja,

Rekao bi Pessoa (otprilike), jedi tu čokoladu, prljavice,

Ja je ne bih znao jesti tako istinito.

NA ŽUTOJ CRTI DISKRECIJE

Čitavo stoljeće puštam da mi na kaput padaju

Obojene vlasi s neke glave u redu ispred i one na kojoj

Miriše pelud onako usput rasut i mrtav na reveru.

Na žutoj crti diskrecije sve je ravnodušno, hoću reći ukopano,

Pa tako i taj papir u mojoj ruci

Kojemu strah da ću ga izgubiti pokreće krila,

Eno ga, sad će se oteti, počiniti nešto nepredvidljivo,

A na njemu sve je napisano i zauvijek zamršeno,

Svaka riječ povlađuje šalterskoj simbolici i takmacima uokolo,

Samo se ne vidi kako stići s onu stranu stakla,

Odakle dopire zapovjedni glas,

Ali ga se ne čuje jer se raspao na rubovima okna,

I neka ga sila vuče istim putem natrag u usta,

U pogrešno ispunjenu rubriku prema kojoj se naručuju želje,

Vi ste sljedeći na redu za provjeru znanja i kakvoće,

Prvi i zadnji u preživljavanju, na korak do predaje.

BALONI I GLOBALNO ZATOPLJENJE

Čas su jajoliki čas mačje ili riblje glave, obojeni

Kao da dolaze iz nekog planetarnog svijeta

Pa opet plavog a u sredini im zrakoprazna špilja

Što leži na golim obrazima i puni se i prazni baš kako želiš

Dok šiklja krv bezglasno kao da probavljaš slatkiš

I želju da poletiš i završiš s tim otapanjem i zamrzavanjem

Jalovim svjetlucanjem nad trzajima konopca koji zvoni

A uzbune nema na toj voštanoj luni koja se noću ne vidi

A danju je tako smiješna, svuda samo šareni baloni

U ručicama slabašne djece što ne mogu otvoriti šaku

Ali ona će im se ipak oteti s vriskom ispod svilenih vlasi

Klizeći zajedno sa starim svemirom

Koji se puši i sopće pa ništa ne vidiš

Ni čestice zraka, ni potištena tijela,

Jer nema očeva i nigdje maj

STRAH OD BOGA

U njoj je djelić Boga a opet je tako dosadna,

Ta priroda koja više ne može imati potomstva,

Jer žrtva je slučaja što se pruža u svijet naslijepo,

I bit će požderana kao božja posteljica,

I uzalud viče »ja sam luda i ništa ne tražim mimo vas,

A sve moje želje otpadaju s mene kao mrzlo lišće«,

Skviči taj kunić koji svaki čas može biti raskomadan

I začinjen bojama i mirisima te fino serviran,

Na plitici punoj okrjepe uz pokoju kapljicu,

Za svetkovinu koja svako malo dolazi koseći stabla,

Preko ruševina i korova tražeći nešto ili ništa za sutra,

Preko klizišta, zimskih mostova i sirena koje izranjaju

Iz mraka stavljajući joj modru ruku na čelo poput obloga,

Koji niti žeže niti ushićuje već vrti glavom, ustvari cvokoće.

CRNA CRNA ŠUMA

Ništa ne tražim od tebe ni crno na crnom,

Jer s nasuprotne strane ne izgledaš obećavajuće,

Sa zloćudnom zvijezdom na čelu i pohabanom zapregom,

Štoviše, omamljuješ me dok se panično komešaš kao

Mjesec naboden na trsku što cvrlji u kotlu

Iz kojega izlijeću vjetrine u uznemirujućim skokovima,

Pa neki sveci kao pougljeni starci, pa sove

Zbog kojih mijenja se vrijeme i posmrtni ide čas,

Dok otela se cestom i bez uzde odletjela ti griva

Te pala u crno crno kao zdjela u prezrelo voće.

MORU ISPOD DNA

Razmaknula bih ti krajeve i dobro se u tebi našla, more,

Pa zatvorila dah i legla tiho na tvoje namreškano čelo,

I ugledala alge u tijelu goruće, jer bila bi ljetna parada,

I one bi hodale u povorci plutajućeg bilja tako napadne

U zipci od ljutih trava i kamenja što se skotrljalo,

Tko bi me tražio među odbačenim stvarima u rukavcima,

Samo utopljenik kojemu je glava napuhana poput buće

Pa skuplja staro željezo i zapomaže prepuknutim glasom,

Ništa ne tvrdi i ništa ne dokazuje samo sijeva okom u oko

I uzalud štihačom prekopava pijesak koji se skutrio kao grob,

Ali ništa ne nalazi među potonulim slovima na crnome reljefu,

Jer netko je već bio dolje i glavom u glavu sve smrvio,

I to je rječitije od morske bolesti i kratkoga sunca na površini,

No nitko me tu ne bi tražio bez razloga, radije bih izronila

Na nekoj sipi držeći se za valove kao za smiješnu bibavicu,

Provukla se bez daha, prskajući kapima što se množe u kosi,

I sama već umorna a more rastrojeno kao da hoće i neće.

POSEJDONOVO JUTRO NA PAKLINI

Sjedi na tronošcu i pušta galebove

Da riju kljunom u pučinu do grla

Kao da pod jedrom nema otoka jer

Svuda miriše paklina i zagorjelo željezo

A bačeno jutro hitro tovari na jedrenjak

Piljevinu i nered iz ptičjih dimnjaka

I viore plahte poput potrka na pustopoljinama

U dimu i crnu plamenu a lijeni čuvar nad

Bosim nogama kao da je presavio leđa,

Pocrnio lice, razvezao užad, smrvio život,

Spreman na strašno jutrenje, neki nehaj i žal.

NEMA NATRAG

Čini se da ribe ne haju gdje počiva mrtvo more,

I ne znaju za strah dok plove lagano kao oko čaše plavca,

Zapravo oko otoka koji je i tako ulovljen u struji

I čeka uza zid i lupa nogama i vuče more napolje,

Govoreći mu neka radije podiže djecu, vabi ptice

Komadićima kopna što se koprcaju u mreži,

Sve je bolje nego da umre naprečac prljavo od uporabe,

Ali nema natrag, kaže čvrsta ruka, pucne prstima i

Odvuče ga prema drugoj vrsti nepomičnosti;

Tko bi riješio taj spor? Najbolje On vršcima prstiju,

Onaj oko koga se roje zvijezde kao mušice, ali malo je napržit,

Tankih živaca i razglavljen na svim pržinama svijeta.

KAKO PRETRAŽITI MORE

Kako je ovamo dospjelo?

Izlučila ga zemljina utroba

Pa sad leži u skvrčenu položaju

Samo se katkad protegne i naglo skoči

Kao bunar koji izbaci na površinu mulj

Ne bi li nas brzom gestom nasmrt uplašio

Pa se od straha u nj sunovraćuju zvijezde

I gase zasopljene vrške u pjeni što se biba u vjedrima

I ništa se ne vidi kao na posljednjoj večeri

Niti kako ščepati, zavrnuti, pretražiti more,

Iščupati ga u pristaništu za mršava vremena

Iz njegove studeni, ugrijati ga tijelom

Dok se valovi uzdižu pogleda uprta unigdje.

ŠTO NEDOSTAJE RIBAMA

Nema govora ni puta da stignemo do njih,

Malo što nedostaje ribama dok se valjaju špiljom

I katkad samo prhnu kao nazupčene duše,

One male i plosnate i klasična lišca tu su i

Sijevaju kao kometi i ništa ne traže pa ni ono

Što im je dano u toj providnoj lubanji,

I rasprostiru se tiho poput ugljikova monoksida,

A mjesec ih vuče, vara i odbacuje, pravi paun

S pjegama i spiralama njihov svodnik i bolničar,

Što cvjeta na pretoploj zvijezdi ali ih ne može dodirnuti,

Jer nema ruke ni krila, mlak kao oblak,

Dok one skaču u raspaljeno svjetlo, bijelu kredu,

Plutajući tvrdo u tom kaosu peraja i krljušti,

Gurajući se nad mrvicama mreže uz usahle trave

I račiće nalik zatravljenom cvijeću, katkad izrone,

Drhtave na oproštaju, već ugašene, ni pojma o besmrtnosti.

TIHA INVAZIJA

Pospremanje je mora preozbiljna stvar:

Prerežeš ga prstom oko sunčeve osi

I gledaš kako meduza turritopsis nutricula

Kao slučajno nađe se u brazdi tvojega broda,

Pa prestade veslati i djetinjasto

Zalupi vrata, odbaci volan,

Zaobiđe horizont i skoči sa dna

Kao beskonačno uvećana lopta

Ili nevidljivi prijevoznik smrti,

Što se umnožava u retrovizoru,

Gdje se kovitlaju oblaci i pale klobuci,

Pa potom olako kaže: Možda mi je žao,

Ali žurim iz galopa u tihu invaziju.

MORSKA BOLEST

Prilazi mi bolničarka i stavlja ruku na čelo

Mrzovoljno jer nema govora o milosti

Vidim joj lice što se zamagljuje kao zrcalo

Na kojem prstom crtam tijelo prerušeno u stablo

Rebrasta kostura i prišivene lubanje na kojoj visi

Spljoštena cedulja o žalosti i bijesu

A ona me redi ujutro na zauzlanoj plahti

I tišini kao u djetinjstvu što se razmaženo

Nosi uz vrećicu naranča i mnoštvo sićušnih ruku

Koje me pitaju kako je, kako, ali ništa više jer

Sve je ostalo po nečijoj volji dobro skriveno

I malo izlizano na rubovima uvijek u 6 izjutra

S križem na reveru boničarka ukopava me u ležaj

I dva puta dnevno malom žlicom kao ličinku

Hrani zdjelicom i juhom što zapljuskuje iz pare

Za svaki slučaj, kaže, progutati malu pilulu za smrtnost.

PRIGOVARANJE MORU

Prigovaram moru jer je previše toga nakupilo

U zvjezdanom akvariju gipkom poput valova,

Pa izvlačim udicu punu morskih klobuka,

A oni ciče crveni kao rakovi u groznici, dok

Svijaju im se udovi, crijeva, jetra, zaboli tijelo

U širokom svijetu, nad potopljenim borovima,

Mješina se napunila svačim i onda prasnula

Kao da je svemir puknuo sam od sebe

I razlio se lažinom i stijenom. Premjesti ga smjesta,

Čujem glas iz pučine ili nevremena no nevažno je,

Jer sve je ubrzo na svome mjestu u vakuumu,

Na privremenom boravištu i netaknuto, moglo bi se reći

Kao smrt koja nam je prolijevala znoj šapćući u ušnu školjku,

Dok smo je izvlačili udicom polako kao odbačenu gumu.

ŠTO NAM JE PREOSTALO

Naše su more poslali na rezalište,

Ostade samo šutljivi ocean sa zbirkom

Ribljih kostiju, izbuljenim roniocima što lutaju

Podvodnom stazom među sinjim ribaricama,

Puknutim jedrom do krvi otisnutim u kamenu,

Užadi s brodova što su otpuzala iza obzora,

S kopljima smrznutih koralja,

Lijepom janjom rasplinutom u mreži,

Malim dječjim tijelima što na svaki udarac vesla

Izlete iz kuće u očekivanju,

Nekako sjetno i prokleto nevino.

SVRŠETAK ZAVIČAJA

Počinje svršetak zavičaja

Cilja hotimice na čitav svijet

I rastavlja mu ščućureno srce

Zatim ga pretvara u kuglu

U kojoj pliva drugi zavičaj

Još manji

U kojem se bjelasaju trbusi riba

I svjetlovodnih bića

I priča se tako smanjuje u sniježnoj kugli

Popraćena orljavom zvona

Koja udaraju snažno po nogama

Dok pljušti na svim jezicima svijeta

I puše ispred postaja

A ljudi se sklanjaju u podrume koji ciče

Od bijesa usred mnoštva

I čitav kraj govori o tomu

Da se zavičaj razara do posljednjih vrata

Da padaju stabla kao pokošena zrna

I bez krvi ljušti se lišće

U zajedničkom naručju za koje se drže tijela

Na sudnji dan s prstom na ustima koja šapću

Ne dao vam Bog da išta više pomaknete.

PUŽ IZVANZEMALJAC

Mislim kako je on zauvijek doma

i kako ga nitko ne može dokrajčiti

dok mirno hrska kupusova gnijezda,

što kuckaju jedno o drugo kao naušnice s grane,

i kao da zna da je to zdrava hrana,

što raste iz srca i sve joj je unaprijed oprošteno,

pa zato šuti nad tim poslom bez zamjerke

i tiho napreduje u tajni množenja

znajući kako bljesnuti i preživjeti,

ispružiti roge i polako osvojiti list,

a nije ga briga je li mu kućica stvorena ili rođena

pa ju nosi ravno držeći jezik i kuša njezin tek

po vlastitoj mjeri i naravne izradbe što stiže iz davnina

dok prve kapi potopa već oplakuju tlo.

GLOBALNI GRADIĆ

Ne znam hoću li ikad dočekati

Da na neki grad naslonim glavu

I da mu šapnem izravno u srce:

Čuvaj mi vatrice, napuni kamine,

I pomozi da otpuhnem snijeg s korica,

I otkrijem gdje su duhovi i kućni alati,

Da posložimo datume, prostremo novine,

Ali kada dobro razmislim bolje da se odseliš,

Da zatrpaš nagorjele grede gladnim golubovima,

I ni pedlja kroz povijest dok se u mjerilu ne snađeš,

Odviše si siromašan došao u goste; ne žali se, nisi jedini,

Prognala te daljina, bijesno neko stanje urezano u predgrađe,

Pa živiš u škatulji, posljednjem konačištu kao miš u obilju tame.

Nestani tek tako, govorim u sebi svojoj boli.

SAN O BUĐENJU

Kada sam došla,

Došla na tu livadu,

Od pokrivača i trava,

I majstorskih ruku,

Zdravo livado milosti puna

Dovezla se strminom u podne,

Nizvodno preko gnijezda što se skrivaju,

Skrivaju od letjelica i svakojakih naprava,

Zdravomilostipuna

Bilo je i pruća i plavetnila i rudača,

I zvončića je bilo i kupača,

Što su skidali sa sebe ljuske, zapravo tijela,

Te dugo išli preko splavi, slučajnih valova,

Zdrav... milos... puna

Pa sam i ja jezdila s njima kao kamen izbačen

Nehotice izbačen iz prirodnoga materijala,

Kamen što je slučajno probušio zrak

I ne zna sam sići pa nastavlja bez cilja u vis.

Da, tako sam išla preko danonoćne vode,

Tako sam dakle bila,

Pa sam se prenula zapravo od rafala,

Prenula slučajno kao da je netko strašan

Djevu trnom prelomio na pola,

Zdravo milosti evo ti kamena kruna.

MAČKA SANJA

Hranim ju jednom rukom,

Dok joj drugom milujem čelo

Malo hrapavo od naborane kože,

Drago mi je da i ona stari,

Pa ju prstom isprobavam

Ne bih li doprla u središte, ali ne,

Prst mi zastaje u pokušaju

Jer zvijer spava sa srcem u koricama,

Isukani joj je obraz već dosta uvenuo,

Iz njega paluca sitni jezik

I od toga hvata me glavobolja,

Da mi je znati od čega gore njezine oči,

Pramen po pramen pada joj zlato, vidim,

Ništa od ljepote kad se raspuknu čeljusti,

Ukažu očnjaci i mreža kapilara iz mesnatih dubina,

A čelo se otvara i zatvara

Usred milovanja kao da je mehaničko,

Dok baca mi u pogled sve nevjerne oči svijeta.

U dva poteza kao da je isprela nit

Pitajući tko si i koja u sebi,

Na putu kojim sanjaš šapu po šapu po šapu.

SANJAM DA SAM DVOGLAVA ŽELVA

Sanjam da sam dvoglava želva

Što puže iz mora naprijed i straga

I luta žalom kroz prašinu kristala

I ne zna što je vani a što gori iznutra

Ili za koju da se napokon odluči varijantu

Jer čas ima čas nema očnoga fluida

A kroz uši joj katkad projuri panika

Poput putnika bez nade u hitnim kolima

Dok kroz usta joj razvučena poput Termopila

Polagano klize ravnodušni smiješci

Kao male čeljusti pritvorenih kapaka

Pa vrte repom i nestaju bez otpora

Site nostalgije na pretankim vratovima

Njezine glave vire u korotnim bojama

I sve prekrivaju velom ružnoga vremena

Koje pere ruke i počinje s uzmicanjem

Pritom mrzovolja stiže i dodatna južina

A budućnost već čeka kao oklop na leđima.