Pet stoljeća hrvatske književnosti

Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK) najveći je nakladnički projekt ostvaren u povijesti hrvatske književnosti. Njegovo značenje bilo je i mnogo više od toga, jer je riječ o pothvatu koji je označio prekretnicu u odnosu prema vlastitoj književnoj baštini, književnim vrijednostima iz starije i novije književnosti i, naposljetku, pretpostavljao je i drukčiji odnos prema vlastitom jeziku. Naime, uz standardiziranu štokavštinu, bila su ravnopravno zastupljena djela pisana čakavštinom i kajkavštinom. Ediciju je potaknula Matica hrvatska uoči 120. godišnjice svoga osnutka, a sunakladnika je našla u Izdavačkom knjižarskom poduzeću Zora, na čijem je čelu bio Ivan Dončević, jedan od članova poslijeratnog povjerenstva za izbor nove uprave, koji je potom na izvanrednoj skupštini MH održanoj 15.VII.1945. bio izabran za glavnog tajnika. Iako se na toj dužnosti nije zadržao duže od godinu dana, ostao je trajno vezan uz Matičin rad.

U početku je Biblioteka bila zamišljena kao Hrvatska književnost u 100 knjiga, da bi se ubrzo spoznalo kako to nije moguće ostvariti pa je, u skladu s tadašnjim znanstvenim dosezima, preimenovana u Pet stoljeća hrvatske književnosti i proširena na deset kola po 12 knjiga. Prvi Poslovnik Biblioteke sastavljen je 20.II.1962., a potpisali su ga za Maticu hrvatsku predsjednik Jakša Ravlić, za Nakladni zavod Matice hrvatske (NZMH) direktor Josip Tomić, za Zoru direktor Ivan Dončević te tajnik Ivan Krolo. U 18 točaka označena su temeljna pravila i obveze te izabran prvi Urednički odbor, koji je brojio 11 članova: Ivan Dončević, Joža Horvat, Ivo Frangeš, Marin Franičević, Jure Kaštelan, Gustav Krklec, Marijan Matković, Jakša Ravlić, Augustin Stipčević, Dragutin Tadijanović i Šime Vučetić (u prvim dogovorima sudjelovao je i Vladimir Popović). Za predsjednika Uredničkog odbora izabran je Jakša Ravlić, a za tajnika Ivan Krolo, koji potpisuje prva dva kola, dok ponovljena izdanja već potpisuje Krsto Špoljar, koji tu dužnost obavlja do 1970. (kada je objavljeno osam kola).

Sjednice Uredničkog odbora isključivo su se održavale u Matici hrvatskoj (u sobi nekad direktora NZMH, a danas sobi glavnog tajnika, i to u poslijepodnevnim satima, a mogao ih je sazvati samo predsjednik Uredničkog odbora. Nakon J. Ravlića tu dužnost preuzima D. Tadijanović, dok su se urednici za svako kolo birali među članovima Odbora. Istim Poslovnikom utvrđeno je da sve ugovore nakladnici potpisuju zajednički te da na isti način dijele i troškove. U kratko vrijeme UO je ne samo izradio prvi nacrt, nego se prvo kolo Biblioteke pojavilo točno u godini obilježavanja Matičine 120. obljetnice, uz knjigu njezina tadašnjeg predsjednika Jakše Ravića – Matica hrvatska 1942-1962, koja je dragocjen izvor mnogih podataka iz Matičine povijesti.

Prvo kolo Biblioteke PSHK donijelo je izbore iz djela: M. Držića, knj. I (prir. M. Ratković), I. Gundulića, I-II (prir. J. Ravlić i M. Ratković), A. Šenoe, I-IV (prir. Š. Vučetić), A. Kovačića, I-II (prir. I. Frangeš) i K. Šandora Đalskoga (prir. P. Šegedin). Bio je to doista »krupan događaj u povijesti naše kulture«, zapisao je I. Frangeš u prigodnom tekstu Kataloga 1968., kada je plan Biblioteke još uvijek pretpostavljao da je moguće hrvatsku književnost obuhvatiti u 120 knjiga, iako ubrzo postaje jasno da ni ime Biblioteke više ne pokriva cjelokupan hrvatski književni korpus. Bilo je kasno za promjenu imena, jer je Biblioteka uskoro postala poznatom u cijeloj tadašnjoj zemlji, ali i izvan njenih granica, pa se danas može naći u svim nacionalnim knjižnicama svijeta, slavističkim institutima i sl.

Da bi se predviđeni broj knjiga ipak uspio zadržati prema planu – u pojedine sveske sve se češće uvrštavao veći broj autora, koji tada više nisu mogli biti predstavljeni svojim najboljim djelima, što bi se naglasilo u predgovoru i napomeni uz izdanje. Nesrazmjeran odnos zastupljenosti pojedinih autora s vremenom je postajao sve očiglednijim, napose kada su počela izlaziti djela članova Uredničkog odbora, kojih su knjige postajale sve opsežnije (npr. izbor iz Držića ili Gundulića u odnosu prema A. Stipčeviću). Stoga su bile nužne određene dopune već ranije objavljenih pisaca (Šegedina, Desnice) pa se tada uvode uz broj knjige i broj sveska.

Nakon pet objavljenih kola ove Biblioteke (60 svezaka) u hrvatskoj književnosti, njezinoj povijesti, znanosti i književnoj teoriji te književnoj kritici više ništa nije bilo isto. Jer, zapisat će Frangeš u istom Katalogu: »Ovaj izbor hrvatske književnosti pokazuje da su djela koja je sačinjavaju živa nacionalna i kulturna vrijednost, i posvjedočuje da je hrvatska književnost, iako se razvijala često i pod najnepovoljnijim okolnostima, iako cjepkana teritorijalno i jezično, svjedočanstvo nacionalne svijesti i kulturne prisutnosti na terenu na kojem se zaista bilo teško održati; i najposlije, da je današnji bujni razvoj hrvatske književnosti dobrim dijelom moguć zahvaljujući tako bogatoj i neprekinutoj tradiciji«.

Iste godine (1968.) u Urednički odbor primaju se tri nova člana: Rafo Bogišić, Vlatko Pavletić i Krsto Špoljar pa UO od tada broji 14 članova i taj se broj više nije bitno mijenjao već samo dopunjavao. Znak Biblioteke izradio je akad. slikar Željko Hegedušić, a trajna suradnja s Majstorskom radionicom Krste Hegedušića u svakoj je knjizi pred čitatelje donosila likovno čitanje uvrštenih djela crtežima hrvatskih slikara. U početku bilo je dogovoreno da se svojim izborom iz djela uvrste pisci rođeni zaključno sa 1905. godinom (D. Tadijanović), ali je ipak ta granica u 70-tima pomaknuta do pisaca rođenih 1930. i nije se više mijenjala. Ono što je bila posebna vrijednost edicije svakako su opširni predgovori djelima, koji nisu smjeli biti manji od jednog arka, ali ni opširniji od dva, zatim piščeva bibliografija i napomena o izdanju. A osobitu novost tih 70-ih godina donosili su dragocjeni rječnici vrsnog jezičnog znalca Bratoljuba Klaića, koji je bio i lektor izdanjima sve do svoje smrti 1983.

Još u 70-im godinama Urednički je odbor donio odluku da se u posljednjem kolu objave svi, za tu priliku, ujednačeni i uređeni predgovori, dopunjene bibliografije izdanja uvrštenih pisaca te Klaićevi objedinjeni rječnici, kojem je izdanju autor bio dao naslov Rara et rarrisima. Za taj je projekt K. Špoljar izračunao i zapisao (rukopis) koliko svaka knjiga ima stranica predgovora, bibliografija i rječnika. To se, na žalost, nije ostvarilo, iako bi, uz redakturu i dopune, to uvijek bila vrijedna izdanja. I danas mnoga djela iz Biblioteke PSHK nije moguće zanemariti, jer su objavljena ili autorova prva izdanja ili ono posljednje, odnosno konačna autorizirana verzija. Tako je, primjerice, Krleža vlastoručno, a ne kao obično A. Malinar, ispravljao špalte svojih pet knjiga, dok je D.P. Dorofejeva za novo izdanje Noćnih ptica 1984. roman »oslobodila« čak nekoliko araka od tada već suvišnih hvalospjeva režimu iz 1954. S tekstovima starih pisaca to načelo nije bilo provedeno s razlogom – da djela budu čitka širem krugu čitatelja (npr. Šenoa, Gjalski i dr.), a i vjerovalo se da njihovi izvorni tekstovi mogu biti objavljeni tek u posebnim, kritički opremljenim izdanjima. U ovoj ediciji ipak su ispravljene mnoge pogreške koje su se ponavljale u ranijim izdanjima, kao što su prvi put obrađeni i tzv. mali pisci. Taj posao nije bio ni lak ni jednostavan, pretpostavljao je znatna istraživanja, a redom ih je s uspjehom priređivao M. Vaupotić (Kikić, Bertić, Ivakić i dr.).

U to vrijeme Biblioteka je predstavljala pravu antologiju hrvatske književnosti, ali nisu izostala ni vrijedna otkrića s prvom objavom slabo ili nikako dotad poznatih tekstova iz hrvatske književne baštine. To su ponajprije: Hrvatska književnost srednjega vijeka (knj. 1, 1969., prir. V. Štefanić), zatim Hrvatski latinisti (knj. 2 i 3, 1969., prir. V. Gortan i V. Vratović), ali i kapitalna izdanja Hrvatskih kajkavskih pisaca (prir. O. Šojat) te mnogi Zbornici (lirskih i epskih pjesama, pripovijedaka i drama) iz bogate hrvatske narodne književne baštine (prir. M. Bošković-Stulli, O. Delorko i N. Bonifačić Rožin). No, unatoč mnogim uspjesima, nije uvijek sve išlo glatko i jednostavno. Novac tada nije bio najveći problem, jer je prodaja deset tisuća primjeraka bila izvrsna, uz redovite potpore Republičkog fonda za unapređivanje kulturnih djelatnosti. U međuvremenu, u NZMH izmijenili su se direktori, ali tek Pero Budak postaje članom Uredničkog odbora. Nakon odlaska I. Dončevića u mirovinu 1971., za direktora Zore izabran je K. Špoljar, a na njegovo mjesto J. Hekman.

Potkraj 1971. godine IX. kolo Biblioteke bilo je u tisku. Kad su početkom 1972. knjige trebale izići, nastaje ozbiljan zastoj, koji će potrajati gotovo dvije godine. Političkom odlukom tisak knjiga je zaustavljen i tražilo se čak njihovo uništenje. Tada članovi Uredničkog odbora (najvećim dijelom uvijek visoko rangirani i partijski članovi) jednoglasno odlučuju da ne pristaju da se Biblioteka ugasi ili bilo što mijenja u programu ili među članovima Odbora – sve dok su hrvatski pisci ili u zatvoru ili na listama proskribiranih zbog svog djelovanja u Hrvatskom proljeću. Bila je to mnogima ohrabrujuća vijest i važna odluka, jer su pojedini članovi ranije itekako bili aktivni u ocjenjivanju »dekadentnih« književnih djela (npr. M. Franičević, Zore i vihori V. Parun, 1947.). Nisu prihvaćena ni nuđena kompromisna rješenja. Osim što su neki članovi Odbora postali politički nepodobnima, bila su sporna i dva sveska Izabranih djela V. Kaleba, što ih je priredio V. Pavletić (tada u zatvoru), dok se Kaleba osuđivalo zbog tekstova o jeziku objavljenih u Hrvatskom tjedniku. Odbijena je i ponuda da se knjige zamijene drugima ili da se priređivač pojavi pod pseudonimom.

Iako je bio uspješan direktor Zore, ubrzo je i K. Špoljar smijenjen zbog Hrvatske balade (Republika, br. 9, 1971.), knjige koja je gotovo u isto vrijeme bila tiskana u NZMH (da bi roman što prije izašao, objavljen je u istom formatu i slogu). Unatoč zabrani bilo ga je moguće naći u zabačenom kutku Matičina slavnog podrumskog Salona. Pa iako Špoljar nije bio zatvaran, u sljedećih je pet godina, odnosno sve do svoje prerane smrti 1977., proživio najteže godine svog života i doživio najveća poniženja zbog neshvatljivih policijskih ispitivanja, koja nisu prestajala i u svojoj su se besmislenosti ponavljala. Naime, tih godina Služba državne sigurnosti (SDS) redovito je dolazila u redakciju Špoljaru na informativne razgovore (pitanja su uvijek bila ista, kao i trajna zabrana njegova kretanja izvan kuće u vrijeme boravka Tita u Zagrebu ili neke druge važne osobe). Kao svjedoke tog vremena ne čudi nas što je tu Špoljarovu prozu zadesila sudbina posvemašnje šutnje, a time i potpuna zaborava, ali je teško objasniti da nije ni zabilježena među autorovim djelima u Leksikonu hrvatskih pisaca (Zagreb, 2000.), kao ni roman Vjenčanje u Parizu, posthumno objavljen 1980., oba romana u nakladni NZMH. Ostavši bez radnog mjesta u Zori, Urednički odbor, opet jednoglasno, imenovao je Špoljara urednikom svih idućih kola Biblioteke. Sigurno je da se upravo zahvaljujući Špoljarovu trudu i upornosti Biblioteka uspjela održati, unatoč svim neprilikama koje jedan takav zahtjevan projekt neminovno prate – i mimo onih političkih.

Posljednji objavljeni katalog Biblioteke priredio je Slavko Mihalić, koji obuhvaća razdoblje od 1962. do 1981. U ta gotovo dva desetljeća tiskano je 12 kola po 12 svezaka (144 knjige), a zbog jednostavnije distribucije i ravnomjernijih troškova, kola su tiskana u serijama po šest knjiga i tada još uvijek u prosječnoj nakladi od 10.000 primjeraka. A uredništvo PSHK u tri desetljeća promijenilo je nekoliko adresa. Kratko vrijeme bilo je smješteno u Ilici 11, potom u Gajevoj 15 (uz uredništvo časopisa Republika), zatim u sklopu Zorine redakcije u Prilazu JNA 2 (danas Deželićev prolaz 2, gdje je nekoć, uz Zoru, bio i Grafički zavod Hrvatske sa svojom tiskarom, a danas Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«). Redakcija PSHK se nalazila na II. katu s dvorišne strane; taj je prostor, u kojem su se desetljećima okupljali gotovo svi hrvatski književnici oko podneva, Leksikografski zavod MK adaptirao u WC, dok je u direktorskoj sobi, koja je s vratima bila vezana s redakcijom, danas smješten glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije.

Nakon gašenja Zore, GZH preuzima njezinu djelatnost, ali ne i PSHK pa 1977. godine uredništvo prelazi u NZMH. Zbog bolesti K. Špoljara, koji je iste godine i umro (28.XI., a samo mjesec dana kasnije i drugi član Uredničkog odbora, G. Krklec), Slavko Mihalić postaje tehničkim urednikom, a nakon odlaska J. Hekman potkraj 1978. na novu dužnost postaje i tajnikom uredništva PSHK. Budući da je NZMH tada radio u iznimno skučenim prostorima, Mihalić svu arhivu Biblioteke odnosi kući, gdje se nalazi i danas (umro je 5.II.2007.).

Nije, naravno, NZMH bio u mogućnosti snositi sve troškove novih izdanja Biblioteke, pa su se knjige pojavljivale u sve dužim vremenskim razmacima. Nove društvene promjene u devedesetima, unatoč želji nakladnika da se Biblioteka dovrši prema zacrtanim (dopunjenim) planovima i novim članovima Odbora, uvjetovale su razumljiv zastoj, a danas tih izgleda gotovo više i nema. Posljednje su dvije objavljene knjige izbori iz djela I. Supeka i Č. Price, ali već iste 1995. godine pokrenuta je nova edicija s otvorenim naslovom – >STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI (SHK) te objavljeni prvi svesci. Zanimljiv je podatak da u impressumu ovih posljednjih svezaka PSHK uz Upravni odbor stoji i popis članova Odbora biblioteke SHK, koji bi se trebao brinuti o dovršetku edicije. I predsjedništvo Matice hrvatske na čelu s J. Bratulićem donijelo je odluku da se projekt PSHK dovrši (zaduživši za pripreme tada potpredsjednike N. Fabrija i V. Bogišića), ali bez uspjeha.

Ipak, u konačnici, valja reći da je umjesto planiranih 120 knjiga u Biblioteci PSHK objavljeno 180, razvrstanih u XV. kola te da su najvećim djelom knjige i rasprodane. Iako je MH, zbog određenih zakonskih zapreka, bila prisiljena osnovati svoj Nakladni zavod 1960. godine (glavni urednik Vlatko Pavletić), sve knjige, izuzev posljednjih, navodile su Maticu hrvatsku kao nakladnika čak i u vremenu zabrane njezina djelovanja (vidi: Bibliografija izdanja MH i NZMH).

Literatura: J. Ravlić, Matica hrvatska 1842.-1962., MH, Zagreb 1962. – J. Bratulić, Matica hrvatska 1842.-1997.: Sto i pedeset godina Matice hrvatske, MH, Zagreb 1997. – Izvještaj o kontroli zakonitosti rada Matice hrvatske, MH, Zagreb 2000. – I. Mažuran – J. Bratulić, Spomenica Matice hrvatske 1842.-2003., MH, Zagreb 2002. – J. Hekman, priv. arhiva.