Od povijesti književnosti do poezije i natrag

Uobičajilo se reći da je Dunja Detoni Dujmić povjesničarka književnosti, leksikografkinja i pjesnikinja, upravo tim redom. I uistinu, ona je dugo bila najpoznatija po svojoj književnopovijesnoj studiji o novijoj hrvatskoj ženskoj književnosti 19. i 20. stoljeća Ljepša polovica književnosti iz 1998. godine, kao i studijama o anglo-hrvatskim književnim suodnosima te monografijama o hrvatskim književnicima i časopisima (Fran Galović, Dinko Šimunović, Tomislav Ladan, časopis Krugovi). Potom je višedesetljetno leksikografsko iskustvo Dunja Detoni Dujmić okrunila uređenjem četiriju kapitalnih djela hrvatske književne leskikografije (Leksikon stranih pisaca, Leksikon svjetske književnosti – Pisci, Leksikon svjetske književnosti – Djela, Leksikon hrvatske književnosti – Djela), za koje je višestruko nagrađivana. Njezino pjesništvo kao da je, međutim, bilo u znatnoj sjeni uspjeha na prva dva spomenuta područja.

Međutim, četvrta zbirka pjesama Dunje Detoni Dujmić Tiha invazija u svemu tome donijela je veliki preokret. Riječ je o uistinu zanimljivoj i dorađenoj poetskoj knjizi koja je kao takva doista i prepoznata kada joj je ove godine dodijeljena ugledna Nagrada Tin Ujević Društva hrvatskih književnika. Tako je postalo posve jasno da je pjesnikinja Detoni Dujmić po svojim kvalitativnim dosezima ravna povjesničarki književnosti i enciklopedistkinji. I spomenuta zbirka pjesama bila bi, dakako, posve dostatan povod za ovaj razgovor, no upravo je objavljena još jedna respektabilna knjiga naše autorice, naime, svojevrsni nastavak Ljepše polovice knjževnosti. Riječ je o knjizi Lijepi prostori o hrvatskim prozaisticama od 1949. do 2010. godine, u reprezentativnoj Biblioteci Razotkrivanja urednice Nives Tomašević. Time smo se na neki način vratili na početak ovoga uvodnog teksta – od povijesti književnosti do poezije i natrag, što je i moto ovog razgovora s doista svestranom hrvatskom književnicom Dunjom Detoni Dujmić.

* Gospođo Detoni Dujmić, konačno, zbirkom pjesama Tiha invazija, vaša poezija biva primjereno nagrađena – uglednom Nagradom »Tin Ujević«, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika. Kako iz vlastite, »unutarnje«, perspektive vidite razvoj svojeg pjesništva? Kako se ono prema nekom emotivnom tonu i pjesničkim izvedbama mijenjalo u pojedinim vašim zbirkama pjesama?

– Ponajprije bih kazala da sam iznimno počašćena i ponosna na tu prestižnu pjesničku nagradu, ne samo zato što (pro)nosi ime jednog od najvećih hrvatskih pjesnika i dodjeljuje se u simboličnoj pjesnikovoj kuli, nego i zato što je to nagrada struke, nagrada koju dodjeljuju prestižni pjesnici pjesnicima; k svemu tomu to je za mene bila i nagrada »iznenađenja«, ona koja pripada onim rijetkim trenutcima koji se nekim čudom i posve iznenadno prebace iz sna u zbilju. No nema dvojbe da se zasluge za ovo priznanje Tihoj invaziji dijelom kriju i u mojim ranijim zbirkama, kojima sam postupno »brusila« svoj pjesnički izraz.

Spomenula bih prije 15-ak godina tiskanu zbirku naslovljenu Hajon (Naprijed, biblioteka Suvremeni pisci hrvatski), koju su kritičari nazvali postmodernim pjesništvom, jer se služi postupcima marginalizacije i fragmentarizacije pojavnosti iz zbilje, kako bi se na temelju takvih umanjenih fenomenoloških pojedinosti oblikovao poseban, subjektivan koncept života. Rečeno je također da u slobodi kombinatorike ima povremeno i nadrealističke slikovitosti te avangardne hiperredukcije, a katkad i gotovo zaumna kovanja novih riječi ili slaganja idiomatskih kovanica. Prema formulaciji Dalibora Cvitana u tim stihovima »vlastiti jezični sklopovi svjedoče o originalnom jezičnom mitu i sustavu metafora«. Pridodala bih, dakako pojednostavljujući, da u toj knjizi glavnu riječ vodi provodni lik, odnosno lirski subjekt koji se poistovjetio sa starogrčkim, gotovo nepoznatim i nepriznatim junakom (dakako, ne odviše hrabrim!) kojemu je ime bilo Hajon i koji se nikako nije mogao odlučiti na koju stranu krenuti: prema Bogu, koji mu se činio dalekim, gotovo zamrzutim, a katkad i sličnim njemu samomu (također neodlučnim) ili prema prirodi, iako ga je i ona sustavno iznevjeravala; pa je tako rastresen i sam ostao nekako u skoku, u neodlučnom pokretu, doslovce zanjihan na grani nekoga stabla kao na kakvu prijetećem njihalu, kako se navodi u jednom stihu.

Želim spomenuti i knjigu u Matičinu izdanju naslovljenu Zbirka listova, koja sadrži dvije semantičke jedinice raspoređene na dvije nasuprotne stranice knjige: na jednoj, lijevoj stranici nalaze se fragmenti privatne, obiteljske korespondencije, tj. ulomci stvarnih, starih i novijih pisama, dopisnica, čestitaka i drugih poštanskih poruka; ti su ulomci raspoređeni tako da prekrivaju čitavo 20. stoljeće, da dodiruju ozračje triju ratova i drugih javnih zbivanja i stanja koja su obilježila naše prostore i povijest, a pritom apostrofiraju ono što se reflektiralo ponajviše na privatnim, osobnim sudbinama. Na drugoj, desnoj stranici te kolažirane knjige nalaze se zakašnjeli, naknadni pjesnički odgovori na ta pisma iz prošlosti. Oni kroz suvremeni kontekst reagiraju na stare poruke (koje sam u predgovoru nazvala porukama iz boce), tj. na jadanja i pozive upomoć, komentiraju ih, stavljaju u novi kontekst, upisuju u njih nove činjenice, tumače ih i raščlanjuju te pritom otkrivaju da je riječ o vrlo sličnim, kadšto umalo istim zapletima i nevoljama. Prema Maroevićevu komentaru, riječ je o »gipko artikuliranim tekstovima« u kojima se prepoznaje »odnjegovan i prepoznatljiv pjesnički glas«.

Izravnija prethodnica Tihe invazije bila je zbirka Bluzeri (tiskana prije pet godina u Maloj knjižnici DHK, pod urednišvom doajena hrvatskog pjesništva Mate Ganze). Ta zbirka sadrži cikluse u kojima je npr. Sead Begović primijetio »coolersku kooegzistenciju različitih semantičkih obilježja, finu ironiju, urbanu intuiciju i društvenu intrigu te prividnu fragmentarnost koja je dobro raspoređena i organizirana, impregnirana očitom lakoćom pisanja«. Izdvojila bih iz te zbirke, koja sadrži tri povelika ciklusa, »angažiranu« poemu Tramvajljudi (naslov je zapravo grafit preuzet s jedne zgrade u Vodnikovoj ulici, koji je tijekom vremena nažalost izblijedio). Podnaslov je te poeme Druga prognana balada, pa je ona i diskretno intertekstualno povezana s poetskim toposom iz poznate Mihalićeve Prognane balade. Poema je motivski vezana uz stanje prostorne i egzistencijalne iskorijenjenosti, dakle prognaništva, posljedice posljednjega rata na našim prostorima; sadrži tridesetak ulančanih pjesama (u kojima se ponavljaju posljednji stih iz prethodne pjesme i prvi u idućoj). Riječ je o besciljnim (sub)urbanim prognaničkim lutanjima i beskućništvu, o ljudima koji se metaforički voze ukrug, u nepodnošljivoj tramvajskoj gužvi, o ljudima kojima tramvaj postaje drugi dom, jer u njemu prisilno žive, doslovce prostiru stolove i postelje, objeduju, vješaju rublje; riječ je o ljudima u jurećim tramvajima iz kojih uzalud pokušavaju iskočiti, dakle o ljudima u kojih vrtoglava vožnja zagrebačkim ulicama izaziva osjećaj bezizlaznosti, mučnine, straha, panike. Ta je zbirka najavila emotivan ton i pjesničku izvedbu koja će dominirati u Tihoj invaziji, knjizi koja čini se već u svojem naslovu nosi znak prodornosti i samosvojna života, i koja se na neki način otela mojoj autorskoj kontroli i krenula neočekivanim, vlastitim putom.

* Meni se učinilo da je differentia specifica vaše poezije u zbirci Tiha invazija antitetičnost, čak oksimoroznost na više razina. To je pjesništvo i utišana tona i napregnute slikovitosti, i zatamnjenih značenja i eksplicitnih katastrofičnih akcenata, i obrisa tradicionalnog lirskog metonimijskog ulančavanja i nadrealističke razdrtosti dijelova toga ulančavanja. Koje su opsesivne teme i emotivni čvorovi kojima se u toj knjizi bavite? U kakvim ste sve to poetskim formama uobličili?

– Možda bi bilo dobro u nekoliko riječi odrediti specifičan trenutak u suvremenom hrvatskom pjesništvu, kojemu se pridružila i ova zbirka. Naime, taj je karakterističan čas, koji ne traje od jučer, određen činjenicom da danas nema nekog konzistentnog poetičkog uporišta, odnosno da nema naraštajnog, časopisnog ili izrazitijega grupacijskog središta te da umjesto poetičke konzistentnosti postoji širok repertoar umnoženih individualnih autopoetika. A to znači da u recentnom hrvatskom pjesništvu možemo naći mnogošto: od prepoznatljivih tragova semantičkog konkretizma, naglašene jezičnosti, poetike dosjetke, nadrealističke persiflaže zbilje, humornog relativizma, ekspanzije subjektiviteta, virtuozne obnove vezanoga stiha (sonet!) do antimetaforičnosti i superrealistične narativnosti, odnosno onoga što se u novije doba uobičajilo nazivati stvarnosnom poezijom. Ako bih u skladu s time Tihu invaziju morala smjestiti u neke poetološke okvire (što je za autora prilično nezahvalan posao), tada bih, dakako pojednostavljeno, rekla da je u toj zbirci riječ o nekoj vrsti novog subjektivizma (kritičari su to nazvali »primjereno artikuliranim govorom doživljaja«). Što se tu događa, odnosno s kakvim se tematskim i emotivnim čvorovima čitatelj susreće?

Riječ je o kombinaciji visoko poetiziranoga jezika i svakodnevnog, umalo banalnoga govora kojim osjetljivi urbani ispovjedni glas raspravlja o evidentnim i zabrinjavajućim znakovima vanjskih i unutarnjih nestabilnosti; te nestabilnosti govorni subjekt primjećuje posvuda, u prirodi, u svakodnevnom okolišu, među okružujućim predmetima, ali i u ljudskim mislima i postupcima. Pretežno je riječ o metafizičkim tragovima ekološke i usporedne etičke zagađenosti u svijetu na kraju postmodernog doba; no riječ je i o tomu da iskazni subjekt zbog toga silno pati, umalo boluje, vapi za spasom, dok mu se istodobno čini kako svi kojima se obraća sliježu ramenima, peru ruke i odlaze. U toj se nezadovoljavajućoj zbilji povremeno javlja i i provodni motiv, lik čudovišnih dimenzija. On se u jednoj pjesmi i doslovce spominje, imenuje se kao meduza turritopsis nutricula, odnosno kao prelijepo čudovište za koje su znanstvenici ustanovili kako ne samo što prekriva i doslovce guši morsko dno, nego je i neuništivo, tj. živi vječno.

Ta ekološka dimenzija raspadanja i opće kontaminacije ima i odgovarajuće metafizičko naličje, koje se može iščitati kao etička zagađenost svijeta i ljudskih umova. Tragovi nereda primjećuju se na sadržajnoj razini teksta, pa se priroda prikazuje kao golemo smetlište, nagrđena je i više ne može imati potomstva, pritom morskim dnom hodaju neka čudna bića i zapomažu, a ribari izvlače udicom na vidjelo odbačene gume koje imaju lice smrti, čak im se i lijepa Janja iz poznate uzmorske pjesme rasplinjuje u mreži. Istodobno se održava bal za smeće, tj. bal za grijehe, koje netko pokušava ukloniti, pomesti, ali također uzalud. Zato budnom svjedoku, tj. govornom subjektu, ne preostaje ništa drugo nego patiti bilo od nesanice bilo zbog straha, nesigurnosti ili nemoći, a pritom njegovo čas nadrealističko, čas oksimoronsko preoblikovanje zbilje povremeno dobiva i određenu ironijsku dimenziju, koja je pjesnički iskaz obilježila relativizmom ili crnim humorom (primjerice, kad bolničarka u presudnom času umjesto spasonosna lijeka pacijentu daje »malu pilulu za smrtnost«). U toj i sličnim situacijama kolektivne nervoze dolazi do evidentne inverzije stvari, pojava, ljudi pa predmeti, kako je napisao Branimir Bošnjak, izvrću svoju utrobu, nastaje svijet animaliziranih predmeta i opredmećenih ljudi, no pritom nije važno ono što nakon toga nastaje – nego je važna sama drama pretvaranja.

Napokon, postavlja se pitanje – ima li izlaza iz te prijeteće, globalne apokalipse? Izlaz se utopistički naslućuje samo u nekoj novoj, pojačanoj budnosti, u postavljanju nekih drukčijih etičkih granica, kojima bi se obnovio i preoblikovao ljudski integritet, čime bi se postigla neka nova suglasnost između pojedinčeva mikrokozmosa i kozmičke cjelovitosti. Možda se baš zato ova knjiga otela mojoj autorskoj kontroli i krenula u svoju tihu pjesničku misiju, tj. pokušaj osvajanja malih ali nužnih čestica opasno rasutih veza i odnosa u svijetu.

* U kojoj je mjeri za vaše pjesništvo bilo važno vaše dubinsko poznavanje velikih svjetskih književnosti, posebice engleske i američke? Uostalom, i doktorirali ste o hrvatskim prijevodima engleskih i američkih pisaca 20. stoljeća. Koje ste to svjetske književnike, osobito pjesnike, snažno apsorbirali, i to u kreativnom poticaju vašoj poeziji?

– Zapravo, moje su početne književne refleksije bile vezane uz komparativno proučavanje angloameričkih i hrvatskih književnih veza, pa je to područje bilo tema mojega davno napisana (i nedvojbeno već zastarjela) doktorata, kao i niza pojedinačnih studija rasutih po mnogobrojnim časopisima unatrag 30-ak godina. Kad je riječ o kreativnim poticajima koji su hipotetički gledano prodrijeli iz te sfere u moje pjesništvo, tada mi se čini najoportunijim citirati Tonka Maroevića, koji je u povodu moje prve zbirke napisao kako u pjesmi posvećenoj Emily Dickinson dolazi do »zanimljiva grananja smisla, ulančanih komentara, digresija, parerga i postila. Tekst nazvan Strah od pletenja namiguje slavnom naslovu Erice Jong, a Ljubavna pjesma E.E. Cummingsa možda je jedina referenca na potencijalne morfološke uzore. Inače ne vidim drugih izravnijih sveza s angloameričkim pjesništvom, koje je za ovu autoricu jamačno imalo samo formativno značenje«. Štoviše, čini mi se da bi bilo opravdanije govoriti o nazočnosti tragova angloameričkih novokritičkih postupaka i nazora u mojim komparatističkim studijima i esejima, posebno o eliotovskim strukturnim i formativnim kritičkim zahvatima u književne tekstove, te o Eliotovu znamenitom i nadasve nadahnjujućem poimanju književne tradicije kao dinamične strukture.

* Kako to da ste se nakon velikog znanstvenog zanimanja za engleske i američke književnike u odnosu prema hrvatskima, u nekoliko svojih knjiga posvećenima Franu Galoviću, Dinku Šimunoviću, Tomislavu Ladanu, časopisu Krugovi... posve okrenuli proučavanju hrvatske književnosti?

– Kako sam spomenula, moji su književnoistraživački interesi već na samom početku bili komparistički dvosmjerni: počinjali su u golemom angloameričkom svijetu, od pripadnika tzv. izgubljenog naraštaja do najznačajnijih pjesnika 20. stoljeća, napose T.S. Eliota, koji je sustavno upozoravao na neodvojivost kritičke i kreativne djelatnosti, što sam dobro upamtila, a završavali su na malom ali meni oduvijek neodoljivom tlu novije hrvatske književnosti. To je na kraju apsorbiralo svu moju pozornost te me sustavno upozoravalo kako na tom polju još ima mnogo nedovršena posla.

* Posebno je bila zapažena vaša knjiga »Ljepša polovica književnosti« iz 1998. godine, koja je najvažnija književnopovijesna studija o novijoj hrvatskoj ženskoj književnosti. Upravo vam je objavljena knjiga »Lijepi prostori«, koja je u biti nastavak spomenute studije, a tematizira hrvatske književnice nakon Drugog svjetskog rata. Kako je tematski i metodološki zamišljena ta nova knjiga?

– Ljepša polovica književnosti (u nakladi Matice hrvatske) bila je doista u nas prva potraga za hrvatskim književnicama 19. i prve polovice 20. stoljeća, za onima čiji je identitet bio zamalo izgubljen pod naslagama ravnodušnosti, često i nebrige. Zato sam tada bila prisiljena poduzeti književnopovijesna, gotovo arheološka iskapanja građe vezane uz njihove pojave, tekstove i kreativne pobude, obnoviti sliku o njihovim književnim i ljudskim identitetima (čak i fizičkim pojavama), dakle rekonstruirati bit njihovih često kratkotrajnih pa i skromnih postojanja. Pri tome sam od stotinjak imena i mnogobrojnih književnih pokušaja uspjela izdvojiti i portretirati tek 27 relevantnih osobnosti koje su na svoj način obilježile hrvatsku književnost onoga doba. Možda je baš Ljepša polovica književnosti bila u nas okidač za porast ženskog samopouzdanja. To se samopouzdanje pokazalo na dva načina: najprije na polju daljnjih, iznenađujuće brojnih, često drukčijih i novih, književnih istraživanja vezanih uz žensko pisanje; no to je novo samopouzdanje postalo razvidno i na drugom, konkretnijem polju, tj. polju tzv. primarne književnosti, u kojoj su u novije doba možda baš slijedom takvih poticajnih istraživanja počele intenzivnije nego ikada participirati upravo žene.

Moja upravo tiskana knjiga Lijepi prostori (naklada Ljevak) slijedi ženski, brojčani i kvalitativni književni uzlet tijekom 60-godišnjeg razdoblje (od 1949. do kraja 2010.), od njihova promjenljivo intenzivna sudjelovanja u tekućim književnim zbivanjima do prave eksplozije ženskog pisanja u posljednjim godinama 20. te prvom desetljeću 21. stoljeća. Metodologija je ove knjige, dakako, drukčija: riječ je o pretežno živim, pa i vrlo živahnim osobnostima, najprije o zrelim književnicama koje upravo zaokružuju svoj opus, ali i o brojnijima, mlađim već afirmiranim ili još poluafirmiranim autoricama, odnosno onima koje su tek na putu prema znatnijem javnom potvrđivanju (možda i potonuću!). To je bio i razlog zašto sam se opredijelila samo za jedan segment njihova sudjelovanja u književnom životu, za najveći, a kažu i najzahtjevniji žanr – roman koji je doživio nedvojbeni procvat u recentnoj hrvatskoj književnosti, što je pak izazvalo pitanje o fenomenu prinosa tom žanru današnjih samouvjerenih potomkinja nekadašnje, skromne »ljepše polovice književnosti«. Provodna nit mojeg razmišljanja o njihovim prozama bilo je pitanje prostornosti njihovih književnih svjetova; zato sam razvrstala načine na koje su se odabrane pripovjedačice odredile u odnosu prema prostorima svojih fikcija odnosno načinima na koje su te prostore imaginirale. Njihova senzibiliziranost pri odabiru prostornih okvira i obzora upućuje na to da je katkad riječ o autentičnim i prepoznatljivim, dakle iskustveno potvrdivim prostorima, katkad se radi o očuđenim prostorima u koje je prodrla fantastika u suradnji s groteskom i hororom, ili o praznim točkama u prostoru, tzv. nemjestima na kojima se javlja hladna odsutnost prostornog i ljudskog identiteta; povremeno se pak radi o prostorima na kojima se susreću znakovi nadzbilje, dakle baudrillardovski virtualni, hiperrealistički prostori koji silno podsjećaju na zbilju, iako su daleko od nje.

Zato je i čitava povelika građa (155 romana i 65 autorica) podijeljena na 9 skupina, kojima se već iz naslova mogu razabrati šifre za iščitavanje kronološki raspoređene unutrašnje podjele, za spoznavanje odnosa identiteta i prostora. Doista, podatni i mirni ili neurastenični i bijesni identitetni modeli prolaze raspoloživim prostorima na različite načine: flanerski ili voajerski, ubrzano i u on the road maniri, u neurotičnoj kružnoj i besciljnoj vrtnji, no katkad su fizički doslovce statični, leže u vlastitim interijerima te mirujući pate ili boluju uz popratni unutarnji stampedo misli i sjećanja. Svim tim tuđim pričama, koje sam pokušala na svoj način protumačiti i nanovo, slobodnim esejističkim stilom ispripovijedati, zajednička je, dakle, stvarna ili prikrivena gibljivost, stalni »muving« na opipljivoj, vidljivoj prostornoj razini kao i na onoj manje vidljivoj, metafizičkoj razini na kojoj vlada unutarnji, duhovni i osjećajni nemir. Cilj mi je bio naznačiti njihove odnose, pokazati kako ti unutarnji i izvanjski prostori međusobno surađuju, kakve je naravi njihova međuzavisnost, odnosno zašto ne mogu jedni bez drugih iako se naoko potiru.

* Osobito važnim mi se čini vaš enciklopedistički rad i četiri važna leksikona (Leksikon stranih pisaca, Leksikon svjetske književnosti-Pisci, Leksikon svjetske književnosti-Djela, Leksikon hrvatske književnosti-Djela) kojima ste vi bili urednicom. Njih nekoliko nagrađeno je i poveljom »Juraj Josip Strossmayer« za najuspješniji izdavački pothvat pojedine godine. Kako ste se uopće i prihvatili tako složenoga enciklopedističkog posla? Kako vam se te knjige čine s današnje distance, osobito u odnosu na novu Hrvatsku književnu enciklopediju?

– Leksikografija je bila moje tridesetogodišnje zanimanje od kojega se »živjelo«, a zanat sam »pekla« u uredništvu najsloženijega istraživalačkoga, gotovo rudarskog posla na projektu Hrvatskoga biografskog leksikona u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža«, gdje sam naučila ne samo svladavati zamke i teškoće specifičnoga leksikografskog diskursa nego sam naučila dijeliti sudbinu samog projekta, koji je pojavom prvog sveska 1983. bio doslovce ideološki razapet. Poslije sam stečena iskustva pokušala prenijeti na spomenute književne leksikone za koje je u tom času u Hrvatskoj postojala istinska potreba. Kada s današnje perspektive gledam na te projekte, sjetim se Krležinih riječi o leksikografskom prokletstvu zbog same prirode posla kojemu doslovno nikada nema kraja, koji zastarijeva i prije nego što je »rođen« te zato zahtijeva beskrajnu doradu, sustavno obnavljanje. Ipak, čini mi se da je u novije doba popustila klasična strogost stare leksikografske škole (koju je u nasljeđe ostavio Mate Ujević), a koja je pozivala na vrhunsku konciznost u diskursu i veliku strukovnu objektivnost.

* Na čemu sada radite? Prevladava li vam trenutačno refleksija o književnosti ili vas je Nagrada »Tin Ujević« za knjigu »Tiha invazija« posebno potaknula na intenzivnije pisanje pjesama?

– Meni je studiozni rad na književnopovijesnim i leksikografskim istraživanjima oduvijek bio koliko privlačan toliko i zahtjevan, katkad i iscrpljujući posao, pa mi je pisanje stihova bilo neka vrsta povremenog odmaka od strogog akademskog pisma, svojevrsni zaborav u igri s riječima, u poigravanju semantičkim strukturama i pjesničkim svjetovima. Sada sam upravo u fazi odmora od pretraživanja »lijepih prostora« u tuđim tekstovima pa se zadržavam na »prostorima« moje nove, pete pjesničke zbirke u nastajanju. No, sigurna sam da nikada ne ću težiti nekom golemom pjesničkom opusu niti ću pasti u maniru hiperprodukcije (napokon, za to više nemam ni vremena), odnosno, da ću uvijek imati na umu činjenicu kako je pisanje poezije nadasve odgovoran kreativan čin koji zahtijeva vrhunsku koncentraciju i posvećenost. Na taj me oprez povremeno podsjećaju i davne riječi Tomislava Ladana, koji je, ne bez razloga, bio uvjeren kako se čak i iz opusa najboljih svjetskih pjesnika goleme produkcije može izdvojiti tek desetak vrhunskih pjesama, dakle onih bogodanih i posvećenih, kojima nema premca u moru ostalih.