Magična kibernetika romana

Književnica i znanstvenica Jasna Horvat u proteklih nekoliko godina intenzivno potvrđuje svoju poetičku osebujnost: počevši od romana Az (2009.), dobitnika HAZU-ove nagrade za književnost, preko romana Bizarij (2009.), pa do najnovijeg romanesknog projekta – provokativnog, intrigantnog i sasvim atipičnog Aurona (2011.). Upravo je Auron roman kojim autorica najviše potvrđuje svoje shvaćanje književnosti kao eksperimenta – literarnog laboratorija kojim želi proniknuti, ili barem propitati, gdje su granice ljudskog estetskog izražavanja ali i diskurzivne sposobnosti prenošenja čovjekove intelektualnosti, duhovnosti, igrivosti i vječne sklonosti priči.

Ono što je bitna karakteristika književnosti Jasne Horvat, pa tako i ovoga romana, jest da redovito tematizira ‘velike’, univerzalne teme, one koje stoljećima intrigiraju znanstvenu spoznaju – simboliku glagoljičkih znakova i glagoljičkog pisma u cjelini (Az), simboliku gramatičke kodiranosti jezične komunikacije (Bizarij), univerzalnost geometrijsko-aritmetičkog ustrojstva svijeta i svemira (Auron). Tek ispod navedenih globalnih tema – svojevrsnih nadtema polivalentnih i ambicioznih tekstualnih projekata – autorica smješta konkretne književne teme i priče u svakom pojedinom romanu. Priroda njezinih tekstova stoga je iznimno heterogena, spajajući i ono što se tradicionalno smatralo nespojivim: žanrove (priče, romane, pjesme, legende, leksikone, slovarije), različite diskurse po vrsti i genezi (tekstualne, likovne, multimedijske), pa i cijele spoznajne sustave (znanost, umjetnost, filozofiju i religiju).

Jedinstvena i glavna tema romana Auron jest zlatni rez – svojevrstan ‘tajni kôd’ ljepote stoljećima intrigantan znanstvenom i umjetničkom propitivanju, što ga u bezbroj primjera pronalazimo u prirodi, svemiru, ljudskom tijelu i umjetničkim ostvarajima različitih profila. Problematika zlatnoga reza utkana je kako u osnovnu romanesknu priču, tako i u niz popratnih epizoda i likova, te, osobito, u metatekstualni instrumentarij kojim roman obiluje u najrazličitijim modusima prezentacije a koji konstantno prati fabularnu razradu teme. Osnovna priča i u karakteru i u genezi generira model vijesti – riječ je, naime, o autentičnom dokumentarnom izvoru, novinskom članku, koji izvještava o krađi aureole s kipa Sv. Marka na Šibenskoj katedrali, o nezapaženosti navedenog čina tijekom 25 godina te o iznenadnom otkrivanju bizarne istine na način da ju je počinitelj sam razotkrio policiji. Preslika navedenog članka inkorporirana je u tijelo teksta, potpuno ravnopravno sa svim ostalim fabularnim elementima, što je vrlo čest postmodernistički postupak narativnog i spoznajnog izjednačavanja fiktivnih i faktivnih elemenata. Ono, međutim, u čemu Auron (ali i ostali autoričini romani) u potpunosti odudara od uvriježenih postmodernističkih pristupa u hrvatskoj i svjetskoj književnosti, jest činjenica da na semantičko-spoznajnoj razini tekst ne samo da ne odustaje od vjere u spoznaju i neku jedinstvenu harmoniju čovjeka i svemira (bez obzira na to što su nam ‘tajni kôdovi’ njezina funkcioniranja većim dijelom još uvijek nedokučivi) već je, upravo suprotno, stalno iznova potencira i producira, odmičući se tako miljama daleko od relativizma postmodernističkog kanona (ako je, na razini specifične, heterogenosti i reciklizmu sklone paradigme postmodernizma, uopće moguće govoriti o kanonu), i tendirajući onome što su i opća povijest čovječanstva i književna povijest zabilježile kao renesansni svjetonazor homo universalisa.

Poetička osebujnost navedenih romana tim je veća – i to je ono čime ova autorska poetika u sebi sadrži potencijal sasvim nove književno-spoznajne paradigme post-postmodernističkog predznaka – činjenica da oni i u svojoj formalnoj izvedbi podržavaju i ustrojavaju koncept koji semantički razlažu i obrazlažu. Drugim riječima, glagoljica (Az), vezničko ustrojstvo hrvatskoga jezika (Bizarij) i zlatni omjer (Auron) nisu samo teme navedenih romana i horizont spoznavanja problematiziranih intelektualno-duhovnih sfera, već su oni ujedno temeljne matrice za kompletno tekstualno ustrojstvo, koncept kojim se mjeri svaki dio romaneskne pojavnosti, odražavajući sebe u cjelini upravo onako kako je cjelina ideje sadržana u svakom pojedinom romanesknom dijelu, poglavlju, priči, liku, pripovjedaču ili fokalizatoru. Romani Jasne Horvat time prestaju biti ‘plošne’ tekstualne zadatosti i pretvaraju se u višedimenzionalna diskurzivna ‘tijela’ koja formom demonstriraju ideje sadržane upravo u sebi samima – drugim riječima, postaju vlastiti materijalizirani simboli. Zanimljivo je, osobito s gledišta književno tradicionalnijih ili spoznajnoj provokativnosti nesklonih čitatelja, da priča u njima nikada ne gubi svoje bitno mjesto u prezentaciji.

Fabula u Auronu prati život Aurona, neobičnog zanesenjaka gotovo opsesijski zaokupljenog idejom Lijepog i njezinim najrazličitijim manifestacijama, a osobito misterijem broja fi, tzv. čarobnog broja ljepote što proizlazi iz omjera dvaju susjednih članova u intrigantnom Fibonaccijevom nizu. Fokusacija na ‘tajni kôd’ ljepote i sklada – kako u prirodi, tako i u artefaktima što su ih stvorili jedinstveni kreativni pojedinci kao što su npr. Dante, Da Vinci ili Nikola Firentinac – trajna je i glavna Auronova preokupacija, topos njegova trajanja, dok je sve drugo što se nalazi u istom životnom krugu (obitelj, posao, kolege i sl.) promjenjivo, relativno i uglavnom fluidno bezoblično. Auronov svijet nije tipičan svijet – navedeno se ogleda već i u njegovoj fizičkoj predodređenosti (s medicinskog gledišta, zapravo, hendikepiranosti) da vidi drugačije od ‘normalnog’ zato što je rođen s rijetkom medicinskom pojavom – dvostrukim zjenicama. Usprkos tome što sve ono što ‘obični’ ljudi vide, vidi otežano – a možda i baš zbog toga – za razliku od njih on mnogo jasnije vidi zlatnorezovske materijalizacije epifanija ljepote razasute posvuda oko nas.

Gotovo da je moguće ustvrditi kako je Auronov svijet zapravo izokrenut svijet, svijet u kojem je dioptrija većine i prosječnosti zamijenjena onom suprotnog predznaka. Svojevrsna potvrda navedenog jest fotografija kugle u kojoj se svijet (veduta autoričina rodnog Osijeka, ujedno i jednog od mjesta pričom predočenih zbivanja) odražava naopačke. Iako ‘likovno tijelo’ teksta čini gotovo ravnopravan dio romana – kako u smislu zastupljenosti, tako i u smislu funkcije u rasvjetljavanju glavne teme – upravo navedena fotografija jedini je likovni element u romanu koji se lajtmotivski ponavlja sugerirajući i time nužnost drugačijeg viđenja, a stereotipnu okularnost bitnom preprekom ljudskog društva.

Nasuprot relativno jednostavnoj temeljnoj priči, u smislu gotovo anegdotalno jasne događajnosti, stoji njezina iznimno artificijelna i inovativna sižejna razrada – fabula, u cjelini raspoređena u 34 poglavlja, narativno se ‘odmotava’ u dva suprotna smjera, gdje prvi, veći dio čine poglavlja naviše od Pupka, a drugi, manji dio, poglavlja naniže od Pupka. U prvom segmentu tako razdijeljenih poglavlja pratimo priču smještenu u vrijeme sadašnjosti (od 8. do 13. prosinca 2010.), dok se u drugom segmentu romana sižejni postav iznenada ‘okreće naglavačke’, tj. počinje teći u suprotnom smjeru: od sadašnjosti prema prošlosti (od 2002. do 1961. – godine Auronova rođenja). Činjenica da je segment naviše od Pupka veći od onog nazvanog naniže iznimno je zanimljiva i sugerira perspektivu u kojoj je roman Auron, shvatimo li ga simbolički kao tijelo/lik, kao svojevrsno opredmećenje Vitruvijeva čovjeka, zapravo okrenut naglavačke, baš kao i slika Auronova grada Osijeka u staklenoj kugli. Takva prezentacija romana-čovjeka prije svega izvrsno korespondira s portretiranjem njegova glavnog lika kao zanesenog osobenjaka, toliko različitog od pojedinaca kojima je okružen ali i društvene dominante u cjelini da ga u vitalnim nazorima i postupanjima moguće shvatiti gotovo njihovim negativom, njihovom naglavačke postavljenom preslikom.

Zadnje poglavlje, naslovljeno Apsolutna nula, predstavlja vremenoprostor u kojemu, riječima indijske Vede koja funkcionira kao motto navedenog poglavlja, »nije bilo postojanja, nije bilo niti nepostojanja, domene prostora niti neba nad njime«. Riječ je, naime, o poglavlju u kojem svjedočimo rođenju glavnoga lika, u svojevrsnom bizarno-magičnorealističkom ključu, gdje dijete u majčinoj utrobi postaje ne samo narator već i točka gledišta koja sažima problemsku jezgru cijelog romana – gotovo magijsku intrigantnost zlatnoga reza. »Omjer zlatne sredine već sada je raspoređen po mom tijelu, u omjeru između kostiju, u dužinama ruku i nogu, u udaljenosti od pupka do palca i u udaljenosti od pupka do vrha glave«, simultano govori i misli na svijet dolazeći Auron, slušajući gotovo beskonačan niz decimala broja fi što ih u isto vrijeme govori/misli njegova majka. Roman u diskurzivnom smislu upravo time i završava, intrigantnim ‘čarobnim’ znamenkama koje se protežu na punih 12 stranica, u nizu od 10 milijuna decimala.

Ključnu točku romana u svakom smislu, međutim, predstavlja već spomenuto poglavlje Pupak. Ne samo da se radi o poglavlju koje poput čvora spaja, prožima i prepliće dva navedena narativna kraka priče (prebacivši pri tome jedan preko drugoga na način da im je promijenjen kronološki predznak), ne samo da se upravo u toj točki temeljna ‘zagonetka’ priče razotkriva jer je upravo tu »kradljivac telefonom javio gdje je ostavio aureolu Sv. Marka«, kao što kaže naslov izvornog novinskog članka Stanka Ferića, već se radi o poglavlju koje predstavlja zlatnorezovsku točku cijeloga teksta. Riječ je, naime, o diskurzivnom mjestu koje i sama pripovjedačica autoreferencijalno naziva pupak forme, a koje predstavlja točku zlatnog omjera kompletnog auronskog tijela romana – svojevrstan pupak teksta kao magično mjesto žudnje antičkih i renesansnih umjetnika.

Pupak teksta, imaginarno utopijsko mjesto svake kreacije, u Auronu tako postaje točka doslovne zlatnorezovske geometrizacije teksta predstavljajući klicu priče koja se spiralno odmotava u dva vremenska smjera. Omjer poglavlja koja su pri tome sadržana u svakom od navedenih narativnih krakova takve diskurzivne spire mirabilis jest upravo onaj koji odražava »savršenu neproporciju ljepote«: 21 (13 + 8) : 13 (5 + 3 + 2 + 1 + 1 + 1). Time i tvrdnja s početka ovoga teksta, o tome da su romani autorice Horvat zapravo diskurzivna tijela, postaje jasnija, jer je upravo zlatnorezovska spirala ona koja povezuje prostorne dimenzije (visinu, dužinu i širinu) s onom četvrtom dimenzijom – vremenom – u cjelinu vremenskoprostornog bivanja. Na isti način pupak teksta u Auronu vremenske dimenzije priče povezuje s onim prostornoga bivanja, u jedinstvenu arhitek(s)turu romana. Strukturacija po principima zlatnoga reza pri tome je mnogo slojevitija i proteže se od spomenutog globalnog omjera segmenata i poglavlja romana, preko omjera poglavlja koje pripovijedaju drugi pripovjedači i onih koje pripovijeda sam glavni lik, pa sve do omjera muških i ženskih pripovjedača.

Temeljna, u svojoj biti kriminalistička priča, usložnjena je nizom najrazličitijih popratnih likova (i njihovih životnih situacija) iz Auronove blizine, ali na način da se ne predočava cjelina svake pojedine sudbine i njezin temeljni motiv, već tako da one postaju narativno zanimljive tek u svojoj konstelaciji prema Auronovoj životnoj priči. Točnije, roman oblikuje narativnu nisku od dionica epizodalnog karaktera s njihovim pojedinačnim ‘glavnim’ likovima koji u određenoj točki vlastita života ukrižuju ili tek usputno dodiruju svoje životne putanje s onom glavnoga lika, a ujedno i s temeljnom temom ljepote, iako potonjeg, najčešće nisu ni sami svjesni. Profil tako predstavljenih likova vrlo je različit, počevši od Auronovih roditelja, prijatelja, supruge, preko Marka, restauratora Šibenske katedrale, njegove tajnice i njezinih prijateljica, glumca Castlea i njegove odabranice, pa sve do mlade pjesnikinje Zore, jedine, gotovo simboličke svjedokinje Auronova zabranjenog čina u svitanje.

Pogleda li se pažljivije ovdje tek usputno naznačena bogata galerija likova, stječe se dojam da pripovjedačica mjestimice svjesno otklizava u one prostore sadašnjice koji egzistiraju na marginama trivijalnosti, osobito u prvom ciklusu poglavlja situiranom u novom tisućljeću, snažno obilježenom tehnologizacijom, internetizacijom i virtualizacijom svakodnevice. Tako se, primjerice, problematiziranjem dvaju krugova koji se međusobno preklapaju na kartici EuroCarda Mastercarda iščitava intrigantna vesica piscis, tradicionalan simbol kršćanstva i geometrijsko opredmećenje Božje kreacije svjetla. Također, Mirena – IUS (intrauterini sustav), jedan od novijih oblika kontracepcije, uvodi se u kontekst razmatranja o razlikama između Zlatne i Fibonaccijeve spirale. Jasno je, dakle, da je bitna intencija teksta jednakovrijedno supostavljanje tradicionalnog i suvremenog kôda življenja, bez bilo kakva favoriziranja, ali s vrlo jasnom idejom upućivanja na temeljne vrijednosti/postignuća/simbole civilizacije koji su univerzalni i neprolazni.

To je ono već naznačeno mjesto autoričina diskursa gdje on najsnažnije izmiče praksama postmodernizma na koje smo navikli, iako ih na razini formalnih postupaka, tehnika i strategija prezentacije neprestano podržava, štoviše, koristi ih u maksimalnom intenzitetu, svjesno zadirući u područje nedotaknutog, ponekad i do razine provokacije. Takav iskorak u samoj grafičkoj prezentaciji građe Auron prije svega iskazuje u obliku i ustrojstvu svake svoje stranice, prelomljene također po principu zlatnoga reza, na način na veći dio stranice prezentira fiktivnu priču, a manji dio – nekoliko centimetara širok sivi pojas margine – donosi sve popratne materijale, redovito dokumentarnoga karaktera: fotografije, sheme, skice, grafikone, slike, izvatke iz znanstvenih studija, radova, leksikona i enciklopedija, pjesme, recepte, zabilješke, viceve, rječničke natuknice, stripske kadrove, matematičke formule i internetske linkove. Gotovo da je sve što čini muzeološku sliku čovjeka sadašnjice galerizirano na tim marginama, postavljajući čitatelja u novu, iznimno aktivnu ulogu onoga koji ne samo da čita i promišlja prezentirano već i onoga koji je u tom makro-kolažu suvremene civilizacije u mogućnosti selekcionirati ponuđeno ovisno o trenutnim potrebama i htijenjima, ali isto tako i odabirati sam način recepcije.

Moguće je stoga ovu knjigu čitati linearno, moguće ju je i »naglavačke«, tj. počevši od zadnjeg poglavlja – poglavlja Auronova rođenja, moguće je čitati tek pojedine priče (iako se složenost cjeline tada uvelike gubi). Isto tako moguće ju je čitati na način da se paralelno čita i priča i metatekstualni dokumentarij, da se čita samo priča ili pak, za one okrenute promišljanju same teme, a nesklone književnoj fikciji, da se čita samo citatna građa s margina. Potpuno cjelovit sloj romana pri tome predstavljaju uvodni dijelovi svake pripovjedne cjeline (seta poglavlja): svojevrstan likovno-verbalni kalendar zbivanja u svijetu i Hrvatskoj u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća, s osobitim naglaskom na grad Osijek. Tako osmišljen ‘osječki album’ autobiografski je motiviran (među mnoštvom fotografija mogu se pronaći i one ‘ulovljene’ objektivom same autorice), no i funkcionalno uklopljen u tijek prezentiranih zbivanja, s ulogom svojevrsne ‘kulise’ pojedinih romanesknih epizoda.

Temeljem svega navedenog, opravdano je tvrditi da tako osmišljen književni postav podrazumijeva sasvim novo shvaćanje prirode i funkcije romana, i ne samo u okvirima hrvatske književnosti. Tekst prestaje funkcionirati u duhu svoje tradicionalne linearnosti i pretvara se u svojevrstan hipertekst čija je sadržajna koncentracija hipertrofirana (zbog otvaranja novih područja referencijalnosti uobičajeno rezerviranih za znanost), izvedba artificijelno maniristička i suštinski konceptualna, a idejnost simbolička. Njegova priroda pak postaje dominantno kibernetička, revidirajući iz temelja prostorno-vremenske konstelacije teksta (ne samo u smislu postava priče već, osobito, u smislu njezine čitateljske recepcije), upućujući tako i na nove moguće putove hrvatskog romana na pragu 21. stoljeća.