Kad lutka tri marširaju

Tek jutros vidim u kakvom smo hotelu, u onom s jednom zvjezdicom, i to na zalazu. Ni svi sveci ne mogu nam pomoći, a kamoli »Sveta Marta«, kako se zove hotel u Ulici generala Castańosa. U električne utičnice veličine dugmeta ne može se utaći ni fen, ni pegla. A, da i može, malo bi bilo fajde, jer nema struje. Nestalo je, a kažu da se to češće događa. Tako i lift ne radi. Skalati se možemo jedino uskim stepeništem, jedan po jedan, kao da silazimo niz kakav svjetionik. Oni snažniji i hrabriji mogu se spustiti i niz konopac koji visi u prostoru spirale stepeništa. Probam ga potegnuti ne bi li zaloncijalo, pari mi kao konop za potezanje zvona u zvonicima. Međutim, ne čuje se nikakav zvuk, sve dok na katu niže ne zakulja koja stotina učenika i navali prema izlazu. Ti bokca, ka miševi pred potres, razmigoljili su se na sve strane cijučući. Što je ovo, mislim, pa ove ekskurzije prate me cijelim putem!

Jedva sam se probudio do recepcije. No Passaran, bilo je na svakom koraku. Na recepciji zatičem Živka Nižića, koji telefonira. Pokušavam se i ja za svaki slučaj javiti doma, da sam stigao živ i zdrav, pa dalje što bude. Već sinoć dočekalo nas je upozorenje domaćina: Pazite na svoje stvari, na ulici lako možete ostati bez njih! Nazdravlje! Nama koji imamo malo love to dođe kao olakotna okolnost. Nije svako zlo za zlo.

Pokušaj da dobijem vezu sa Zadrom otegao se toliko da mi je to već ličilo na telefoonaniranje. Recepcionar samo što mi nije rekao »manjana«. Pruža mi slušalicu tek kada sam konačno odustao. Kako se još ne snalazim u cijenama odlučio sam da ne telefoniram ni sekunde više od Živka koji je za svoj razgovor platio 400 pezeta, pa prekidam vezu čim sam ispunio svoj bonus. Recepcionaru sam pružio 1000 pezeta u komadu, očekujući kusur.

– O, baš dobro – kaže recepcionar. – Okruglo tisuću.

Vidite kako se na slobodnom tržištu cijene brzo formiraju prema potražnji. Plati, pa se rugaj. Istrčao sam na ulicu, pred hotel, da dođem do zraka. Kad opet, na samim vratima hotela: No passaran! S jedne strane vrata ispriječio mi se kontejner pun smeća, a s druge strane nekakav agregat. Po sredini ulice stajao je parkirani kombi pun crnaca, koji su iskrcavali sanduke natovarene drvenim maskama i suvenirima. Prava kazališna scena, samo da još glumci iziđu...

Do Instituta del Teatre, koji je organizator ovogodišnjeg međunarodnog festivala kazališta lutaka, vodi nas »Danasov« kritičar Dalibor Foretić. Ispred nas ide s rastvorenim planom grada, i vodi nas kao po roti, iz ulice u ulicu, zastajkujući na svakom raskršću i savjetujući se s kolegijem, koji za ovu priliku tvore direktorica Vera Stipčević, i bivši direktori Kazališta lutaka u Zadru, Milena Dundov i Živko Nižić. Uz njih su i savjetnici, maestro Dolički i novinar Seferović. Radmil Božulić uskače povremeno kao stručni suradnik.

I tako »lutkari marširaju Barcelonom«, kako bi kazao Sefi, sve do konačnoga cilja, do Teatra. Tu imamo vrlo konkretne razgovore: dogovor oko džeparca, kojeg nam daju domaćini, i upoznavanje s restoranima u kojima možemo gratis ručati i večerati. Nude nam se četiri restorana – »La Barretina«, »Mio Cid«, »El Pati« i »Can Fanal«. Svi su u blizini Katedrale, nedaleko Teatra, kao da smo došli na hodočašće, da se poslije mise odmorimo i okrijepimo. Vrlo jednostavno, odlučujemo se za prvoga s liste, za »Kapicu«, tj. »La Barretinu«. Potom, kud koji, mili moji.

Za početak se previše ne udaljavamo. Krenuo sam prema Katedrali, da budem što bliže »La Barretini«. Sa mnom je i Kemal, dogovor je da se držimo jedno drugoga, da međusobno pazimo kako u masi svijeta ne bismo bili pokradeni, posebno sada kad oboružani foto-aparatima i torbama svako malo zastajkujemo i slikajemo. Na platou ispred Katedrale pred Kemu su se ispriječile dvije sredovječne, tamnopute žene u šarenim haljinama, kiteći ga karanfilom. Vele da je to za dolazak Pape u Barcelonu. Za cvijet traže neku stranu monetu, ne da se plati cvijet, već kao suvenir. I Kemal vadi novčanik, prebire po njemu, na koncu im nudeći 50.000 starih dinara. Žene kao da su se preplašile velikog broja nula na ponuđenoj novčanici, hvataju ga za ruke i pokušavaju mu je vratiti. Traže sitniji novac, munitu. Ja odustajem od cvijeta i od plaćanja s obrazloženjem: ili će Papa u Hrvatsku, ili me sve to ne zanima.

Katedrala je fascinantna, to je grandiozno, predivno djelo španjolske gotike. Sagrađena je na mjestu jedne ranije katedrale koju je 985. uništio Al Mansur. Nova crkva sagrađena na zapovijed Ramona Berenguera Starijeg i grofice Almodis, čiji su grobovi u crkvi; u početku je bila romanička, dok je na današnjoj, gotičkoj katedrali rad započeo nešto više od 200 godina kasnije, za vrijeme biskupa Bernat Pelegria. Središnji i niz bočnih oltara, središnja lođa, klaustri, mramorni kor i galerije građeni su sve do početka 15. stoljeća.

Unutrašnjost crkve osvijetljena je tisućama svijeća koje gore ispred svakog od mnogobrojnih oltara. Sav je zrak ispunjen voskom. Oni koji mole, kleče uz pokrajnje oltare, dok po sredini lađe sjedi velika grupa djevojaka i mladića, kao na kakvim slobodnim aktivnostima, bilježeći nešto i crtajući u svoje blokove. Znatiželjnici ulaze i izlaze. Pred Katedralom nova je masa svijeta, koja uz glazbu, gotovo po cijeli dan pjeva i pleše. Najčešće se igra nešto slično preškom kolu. Ljudi odlože torbe u sredinu kola, na hrpu, uhvate se za ruke i igraju dok se ne umore. Kad odustaju jedni, pristupe drugi.

U pokrajnjim ulicama također su grupe svirača. Ovi sviraju za ono što im tko udijeli. Kemo je opet htio biti dobre ruke. Imao je što vidjeti kada se mašio za lisnicu, samo što ga nije kolpalo. Izgleda da je preskupo platio karanfil za dolazak Pape u Barcelonu. Njegove barcelonske dnevnice jednostavno su isparile. Pojela maca! Sad mu je bilo jasno zašto su ga one dvije ciganke pipkale po rukama i vraćale mu njegovih 5 dinara sa četiri velike nule. O le, moj amigo! Kemi je prisjeo ručak, na koji smo potom otišli.

Pao je u afan, pa sam ga jedva odgovorio da ne odustane od daljnjeg razgledavanja grada. Kao za pogrebom spuštali smo se Ulicom Princesa prema Picassovu muzeju. Pokušavao sam mu vratiti raspoloženje upozoravajući ga na djevojke koje su promicale pored nas. Koja raca, ove Katalonke, kao da su sve iz istog kalupa, bar što se stražnjica tiče. Svaka je raskošna po krmi. Kao barke promiču ulicom. A kad ih čovjek još vidi kako se smiju, lako bi se prevario u računu, možda brže i lakše nego Kemo.

Da ne dođem u napast svratio sam u knjižaru Almirall 1733, knjižaru kakvih već odavno nema, s namještajem i patinom nekih davnih vremena. Valjda je u ovu još Kolumbo zalazio. Da ti pamet stane, kakvih ovdje sve ima knjiga! Da je vremena ne bih izišao danima, i ne samo zato što je već pripeklo na ulici, a ovdje je ugodno i svježe. I oni kojima je knjiga zadnja rupa na svirali, ovdje bi posegnuli za nekom, sam prostor je takav da se u njemu nema što tražiti bez knjige.

Uskoro smo skrenuli u Ulicu Montcada, i uputili se na broj 15, u Picassov muzej. Zbog ovog muzeja najviše sam se i veselio dolasku u Barcelonu. U svim poznatim svjetskim muzejima često se i lako može sresti velikog Pabla, onog Picassa kakvoga znamo iz njegove zrele faze, iz vremena kad je već postao glasovit. Međutim, ono što ne možete vidjeti nigdje, a tiče se Picassa, to je u ovom muzeju u Barceloni. Najveći dio izložaka, u ovim ogromnim salonima, odnose se na Picassove prve radove, na njegove početke. Tu su njegove početnice, njegov vocabulario, iscrtan po marginama sitnim i črčkavim dječačkim crtežima, njegove bilježnice i mali blokovi, crtež još iz 1870., iz 1880. godine, dok je još bio samo Ruiz, njegov prvi autoportret iz 1896. godine, i niz drugih crteža iz kojih je vidljivo da je veliki meštar bio od početka opsjednut bikovima i koridom, ali i ne samo s tim motivima.

Slijede zatim radovi s Akademije, vrhunske klasicističke studije, njegovi potpuno nepoznati pejzaži, tren smireni, tren vangogovski, karikature i autokarikature, posebice ona s repom mačaka i s dugim rukama koje izlaze iz okvira slike, i s onim zamamnom spravom među nogama, s kistovima za ušima koji asociraju na rogove nečastivoga. Potom slike na kojima Picasso oponaša druge, tada već poznate majstore. Fascinantna je plava faza od 1901. do 1904., portret »Sebastiŕ Yunyet« i slika »Terrats de Barcelona«, recimo samo, i oni rani kubistički radovi iz 1917. nastali baš ovdje, u Barceloni, kao što je portret »Blanquita Suarez«; cijele kolekcije grafika i bakropisa s temom koride, nastale u jednom potezu, što neodoljivo podsjećaju na japansko slikarstvo, ali i one grafike i crteži, žestoki, erotski i raspusni, koje je radio pred smrt, kao posljednji svoj hedonistički pozdrav životu.

Posebna je tama Picassova keramika, pijati i vrčevi s likovima kozoroga, bikova i sova, s kojih vas netremice, kao žive, uvijek gledaju neke krupne, tajanstvene oči. I tko bi sve to samo nabrojio ukoliko ne bi ispisivao tek jedan puki katalog. Još ću samo spomenuti ciklus velikih platna nazvan »Les Menines« iz 1957. godine rađen u Cannesu, iz kojega se, kao uostalom i iz svega ostalog, vidi da sve što je umjetnik radio, da je radio u dahu, u punom zanosu, s punom forcom, ne osvrćući se ni na koga i na što, izuzev na svoje djelo. Što da vam kažem, to što genije napravi u jednom trenutku ponekad je teško objasniti i prepričati danima. Sjetite se samo one litografije, golubice iz 1949. godine, koja življa od svega i dalje leti ne kaneći se više nikad nigdje skrasiti...

Kada smo Kemal i ja izašli vani nad Barcelonom već je bio mrak, a grad je istodobno i svijetlio i tutnjio. Sa svih su strana nadirali automobili i motocikli. S večeri ovdje izgleda da svaki kutak zaposjedaju cijele horde motociklista. Ima ih kao da su jata skakavaca. A automobili dime, kao da komarce uništavaju. Nije bilo druge nego skloniti se u susjedni lokal. Tu smo zatekli Srećka Šestana i cjelokupnu našu žensku posadu, kako prevrću po svojoj kupovini. Kupili su toliko cipela da su premašili i Marcosovu ženu Imeldu. Srećko se upravo bio sagnuo, navlačeći jedan on nekoliko svojih novih pari cipela.

– Šestane, ti miša, koje ti guzice imaš, kao Španjolke – čuo sam kako govori Gabi. – Tek sam to sad vidjela!