Interdisciplinarne kroatističke rasprave

U novoj knjizi Tihomila Maštrovića Neukrotivo svoji objedinjeno je dvadeset i jedno poglavlje kroatističkih rasprava, a uvršteni književnopovijesni radovi obrađuju široki raspon tema. S jedne strane autorova analiza obuhvaća hrvatske književnike, njihova djela i središta književnog djelovanja. Pored toga, uočavamo drugu veliku cjelinu navedenih rasprava posvećenih proučavanju i kritičkom sagledavanju značajnih imena iz područja znanosti o književnosti. Kao voditelj važnog Akademijinog znanstvenog projekta Hrvatski književni povjesničari Tihomil Maštrović je u svojstvu glavnog urednika do sada priredio i objavio dvanaest knjiga zbornika znanstvenih radova o hrvatskim književnim povjesničarima, te su pojedine rasprave iz ove knjige rezultat njegova višegodišnjeg proučavanja hrvatske filologije i onih utemeljitelja humanističkih disciplina čije tragove danas nastavljamo i nadograđujemo. U ovom Maštrovićevom tematskom nizu posebice valja upozoriti na studije koje obrađuju metodologiju istraživanja Vatroslava Jagića, Šime Ljubića, Dragutina Prohaske, Milana Rešetara i Nikice Kolumbića.

Uz filološke djelatnike koji imaju zasebne rasprave, Tihomil Maštrović i u grupaciji eseja o hrvatskim književnim djelima učestalo prikazuje odraz književnih djela i pisaca kroz pogled znanstvene recepcije – književne kritike i filologije. Znatan broj eseja, ali i analitičkih prosudbi, opaski, relacija i komparacija vezan je uz autorov rodni grad Zadar, koji je od srednjeg vijeka do danas istaknuto žarište hrvatskoga književnog, kulturnog i sveučilišnog života. Već prvi esej o Petru Zoraniću i njegovom zadarskom krugu (unutar kojega djeluju Juraj Baraković, Jerolim Vidulić, Šimun Budinić, Šimun Kožičić Benja, Brne Karnarutić i mnogi drugi) ističe važno opredjeljenje zadarskih humanističkih i renesansnih djelatnika prema razvijanju hrvatskoga književnog jezika, ali i posvješćivanju hrvatske narodne pripadnosti koja je zahvaljujući njihovom angažmanu uspješno odolijevala turskoj opasnosti i mletačkoj hegemoniji.

I druga po redu rasprava u knjizi, Najstarije novine na hrvatskom jeziku i prvi hrvatski novinar, naglašava drugu bitnu točku zadarskog doprinosa razvoju hrvatskoga književnog jezika i kulture – pojavu »Kraljskog Dalmatina« i prvog novinara Nikole Dominika Budrovića, te odabir štokavske ikavice koja anticipira rad potonjeg jezikoslovca Ante Kuzmanića i njegov rad unutar prvog preporoditeljskog lista u Dalmaciji – »Zore dalmatinske«. Važan doprinos zadarskoga književnog života pratimo i u raspravi Zadar – metropola hrvatske moderne, gdje su obrađeni zadarski časopisi s prodorom modernističke kritike, te pisci hrvatskog modernizma koji su neko vrijeme djelovali u Zadru, ili surađivali sa zadarskim književnim krugovima (kao npr. Ivo Vojnović, Vladimir Nazor, Milan Begović, Milutin Cihlar Nehajev, Srđan Tucić, Rikard Katalinić Jeretov i drugi), dok zasebni rad razlaže odnose barda hrvatskog modernizma A.G.Matoša sa zadarskom periodikom.

Kao iduću zapaženu tematsku cjelinu Maštrovićevih književnopovijesnih i kulturoloških istraživanja uočavamo područje kazališnog života na hrvatskim prostorima. Proučavajući život svojeg pretka, kulturnog djelatnika i generala Nikole Maštrovića u domovini i inozemstvu, Tihomil Maštrović je došao do nepoznatih, novootkrivenih podataka o kazališnim predstavama koje je početkom 1844. godine u Otočcu organizirao taj kultivirani i visoko obrazovani rodoljub. U fokusu Maštrovićevih kazališnih propitkivanja nalazi se proučavanje vezano uz srednjovjekovni razvoj kazališnog života u Zadru, a pored toga i obraćanje pozornosti na razdoblje djelovanja talijanskog kazališta u Zadru. U zasebnoj raspravi sagledava se i nedovoljno poznato doba hrvatske moderne u Zadru krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u međurelacijama kazališnih, književnih i kritičarskih povezanosti, a obraćena je i pozornost prema djelovanju članova kazališnih družina na Velom Ižu, koji su usred nemirnih i nemilih godina II. svjetskog rata (1943.) ustrajno održavali kazališni život na hrvatskom jeziku.

Posebnu pozornost usmjerio je Maštrović prema književno-kritičkoj percepciji dramskog opusa Milana Begovića (Kulturološke i političke pretpostavke diskrepancije inozemne i tuzemne recepcije književnog stvaralaštva Milana Begovića, »Pustolov pred vratima« Milana Begovića). Sagledavanje Begovićeva djela u novom i potpunijem svjetlu nedvojbeno je rezultat Maštrovićeva temeljitoga višegodišnjeg rada na priređivanju i uređivanju izdanja »Kritičko izdanje sabranih djela Milana Begovića« u 24 sveska (koje je pri završetku cjelovitog objavljivanja u izdanju HAZU i Izdavačke kuće »Ljevak«). U tom znanstvenom projektu Tihomil Maštrović je uz tim istraživača iz Zavoda za povijest hrvatske književnosti HAZU (Vida Flaker, Hrvojka Mihanović-Salopek, Andrea Sapunar, Antun Pavešković, Martina Ćavar, Sanja Vulić) istražio cjelokupnu tiskanu i rukopisnu ostavštinu Milana Begovića u domovini i inozemstvu, te je na temelju ukupnog pregleda Begovićeva rada, ali i kritika napisanih o Begoviću, dobio cjeloviti uvid u veliki opus našeg najigranijeg svjetskog dramatičara.

Pojedini Maštrovićevi eseji koji donose značajne nove i nepoznate književnopovijesne podatke i činjenice usko su povezani uz rukopisne ostavštine hrvatskih pisaca što se nalaze pohranjene u arhivskoj građi Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu. Nizovi spomenutih, javnosti manje poznatih faktografsko-dokumentarnih podataka nalaze se pretežito unutar književnih korespondencija hrvatskih književnika, a njih je Maštrović proučio i na temelju onih najizazovnijih ili nepoznatih podataka došao do svojih zaključaka i prosudbi. Unutar tog niza rasprava pronalazimo podatke vezane uz književne relacije između Zdenke Marković i Ive Andrića, dopisivanje i diskutiranje Srđana Tucića i A.G.Matoša, te detaljnu korespondenciju koja rasvjetljava život i djelovanje Ive Vojnovića.

Cjelina ove knjige odlikuje se velikim brojem povijesnih faktografskih nadopuna, naizgled malih, ali bitnih otkrića i pomaka, te potom oštroumnih sagledavanja književnih relacija između književnih istomišljenika i suparnika, između pisaca i njihovih proučavatelja, što sveukupno doprinosi složenom i detaljnom pregledu pojedinih povijesnih pravaca, pojava, stilova i razdoblja unutar povijesti hrvatske književnosti. Međutim, pored kroatističke književnopovijesno usmjerene stručnosti, rasprave Tihomila Maštrovića sadrže i šira interdisciplinarna kroatologijska stajališta. Kroatologijski usmjerena, komparativno-sintetička vizura i nadogradnja Maštrovićeva književnopovijesnoga znanstvenog istraživanja ujedno je i odraz njegova višegodišnjeg rada na utemeljenju kolegija kroatologije, kao svojevrsne interdiscipline s višestrukim interferencijskim proučavanjem hrvatskih humanističkih znanstvenih grana unutar Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

U sastavu knjige Neukrotivo svoji Tihomil Maštrović književnopovijesne činjenice dovodi u suodnos sa stanjem hrvatskih društveno-povijesnih situacija, s tijekom političkih pokreta i previranja, te ih promatra u korelaciji s umjetničkim kretanjima unutar srodnih umjetničkih grana i njihovih znanstvenih disciplina. Takvim znanstveno-istraživačkim postupkom autor knjige dolazi i do stvaranja sintetičkog pogleda na cjelokupnu kulturno-društvenu, tj. kroatologijsku sliku pojedinih značajnih razdoblja i pojava unutar hrvatske književne i kulture baštine.