GRAMATIČAR U VOĆNJAKU
motri amo motri tamo malo začuđen nastavi
ustanovi zamisli se dakle glog glagol kakve li
rečenice gle izlegle sebe bez gusjenica ličinki
koliko gorke upornosti u tom oporom rovanju
crva voće ovo voće ono nigdje uporišta ništa
od egzistencijalne reference prosto proširenih
padeža preko kojih prelete doslovno neizbrojivi
INFINITIVI veliki mali odasvud padaju
niču cvrkuću NEODREĐENO –
neiskazivo lagan gotovo bestjelesan
slobodan ničim omeđen nijedan (infinitiv)
ne primjećuje gramatičareve leće već
kako koji doleti tako i navali na zaslađeno
voće;
anđeli su očajni
– onaj Pali ciči
navijajuć
HRAST
Onaj Paljetkov
haiku o Tadiji
hrastu!
Da, u redu,
nisam protiv!...
Ali vidjeti onog čovjeka
(pogođenog izdajničkim
metkom) kako pada,
malo pognut, moćnim
rukama oslonjen na
hrast!...
velim, vidjeti to
silaženje u podnožje
(u srž, u korijenje)
i konačan pad, sasvim
bezglasan, bez onog
gromoglasnog
treska kao kad pada
hrast...
I sada vidim tu
dvojicu, te blizance, čovjeka i
hrasta i ne znajuć točno koji je zapravo
pao, koji i sada raste.
KAKO JE NASTAO SIMBOLIZAM
Put je krivudav.
Put je prohodan.
Tone sutonsko zvono.
Dozrijeva korov.
Tek tu i tamo umoran
mak.
...Kadli – nema više puta.
Pred tobom – trnje i kamenje.
Ali što?
Ideš, što bi rek’o, na svoju
ruku.
I tako, kud pogledaš, gustiš!...i više ništa se
ne vidi jasno.
No, i dalje probijaš se...i misliš kako i
Meštar bi se teško snaš’o.
Još snatriš o srazu
noge i staze.
MUZA
Kao da ona ima neku pamet,
kao da u nju možeš imati povjerenje,
njoj, čim joj okreneš leđa, prođe volja
i već će očijukati s nekim drugim...
Ukoliko, pak, zadovoljiš kriterije
sveobuhvatne pohote, u rijetkom trenutku
kontemplativnog zanosa razmrsi kosu
svjetlucajući očima svetice i bludnice.
MISLIM DA JE O TOME KAFKA...
Pisati... stvarati... – da se
duša oslobodi tijela, da ništa ne ostane
smrti.
Biti škrt.
O NARODU, RODE
Riječ o narodu je, rode, tom porodu čudnom
poprilično, ni nama, glavama učenim, ne bi
lako glatko polučit budući porod taj od tmine
nikad ne mo’š... što znaš što će izleći se, snizuj
porez kad ušuti uvali mu ga kad galami,
ogladni li ili kada sit jest ne znaš što gore
jest; da, a jedan pak bigliše poet
da narod
mu ni dobar ni zao, jao kao svaki za zajeb
bogomdan; da, čim zagusti da vidiš kako se
plazi po stazi, znaš li što najviše voli narod tvoj?
– šaku soli!
HOMMAGE CHARLESU BAUDELAIREU
.............................................................
.............................................................
.............................................................
.............................................................
Kriči kroz rog jednorogov, vabi glase
sa Parnasa po uzusu kozjeg zova –
gole muze, gle, krinku su smakle sa se
i cere se, bestidnice – sve iznova.
Od krastavog uči vrača, njuši divna
raspadanja na dnu duše, na dnu groba
pa mu uže primaknula četa kivna
nenavikla heretičkim odmacima:
bili su mu već izbili oka oba
zbog mirisa koji bruje – porocima.
KRUH NA STOLU
Krvari! (Nevidljivo, iznutra.)
Ralom ga rasporili, kosom posjekli, žrvnjem smrvili.
Što je prošao da bi na tom stolu postao
Tijelom...
koje se od jeze koči znajuć kakva ga muka tek čeka,
a ni dokučit neće
čijom voljom i zašto.
MARKIZA JE IZAŠLA U 5
Da se zna: markiza je izašla točno u 5
nula nula jer da je izašla npr. 5 do 5
možda bi nabasala na (muževu) kočiju
ili – da je krenula u 5 i 5 zakasnila bi
na autobus ili bi došlo do kobnog sudara s
(drugim) markizom koji je baš naišao iza
ugla, velim niz je situacija koje bi mogle
biti neugodne no ono što treba uvažiti
to je da zna ONA zašto se baš u 5 pojavila s
generalom Koronom jer zna ONA da je vrijeme
Kobra a Zemlja Okrugla dakle sve se miče po
Aritmetičkim Pravilima Omče zakonima
brojeva koji ne varaju. Ali zli jezici, što ćeš,
ne shvaćaju zašto ljubavnici ne žure u mladu
raž zašto markiza i kaplar razmatraju
tajno kruženje ruže vjetrova dakle zašto
preferiraju grubu stvarnost na račun
varke koja bi bez napora mogla u vremenu
npr. za KEKS
bonacu mjesec
barku
prebacit s plićine na pučinu na
pojas dubokog gaza
svojevremeno gdje se zatekla
ledene noći kad klonula je na
biće iz priče kojem ne naliči
ni izdaleka ni izbliza
nijedan markiz
ARKA
Rađaonice – tvornice života.
Rađaonice – tvornice smrti.
Bogovi – volja njihova je između i tako se
obnavlja.
Javljaju ptice selice da će dolje, na jugu, konačan
obračun, no ostani gdje si jer će te, ma gdje da si,
sustić prijeteće oči života i smrti.
O, arko, nasađena na vrhu Ararata,
sveti se drvo tvoje, kako na vodi tako i na
suhom, jer Uho Njegovo vodi računa kakvi ćemo,
mi Očajni, pred Porotu.
Tamo, na kantaru, mjere, uspoređuju perca i
srca pa kada ti kažu što je i kako je, ne prevrći
očima već vjeruj, o grješna dušo, u
nepotkupljivu presudu strašnog suda.
PIJANI BAKHO
Kako razumjeti npr. Homera, Shakespeareov sonet, to i ...
to dakle je al-kohol ili se smiješi što-va-teljica dje-
vica (cijele će noći dakle klečati) da, ili je pak čovje-
koliko piće (biće!) ko-ra-ča-ju-će pa čuje koje-
kakve tričarije jer priča je ne-moguća bez puno-
moći riječi čiji za-dah (ah!) je jači od Kir-
kine pra-sadi npr. ili kože, da prostiš, one
nevjerne Helene
MAFIJAŠEV POGREB
Straže prepoznaše svakog došljaka.
Svi odreda uštogljeni.
Svi odreda – naši.
Makar izbrojiše i Domingove ptice
strepismo da negdje neprimijećen čuči
ubojica.
Svećenik pade prvi.
Sklupča se s Isusovim imenom na usnama.
(Gadovi doznaše da je jedan od naših.)
POVIJEST
stigli
pobili bili dok ne-
stigli idu-
ći priču ponovili po istom ključu četvrti peti
tako unedogled gled led dan dani neka
kajdanka majko mila gle
istok tamo zapad amo gleđ đeram
jaram mobitel tele-
viziju imala si... ali – da: ispade
jad... blamaža... Ništa – dim.
O povijesti, neoprostivo si dosadna.
OBEĆANA ZEMLJA
Događa se u predvečerja kad bregovi zamiru
a blago preživa uživajuć u mužnji.
Dobrostojeći domaćin prisjeća se napredovanja
preko močvara drvlja kamenja (...) prevaljenog
puta DO obećane zemlje (ni pedalj dalje)gdje
vodenice melju a slapovi se ruše zaglušujuć
miris borova (gdje čovjek lice umije u sapunici
od snijega kao u onom čuvenom haiku)
– dakle, Teofile, ukoliko stigne
pismo
razglasi jer vrijedi
doći
(čuti vidjeti okusiti omirisati dotaknuti)
da, vrijedi osladiti se
sinestezijom, alkemijom
slova ali i ponekim
simbolčićem, njega kao i
larpurlar će čak i
marljive kravice probavljat kako valja, da,
prijatelju, to blagovanje za zajedničkom
trpezom (zdjela ispred, iza leđa topla peć)
obogatit će rečena predvečerja jer muza zna taj
kliktaj, također i blagorodni Rabelais tu je
viđen (čovjek koji jedino poštuje
život PODNOŠLJIVO nesavršen) dakle
daj nam sada i dovijeka
obilnih godina
gladnih gostiju
masnih prstiju
da posne guze zakolutaju na golim
polutkama na kojim lako zaglavi se ako se
podlegne nagovaranju. Na sreću rečeni domaćin
ne primi ponuđeno, dapače i ne okusi
što Mojsije uze zdravo za gotovo jer on je,
o Teofile, mudar na neki skriveniji način,
on shvaća, unatoč obilju, da godinice
koje će doći već dobrano su
obrstili
skakavci.
PETRAKOVA ARKA
Petrak ušao u arku i zagled’o se u istok, zatim
u zapad, pa u sjever, pa u jug, zagled’o se kao
da ne zna na koju će stranu, a zar nije već
razmislio? jest! ali zna i to da nije u svemu
volja njegova pa čeka koji će vjetar pa da pođe
što po volji svojoj, što po Volji Njegovoj; a sam
on u arci – nikog, tek par knjiga, ni
magarca, ni jarca, ni pijetla, ni kokoši;
šumi uzavrelo more (nije to baš takav mir),
a on, malo zamišljenog pogleda (ipak je
krenuo na svoju ruku), promatra nebo, pa
more, rado bi se vratio (to ti misliš), nije
ponio ništa, tek nešto za jesti i piti i par knjiga;
koga je pitao za savjet? jer, takav kakav je, da je bar
ponio Gospinu sliku, (među onim knjigama tek
Saramagovo »Evanđelje«), a ipak – nije to bez
vraga jer stari meštar, koliko znam, ne leti tek tako
pred rudu, ali nije ni takav da uvijek igra na sigurno;
bilo kako bilo, izgleda da je tu u pitanju njegova
intuicija, jedina mjera po kojoj se ravna,
jer kad treba, provjereno je, ne pita
za cijenu, ne pozna ni oca ni majku...
neka ptica, gle! sletjela mu na jarbol.
OPROŠTAJ
(U spomen T. U.)
Tamo ću đe nekoć
začeli se pređi,
tamo – odakle kliču koljenovići i ini ići, gdje slavic
bigliše na ružinu trnu, mladci gdi gizdavi
udaraju drito u sridu;
da, tamo da odem da se izvor vode naužijem
i hlada mlada
pa da takav, starac, svima stranac,
na miru uminem,
nikom potreban,
umoran od nepotrebnih ljeta
napokon odmoren.
_____________________________
Petar Despinić rođen je 1947. u Gornjim Plavnicama kraj Bjelovara. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu U Drugoj gimnaziji u Varaždinu predaje hrvatski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Živi u Čakovcu. Objavio je zbirke pjesama Skica za jedan portret (1991.), Solilokvij za 1991. (1097.), Prozirno drvo (2000.) i Stol, kuća, trg (2005.). Haiku pjesme uvrštene su mu u Antologiju hrvatskoga haiku pjesništva. Stihovima se javlja u »Varaždinskom književnom zborniku«, u zborniku »Reči rieč« te u »Republici« i »Književnoj republici«.
4, 2011.
Klikni za povratak