Gramatičar u voćnjaku

GRAMATIČAR U VOĆNJAKU

motri amo motri tamo malo začuđen nastavi

ustanovi zamisli se dakle glog glagol kakve li

rečenice gle izlegle sebe bez gusjenica ličinki

koliko gorke upornosti u tom oporom rovanju

crva voće ovo voće ono nigdje uporišta ništa

od egzistencijalne reference prosto proširenih

padeža preko kojih prelete doslovno neizbrojivi

INFINITIVI veliki mali odasvud padaju

niču cvrkuću NEODREĐENO –

neiskazivo lagan gotovo bestjelesan

slobodan ničim omeđen nijedan (infinitiv)

ne primjećuje gramatičareve leće već

kako koji doleti tako i navali na zaslađeno

voće;

anđeli su očajni

– onaj Pali ciči

navijajuć

HRAST

Onaj Paljetkov

haiku o Tadiji

hrastu!

Da, u redu,

nisam protiv!...

Ali vidjeti onog čovjeka

(pogođenog izdajničkim

metkom) kako pada,

malo pognut, moćnim

rukama oslonjen na

hrast!...

velim, vidjeti to

silaženje u podnožje

(u srž, u korijenje)

i konačan pad, sasvim

bezglasan, bez onog

gromoglasnog

treska kao kad pada

hrast...

I sada vidim tu

dvojicu, te blizance, čovjeka i

hrasta i ne znajuć točno koji je zapravo

pao, koji i sada raste.

KAKO JE NASTAO SIMBOLIZAM

Put je krivudav.

Put je prohodan.

Tone sutonsko zvono.

Dozrijeva korov.

Tek tu i tamo umoran

mak.

...Kadli – nema više puta.

Pred tobom – trnje i kamenje.

Ali što?

Ideš, što bi rek’o, na svoju

ruku.

I tako, kud pogledaš, gustiš!...i više ništa se

ne vidi jasno.

No, i dalje probijaš se...i misliš kako i

Meštar bi se teško snaš’o.

Još snatriš o srazu

noge i staze.

MUZA

Kao da ona ima neku pamet,

kao da u nju možeš imati povjerenje,

njoj, čim joj okreneš leđa, prođe volja

i već će očijukati s nekim drugim...

Ukoliko, pak, zadovoljiš kriterije

sveobuhvatne pohote, u rijetkom trenutku

kontemplativnog zanosa razmrsi kosu

svjetlucajući očima svetice i bludnice.

MISLIM DA JE O TOME KAFKA...

Pisati... stvarati... – da se

duša oslobodi tijela, da ništa ne ostane

smrti.

Biti škrt.

O NARODU, RODE

Riječ o narodu je, rode, tom porodu čudnom

poprilično, ni nama, glavama učenim, ne bi

lako glatko polučit budući porod taj od tmine

nikad ne mo’š... što znaš što će izleći se, snizuj

porez kad ušuti uvali mu ga kad galami,

ogladni li ili kada sit jest ne znaš što gore

jest; da, a jedan pak bigliše poet

da narod

mu ni dobar ni zao, jao kao svaki za zajeb

bogomdan; da, čim zagusti da vidiš kako se

plazi po stazi, znaš li što najviše voli narod tvoj?

– šaku soli!

HOMMAGE CHARLESU BAUDELAIREU

.............................................................

.............................................................

.............................................................

.............................................................

Kriči kroz rog jednorogov, vabi glase

sa Parnasa po uzusu kozjeg zova –

gole muze, gle, krinku su smakle sa se

i cere se, bestidnice – sve iznova.

Od krastavog uči vrača, njuši divna

raspadanja na dnu duše, na dnu groba

pa mu uže primaknula četa kivna

nenavikla heretičkim odmacima:

bili su mu već izbili oka oba

zbog mirisa koji bruje – porocima.

KRUH NA STOLU

Krvari! (Nevidljivo, iznutra.)

Ralom ga rasporili, kosom posjekli, žrvnjem smrvili.

Što je prošao da bi na tom stolu postao

Tijelom...

koje se od jeze koči znajuć kakva ga muka tek čeka,

a ni dokučit neće

čijom voljom i zašto.

MARKIZA JE IZAŠLA U 5

Da se zna: markiza je izašla točno u 5

nula nula jer da je izašla npr. 5 do 5

možda bi nabasala na (muževu) kočiju

ili – da je krenula u 5 i 5 zakasnila bi

na autobus ili bi došlo do kobnog sudara s

(drugim) markizom koji je baš naišao iza

ugla, velim niz je situacija koje bi mogle

biti neugodne no ono što treba uvažiti

to je da zna ONA zašto se baš u 5 pojavila s

generalom Koronom jer zna ONA da je vrijeme

Kobra a Zemlja Okrugla dakle sve se miče po

Aritmetičkim Pravilima Omče zakonima

brojeva koji ne varaju. Ali zli jezici, što ćeš,

ne shvaćaju zašto ljubavnici ne žure u mladu

raž zašto markiza i kaplar razmatraju

tajno kruženje ruže vjetrova dakle zašto

preferiraju grubu stvarnost na račun

varke koja bi bez napora mogla u vremenu

npr. za KEKS

bonacu mjesec

barku

prebacit s plićine na pučinu na

pojas dubokog gaza

svojevremeno gdje se zatekla

ledene noći kad klonula je na

biće iz priče kojem ne naliči

ni izdaleka ni izbliza

nijedan markiz

ARKA

Rađaonice – tvornice života.

Rađaonice – tvornice smrti.

Bogovi – volja njihova je između i tako se

obnavlja.

Javljaju ptice selice da će dolje, na jugu, konačan

obračun, no ostani gdje si jer će te, ma gdje da si,

sustić prijeteće oči života i smrti.

O, arko, nasađena na vrhu Ararata,

sveti se drvo tvoje, kako na vodi tako i na

suhom, jer Uho Njegovo vodi računa kakvi ćemo,

mi Očajni, pred Porotu.

Tamo, na kantaru, mjere, uspoređuju perca i

srca pa kada ti kažu što je i kako je, ne prevrći

očima već vjeruj, o grješna dušo, u

nepotkupljivu presudu strašnog suda.

PIJANI BAKHO

Kako razumjeti npr. Homera, Shakespeareov sonet, to i ...

to dakle je al-kohol ili se smiješi što-va-teljica dje-

vica (cijele će noći dakle klečati) da, ili je pak čovje-

koliko piće (biće!) ko-ra-ča-ju-će pa čuje koje-

kakve tričarije jer priča je ne-moguća bez puno-

moći riječi čiji za-dah (ah!) je jači od Kir-

kine pra-sadi npr. ili kože, da prostiš, one

nevjerne Helene

MAFIJAŠEV POGREB

Straže prepoznaše svakog došljaka.

Svi odreda uštogljeni.

Svi odreda – naši.

Makar izbrojiše i Domingove ptice

strepismo da negdje neprimijećen čuči

ubojica.

Svećenik pade prvi.

Sklupča se s Isusovim imenom na usnama.

(Gadovi doznaše da je jedan od naših.)

POVIJEST

stigli

pobili bili dok ne-

stigli idu-

ći priču ponovili po istom ključu četvrti peti

tako unedogled gled led dan dani neka

kajdanka majko mila gle

istok tamo zapad amo gleđ đeram

jaram mobitel tele-

viziju imala si... ali – da: ispade

jad... blamaža... Ništa – dim.

O povijesti, neoprostivo si dosadna.

OBEĆANA ZEMLJA

Događa se u predvečerja kad bregovi zamiru

a blago preživa uživajuć u mužnji.

Dobrostojeći domaćin prisjeća se napredovanja

preko močvara drvlja kamenja (...) prevaljenog

puta DO obećane zemlje (ni pedalj dalje)gdje

vodenice melju a slapovi se ruše zaglušujuć

miris borova (gdje čovjek lice umije u sapunici

od snijega kao u onom čuvenom haiku)

– dakle, Teofile, ukoliko stigne

pismo

razglasi jer vrijedi

doći

(čuti vidjeti okusiti omirisati dotaknuti)

da, vrijedi osladiti se

sinestezijom, alkemijom

slova ali i ponekim

simbolčićem, njega kao i

larpurlar će čak i

marljive kravice probavljat kako valja, da,

prijatelju, to blagovanje za zajedničkom

trpezom (zdjela ispred, iza leđa topla peć)

obogatit će rečena predvečerja jer muza zna taj

kliktaj, također i blagorodni Rabelais tu je

viđen (čovjek koji jedino poštuje

život PODNOŠLJIVO nesavršen) dakle

daj nam sada i dovijeka

obilnih godina

gladnih gostiju

masnih prstiju

da posne guze zakolutaju na golim

polutkama na kojim lako zaglavi se ako se

podlegne nagovaranju. Na sreću rečeni domaćin

ne primi ponuđeno, dapače i ne okusi

što Mojsije uze zdravo za gotovo jer on je,

o Teofile, mudar na neki skriveniji način,

on shvaća, unatoč obilju, da godinice

koje će doći već dobrano su

obrstili

skakavci.

PETRAKOVA ARKA

Petrak ušao u arku i zagled’o se u istok, zatim

u zapad, pa u sjever, pa u jug, zagled’o se kao

da ne zna na koju će stranu, a zar nije već

razmislio? jest! ali zna i to da nije u svemu

volja njegova pa čeka koji će vjetar pa da pođe

što po volji svojoj, što po Volji Njegovoj; a sam

on u arci – nikog, tek par knjiga, ni

magarca, ni jarca, ni pijetla, ni kokoši;

šumi uzavrelo more (nije to baš takav mir),

a on, malo zamišljenog pogleda (ipak je

krenuo na svoju ruku), promatra nebo, pa

more, rado bi se vratio (to ti misliš), nije

ponio ništa, tek nešto za jesti i piti i par knjiga;

koga je pitao za savjet? jer, takav kakav je, da je bar

ponio Gospinu sliku, (među onim knjigama tek

Saramagovo »Evanđelje«), a ipak – nije to bez

vraga jer stari meštar, koliko znam, ne leti tek tako

pred rudu, ali nije ni takav da uvijek igra na sigurno;

bilo kako bilo, izgleda da je tu u pitanju njegova

intuicija, jedina mjera po kojoj se ravna,

jer kad treba, provjereno je, ne pita

za cijenu, ne pozna ni oca ni majku...

neka ptica, gle! sletjela mu na jarbol.

OPROŠTAJ

(U spomen T. U.)

Tamo ću đe nekoć

začeli se pređi,

tamo – odakle kliču koljenovići i ini ići, gdje slavic

bigliše na ružinu trnu, mladci gdi gizdavi

udaraju drito u sridu;

da, tamo da odem da se izvor vode naužijem

i hlada mlada

pa da takav, starac, svima stranac,

na miru uminem,

nikom potreban,

umoran od nepotrebnih ljeta

napokon odmoren.

_____________________________

Petar Despinić rođen je 1947. u Gornjim Plavnicama kraj Bjelovara. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu U Drugoj gimnaziji u Varaždinu predaje hrvatski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Živi u Čakovcu. Objavio je zbirke pjesama Skica za jedan portret (1991.), Solilokvij za 1991. (1097.), Prozirno drvo (2000.) i Stol, kuća, trg (2005.). Haiku pjesme uvrštene su mu u Antologiju hrvatskoga haiku pjesništva. Stihovima se javlja u »Varaždinskom književnom zborniku«, u zborniku »Reči rieč« te u »Republici« i »Književnoj republici«.