Kolo 4, 2011.

Naslovnica , Novi prijevod

Irena Dousková

Evanđelist

slika Irena Dousková

Starac je izašao na prag svoje kuće. Kuće koja to možda u pravom smislu riječi nije ni bila. Jer i sam je sa stanovitom dozom crnoga humora svoju priprostu nastambu nazivao spiljom, a s obzirom na to da je stražnji zid njezine jedine prostorije činio dio stijene, taj je naziv zapravo bio točniji.

Izašao je u noć samo zato da prije spavanja udahne svježi zrak. Veličanstvenost zvjezdanog neba i zapuh zamamnog mirisa proljeća nisu više na njega previše djelovali, baš kao ni činjenica da su bili blagdani. Pripremio je doduše prema svojim skromnim mogućnostima seder večeru, izgovorio molitve i blagoslove te ispio propisana četiri pehara vina, ali kakav je to seder ako je čovjek sam? Usto, za silazak u grad nije imao dovoljno snage, a istini za volju – niti želje. Kao i inače, i danas se trudio ispuniti sve propise zakona, ali ma koliko se trudio, nakon svih strašnih događaja proteklih godina njegova je vjera, a da toga nije bio posve svjestan, ipak ostala nekako poljuljana. Hram je bio razrušen, a zemlja puna strane vojske. I to da je doživio! Kao da nisu dovoljni samoća, bijeda, bolesti, kao da nije dovoljna starost. Teško je bilo iskreno slaviti oslobođenje iz egipatskog ropstva, gotovo je nemoguće bilo radovati se slobodi i zahvaljivati Bogu. No trudio se, na kraju krajeva Tora je, unatoč svemu ili baš zbog toga što se zbivalo, bila jedino što je preostalo i što je imalo smisla.

Zagledao se u tamu ispred sebe, u smjeru puta obrubljenog pogrbljenim maslinovim stablima koje je volio i s kojima je osjećao bliskost zato što su bila starija i od njega. A zatim još niže, dolje ispod brda, gdje je više naslućivao nego vidio tamne obrise grada i u daljini iza njega more. Divlju, nepredvidljivu i varljivu masu vode, tamnu, punu sagnjile sluzi te vidljive i prikrivene okrutnosti – činila mu se upravo onakvom kakav je ljudski život. More ga je privlačilo i istovremeno mu se gadilo. A najgore je bilo to što je znao da se za njega i njegov naraštaj više neće rastvoriti. Ali je vjetar, koji je odande dopirao, bio dobar. Zbog njega je i otišao još dalje. Inače mu je bilo drago što živi ovdje, prividno tako daleko i visoko nad svime i od svega.

Već se htio vratiti u kuću kad je najednom zamijetio ljudski lik kako brzim korakom ide ravno prema njemu. Znao je tko je prije nego što ga je zaista mogao raspoznati. Jedino Ezekiel, jedino taj naivni mladić, imao je volje vući se za njim na početku noći po strmoj padini. Nije imao baš toliko štovatelja. Točnije rečeno, osim Ezekiela nije imao zapravo nijednog. Vjerojatno bi mu njegovo ushićenje trebalo laskati, trebalo bi ga se dojmiti, ali jedini osjećaj koji se javio bila je ozlovoljenost. Nije mu bilo do razgovora, želio je poći na počinak, a to sada neće biti moguće. Shvatio je da je zaista star, prije tako ne bi razmišljao i to ga je još više ozlovoljilo. No oči u oči s mladićevim usijanim, užarenim licem nastojao je to zatomiti. Zaista ga nije želio razočarati. Na kraju krajeva, obično je, kad je bio boljeg raspoloženja i manje umoran, na njegovu društvu zapravo bio zahvalan, to je morao priznati.

»Znao sam da još ne spavate!« vikao je momak još iz daljine, kao da je podne.

»Baš sam krenuo«, skliznulo mu je gotovo protiv njegove volje. »Ali dobro došao«, dometnuo je brzo.

Jasno, on si može očima osvjetljavati put, pomislio je. I nije se čak ni zadihao. Još uvijek se dobro sjećao kako je to, kakav je osjećaj kad je čovjeku šesnaest-sedamnaest i kad je kao usplamtjela baklja. Ali nije znao koliko dugo će izdržati, znao je samo da dugo baš i neće. Do osamnaeste, možda dvadesete? Pa što, nije ni važno.

»Donio sam vam janje!« vikao je Ezekiel. »Sigurno još niste... Ne ljutite se? Nisam vas htio uvrijediti«. Postao je neodlučan jer mu se činilo da starac prilično dugo ne odgovara. »Imao sam dobre namjere.«

»Ne ljutim se. Dakako, u pravu si«, rekao je napokon. »Star sam i siromašan. Nema u tome ničega posebnog.«

No nije to izgovorio s onakvom lakoćom i nadmoći kao što je htio i zbog toga je žalio više nego zato što je sve što je rekao bila istina. Gola i potpuna.

»Uostalom, jesi li ikada vidio bogatog pisca?«

Trebala je to biti šala, a zapravo je zvučalo nešto veselije.

»Jesam«, odgovorio je jednostavno mladić.

»No dobro, pustimo to. Hvala ti što si me se sjetio. Ali danas više neću jesti, davno sam pojeo afikoman i... Nije da... nije da je to baš toliko važno, ali ne želim se noću prejedati i... i tako. Ostavit ću ga za sutra, dobro će mi doći. A sad kreni dalje, postaje hladno.«

Uzeo je od mladića komad pečene janjetine i krenuo prema vratima. Sigurno je to kod kuće kradomice uzeo. Naprosto je ukrao, pomislio je. Ali nije rekao ništa, pa neće valjda jedan drugome neprestano praviti neugodnosti. Ušli su unutra.

»Sjedni, za jelo je kasno, ali ako želiš utažiti žeđ vinom...«

Ezekiel je kimnuo.

»Bogati niste, to je istina«, rekao je starcu, »ali slavni, slavni, to da.«

»Ja?« začudio se. »Odakle ti to? Slavni su gladijatori i bludnice, ne ja. Što misliš, koliko ljudi u ovoj zemlji zna moje ime, dvadeset?«

»Ime možda ne, ali vašu knjigu, vašu priču o Isusu zna svatko, iznenadili biste se! Ljudi je pripovijedaju, kruži čak i u prijepisima, sâm sam jedan takav vidio.«

»Ah, bože...« Duboko je uzdahnuo. »Jesi li ga čitao?«

Ezekiel je potvrdio.

»Onda i sam znaš da to više nije moja priča. I ja sam jedan takav paskvil vidio. Time bih se trebao ponositi? Ima li to još sličnosti s mojom knjigom? Pa znaš je, možeš prosuditi sam.«

»Znam je, ali jedino iz vašeg pripovijedanja, rukopis i svi primjerci izgorjeli su u Jeruzalemu, nažalost. Tako ste mi barem rekli.«

»U pravu si, zaboravio sam. Toliko je već vremena prošlo... Ali to ništa ne mijenja na stvari, poznata ti je moja priča, razgovarali smo o njoj valjda sto puta. Bila je drukčija, bila je posve drukčija, ali koga to zanima?«

»Mene. Mene to zanima. Želim biti pisac kao vi.«

»Ma molim te!« Starac je s gađenjem odmahnuo rukom. »Jedino što je ostalo su neka imena, sve ostalo su izmijenili.«

»Što na primjer?«

»Ne da mi se o tome opet pričati. Pričao sam ti to već toliko puta...«

»Molim vas!«

slika

»Primjerice, Josip... Ime je ostalo. Ako me pamćenje dobro služi, učinili su od njega Marijina supruga. Prilično neobičnog supruga, ne misliš li tako? I njegov kraj, mislim način na koji je umro, također su iskoristili, ali za nekog posve drugog. Za nekakvoga Isusovog navodnog apostola. Zaboravio sam njegovo ime, ali to nije važno... Josip, hoću reći onaj koga sam ja u svojoj knjizi nazvao Josipom, bio je Marijin otac. Pobožni Židov kojemu je umrla žena, a poslije, za vrijeme ustanka i rata, poginula su sva tri njegova sina. Marija je bila jedina koja mu je ostala.«

»Bila je luda?«

»Nipošto, na početku ne. Tek nakon onoga što se dogodilo prestala je govoriti i može se reći da je zapravo skrenula pameću. Prije toga je bila posve normalna, tiha, dobra, a ako se dobro sjećam i lijepa.«

»Sjećate li je se, stvarne Marije?«

»Dakako, pa to ti govorim, ali bio sam dijete, imao sam sedam, možda osam godina. To što je ostalo u mome sjećanju ne mora se točno podudarati sa stvarnošću. Daleko stvarnija je za mene danas Marija iz moje priče, ona koju sam sâm stvorio. Nije to ista osoba, ne može ni biti. Ali valjda su slične... Dakle, to što sam taj puta vidio bilo je tako strašno da je preostao samo užas. Mislim da sam zapravo sve želio zaboraviti.«

»Ali niste.«

»Ne, nisam, nije bilo moguće. I ne samo to... Znam da je to besmislica, ali svih ovih godina pratio me osjećaj krivice.«

»Imali ste osam godina, sami ste to rekli. Ništa niste mogli učiniti, to je jasna stvar.«

»U pravu si, nisam. Postoje dakako stvari za koje je sav razum nedostatan. Sjedio sam tada u krošnji stabla toliko sleđen od užasa da se do danas čudim kako se nisam stropoštao dolje, ravno pred njihove noge.«

»Bili su to Rimljani?«

»Da i ne. Pripadali su rimskim legijama, ali bili su barbari odnekud sa sjevera. Bijeli i plavokosi. Dvojica od te trojice zasigurno, nikada prije ni poslije nisam vidio takva lica. Onog trećeg više se ne sjećam, možda je samo pridržavao slomljenog starca, ne znam. Njegove slike u mome sjećanju nema.«

»Kako to da ga nisu ubili? Mislim na Josipa.«

»Zašto bi to učinili? Željeli su se zabaviti. Ništa nije moglo biti zabavnije nego da to učine njemu pred očima. Nisu bili dovoljno milosrdni da mu priušte smrt.«

»Silovala su je sva trojica?«

»Mislim da su samo ta dvojica, ali nisam siguran.«

»A dalje, što je bilo dalje?«

»Vidio sam u životu još mnogo okrutnosti. Nesreće, umiranje, smrt... Ali nikada, više nikada nisam vidio ništa potresnije od leđa tih dvoje ubogih ljudi kad su odlazili s tog mjesta.«

»Koliko je imala godina?«

»Otprilike kao ti – šesnaest-sedamnaest... možda čak malo manje.«

»A vojnici?«

»Više ne znam. Znam samo to da sam na tom stablu sjedio još dugo nakon što su otišli. Sve do mraka. Bila je noć kad sam se dovukao kući. Dobio sam svoje, roditelji su već bili izvan sebe od straha, a ja nisam znao što da im kažem. Nisam želio, nisam mogao govoriti o onome čemu sam svjedočio. Nisam to umio. Možda nisam bio ni siguran što sam zapravo vidio i da li se to zaista dogodilo...«

»Ali pisali ste o tome.«

»Da, trideset godina kasnije o tome sam pisao. Premda – nije baš tako, nisam pisao o tome. Izmislio sam priču u kojoj sam iskoristio nešto od onih stvarnih događaja. To nije isto.«

»Rodilo joj se dijete?«

»Rodila je sina, ali tada je Josip već dugo bio mrtav. Objesio se dva dana nakon onog silovanja.«

»Pobožni Židov? Ta rekli ste da je takav bio!«

»Ti se čudiš?«

»Ne, ne, ja samo...«

»Kako uopće možeš postavljati tako glupa pitanja? I ti želiš biti pisac? Ne želim o tome više razgovarati, ništa ne razumiješ.«

»Ne ljutite se, nisam tako mislio. Što je bilo dalje? S njom i s djetetom?«

»Ne znam, više ne znam. Što bi bilo? Ostali su sami. Siromašni, prezirani i zauvijek sumnjivi. Nitko nije točno znao što se dogodilo, ali svatko je vidio da se dogodilo nešto što se ne treba i ne smije dogoditi. Nakon što se rodilo dijete Josipova je smrt, gledano unatrag, u očima ljudi samo potvrdila njezinu krivicu. Tako su se prema njoj uglavnom odnosili. Ne svi, ali većina jest. Usto, dijete nije bilo posve normalno, nije ni moglo biti. Bio je to takav jadničak Božji, dobar, no jedva da je uopće naučio govoriti. Ali nije ni čudno, pošto je nakon svega toga njegova majka bila kao gluhonijema, a vjerojatno i napola luda. A k tome je upadljivo odudarao već samim izgledom, imao je naime žutu, zapravo gotovo bijelu kosu.

Ukratko, nesreća, bijeda i propast, barem koliko me pamćenje služi. Više zaista ne znam. Ne znam što je bilo dalje, nisam to istraživao. Izgubio sam je iz vida i, istinu govoreći, bilo mi je zbog toga drago.«

»No, time vaša knjiga nije završavala...«

»Ne, baš suprotno. Priča s vojnicima bila je samo prolog Isusovu životu. Pisao sam o nesretniku, dobrodušnom i ludom, koji luta krajem i kojeg vječno slijede njegova uboga mlada majka i gomila neuke djece koja mu se smije, ovisnom o milosrđu ljudi. Najsiromašniji od siromašnih, najbjedniji od bijednih, a ipak sretan, on hoda i širi svoja smušena proročanstva, svoje ‘zapovijedi’. A pošto je on posljednji koga bi možda zanimala religija ili čak politika jer stvarni svijet oko sebe zapravo i ne zamjećuje, i on postane žrtvom tragične situacije. Jedne od mnogih, dakako. Zbog njegovih neškodljivih preuveličanih rečenica, što je naravno samo izlika, rimski vojnici su ga uhapsili i naposljetku raspeli. U njegovu slučaju do toga dođe samo zato da bi se nekolicina neotesanaca malo zabavila. Kao što je slučaj bio i s njegovim nesretnim začećem. Shvaćaš?

Na kraju sam istaknuo da se među onima koji izvršavaju pogubljenje iznova pojavljuju ona dvojica, što znači i njegov otac. Naravno, napisao sam to tako da bude vjerodostojno. Moj Isus ne umire nakon tridesete, nego zaista mlad, jedva sedamnaestogodišnjak. Tako mlad kao što je bila i njegova majka kad je to sve počelo. Dakle, nekakav krug.«

»Ali scena Isusova umiranja na križu, mislim, kako vapi: ‘Bože, zašto si me ostavio?’, nebo se zamrači i razdera se hramski zastor, ona je ipak vaša? Ona se u vašoj knjizi dogodila ili ne?«

»Da, dogodila se.«

»Kako je to zamišljeno? Je li Bog ostavio Isusa ili nije?«

»Naravno da nije, iako se to tako može doimati.«

»To je divna, prekrasna scena. Meni najdraža. Nikada nisam čitao ništa dojmljivije i mislim da nitko ništa dojmljivije neće više ni napisati. Čista poezija.«

»Poezija? Kakva je to uopće prljava riječ? Kaži mi, jesi li ikada vidio razapinjanje na križ? Jesi li vidio čovjeka pribijenog na križ?«

»Vidio sam, svatko je vidio. Puni su ih brežuljci.«

»Da, ali ja mislim izbliza. Vidio si ikada da netko na taj način umire?«

»Ne, to ne.«

»A ti kažeš – poezija...« Starac je umuknuo.

»Loše sam se izrazio. Nisam mislio tako«, prošaptao je Ezekiel nesigurno.

»Nisam mislio, nisam mislio... neprestano govoriš, ja tako nisam mislio. A misliš li ti uopće ikada?«

»Oprostite, ne ljutite se na mene. Samo sam htio reći da vam se divim, da bih jednom htio pisati kao vi. Znate, napisao sam nekoliko novih pjesama, smijem li vam ih donijeti pokazati?«

»Kako želiš, ako misliš da ti moje riječi mogu biti od koristi, donesi. Drage volje ću ih pogledati.«

»Te pjesme zapravo i nisu toliko važne, ali jednom... ne znam mogu li o tome govoriti, ne bih vas htio opet uzrujati...«

»Samo kaži.«

»Jednom bih želio pokušati iznova napisati tu priču.«

»Pa već je napisana, iako možda izgubljena. A i nisam baš s njome promijenio svijet, kao što vidiš.«

»Samo, znate... ja bih je htio napisati tako kako je pripovijedaju ljudi, kako kruži, ali...«

»Ne misliš ozbiljno!?«

»Bolje, naravno, mnogo bolje! Vaša je priča bila krasna, savršena... ali možda previše – previše beznadna. Razumijete na što mislim? A beznađa je svugdje toliko da se to jedva može podnijeti. Ljudi trebaju malo utjehe, zato su je tako izmijenili.«

»Do neprepoznatljivosti!«

»Znam, to je surovo, ali ta zamisao, zamisao je izvrsna.«

»S Isusom kao stvarnim prorokom i sinom Božjim? Čak i Mesijom? Sa svim tim apostolima, s nerazumijevanjem Židova i s njihovim udjelom u njegovoj smrti? S uskrsnućem? Tako to želiš napisati?«

»Da, tako. I još više od toga. Bit će to dobra knjiga, vidjet ćete.«

»To je ludorija, ali prije svega to je strašno izrugivanje, ismijavanje... To je kao da pljuneš Gospodinu ravno u lice. Zar ne razumiješ?«

»Ali ne, ne ljutite se, vi mene niste razumjeli! Ne želim se izrugivati. Kakve to ima veze sa stvarnošću? Takve stvari ne idu jedna s drugom! To je samo književnost – zapravo tek će biti...«

»Pazi da se ne prevariš. U ovoj zemlji moguće je baš sve. Posebice sada.«

»A kad bi kojim čudom u to netko i povjerovao, ima li za pisca ičega boljeg!?«

»Znaš, Ezekiele, zapravo si nešto kao moj učenik, moj jedini učenik, a valjda i prijatelj. Star sam, mrzovoljan čovjek, ali ti si mi drag. Ne želim te stalno samo koriti, znam da si pametan, nadaren... ali to što govoriš može se vjerojatno opravdati samo tvojom mladošću. U tvojim godinama čovjek je sam sebi centar svijeta, često je tako, a tko može reći što će biti dalje? Sve može završiti posve drukčije. O našoj volji ne ovisi baš mnogo, ali ipak sam se nadao da ćeš više toga shvatiti.«

»Jednu sam stvar sigurno shvatio.«

»Koju?«

»Morat ću promijeniti ime. A to ću i učiniti.«

»Promijeniti ime?«

»Da, promijeniti ime. Ezekiel nije dobro ime za pisca, moglo bi cijelu moju priču osuditi na propast, a to ne želim. Naći ću drugo, kraće i ljepše, takvo da ga svi lako zapamte.«

»Misliš da je ime toliko važno?«

»Da, mislim. Prije možda nije bilo, ali danas jest. Takvo je vrijeme.«

»Namjeravaš dakle iskoristiti tuđe ime, kao i tuđu priču...«

»Uradit ću to tako dobro da oboje ostane zauvijek samo moje. Nijedna druga imena povezana s tom knjigom više nikada nikome neće pasti na pamet. Vidjet ćete.«

»Teško u to mogu povjerovati...«

»Znam da se ne slažete, ali ja to želim učiniti i za vas, i zbog vas.«

»Umoran sam, ne ljuti se, htio bih ići leći. Pođi, ispratit ću te barem nekoliko koraka.«

»Idem, naravno, i ispričavam se što sam se tako dugo zadržao. Smijem li samo nešto pitati?«

»Postavljao si mi pitanja cijelu noć, ali kaži.«

»Recite, još uvijek se osjećate krivim?«

»Svakako. Ali koji Židov se tako ne osjeća? I koji čovjek to zaista nije?«

»Pa, vidite. Moj Isus doći će otvorena zagrljaja kako bi nas te krivice lišio. Dovoljno je ispružiti ruku i sve će biti dobro ili barem bolje. Nije li u tome velika nada?«

»Ja prije vidim samo još više nesigurnosti.«

»Ali zašto?«

»Drugi put, Ezekiele, spava mi se.«

»Onda, laku noć.«

»Ezekiele! Pričekaj! ‘Po čemu se razlikuje ova noć od drugih noći?’ Jesi li to kod vas doma ti izgovorio?«

»Ne, ovaj put ne, to je pitao moj brat. Nisam najmlađi.«

»Nema veze. Po čemu se razlikuje ova noć?«

»Ni po čemu. Podjednako je beznadna i okrutna kao sve prijašnje, a najvjerojatnije i one buduće.«

»U svakoj generaciji netko nas nastoji uništiti, ali... pa znaš što slijedi dalje.«

»Ova priča je već prestara. Napisat ću novu.«

»I ona će se jednoga dana doimati prestarom, nije u tome stvar.«

»A u čemu jest?«

»Kasno je, idem na spavanje. Po čemu se razlikuje ova noć od drugih noći, Ezekiele?«

I starac je to odjednom znao, daleko bolje nego kad je prije nekoliko sati izašao na prag svoje kuće.

Preveo sa češkog:

Matija Ivačić

________________________________

Irena Dousková (pravim imenom Irena Freistadtová) rođena je u Příbramu u Češkoj 1964. godine. Od 1976. živi u Pragu, gdje je završila gimnaziju te studij prava. Promijenila je razna zaposlenja, uglavnom vezana uz kazalište i novinarstvo, da bi se posljednjih nekoliko godina posvetila isključivo pisanju. U književnosti se javlja 1988. godine poezijom, a prvu zbirku pod nazivom Praško čudo objavljuje 1992. (kao suautorica). Nakon toga slijedi niz kraćih ili dužih proznih tekstova, od kojih su neki imali izniman odjek u češkoj kulturnoj sredini. I dok u kratkom epistolarnom romanu Goldstein piše kćeri (1997.) do izražaja dolazi kako autoričin interes za judaizam tako i spoznaja o nemogućnosti komunikacije, u romanima Ponosan Štosi (1998.) i Onjegin je bio Rus (2006.), koje povezuje zajednički lik glavne junakinje, čitatelju se nastoji približiti život u »normalizacijskoj« Čehoslovačkoj iz dječjeg, odnosno adolescentskog rakursa, i to bez ironičnog odmaka ili subjektivnih kritičkih sudova. U međuvremenu, u razdoblju između ova dva vrlo uspješna romana, Dousková uz novelu Netko s nožem iz 2000. godine objavljuje nekoliko zbirki pripovijedaka: Doktor Kott razmišlja (2002.), Po čemu je drukčija ova noć (2004.) te O bijelim slonovima (2008.), koje su mahom naišle na vrlo pozitivne kritike. Svoj dosadašnji spisateljski rad Dousková zaključuje povratkom poeziji, objavljujući zbirku Bez Crvenkapice (2009.). Prema djelima Irene Douskové nastalo je više kazališnih inscenacija, a brojna su djela i dramatizirana na radijskim postajama diljem Češke. (M.I.)

Kolo 4, 2011.

4, 2011.

Klikni za povratak