Dvostruka prijevara?

Moje me iskustvo čitanja modernističke ili postmoderne fragmentarne proze, poput proza Cankara ili Rilkea, Crnjanskoga, Irene Vrkljan ili Dubravke Ugrešić, Danila Kiša ili Milorada Pavića, naučilo da je najbolje sličnu prozu čitati od nasumce izabrana poglavlja. Tako sam i ovoga puta, umjesto do prvoga poglavlja, započeo sa šestim poglavljem Ševino cilikanje Eschkerova romana Ševa na krilima vjetra, pitajući se odmah dvoje: ima li frazem, odnosno žargonizam ševa u hrvatskom i njemačkom jeziku isto značenje te ima li roman, unatoč očiglednom fragmentarnom slogu poglavlja, kakve veće kompozicijske povezanosti? Osim jedne koliko slučajne toliko i bezazlene strasne ševe u sušionici rublja, među plahtama i jastučnicama, pri kraju toga poglavlja, ništa nije odavalo da se značenjsko ili simboličko polje ševe na krilima vjetra može povezati s njezinom kolokvijalnom erotičnom konotacijom: u ovom poglavlju ševino cilikanje bilo je više od toga, premda pomalo ironizirano, jer ga zaglušuje žamor gradnje ili se javlja u priviđenjima pijanstva, naime neka nejasna slika slobode.

Već nam je jasno i čije slobode, naime slobode pisca koji upravo dobiva ljubazno pismo – negativnu ocjenu njegova rukopisa od uredničkog tima i koji se nakon toga upušta u ritualnu šetnju gradom, pri čemu se osjeća osim stanovite mrzovolje i nepomirenosti sa stanjem u njemu (od halabuke navijača, užurbane gradnje, preobilja ljudi – namještenika, domaćica i penzionera, gastarbajtera i skitnica, do blještavila reklama i semafora, odnosno vreve restorana). Da je riječ o tipičnom mladom usamljenom intelektualcu (s tek nekim viškom iskustva, koje pripisujemo autoru) vidimo po tome kako se najprije zaustavlja u knjižari, a potom kako slijedi polaznicu u tijesnim trapericama, odnosno po brojnim književnim asocijacijama, kao i prema monolozima, o koječemu: o povijesnim marginalijama, kao i o suvremenim arhitektima i arhitekturi. Zaključena šetnja, lutanje gradom na njegovoj periferiji, na balkanskom roštilju Dalmacija, uz rakiju i pivo te karte, odvest će ga u već spomenutu sušionicu rublja. Osim što ćemo naslutiti da imamo posla s piscem ili besposličarem, a doznajemo i ime vjerojatne vlasnice papučica – Matovilke, ostat će nam u sjećanju žive slike maloga grada i pomalo malograđanske atmosfere, koja istinskom nonkonformističkom duhu ide na živce. Vremenski, ovdje smo već usred proljeća, nakon Duhova, u svibnju, premda u studenačkom danu.

Kao što je studenački dan usred svibnja obilježio moje prvo čitanje, tako me još jedna markacija u tekstu romana privukla, prije nego sam roman počeo čitati od njegova početka. Bio je to u formi dramskog dijaloga pokušaj rekonstrukcije razgovora koji će za daljnji Uhlmannov život biti od presudne važnosti, a iz kojega je bilo očito da je ovaj dobio stalni posao, premda mi nije bilo jasno je li nakon toga njegova sloboda porasla ili se smanjila, jer upravo je taj osjećaj izražen uz prispodobu ševina leta na vjetru:

»Ševino ćurlikanje! Ševino cvrkutanje! Ševino draškanje! Ševa – ševa na vjetru – ševa na krilima vjetra!

Podigni se visoko u zrak, krilima mašući, pjevne tornjeve gradeći!

Pjevaj s njim! Pjevaj u njega! S vjetrom i protiv vjetra! Prepusti se padu, ševo, i opet se podigni, ti, siva nevjesto plavoga zraka, plava nevjesto sivoga zraka! Koristi ga, iskoristi ga!

Silazni vjetar – uzlazni vjetar – vrtložni vjetar!

Vjetar u vjetar i protuvjetar!

Poleti u njega, zapjevaj u njega, okomito se penjući podrhtavajućim letom!

Ševa – ševa poput vjetra – ševa na krilima vjetra!

Slobodan – Slobodan poput ptice – Slobodan poput ševe ptice! (Dakle, ipak i superlativ!)« (Eschker 2011: 136-137).

Ta neobična blizina dijaloga i lirskoga ushićenja, a na neki način i odgonetka naslova romana, s dodatnom su me znatiželjom vratili na sustavno čitanje. Osim što odmah saznajemo da proljeće tek samo što nije počelo, nakon izlaska iz nebodera u prirodu, odmah upoznajemo i njezinu živu spodobu – ševu, koja je letjela iznad dvojice, pripovjedača i glavnog lika, kojega pobliže upoznajemo prilikom predstavljanja, na burzi rada: Uhlmann, Thomas; neoženjen; matura, studij: germanistika, romanistika, prvi državni ispit... Bez posla, bez tla pod nogama, kako stoji poruka-grafit na zidu, ali uz nama već pomalo poznato lutanje besposlena učitelja: ovdje konkretno, gotovo prepoznatljiva ladanjska gostionica, kojoj se više ne sjećamo imena, poznato gradsko izletište, zatim uređena njemačka polja, s jasno raspoznatljivim parcelama boja, planski zasađenim šumama, kao i gradilišta izrasla na mjestu posječenih krasnih orahovih stabala, ukratko – s ludilom kraja prošloga tisućljeća. I treće poglavlje, s podrobnim opisom ševe – ptice zarobljenih, koja pjeva tek u letu, kao da pjevanjem dolazi do snage da se približi nebu. Ali, za razliku od nje, on upravo sjedinjeni pripovjedač i glavni lik, zarobljen je u svoju vlastitu, nebodersku priču, stambenu sudbinu naših života u zgradama, na periferiji. Svakodnevica, između anonimnosti i tmurne samosvijesti, nalik na našu poslijeratnu stvarnost.

Uz daljnje varijacije o ševi i o prirodi, osobito s mističnim Korow-Krolowom, autor nas vodi preko već opisana šestoga poglavlja u drugi dio romana, u kojemu se glavni junak susreće s problemima posla predavača njemačkoga jezika za strance. Kako sam se i sâm nevoljko čak dva puta našao u istoj ulozi, u istom njemačkom sveučilišnom gradu – Göttingenu, s puno sam pažnje i odobravajućega suosjećanja, kao i određene stručne radoznalosti čitao o iskustvima, opisima kolektiva (pri čemu dolazi do izražaja autorova britka satiričnost, osobito prema mediokritetskom rukovodećem kadru) i često komičnih situacija toga posla, posebno s obzirom na trajno »invalidno« znanje jezika polaznika tečajeva.

Najprije što doznajemo o nastavi njemačkoga kao stranog jezika – to je šareno, internacionalno društvo, među kojima će se istaknuti bosanski Hrvat iz Srbije (vjerojatna aluzija na današnje imenovanje njegova jezika), nametljivom ljubaznosti – ljubljenjem sa svima. Zatim tu je osjećaj zakinutosti u punini vlastitoga jezika, budući da se učitelj mora prilagođavati jeziku početnika-stranca, uvijek pomalo posebnog s obzirom na njegov ishodišni jezik, ali podjednakoga u jednostranosti, rudimentarnosti. I ne na kraju, tu je pokušaj stručne sistematizacije određene gramatičke lekcije; jednu smo već upoznali, superlativ od slobodan – slobodan kao ševa u letu, druga je iz iste lekcije o komparaciji pridjeva (npr. gol – gol do kože – gol kao od majke rođen ili visok – visok kao kuća – visok kao neboder); a i druge su jednako stupidne koliko i infantilne, smiješne, kao što je konjugacija s »logičnim« pogreškama tipa – Ti ideš kroz polje-š ili Onu idu kroz polj-u, odnosno prebacivanje određene rečenice u perfekt, npr. On ne bijaše normalan, i sl.

Pored toga, nailazimo na platnu listu, obračun prve plaće, kao i opis uvijek istoga izleta seminarista, koji pripovjedni subjekt iskorištava za distancirano-lirski sastavak, koji bi mogao dolaziti iz pripovjedačeve, Esckerove ili bilo čije lektire. Kao što i inače nailazimo na kurzivom istaknute pasaže, vjerojatne ili očigledne intertekstualne poveznice, među kojima je lik Matovilke (koju pobliže upoznajemo prilikom bliskoga »telefoniranja« s glavnim likom u telefonskoj govornici, uz tipično njemačku romantičnu inscenaciju ljetnom olujom i bljeskovima munja) iz poznate bajke braće Grimm, višestrukim simbolom sretnoga završetka romana: iz nebodera, kao iz kule, Matovilka spusti svoju kosu, što se splete uz Wandin šal, ne i vještičin šal, kojima se Thomas penje i pliva prema izvoru, koji je ljubav, u studenom; jer u mjesecima sa i najbolje se voli – nivimbar, zaključna je, čarobna, zajednička sugestija pripovjedača i glavnoga lika.

Ukratko, uzevši u cjelini, i s obzirom na pomalo dvosmisleni naslov i s obzirom na kontekst popularne žute hit-biblioteke sada obnovljenoga Znanja, možemo se pitati: Jesmo li ovom knjigom možda dvostruko prevareni? Jer, apartna, žanrovski isprepletena proza Wolfganga Eschkera, kod nas više poznatoga kao aforističara i pripovjedača, a manje kao pjesnika, svojom dvorednom strukturom, fragmentarnim pripovjednim cjelinama koje povezuje tek vrijeme od ranoga proljeća do kasnog ljeta, odnosno do početka jeseni, kao i sva simbolika ševe, mogla bi odbiti naivnijega čitatelja, a zahtjevnijega nagnati da i među popularnijim štivom nađe visokoliterariziranu, intelektualističku prozu, makar s tako svakodnevnim, »banalnim« problemom, osjećajem suvišnosti i uzaludnosti u nezaposlenih. Odgovorio bih – ne nikako, ne radi se o dvostrukom mamcu, nego o dvostrukom ulovu: i za zahtjevnijega čitatelja i za biblioteku. Zato je treba pozdraviti i kao knjigu bolje tradicije ove edicije, koja je u najboljem svojem dobu znala pod krinkom popularne literature dobro prodavati i zahtjevnije tekstove, stranih kao i domaćih autora. Ovo za ohrabrenje uredniku Tomislavu Zagodi, i kratka sugestija – vlasniku, bez obzira tko on bio. Sve pohvale i prevoditeljici Štefici Martić (unatoč nekim, možda i pretjeranim podomaćivanjima), jer izvorni jezik i stil, autorove brojne jezične igre i poigravanja s često lokalnim značenjima i asocijacijama, žanrovski različite registre, kao i stilski različite razine, nije uvijek bilo jednostavno organizirati u čitljivo i ujednačeno štivo na hrvatskom jeziku.