Dokumentarna knjiga o fužinarskim Bunjevcima

Zlata Bujan-Kovačević, pjesnikinja, prozaistica, leksikografkinja i proučavateljica rodoslovlja rodom iz Vrata kod Fužina u Gorskom kotaru, počela je književna i slična djela objavljivati kasno, a u manje od dva desetljeća ostvarila je obiman i vrlo raznolik opus od desetak knjiga. Njezinu novu knjigu objavili su Matičin ogranak u Delnicama skupa s nakladnikom POP & POP iz Zagreba. Ti su izdavači već dosad objavljivali vrijedna djela, npr. rječnik Fužinarski kaj Zlate Bujan-Kovačević (Matičin ogranak, 1999.) ili dvije knjige Velikog rječnika šibenskih riči (Ivo Jakovljević, POP & POP, 2006; 2007).

U knjizi Fužinarski Bunjevci riječ je o dijelu hrvatske etničke skupine Bunjevaca, i to o onom dijelu u Liču i okolici u Gorskom kotaru. Inače Bunjevaca ima znatan broj na području Like, Gorskoga kotara i u sjevernom hrvatskom primorju, u Bačkoj i drugim obližnjim predjelima te u Dalmatinskoj zagori i obližnjim predjelima na jugozapadu Bosne i Hercegovine. Matično im je područje u zapadnoj Hercegovini, a najteži im je položaj u današnjoj Vojvodini gdje se pod pritiskom srbizacije nerijetko izjašnjavaju kao posebna etnička skupina, ne kao pripadnici hrvatskoga naroda. Fužine su vrlo zanimljivo kajkavsko mjesto na području gdje na neveliku području žive i čakavci (npr. Benkovac) i novoštokavski ikavci. Svi su Bunjevci novoštokavci ikavci, tako i oni u Bačkoj, s relativno nevelikim dijalekatnim razlikama.

Knjiga Fužinarski Bunjevci počinje antologijskom dijalekatnom pjesmom »Zajama«, nastavljena je »Proslovom«, gdje se pripovijeda kako je došlo do pripreme autoričine knjige Bujani (Zagreb, 2008.) i do novoga djela o kojem pišemo. Redovito poglavlja završavaju štorijicama, »pričicama« koje vrlo oživljavaju nizanje brojnih podataka i niza sjećanja. Majka Zlate Bujan-Kovačević potječe iz bunjevačkoga roda Jovanovića, baka s majčine strane iz bunjevačkoga roda Petrovića, a ti su se Petrovići većinom počakavili dijelom se danas nalazeći u čakavskoj Slavici. U Vratima su i potomci Jovanoviăâ govorili uglavnom kajkavski, s neđto čakavskih utjecaja, bez đtokavskih elemenata. Bujani su se iz čakavskog Praputnjaka kod Bakra doselili u Slavicu, a njihovo je podrijetlo prilično zagonetno. Nakon »Proslova« slijede poglavlja »Bunjevci«, »Naši začetnici«, »Na Lukinimu jazi« (kajkavska proza), »Jure i Mateka«, »Bočni vratarski Jovanovići«, »Naša hiša«, »Blaževa i Frankina dica«, »Jovanovicke snahe«, »Naši grunti i dote«, »Petrovići«, »Vnuki Ivana Petrovića«, »Bortolotti z Italije«, »Majales«, »Dešpetljifci«, »Nevenka«. Nakon još jedne pjesme, na kraju dolaze »Manje poznate riječi«, pri čemu valja napomenuti da bi ih svakako moralo biti više, a i inače bi hrvatski jezik u knjizi mogao biti bolji. Npr. hrvatski je dvanaestero, ne dvanaestoro kako čitamo na 14. str. U dodatcima nalazimo lozu Mate Jovanovića, lozu Ivana Petrovića, dodatak pod naslovom »Rodbinsko nazivlje i odnosi« te dodatak »Skrižaljka rodbinskih odnosa«.

Knjiga Fužinarski Bunjevci pisana je dokumentarno, kao što kod rodoslovnog istraživanja mora biti, ali je i pisana uzbudljivo, prepuna svjedočenja o tvrdom goranskom životu i o dragostima što su se miješale s grubostima. Donekle je usporediva s knjigom Život nastanjen sjenama Ivana Aralice, ispunjenom lirizmima više no ijedna druga Araličina knjiga. Kad je u Gorski kotar stigla potkraj 19. stoljeća recesija i neimaština, djeca su se gledala kao »gladna usta više« (str. 25); pogledajmo što se je dešavalo: »Primjer je vršnjak moga oca, koji je slučajem sretno četvrto dijete, nakon troje malenih koje je mati odstranila dajući im jaki čaj od maka. Kad joj se babica zagrozila da će je tužiti žandarima, maleni, budući vojnik i tatin prijatelj ostao je živ i sretno začeo svoju porodicu, među njima i moju buduću rodbinu« (str. 25). Obično iz razloga materijalnoga stanja »nisu bili rijetki brakovi između rođaka u trećem ili četvrtom stupnju srodstva« (str. 26). Kako se zna, u Drugom svjetskom ratu događali su se mnogi zločini. Evo što se dogodilo jednom čestitom čovjeku, velikom poštenjaku: »Strašna priča kazuje da su mu naložili oganj na trbuhu i da su mu držak metle nabili kroz uši. Još je strašnije saznanje da se u suvremenoj povijesti mjesta ovakva smrt navodi kao svijetao primjer kažnjavanja suradnika s neprijateljem« (str. 35).

Vidjeli smo već da u knjizi ima primjera dijalektalne književnosti, međutim, ima i zgodnih primjera dijalekatskih upadica u tekst pisan standardnim hrvatskim jezikom; »Vrtovi i zeleniki« – tako počinje jedna rečenica na 43. str., pri čemu je nestandardni lik vrlo odgovarajuće naveden u kurzivu. U knjizi se spominje i »Lina, činovnica, udata Sammartino« (str. 61) koja živi u Kanadi, pa nehotice pomišljamo na Antonija Sammartina, moliškoga Hrvata iz Mundimitra, koautora mundimitarskoga rječnika, pisca gramatike moliškohrvatskoga jezika i drugih djela; možda je o kojem njegovu srodniku riječ?

Općenito su Fužinarski Bunjevci teška i bolna knjiga. Odlomak u kojem pripovijeda o sebi i svom suprugu autorica završava ovako: Nisu imali žive djece (str. 67). O užasima što su se događali vrlo rječito govori štorijica na 68. stranici: »Obitelji su nekada vrlo okrutno zapodijevale i mučno izborile zabrane nepovoljnih ženidbi. Nerijetko su mladi i samoubojstvom protestirali, kao trudna Dragica tete Pauline na Slavici koja se utopila u kućnoj šterni. Tako bi se i usamljena frajla Mila šakom grozila Pijerinovoj i Faustetovoj fotografiji na zidu govoreći o svojoj braći: – Oni su moju sriću zatrli!«. Bolna su i sasvim sentimentalna sjećanja: »Jednu stvarčicu iz ostavštine neću niti u sjećanju preboljeti. Moja je mama sestrični Veri poklonila sićušni nožić ukoričen sedefom, ne veći od pet centimetara, kojeg bih rado bila nosila u školu za oštrenje olovaka ili rezanje jabuka, ali mi je, eto, izmakao, a zasigurno je bio veoma star« (str. 75). Kad se priča kako neki »ili nisu mogli ili nisu htjeli plaćati lukno« (str. 77) prisjećamo se da riječ lukno znači »porez u novcu ili u namirnicama koji su ubirali katolički svećenici od svojih vjernika«, a taj su leksem rabili brojni hrvatski pisci, A. G. Matoš, Goran Kovačić, Slavko Kolar, Josip Kosor i drugi; dakako, postoji i čakavska riječ lukno u značenju »slabost, iznemoglost«.

U knjizi nalazimo mnogo originala, a jedan od takvih bio je Jače: »A Jače je, jer je kao i ostali raubšicario, za sebe izradio cipele koje su ostavljale trag pete tamo gdje su prsti, tako da nikome nije bilo jasno otkuda je ustvari došao nepozvani lovac« (str. 81). Jedna od junakinja knjige možda je bila protestantske vjere: »Možda je zazirala to priznati, jer je u našoj župi luteranstvo smatrano strašnim prokletstvom i zločestu bi djecu ovdje nazivali poredni lutorani« (str. 82). Ono što se je dogodilo u 19. stoljeću ponavljalo se i u dvadesetom: »Međutim, čak i u dvadesetom stoljeću neki su petrovicki potomci jeli torte na svadbi svojih roditelja! Nije šala« (str. 83). Pokazalo se da među Petrovićima nije bilo sloge, a naša autorica zna i razlog: »Najsigurniji razlog nesloge bila je ustvari prevelika blizina dviju zadruga na pretijesnu mjestu, osobito stoga što Ivanova kuća nije imala dvorišta sa stražnje strane, već strmu neupotrebljivu šumu. Jednostavno su smetali jedni drugima« (str. 85). Nesklona je autorica svom fakultetskom profesoru dijalektologije, glasovitom čakavologu, jer misli da ga »nije bilo nimalo briga za nas kajkavce« (str. 131), inače bi »ostala u struci i radila na kajkavskom govoru i njegovu porijeklu, po svoj prilici i doktorirala na tome i na naseljavanju« (str. 130).

Kako god bilo, Zlata Bujan-Kovačević pružila je hrvatskoj književnosti, hrvatskoj filologiji i hrvatskom rodoslovlju niz zanimljivih djela u kojima nalazimo pravo čudo hrvatskoga jezika. Osim hrvatskim standardnim jezikom, piše naša autorica ne samo vratarskim govorom, piše ona i samoborskim idiomom, a u jednoj knjizi (Bakine furt iste Zagrepčanke) čest je stari zagrebački kajkavski govor.