Zavičajna stvaralačka izvorišta Miroslava Šicela

1.

U svom oproštajnom tekstu, naslovljenom »In memoriam uglednom akademiku i dugogodišnjem predsjedniku Kajkavskog spravišča – Miroslavu Šicelu (1926.-2011.)«, njegov dugogodišnji prijatelj, suradnik i (također) istaknuti suvremeni hrvatski književni povjesnik prof. dr. sc. Joža Skok prvi je obznanio zanimljivu zavičajnu poveznicu između trojice znamenitih hrvatskih znanstvenika, inače rođenih Varaždinaca. Skok ih i s pravom označava kao »značajan varaždinski znanstveni trolist«. Pogledajmo:

»Miroslav Šicel kao autohtoni Varaždinac (kurziv E.F.), zajedno s Vatroslavom Jagićem i Brankom Vodnikom ne čini samo značajan varaždinski znanstveni trolist, već u cjelokupnoj hrvatskoj znanosti o književnosti čini trolist najreprezentativnijih imena. Jer, Jagić je nesumnjivo zaćetnik znanstvenoga pristupa hrvatskoj književnosti, Vodnik utemeljitelj modernoga koncepta i metodologije njezina proučavanja, dok je Šicel realizator suvremene koncepcije povijesti hrvatske književnosti, posebice novijih razdoblja.«

Skok, dakle, implicite utvrđuje kako je upravo zavičajna poveznica – a to je njihov zajednički rodni grad Varaždin, sa svojim prebogatim ambijentalnim, duhovnim, kulturnim, obrazovnim i navlastito književno-jezičnim nasljeđem – jamačno bitno utjecala i na sam izbor kasnijih (praktično identičnih!) profesionalnih opredjeljenja Jagića, Vodnika i Šicela. Indikativno je, međutim, kako je spomenuta zavičajno-ambijentalna poveznica još evidentnija na »emotivnome planu«, naime na gotovo opsesivnoj emocionalnoj privrženosti rodnome gradu ovoga varaždinskog znanstvenog trolista, čak i kada su ih nepredvidivi životni putovi na duže vrijeme ili trajno udaljili iz Varaždina (ne zaboravimo npr. činjenicu da je Jagić još za boravka u Beču uredio svoju obiteljsku grobnicu na poznatom varaždinskom groblju).

Opisana emocionalno-zavičajna poveznica još je uočljivija (i razumljivija) usporedimo li, primjerice, slične ili gotovo identične činjenice iz građanske biografije Miroslava Šicela i jednog drugog znamenitog Varaždinca, akademskog slikara Miljenka Stančića. Koja su to, dakle, zavičajna izvorišta ovog varaždinskog znanstveno-umjetničkog tandema, izvorišta koja su na prepoznatljiv način vidno utjecala i na njihovo kasnije profesionalno stvaralaštvo?

U posljednjem interviewu objavljenom u zagrebačkom tjedniku »Oko« 1975. godine, dakle dvije godine prije (prerane) smrti, jedan od najznačajnijih modernih hrvatskih slikara, također rođeni Varaždinac, Miljenko Stančić (1926.-1977.) otkrio je i dotad neobznanjenu činjenicu: »Kad želim prodrijeti duboko u sebe, onda se gotovo sigurno vraćam u te ambijente varaždinskog djetinjstva, pa i u snu, i po njima odmjeravam, doživljavam sadašnjicu (...) Varaždin mi je mjera i obrazac« (kurziv E.F.).

Premda mu je zacijelo bio poznat citirani Stančićev duboko emotivni iskaz (i osobni stav), jedan od »najizrazitijih književnih historika u poslijeratnoj hrvatskoj književnosti« (kako ga je označio prof. dr. sc. Krešimir Nemec), prerano preminuli akademik Miroslav Šicel samo je na drugi način i nešto iscrpnije objasnio tu zajedničku – Stančićevu i svoju – zavičajnu opsesiju. Naime, još pred dvadesetak godina, u ekskluzivnom interviewu tjedniku »Varaždinske vijesti« već je uvodno naglasio:

»Varaždin nije samo grad mog rođenja: on je, prije svega, grad moga djetinjstva i mladosti, a to u najmanju ruku znači da je moja veza s njime posebno emotivno nabijena. Što sam stariji, tu činjenicu sve jače osjećam i doživljujem (...) Siguran sam, naime, da presudni utjecaj na formiranje duhovne ličnosti ima arhitektura u kojoj odrastate i koja na vama ostavlja neizbrisiv trag. Jesam li mogao išta bolje i ljepše poželjeti nego roditi se i živjeti u ovakvom predivnom baroknom okruženju kakvo nam nudi gradska jezgra Varaždina?«

Na osnovi ovih karakterističnih izjava dvojice vrlo poznatih i zaslužnih Varaždinaca moglo bi se, dakle, ustvrditi da paralela Stančić-Šicel nije nimalo slučajna: ona se kao logična najavljuje već iz njihovih gotovo identičnih (najranijih) biografskih činjenica, budući da su bili i vršnjaci i školski kolege (čak u istome razredu, punih osam godina). Stoga ne iznenađuju vrlo očite podudarnosti u njihovim (kasnijim) razmišljanjima o bitnim duhovnim utjecajima zajedničkog im zavičajnog ambijenta i na njihov stvaralački život, čak i na odabir životne profesije (struke), a posebice na izbor središnjih tema koje su ih unutar odabrane struke trajno zaokupljale. Štoviše, kod Stančića je grad Varaždin kao tematski kompleks postao u najvećoj mjeri i zaštitni znak njegove cjelokupne slikarske ikonografije, a u stanovitom smislu i (neobarokne) likovne poetike, što je među prvima (na svoj tipičan zajedljiv način) konstatirao Miroslav Krleža. Tako u svom poznatom eseju o Stančiću (iz 1964.) Krleža piše:

»Po tome kako se pod zelenim bedemima stare tvrđave kreće kao ukleta sjenka oko varaždinskih tornjeva Svetog Nikole, Uršulinki, fratara i Pavlina, a naročito pak oko Svetog Florijana, Stančić je jedan od najvjernijih trubadura svoga rodnoga Grada (...) Staromodna, tugaljiva, da, više od toga, plačljiva težnja za zavičajnim zvonicima – trajno je vrelo njegovih najsretnijih kampanilizama. Njegova varaždinska ulja, tuševi i litografije (čitav varaždinski kompleks) odišu bogatim klorofilom zrelog ljeta....« (isticanja u tekstu E.F.).

Premda na jednom drugom stvaralačkom području (u odnosu na Stančića), Varaždin je kao tematsko-duhovni kompleks nedvojbeno ostavio dubok trag ne samo na svjetonazornom i intimno-emotivnom »planu«, nego i u stručnom djelovanju i književnoznanstvenom opusu Miroslava Šicela. Naime, prepoznatljivi varaždinski temati (a to znači – trajan interes za određene književnopovijesne ličnosti, djela i pojave) mogu se gotovo kronološki pratiti u nadasve plodnom 60-godišnjem stvaralačkom opusu ovog uglednog hrvatskog književnog povjesnika, kritičara, antologičara, esejista i sveučilišnog profesora. A da to nije tek »nategnuta teza« prigodničarske naravi, može se jasno zaključiti kako iz Šicelove cjelokupne bio-bibliografije, tako i na temelju njegovih trajnih znanstveno-istraživačkih preokupacija i brojnih izravnih svjedočenja.

2.

Pogledajmo, ponajprije, nekoje indikativne bio-bibliografske činjenice o Miroslavu Šicelu, činjenice koje posebno osvjetljuju ulogu zavičajnosti u njegovu životu i radu, odnosno uvjerljivo argumentiraju našu prethodnu tezu.

Rođen je u tipičnoj varaždinskoj službeničkoj obitelji (16. kolovoza 1926.), i to kao sin-jedinac Ljudevita Šicela, šefa ložionice na varaždinskoj željezničkoj postaji i majke Ane rođ. Röder. Otac mu potječe iz stare samoborske obitelji Šicel, članovi koje su bili rudari i stolar, a doselili su se u Hrvatsku još tijekom 18. stoljeća. Miroslavova majka bila je rodom iz Zemuna, ali je od ranog djetinjstva živjela u Zagrebu, a kasnije u Varaždinu.

Obitelj Šicel 1930. godine: Majka Ana i otac Ljudevit s 5-godišnjim Miroslavom

Još kao pučkoškolac, prema vlastitom svjedočenju, Šicel je imao »vrlo strogog učitelja (Šandeka)«, te »čitao više od obavezne školske lektire«, posebno se oduševljavajući klasičnom Lovrakovom Družbom Pere Kvržice, ali i djeci neizbježnim – Karlom Mayem... Međutim, nastavkom (tada osmogodišnjega) školovanja u glasovitoj varaždinskoj Gimnaziji (koja je u dosadašnjoj svojoj 375-godišnjoj povjesnici, tj. do 2011. godine, »podarila« hrvatskoj znanosti, umjetnosti, kulturi i politici gotovo tristotinjak značajnih osobnosti!), interesi mladog Miroslava Šicela navlastito za lijepu književnost bitno se – i proširuju i produbljuju. Tako već u toj – nazovimo je propedeutičkoj – literarnoj fazi budućega istaknutog hrvatskog književnog povjesničara bilježimo i prve literarne pokušaje gimnazijalca Šicela. O čemu je zapravo riječ, poslušajmo samog Šicela:

»Glavno sakupljalište mladeži bila je poznata varaždinska Gimnazija. Tu smo imali razne grupe: literarnu, modelarsku, šahovsku itd. Upravo u spomenutoj literarnoj grupi počeo sam ‘književno’ djelovati. Svojim sam pjesmicama surađivao i na dječjoj nedjeljnoj stranici tadašnjeg Jutarnjeg lista. Sjećam se da je za jednu od mojih objavljenih pjesama, negdje pred II. svjetski rat, koja se zvala Ja sam Hrvat, moj otac – disciplinski odgovarao i umalo bio otpušten iz državne službe(...) Nekolicina nas je bila aktivna i u literarnoj grupi Križarskog bratstva, gdje smo izdavali šapirografirani listić, a glavni ilustrator je bio – Miljenko Stančić.«

Ilustrativan je i nastavak tog autorovog pisanog svjedočanstva o počecima »bavljenja literaturom«, kada je očito u njemu već sazrijevala odluka – da će mu upravo literatura postati i odabrana životna profesija:

Šicel kao varaždinski gimnazijalac (lipanj 1943.)

»Najveće priznanje koje sam zaslužio svojim ‘literarnim’ stvaralaštvom bila je prva nagrada na jednom natječaju za kratku priču, a sastojala se (bilo je to u jeku II. svjetskog rata, kad se oskudijevalo u svemu) – zamislite – od dva para novih džonova za cipele! Konačno, u saldo svoje ‘književničke’ djelatnosti u gimnazijskim danima ubrajam i moj izvorni ‘dječji igrokaz u 3 slike, s glazbom i plesom’, pod nazivom Bratac i sestrica (...) Predstava se igrala dva puta u prepunom kazalištu (i pod uzbunama!), a ja sam ‘odigrao’ i ulogu redatelja. Glazbu za taj igrokaz napisao je poznati skladatelj Rudolf Bruči, koreograf je bio nezaobilazni dugogodišnji voditelj varaždinske Plesne škole Stjepan Kancijan, a scenograf moj prijatelj Miljenko Stančić.«

I napokon, za budućeg povjesničara hrvatske književnosti svakako nisu nevažni i sljedeći (autobiografski) fakti: »Razrednik mi je bio prof. Tomislav Miškulin, izvrstan glazbenik, orguljaš, zborovođa i povjesničar; od njega sam primio prva znanja iz povijesti. A hrvatski mi je predavalo nekoliko vrsnih profesora, no najglavniji utjecaj na mene imao je prof. Franjo Galinec«.

Kakav pak je temeljni svjetonazor i najranije »političko opredjeljenje« gimnazijalac Šicel stekao prvo u obitelji, a potom i u tadašnjoj varaždinskoj Gimnaziji, na svoj način svjedoči podatak o njegovom članstvu u varaždinskom – Taboru ustaške mladeži. Ova ga je naizgled banalna i trivijalna činjenica (u doba NDH) odmah nakon II. svjetskog rata mogla koštati teških posljedica pa možda i života. No, imao je sreću što se (i) za njega tada zauzeo legendarni varaždinski gimnazijski profesor, svestrani kulturni djelatnik i stručni pisac Krešimir Filić. Naime, prof. Filića je i nova (komunistička) vlast uvažavala zbog neskrivenog jugoslavenskog opredjeljenja, pa je logično što je upravo on tada mogao praktično pomoći mladome i nadobudnome Šicelu:

»Prof. Krešimir Filić me odmah nakon rata, kada sam uspio pobjeći iz kolone za Bleiburg, da me ne unovače partizani za deminiranje okolice Varaždina (!) – uspio izvući i uposliti u Gradskom muzeju, zajedno s poznatim povjesničarima Vinkom Zlamalikom i Radoslavom Puttarom. Tu sam radio tri mjeseca, a zatim sam, u jesen 1945. godine, otišao na studij u Zagreb...«

3.

Gledano kronološki, na ovome mjestu ujedno završava neprekinuta egzistencijalna (fizička) veza u životopisu Miroslava Šicela s fascinantnim gradom njegova rođenja i rane mladosti – Varaždinom. Međutim, odlaskom na studij u Zagreb (gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao jugoslavistiku i rusistiku 1950. a doktorirao 1962.), u grad koji mu je postao novi i trajni egzistencijalni i profesionalni domicil, Šicelu nisu nikada bile prekinute i one jamačno važne, nevidljive a snažne – emotivne, duhovne i kreativne veze s njegovim Varaždinom (i širim, zagorskim zavičajem). A posebice su te veze bile trajne i čvrste s iznimno bogatom varaždinskom znanstvenom i književno-jezičnom baštinom.

Pozivnica za igrokaz M. Šicela iz 1943. godine

Naime, u temelje te baštine svoja su djela ugrađivale i takve stvaralačke osobnosti iz hrvatske književne i jezične povijesti kao što su to, primjerice, bili Vramec, Belostenec, Habdelić i Brezovački (u 17. i 18. stoljeću), zatim Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski, Vatroslav Jagić i Ksaver Šandor Gjalski (u 19. i 20. stoljeću), ali također i brojni tzv. mali pisci »bez kojih se ne može«, kako bi rekao Vlatko Pavletić. A svakako se ne bi mogao ni usustaviti ni valjano valorizirati cjeloviti korpus naše nacionalne književnosti bez pisaca kao što su npr. bili prozaici Franjo Horvat Kiš i Antun Nemčić, pjesnici Zvonko Milković i Gustav Krklec ili književni povjesničari Branko Drechsler Vodnik, Ivan Milčetić i Armin Pavić, filolozi Josip Jedvaj i Luka Zima itd.

Crteži Miljenka Stančića s pozivnice za predstavu Miroslava Šicela »Bratac i sestrica« (Varaždin, 1943.)

Treba naglasiti kako ni jedno od prethodno nabrojenih književnih imena nije ovdje spomenuto – slučajno. Jer, svi su ovi hrvatski pisci i životom i djelom vezani (i) uz Varaždin. A upravo »u sjeni« svih tih osobnosti i njihovih djela živio je i školovao se u Varaždinu i Miroslav Šicel. Stoga nije čudno što su praktično svi ti pisci (pa i oni manje poznati autori iz tzv. varaždinskoga književno-jezičnoga kruga – Šicelov termin!), u većoj ili manjoj mjeri, utjecali na Šicelov izbor studija i kasnijeg profesionalnog zanimanja – od 1950. godine kao gimnazijskog, a od 1957. kao sveučilišnog profesora hrvatske književnosti. Paralelno pak je Šicel djelovao i kao nadasve plodan stručni pisac i znanstvenik...

U tom je kontekstu, očito, bio predvidljiv i Šicelov izbor teme za doktorsku disertaciju – Franjo Horvat Kiš (tehnika pisanja malog pisca). Evo kako je on to jednostavno objasnio: »Osjetio sam da u Horvatu Kišu ‘ima mene’. Njegova mi je literatura vrlo bliska, pa mi nije bilo teško opredijeliti se za doktorsku temu o Kiševu djelu«. Čini se, međutim, da upravo u takvom autorovom tumačenju nije teško prepoznati ne samo »varaždinsku tajnu vezu« između ove dvojice pisaca, već i jasnu naznaku Šicelovih davnih gimnazijskih književnih simpatija za pisce iz njegova zagorskog zavičaja. Uostalom, evo i tome Šicelova iskaza:

»Matoša sam zavolio još kao gimnazijalac, fascinirao me uvijek prštavošću svoje misli, duhovitošću, ali i bezgraničnom ljubavlju prema Zagrebu i Hrvatskoj... da i ne govorim o upravo fantastičnoj ljepoti i snazi njegova stila, po čemu se predstavio kao sjajan prethodnik Krležin. A Kovačić i Gjalski? Pa to su dvije strane istog mentaliteta – zagorskog, kome i ja pripadam, pa mi je zato blizak (...) Plemenitaški fin i pomalo lirski, povučen, tih i nostalgičan karakter Gjalskoga nadopunjuje se žučljivim krikom kmeta, prgavca, opozicionara, ‘stekliša’ Kovačića – to je prava slika našega čovjeka na relaciji Zagreb-Varaždin!«

4.

Postavši sveučilišnim nastavnikom Miroslav Šicel je, logično, suzio područja svojih književnopovijesnih i književnokritičkih interesa na tzv. noviju hrvatsku književnost, razvivši istodobno – od 1957. pa sve do smrti – iznimno plodnu spisateljsku djelatnost. U sklopu pak te književnoznanstvene tekstualne produkcije, a posebice u sintetskim djelima (pregledima i antologijama novije hrvatske književnosti, od narodnog preporoda prema suvremenosti), Šicel je – na tragu teze o veličini malenih (pisaca), te temeljne metodološko-koncepcijske premise svoga učitelja i prethodnika na mjestu šefa Katedre za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, profesora Antuna Barca – praktično (re)afirmirao i gotovo cijelu galeriju manje poznatih hrvtskih pisaca, koji su bili ili profesori ili učenici ugledne varaždinske Gimnazije.

Spomenimo na ovome mjestu samo neka od tih književnih imena koja su, zahvaljujući ponajviše Miroslavu Šicelu, trajno otrgnuta iz književnopovijesnog zaborava: Dragutin Antolek Orešek, Đuro Arnold, Tomo Blažek, Josip Bogner, Mirko Bogović, Mihovil Danko, Higin Dragošić, Vladoje Dukat, Milan Grlović, Ivo Ladika, Pero Magerl Gotalovečki, Vinko Pacel, Andrija Palmović, Stjepan Parmačević, Ferdo Pažur, Koloman Rac, Matija Kračmanov Valjavec, Ljudevit Varjačić, Luka Zima, Sebastijan Žepić, Ladislav Žimbrek i dr. Razumije se, time nije iscrpljen popis upravo varaždinskih književnih imena i tema koje je u svom književnopovijesnom i književnokritičkom radu (dužem od pola stoljeća!) doticao ili opservirao Miroslav Šicel.

Zaključimo ovaj kratak uvid u varaždinska zavičajna stvaralačka izvorišta i teme Miroslava Šicela još jednim indikativnim njegovim iskazom. Naime, ako su brojni tzv. varaždinski temati uočljivi na osnovi uvida u Šicelovu opsežnu bibliografiju, odnosno već iz indeksa imena obrađenih u njegovim pregledima (novije) hrvatske književnosti, upravo o »varaždinskim korijenima« Šicelova ključnog metodološkog opredjeljenja (koncepcije) u proučavanju odabranih književnopovijesnih tema ipak najbolje potvrđuje autorovo osobno svjedočenje:

»Profesor Barac je bio i ostao mojim uzorom, bez obzira na to što je naše vrijeme, mislim na suvremena dostignuća znanosti o književnosti, već u mnogome prevladalo stajališta koja je on zastupao. (...) No, za moje bitno književnopovijesno opredjeljenje odnosno metodologiju zasigurno je jedan od najzaslužnijih – rođeni Varaždinac Branko Vodnik, učitelj mog neposrednog učitelja Antuna Barca. Vodnik je bio i prvi šef Katedre za hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu početkom 20. stoljeća, na kojem sam se i ja, također kao rođeni Varaždinac, zadržao gotovo dvadeset godina... Svakako, ponosan sam što nastavljam tradiciju tako značajnih varaždinskih književnih povjesničara kao što su bili Vatroslav Jagić i Branko Vodnik.«

Treba svakako reći i to da su Šicelove višestruke i usložene veze s rodnim gradom – i nakon njegova trajnog preseljenja u Zagreb ostale također – trajne i obostrane. Nije, naime, ovaj zagrebački Varaždinac samo crpio stvaralačke teme i trajnu duhovnu energiju iz rodnoga Varaždina i njegove prebogate kulturne baštine, nego je u Varaždinu i počesto navraćao, iz profesionalnih ili privatnih razloga. Teško bi se, primjerice, bilo i prisjetiti mnogobrojnih profesorovih predavanja na različitim književnim i znanstvenim tribinama u Varaždinu, a posebice je značajna bio njegov angažman pri osnivanju i u djelovanju varaždinskog Zavoda za znanstveni rad HAZU, čiji je pročelnik bio do smrti. S razlogom je stoga postao i doživotni počasni član Varaždinskoga književnog društva, želeći i na taj način pripomoći njegovu dignitetu, ali i razvoju recentnoga književnog stvaralaštva u ovome gradu. Uostalom, sve dosadašnje – izravne i neizravne – zasluge Miroslava Šicela za njegov rodni grad prepoznate su i primjereno društveno valorizirane 2005. godine i u samom Varaždinu, kada mu je dodijeljena Nagrada za životno djelo Grada Varaždina (uz ostale predlagače, i na prijedlog varaždinskog Ogranka Matice hrvatske).

Zaključno se, dakle, može pouzdano tvrditi kako su upravo rana varaždinska zavičajna stvaralačka izvorišta Miroslava Šicela – na izravan i neizravan način – bitno utjecala ne samo na njegov izbor životne profesije, već i na njegove trajne tematske interese, pa čak i na glavnu metodološku koncepciju (u vidnom odmaku od Barčeve pozitivističke škole!) kao povjesnika (novije) hrvatske književnosti. Navedeni su se zavičajni utjecaji ogledali u širokom rasponu -od ambijentalnih (zavičajna barokna arhitektura Grada), kulturoloških (posebice bogatstvo književne i jezične baštine), obrazovno-pedagoških (izravni utjecaji »profesorskih legendi« na varaždinskoj Gimnaziji) do socioloških i svjetonazornih (odgoj u obitelji i školi u hrvatskom domoljubnom i kršćanskom duhu), itd. U Šicelovu su primjeru sva opisana zavičajna izvorišta evidentno bila i stvaralačka uporišta, praktično u svim etapama njegova respektabilnog književno-znanstvenog opusa koji je nastajao u vremenskom luku od punih šest desetljeća.