Vedrija obzorja kaja

Kada je Ante Stamać u »Republici« (Po potu križnom. 1-2, 1977.) ustvrdio da se »uz kajkavsku liriku s nepravdom vezuju predodžbe o sadržajima ‘nižih’ kategorija: tu su liriku njeni potencijalni potcjenjivači vezali uz ognjište i grunt, (...) uz nešto sitno i nježno, gotovo priblesavo te je na tome štokavska prepotenca vazda gradila razloge svoga, blago rečeno, nedobronamjernog potcjenjivana« – tad, nažalost, moramo primijetiti da se ova akademikova tvrdnja odnosi ne samo na ukupnu hrvatsku kajkavsku književnost nego i na njezin izričaj, ali i na njegove nositelje! Od »buditelja narodnojedinstvene književnosti« (Krleža), kojima barjaktar bijaše upravo kajkavac Ljudevit Gaj, jedan je jezik, književno i komunikacijski uporabiv, izgubio status normativnoga izričaja i postao dijalekt, sve, dakle, u svrhu postizanja nacionalnoga jedinstva (i) jezikom. Posljedak bijaše ne samo njegova marginalizacija nego je do u ovo naše vrijeme postao predmetom posvemašnjega omalovažavanja a u »potencijalnih potcjenjivača« i predmetom sprdnje. No, on se, taj dragi naš materinski jezik – ne da, ne da se književno, ali ne da se niti književnoznanstveno!

Je li baš slučaj (zapravo, ništa nije slučaj!), tek upravo u rodnome Gajevom gradu već desetu godinu zaredom promišlja se taj kaj, na znanstvenim skupovima. Organizator im je Hrvatska udruga »Muži zagorskoga srca«, na čelu s neumornim prim. dr. Rajkom Furešom. Oni ne samo da su unatrag deset godina početkom svakoga rujna okupljali dvadesetak znanstvenika nego su radove i objavili u tri sveska zbornika pod naslovom »Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju«, koji ukupno obasižu preko 1500 stranica! Jer smo kajkavci samozatajni (kakvi, nažalost, jesmo!), i skupovi i zbornici prolažahu gotovo posve nezamijećeno. A zaslužuju dostojnu pozornost i priznanje.

Budući da je prvi svezak objavljen još 2006. godine, u ovome će prikazu biti riječi o 2. i 3. svesku; u prvome su predstavljeni radovi sa šestog, sedmog i osmog skupa, a treći svezak donosi radove za zadnja sva skupa. Nakladnik je spomenuta Udruga, a glavni urednik, ujedno i glavni moderator skupova, sveučilišni profesor Alojz Jembrih.

Teme su u svim svescima raznolike, naime, skupovi se nisu koncentrirali oko odabrane, zadane teme; time je suradnicima omogućena sloboda izbora ali, što je važnije, takav pristup pokazao je svu širinu znanstvenih pitanja oko jednoga hrvatskog narječja. Njih bismo mogli usustaviti ovako:

1. Književnopovijestne teme. – S nekoliko vrlo studioznih, opširnijih priloga (studija) javio se u pojedinim godištima Ivo Zvonar. U radu Dvije manje poznate kajkavske rukopisne pjesmarice iz 18. stoljeća predstavio je svoj pretežiti znanstveni interes, naime, istraživanje pa tad i vrjednovanje tzv. rubne, pučke književne građe koja je ponajčešće ostajala netiskana. Činjenicu je potvrdio i radom Mit o Mariji Magdaleni u starim kajkavskim rukopisnim pjesmaricama. Drugo polje Zvonarovog zanimanja je starija kajkavska lirika, a oprimjeriti se može s dva vrlo vrijedna rada: prvi je Prosvjetiteljske misli o kajkavskoj profanoj lirici 18. stoljeća a drugi Kajkavska duhovna lirika u predbaroknom razdoblju.

Alojz Jembrih bavi se pitanjima povijesti kajkavskoga jezika, ali je u zbornicima predstavljen i s nekoliko književnoznanstvenih tema; jedna od njih je Još o Vrhovčevoj »Bibliji«, druga O Kotoripskim protokolima. Zvonimir Bartolić pisao je o djelu fra Abrahama Zelenića Zercalo duše, Ivan Cesarec o Veroniki od Desenic Dragutina Rakovca, Stjepan Hranjec predstavio je Gajevu Gajušu te referirao o kajkavskim preporodnim budnicama. Marijana Borić izvijestila je o kajkavskim dopreporodnim kalendarima, a predstavila je i prosvjetiteljski rad Ignaca Kristijanovića. Boris i Martina Kuzmić priopćili su svoj rad sa znakovitim naslovom – Hrvatske kajkavske oporuke 18. stoljeća kao književni tekstovi, znakovitom zato što taj naslov (i pristup) zapravo objedinjuje većinu pobrojanih i nespomenutih radova, naime težnju da se u gotovo nepoznatim ili zaboravljenim tesktovima upozori (i) na njihovu vrijednost kao književnoumjetničkih činjenica, što one u većini primjera uistinu i jesu.

2. Jezičnopovijestne teme. – Nizom svojih priloga na svakom skupu Alojz Jembrih pokazao je vrlo uvjerljivo kako je kajkavština do Gaja bila standardizirani jezik, optjecajan u javnoj komunikaciji. Tako je predstavio hrvatsko-njemački rječnik iz 1815. (Vocabularum Croatico Germanicum), pri čemu je hrvatski – horvatski, to jest kajkavski (pa su parovi, recimo: pričetek-der Anfang, vekivečni-evig, blisk-der Blitz itd.), te Jembrih zaključuje: »Eto kako je ondašnji školarac u Archigymnaziji ili drugdje u Hrvatskoj učio njemački jezik«. Tragom ove činjenice predstavlja kakav je bio život, to jest sudbina horvatskoga jezika u 19. stoljeću, opširno pokazavši zavidnu književnu i jezičnu produkciju kajkavskih djela u tome stoljeću.

Izdvojiti nam je još tri rada: István Lökös informira o kajkavskom prepjevu 42. Psalma kralja Davida prema mađarskom predlošku (s konca 16.stoljeća), Barbara Štebih-Golub o posljednjoj slovnici kajkavskoga književnog jezika – riječ je o Kristijanovićevoj gramatici, Gramatik der kroatischen Mundart iz 1837., a Mladen Rac i Andrija Željko Lovrić u radu Naravnoslovne natuknice dijalektalnih rječnika od Belostenca do danas propituju kako se pojedini sastavljači postavljaju prema bogatoj leksičkoj građi kajkavskoga jezika.

3. Izvanknjiževna funkcija kajkavštine kao standardnoga jezika. – Osim što je kaj u prošlim razdobljima bio uporabiv književno, radovima u ovoj cjelini želi se naglasiti činjenica da je kajkavština funkcionirala ne samo u svrhu književnoestetsku nego i kao uporabiv, standardiziran kod. Tako je A. Jembrih izvijestio o najstarijoj tiskanoj horvatskoj računici, Aritmetiki horvatszkoj iz 1758., opširno izvješćujući o grafiji i jeziku djela, nakon čega zaključuje: »Šilobodova je Aritmetika bjelodani dokaz normiranoga kajkavskog književnog jezika u kojem je izgrađen matematički funkcionalni stil...« Na Jembrihov rad nadovezuje se Marijana Borić o kajkavskim računicama iz 18. stoljeća, ustvrdivši da su »kajkavske računice iz 18. stoljeća odigrale značajnu ulogu u procesu prosvjećivanja i obrazovanja puka kajkavske Hrvatske« (što znači ne samo računalnoga nego i jezičnoga). Sličnih će se potvrda naći i u medicini i veterini. Tako Rajko Fureš piše o tiskanim djelima Ivana Krstitelja Lalanguea (18. st.) iz područja medicine; primjerice, naslov njegove prve knjige glasi Medicina ruralis iliti vrčtva ladanjska za potrebochu musev i sziromakov horvatszkoga orszaga y okolu nyega blisnesseh meszt (1776.). Đurđica Stubičan pak referirala je o kajkavskim veterinarskim ljekarušama, u širokom rasponu od 16. do 20. stoljeća. Ovakvi radovi vrlo su vrijedan prinos dijakronijskom promišljanju kajkavskog jezika, dokaz o njegovoj komunikacijskoj funkciji.

4. Kaj u tradicijskoj baštini. – Radom Umiruća naša kajkavska baština Stjepan Hranjec želio je upozoriti na neumitnu činjenicu kako radikalnim promjenama u društvenom životu, u životu ljudi nestaje i njihov jezik; uzmimo samo gospodarstvo i nematerijalnu, običajnu kulturu u kojima su promjene potisnule stare oblike a onda i njihove nazive – označeno je sa sobom u zaborav potisnulo i znak (tko se sve, recimo, danas sjeća naziva za dijelove zaprežnih kola?). Radova o toj temi, osobito malih mjestnih etnomonografija, svakako nam treba što više, zato da se kaj očuva barem u zapisu ako li je već izgubio svoju svakodnevnu, komunikacijsku funkciju.

5. Suvremene dijalektološke teme. – Radova u toj cjelini nedvojbeno je najveći broj, kao hvalevrijedan pokaz o zanimanju za noviju i suvremenu poziciju kajkavštine. Pobrojimo neke od njih, naslovi kojih će jasno posvjedočiti šire polje znanstvenog interesa: Josip Lisac, Goranska dijalektalna leksikografija; Franjo Hrg, Kajkavski pluskvamperfekt; Đuro Blažeka, Koncepcija izrade rječnika poljoprivrednog nazivlja u međimurskom dijalektu i Međimurski interdijalekt; Jasna Horvat, Kajkavska ikavica danas; Andrija Željko Lovrić, Cakajksi pragovor zagrebečkih Sesveta; Slavko Malnar i Ivan Janeš, Prezimena na čabarskom području u očuvanju govora i kulture; Slavko Malnar, Rječnik govora čabarskoga kraja i Marija Malnar, Iz frazeologija čabarskih govora; Nada Vajs-Vinja, Novi pristup obradbi Rječnika hrvatskoga kajkavskog književnog jezika; Mijo Lončarić, Ljudevit Gaj danas i drugi. Rezultati istraživanja, ovi spomenuti i drugi, dvojakog su usmjerenja: jedni predočuju raznolika obilježja uže ili širelokalnih kajkavskih govora, drugi pak izvješćuju o suvremenom pristupu kajkavskom leksičkom fondu.

6. Suvremene književne teme. – I ova se cjelina može oprimjeriti zavidnim brojem znanstvenih priloga i pristupa, što svakako svjedoči ne samo o književnoznanstvenom zanimanju za narječje nego i o zavidnoj književnoj suvremenoj kajkavskoj produkciji, a to pak je nedvojbena optimistična činjenica za budućnost jednoga idioma. Tako o kajkavštini Nade Mihoković-Kumrić i Paje Kanižaja piše Stjepan Hranjec, o Kalinskom Zvonko Kovač (Poetika kmice u kajkavskom pjesništvu Ive Kalinskoga), Emilija Kovač u radu Kajom (»jedinica mjere za kajkavski«) Domovinskoga rata istražuje profiliranje časopisa »Kaj« tijekom Domovinskoga rata, a Domagoj Brozović okušao se u pragmalingvističkoj interpretaciji Krležine pjesme Baba cmizdri pod galgama.

7. Kaj u suvremenoj komunikaciji. – Ova cjelina je brojem radova znatno skromnija. Tako se Nikola Capar, Vladimir Poljanec i Rajko Fureš u radu Skrb za kaj: ljubav, profesija ili nešto treće bave pitanjem reafirmacije hrvatskokajkavskoga jezika; Andrija Lovrić i Mladen Rac pak u radu »Encyclopaedia kaykaviana« i kajkavica na internetu (WikiKay) problematiziraju činjenicu kako na najvećoj elektronskoj enciklopediji Wikipediji u hrvatskoj inačici s više od 100.000 inačica – kajkavštine gotovo i nema, premda je u Hrvatskoj trećina upravo kajkavaca! To su svakako prave teme koje zaslužuju i znatno širi i znanstveni interes, ali i medijski odjek.

* * *

Zaključno: ovi zbornici pokazuju vrlo široku paletu tema o kajkavskom jeziku na krapinskim skupovima; uostalom i naziv skupa podrazumijeva i pretpostavlja referiranje svih pitanja oko jednoga jezika, i njegovu dijakroniju i sinkroniju, i njegova jezična obilježja i književnu objavu, ali i javnokomunikacijsku funkciju. Bilo bi, međutim, uputno da nakon deset skupova, kad su se »udarili temelji«, sljedeći skupovi (tad i zbornici) budu ciljani tematski, da se za svako godište ponudi jedna osnovna tema. A iznad svega i prije svega bilo bi nasušno potrebito da se propita suvremeni položaj i status kajkavštine, poglavito u školskoj praksi. U predgovoru jednom od zbornika A. Jembrih je naglasio: »Htjeli bismo ovim zbornikom vratiti povijesnu svijest o kajkavskoj književno-jezičnoj baštini, probuditi osjećaj vrijednosti za kajkavski književni jezik i govorni idiom na čitavom kajkavskom području«. To svakako, ali to bi trebala biti tek polazna osnova, tek fundamentuš za suvremeno pozicioniranje kajkavštine. Najme kaj?

Najvažnija uloga u revitalizaciji narječja nedvojbeno pripada školi. U današnjim našim školama, ponajprije osnovnim (ali i u vrtićima) trebamo detektirati stanje a potom nastojati da se kaj »usidri« u školu – u izbornoj nastavi, u izvanškolskim aktivnostima i ponajprije u udžbeničkom štivu. O tome je važno danas promišljati te bi takva »primijenjena« usmjeridba i znanstvenih skupova u Krapini bila najproduktivnija za revitalizaciju jednoga narječja, jer će mu u protivnom – u ovoj današnjoj globalizacijskoj eri – otkucavati skradnje vure.