Tri novogodišnje priče

Podrumarke

Cijelom Trešnjevkom prostiru se mali podrumski stanovi. Obični prolaznik ih i ne primjećuje, on juri za svojom hitnjom, a obrisi stakala koja vire ispod željeznih rešetki – jer svaki podrumski stan zatvoren je čeličnom ćelijom – njemu izmiču.

U tim podrumskim stanovima, ispod čeličnih redaka zaštite, proziru se šarene zavjese, ali i nešto ljepše – posudice pune cvijeća, cvjetni dašak prirode koji tim stanovima daruje humanost ili možda tek prirodnost.

Kakvi su to ljudi koji po vlastitom odabiru biraju živjeti pod zemljom? Najčešće su to, dakako, prisiljeni ljudi, stegnuti mukotrpnom egzistencijom, utisnuti u zemlju silom.

Te stanove ipak nastanjuju i božanska bića. U malim podrumskim izbama, obogaćenima klorofilom na oknima prozora, žive dobroćudne ili žučljive starice koje brinu o tabanima čovječanstva. One imaju izdašne pozadine koje se teško gegaju u mnogobrojnim slojevima vunenih suknji. Na njihovim nogama caruju predebele ružne čarape koje svjedoče o hladnoći u kojoj obitavaju. Pa ipak, najzanimljivije su njihove cipele. Te cipele nisu ni gležnjače ni papuče, to su gležnjopapuče. Iz njih izviruje mesnato krzno, a pokrov je kožni. Ispod je gumena tabanica. Te gležnjopapuče kopčaju se zatvaračem. Gospođe podrumarke nekako uvijek uguraju na te široke stamene gležnjeve još barem jedan par čarapa. I gegaju se u tim nožnim pokrivalima mnogobrojnim stepenicama do sunčeva svjetla.

Kad njihove krtičje oči izvire na sunce, ugledamo te goleme pozadine, te gegave kreature koje svojim hodom podsjećaju na pingvine, ugledamo naočale nemjerljivih dioptrija a ispod male sitne oči. Ugledamo dame s mnogim vrećicama, torbama i sve te stvari stanu među njihove male kobasičaste prste. Ugledamo neobične podrumske vile.

Ima nešto božanski lijepo u tim staricama koje su bliske prirodi do te mjere da ju do zemlje miluju. Iako najčešće silom, one ipak prihvaćaju svoje osamljene boemske sudbine i žive neke svoje maštovite misli u prolaznim hodnicima. One nam te misli ne povjeravaju. Preponosne su za to. Ne iznose one svoje davne želje kad su tek žudile za djecom i udajom, kad su željele tek putovati i pušiti duhan na nekom natpalublju, ne – one nas time ne zamaraju. Zamataju svoje čupave kose, napola otpale napola sijede u šarene slavenske marame, kojih ima po cijelom slavenskom svijetu.

Zamataju glavu, pripremajući se na žrtvu izlaska iz svojih zaštićenih skrovišta i nekamo odlaze. Pa se vraćaju. Kao ulične mačke, uvijek imaju čvrsto zacrtan cilj, odlučno hodaju, stupaju u nekom nepoznatom smjeru, praćene zvukom šuškavih vrećica, a mi ih promatramo kako ginu iz vida; nejasno nam ostaje kamo su se zaputile. Njihov pravac, kao i proživljeni život tih pahuljastih sjenovitih bića, za nas ostaje zauvijek skriven. One nam nikada neće reći ni riječi. Tajnovite u svojoj neznanosti ostaju velebne šumske vile, prisiljene da žive pod nogama civilizacije.

Noć prvog mjeseca

»Kažu mi, dušo moja strpljiva, da sam prašna i vremešna, da mirišem na vječnost, da čak podsjećam godovima na svome licu na neko turobno prastaro stablo koje izborano mnogim desetljećima trpi još i ovu zimu«, rekla mi je jednom gospođa Belma.

Belma je carevala kavanom koju su zaposjedali razni slojevi ljudi, niskog i takozvanog visokog građanstva, a oni su, svaki na sebi svojstven način, skrivali i otkrivali svoju ili pretjeranu siromašnost ili preobilno bogatstvo. Znala je Belma da društvo robuje formi i vanjskoj prikazi, pa je poput cirkuskog klauna i ona svojom prilikom udovoljavala mnoštvu.

Bijaše to gospođa od osamdeset i dvije godine. Njezina fina kultivirana prilika prikradala se krišom udobnom kavanskome naslonjaču. Odložila je smeđi kaput, cvjetnu vunenu maramu i kožne rukavice. Spustila je na stol lijepo oblikovanu ručnu torbicu. Snažni mesnati prsti odavali su seosko podrijetlo, ali ih je ona ukrasila sedefastim lakom za nokte i mnogolikim prstenjem sa svekolikim dragim kamenjem. Tema svog nakita bijaše ipak zlato. Zlaćano je sjajila i njezina kestenasto obojana kosa, uredno složena u pomno češljanu frizuru. Da nije bilo te gomile bora koje su poskakivale na njezinim zarumenjelim obrazima, ne bi joj nitko dao dan poslije šezdesete godine...

Unedogled se Belma pripremala da usjedne u stolicu; bila je svjesna da neće lako izaći iz nje. Spremala se na svoj dnevni ritual – kava i cigareta, na mogućnost gradske gospođe da uživa u mnoštvu, a da sasvim nečujno i neprimjetno skrije pod ispijanje kave taj toliko ljudski urođeni voajerizam.

Nasmiješila bi se svojoj dragoj poznanici konobarici i krenula ispočetka dnevno blagovanje: obična kava i bugarska cigareta Eve. Tanka damska cigaretica gubila se u njezinim debelim prstima, nestajala u njezinim još uvijek napućenim nasmiješenim usnama. Grleno je orila smijehom na milijun puta ponovljen odgovor konobarice, čak i te riječi značile su dobro uhodan običaj svakodnevne sigurnosti u prosječnost.

Pa ipak, Belma je bila sve samo ne prosječna. Znala je katkad šapnuti, sebi u bradu promrmljati, a katkad i glasno reći nekom prolaznom ispijaču pića kojemu bi se susjedno samovoljno usjela za stol: »Ulična sam mačka, priznajem. Rastežem svoje šape, prst po prst, kandžu po kandžu, po grubim nogostupima. Znam da je moja gumena potplata samo zamjena za meke papučice tigrastih šapa. Tigrasta je moja priroda. Samodostatno se smješkam, gledam nesamostalne njuškice koje me okružuju. Znam da oni iz mog pogleda ne mogu i ne znaju iščitati što ja u njima sve vidim. Ali osjete moje duboko prožimanje, način na koji ih doživljavam, kako ih unutarnje promatram, kako me dotiču svojim dubokim prelaganim energijama tame, želje i razočaranja. Znaju sve, ali tek sluteći. Plaše se da je to istina, ali ipak vjeruju da nije«.

I uistinu, Belma je bila sve samo ne prosječna. Njezina daleka prošlost brodske kuharice, otočke konobarice, hostese jahte Josipa Broza, potom tvorničke švelje i prodavačice cvjetnih parfema damama u narodnome robnom magazinu završila je udajom za učtivog bosanskog Židova doseljenog u Zagreb. Njezin pokojni suprug bio je mio i pitom čičica koji je uživao u šivanju krznenih kaputa za zagrebačku gospodu. No, najviše od svega strepio je nad sitnim bucmastim prstićima na stopalima svoje obožavane Belme. Njezini prstići u svilenim čarapama, koje su uvijek pridržavane željeznim kopčicama držača za čarape, bili su najveći senzualni užitak pokojnoga gospodina.

Belma je i danas dama s visokim petama. Čak i u svojoj poodmakloj dobi svilene čarape boje kože i kožne elegantne salonke, pomalo pritisnute teškim bedrima, svjedoče o ljubavi koju je gajila za erotičnog estetu koji se skrivao u pokojnome mužu.

Teško je ipak bilo jednoj sireni skrivati bolove u svojim nogama. Bijaše ona, naime, divlja strastvena žena, puna žestokih tajni. Belma bijaše i ostade Tigrica. Tigrica je uvijek spremna da nekoga preuzme, uvijek baš uvijek pomalo je na oprezu, pomalo elegantno nedostupna, pomalo mačkasto mazasta. Njene stope ne čuješ, ona ti se sasvim polagano pod kožu utiskuje. Kad joj se doista tiho približe, kad uđu pod njezine skute, kad preuzmu plahte njenog kreveta, potaknu ju da zaječi, da počne slatkasto presti, tada, baš u tom djeliću trenutka, shvate da su zagrizli snažno biće koje tek čeka da ju netko obuzme, da ju prožme i preuzme...

Tigrica voli dominantne, divlje i nepripitomljene tigrove. Ipak takvi, rođeni ljubavnici i uvijek nedodirljivi vladari prostora, takvi bježe od tigrice, ostavljaju je da bude divlja i sama, uvijek sama. Možda ih ona zbog toga i žudi, takve nesalomljive tigrove koji bježe, skaču, koji poput skakavca ne misle na zimu, ne snatre o mirnoći i mirovini. Ne, oni plove, jedre na vjetru i s vjetrom, ali protiv riječne struje. Oni divlje obuzmu pa nestanu, pobjegnu od nje, a tigrica, uvijek nanovo sama, postaje sve jača, sve više divlja, žustrija, sve bolji lovac, sve snažnija prikradajuća snaga, udaljuje se od ljudi i opet vreba. Očekuje tigra koji će iznova njezino zanimanje probuditi, očekuje mirisne njegove ruke, mirisne njegove dodire, halapljive pokrete i mirne nježne zagrljaje. Zna da će ju ponovo napustiti. Ostat će sama, divlja i velebna.

Tmasta je njezina prilika. Prikrada se, kako god da hoda. Ulična njezina umješnost vidi joj se u stegnima, a kad se konačno došulja, kad se približi do kraja, onda se nazire njezina prava narav. Te čvrste miške, unutarnja snaga koja je poput vučjeg trka po gorama, konjska snaga kao u lijepe mladolike ždrebice; sve to krene iz njezinih ruku, nogu, a najviše iz zdjelice. Kakav bi trebao biti taj velebni stameni tigar koji bi nju zauvijek obuzdao? Obnovio bi ju svakako i neki manji, topliji, nježniji. Ali u čas bi ju morao pustiti da vlada vlastitim svojim stopama. Nemoguće je dotaći takvu ljepotu i zarobiti ju u kavez ikakve vrste. Tigrica ima da bude divlja i sveukupna, ne može ju se kavezovati.

Sve snažnija je želja kojom bi ju kušali pripitomiti. Ali, nju se to ne tiče, ona jarosno izgine u trenu, giba se nečujno pa je nemoguće pretpostaviti kad će krenuti, kamo šmugnuti, gdje otpočinuti, u koji čas klonuti i snagu ponovo obnoviti.

Belmina žustrina, senzualnost, oštrina, snaga; sve se to lako vidjelo u njezinim tamnim mađarskim očima. Njezine žive crne oči skrivale su mnoge ljubavnike, mnoge uzdahe, neispunjena očekivanja, strastvena pisma i – njihovo spaljivanje...

Znala je Belma dok je rađala legitimne i nelegitimne kćeri i sinove da je svoj danak životu poklonila, ponosna na svog muža, na svoje ljubovce, na svoje male usnule mačiće, na svoje velebne vojnike strasti u što su izrastala njezina djeca. A kakve su te tigraste jedinke koje su iz nje izrasle? Poznaju li oni kolikom je snagom njihova majka vladala prostorima, koliko je žudjela biti nečija, nekog dječaka pripitomiti? Ali nju divlji dječaci nisu htjeli, možda baš stoga što su dječaci. Žudila je biti njihova da živi, oživotvori divljinu, da njezine mlade tople jedinke, njezina vrla čeda budu najjači, najžustriji, da u njih utisne najbolje od oba roda. Poznaju li dakle te jedinstvene mladice kolikom je snagom ona vladala divljim mužjacima, poznaju li koliku su žestinu tigrovi u nju utisnuli? Malene tigrice i tigrići žive prpošno, vedro i obilno u okrilju njezine tople sise, ništa ne sumnjajući.

Belma je istinski spoznavala da tigrica uzgaja, obnavlja, žudi, plače, oplakuje, preuzima – u svemu tome pak je samodostatna. Ne treba joj nitko, jer potrebita nije. Voljela bi pripadati, ali pripadnost pretpostavlja potrebitost. Ipak se sama ona grozi potrebitosti, smatra to najgorim zlom – nekoga poticati da te treba, nekoga trebati, znači li to povezanost ili vezanost za osobe koje posjedovati ne možemo?

Tako je i Belma, poput tigrice, žudjela slobodu koju neće ograničavati nijedan netigrasti mužjak, nijedan tigrasti mužjak. A opet, jednaka potreba za pripadanjem tjerala ju je, željela je i dalje da ju netko mazi, želi, žudi, makar i za tren, poželjela je biti nečija. Znala je da ju nikada neće do kraja ni posjedovati niti se njome nastaniti, pa ipak je žudjela da postane i ostane njihova ili njegova.

A odjednom je ostala sama. Muž je umro, ljubavnici odlepršali za nekim ljepšim plodnijim cvjetovima, djeca osnovala nove obitelji. Belma je ostala poput tigrice, samodostatna. Promatrala bi izmjenu godišnjih doba, namještala neudobni grudnjak, ljudi su se ispred nje žurili, ispijala je svoj gorki napitak. Sve je za to maglovito biće poprimalo dimnu strukturu njezine tanke cigarete, pa bi joj se katkad učinilo da je sve već iščezlo, a da linearnost njezina puta dogorijeva kao i njezina praiskonska Eve cigareta.

Ipak, one čvrste stope na tankim petama primoravale bi ju da ponovo utisne laminat kavanskog poda, da krene još jednom pa još jednom prema nekom tajnovitom zacrtanom cilju, samo njoj znanom.

Što bi još od života mogla očekivati? Ta, sve je već životu dala, život sam u sebi je othranila, mnoge je dodire poklonila, mnogo razumijevanja darovala. Ostaje joj da vlada maglovito, da šeće svoje bore po kiši, pogledima miluje prolaznike i da uživa u proljetnome suncu koje ju ponovo i ponovo izvlači iz postelje. Tko bi uopće mogao obuzdati vremenom ili prostorom tu daleku životnu silu, rođenu u noći prvoga mjeseca, po kojoj je i dobila ime, neznanu Belmu koja puši Eve cigarete!?

Urarski snovi

Danas je srijeda. Srijedom odlazim, bilo toplo ili hladno, do obližnje pekarnice i kupujem prefini masni čokoladni kolač. Punjen je toplom čokoladom, pakira se u plastičnu prozirnu kutijicu, pa ga, oblizujući se, promatram dok se vraćam kući. Ondje ću ga servirati na bijeli tanjur i uz to popiti malo crvenog vermuta.

Tu srijedu oko podne, izašla sam da bih izvela svoj uobičajeni ritual i pojela kolač slasno i strastveno. Vraćajući se iz pekarnice, sunce je žarko žarilo, svojim žutim strelicama paralo majice, košulje, haljine, i svo je to mnoštvo odjeće izgledalo prugasto i zaigrano. Još kad bi se koja ruka ili noga poigrale svjetlosnim prugama, pomičući se, bila b to izvrsna besplatna predstava samo za mene.

Vraćala sam se uz tramvajsku liniju i pred bezličnom zgradom socijalističkog radničkog naselja, na klupici, usred zelenila, ugledala starog znanca. Bio je to najviši čovjek u mojem naselju. Bio je oduvijek visok, pomalo divovski, hipofiza očito nije dobro radila. U osnovnoj školi strašila sam se njegove neuredne pognute gegave prilike, posebice stoga što s njime nikada nitko nije bio u društvu.

Uvijek, baš uvijek, milio je sam, nekamo lutao, nekamo skitao, katkad zastao, katkad sjedio ovako na klupi i nešto promišljao. Ovaj put, možda zbog nevinosti trenutka, možda zbog djetinje radoznalosti, a možda i da konačno pobijedim strah od toga golemog čovjeka, približila sam mu se i pozdravila ga. Bojala sam se, priznajem. Srce mi je tuklo kao ludo. Ponudila sam mu kolač. Odzdravio mi je dubokim muškim glasom, nasmijao se, pružio ruku, rukovali smo se, sjela sam pored njega.

Znam zašto ga je većina izbjegavala. Prvo, bio je drukčiji, a drugo, da budem iskrena, malo je i zaudarao. Tjerao je ljude od sebe teškim mirisom. Pokušala sam, sjedeći na klupi, otkriti na što me podsjeća taj zadah i onda sam se dosjetila: Zoran je mirisao na kurkumu, a možda još i više na curry. Mirisao je na ljuti indijski začin, na žestinu, gorčinu, na žučljivost i nepravdu. Možda je sam sebe izgnao, a možda je i potjeran u izgnanstvo žutog začina.

I tada smo počeli pričati. O finim čokoladnim kolačima, o mlijeku (Zoran je volio piti mlijeko), o njegovim tankim prstima, o mojim velikim očima. Sati su tekli ubrzano. Nisam ni primijetila da nas prolaznici čudno gledaju, slušala sam daleku priču tog prerano ostarjelog četrdesetogodišnjaka.

Zoran je siroče koje nije nikada upoznalo vlastite roditelje. Radio je dugo u tvornici, u nekome kombinatu pa je s godinama zaslužio neku izbu u kojoj i danas živi. Taj dio, samotan i okrutan, stegnuo mi je grlo. Osjetila sam istinski sram zbog svakog trenutka u kojem nisam svladala strah i pristupila tom usamljenom čovjeku.

A onda je rekao: »Znate, lijepo je živjeti u mirovini«. Bilo je to toliko u nesrazmjeru s onime što sam sama mislila taj tren, da se čuđenje vjerojatno vidjelo na mome licu.

»Jest, lijepo je« – nastavljao je Zoran – »nikome ne odgovarate. Ako vam se ne izlazi iz kuće, ostajete na toplome. Kad vam se promatra rast prirode, odšećete do parka i pauci su pred vama, pletu mreže, pčele se žure, oprašuju. Divno je lutati i promatrati sva ta zla ljudska lica, ali i sve te pitome obraze pune dobrote...«

Malo je zastao i potom nastvaio: »Znate, gospođice, uvijek sam htio biti urar. Nisam mogao birati što mogu izučiti od zanata, ali da sam smio birati, bio bih urar. Oni mali sitni, tanki mehanizmi, zvuk kad odzvoni puni sat uvijek me fascinirao. Volio bih da sam na taj način mogao upravljati vremenom, kao da ga ja pomičem, kao da imam pravo ubrzati ili usporiti neki događaj. Dok sam radio u tvornici, promatrao bih zupčanike i zamišljao da su minijaturni, da ih pomičem, razmičem prstima. Vidite kako su moji prsti dugački i tanki, vrlo bih dobro to mogao s njima...«

Zatim mu je pogled odlutao nekamo daleko. Pili smo jogurt u međuvremenu kupljen i duboko šutjeli. Onda je taj čeznutljiv trenutak prestao, sam od sebe nekamo nestao pa smo se stali bezrazložno smijati. Zoran mi je prepričavao radnju »Američke tragedije« Theodorea Dreisera; bio je to njegov najdraži roman. Kasnije smo pričali i o drugim knjigama, jer je Zoran strastven čitatelj. Analizirali smo zajedno Hugoove »Jadnike« i složili se kako je to divna ljudska predstava puna glavnih i sporednih junaka.

Zoran je to poslijepodne, koje je već pomalo žurilo na zapad, bio moj osobni junak. Topla, vesela, otvorena osoba, izgnana izgledom, ali i vlastitim odabirom na tu samotnu životnu avanturu.

Svojim vremenom nismo mogli upravljati, zupčanici su radili besprijekorno, neki neznani nam urar ih je pokretao, božanski kolovođa. Ali smo mogli, makar katkad, ukrasti poslijepodne i pojesti čokoladni kolač i jogurt na klupici u parku, jednako bezvremenskoj kao što je i samo vrijeme.