Šicelova koncepcija i metodologija povijesti književnosti

1. Teorijski članci o metodologijama povijesti književnosti Miroslava Šicela

Kada se želi opisati Šicelova ideja povijesti književnosti, točnije metodologija, dostatno bi bilo proučiti i razložiti do danas, nažalost, realizirano samo pet knjiga zacijelo integralno zamišljene povijesti hrvatske književnosti 19. i 20. stoljeća. One i spadaju u povijest književnosti u užem smislu riječi. Književni bi pregledi 19. i 20. stoljeća, koje je autor više puta izdavao i nadopunjavao, bili, prema njegovim riječima – razlikujući preglede od povijesti književnosti – koliko manje zahtjevan posao toliko u biti sinteza dotadašnjih spoznaja (Šicel, 2003:355.). Stoga ćemo u ovome radu imati na umu upravo to njegovo petoknjižje.

Ali, prije negoli pristupimo analizi, držimo umjesnim upozoriti na Šicelovu ideju povijesti književnosti. Ona bi spadala u horizont teorijskoga problematiziranja, pa bi se mogla i označiti kao Šicelova teorijska misao o metodologiji hrvatske povijesti književnosti. Pri tome naglašavnje »hrvatske« ima svoj značaj. On podrazumijeva da pisanje hrvatske povijesti književnosti nije puko pisanje povijesti hrvatske književnosti, kao bilo koje druge, primjerice francuske povijesti književnosti, nego ima i svoje specifičnosti, pa dakle i »svoju« metodologiju, na što će Šicel i ukazati. Radi se ponajprije o specifičnosti nacionalnoj i društvenoj, a ne samo kulturnoj i književnoj.

Međutim, kako Šicel nije pisao, ekskluzivno, kakav teorijsko-metodološki članak, poput primjerice Barca ili Frangeša, izgleda da smo u tome poslu prikraćeni i da nam preostaje samo iščitavanje njegovih povijesti književnosti, te »izvlačenje« implikacija na temelju kojih se može doći do nekakvih dedukcija, glede uopćavanja o tipologiji. No, ipak neće biti posve tako. Naime, Šicel je pisao, ne doduše teorijsko-metodološke članke, nego brojne prikaze do njega ostvarenih pregleda i povijesti hrvatske književnosti, te što pojedinačno, što sintezno, prikazao gotovo sve preglede hrvatske književnosti kao i povijesti hrvatske književnosti. I upavo na temelju tih prikaza dade se »izvući« i Šicelova ideja hrvatske povijesti književnosti. Od njegovih deset prikaza, te još brojnih drugih u opisima pojedinih autora za različite edicije, za naš horizont problematiziranja relevantne su tri njegove studije: Antun Barac – Ivo Frangeš ili: od folologije do estetike, Sto godina hrvatske književne historiografije (1850.-1950.), te Pregledi i povijesti hrvatske književnosti u kontekstu suvremene znanosti o književnosti (sve tri sada objavljena u: Šicel, 2003:317-372.). Četvrti prikaz koji bi također došao u obzir – Dosadašnje koncepcije povijesti hrvatske književnosti (Šicel, 1971:312-331.) – preklapa se, s proširenjem, s prije navedenom drugom studijom, tako da ih možemo motriti kao »zajedničku«.

Bilo bi vrijedno i ekstenzivno prikazati navedene Šicelove studije, jer u njima ima lucidnih zapažanja, kako na razini promatranja pojedinačnoga povjesnika (primjerice Vodnika, Barca, Frangeša), tako i na razini predmeta, to jest ideje i realizacije povijesti književnosti, jer Šicel, motreći realizaciju povijesti književnosti, donosi i kritički prikaz teorijskih tekstova o metodologiji povijesti književnosti navedenih povjesnika. No, mi ćemo za potrebe našega rada nastojati sintetizirati ona razmišljanja i one temeljne ideje koje nam pomažu inducirati ono što uvjetno možemo nazvati Šicelovom koncepcijom i metodologijom u sferi njegova teorijskoga uma, da tako kažem. Kasnije ćemo, u drugom dijelu rada, opisati, na osnovi analize petoknjižja, implicitnu povijest književnost, onu naime kakva se, kao konstitutivna, nadaje u tim realizacijama.

Već je u članku Antun Barac – Ivo Frangeš ili: od filologije do estetike, analizirajući Barčevu i Frangešovu ideju povijesti književnosti, Šicel izrekao jednu značajnu opasku. Naime, uspoređuju jedan i drugi tip metodologije, on ističe kako je za Barca, po stupnju važnosti, na prvome mjestu nacionalno značenje hrvatske književnosti, potom element ljudskog smisla, a tek na trećem mjestu umjetnička vrijednost. Za Frangeša pak, drži Šicel, redoslijed je obrnut, dakle s prevalencijom estetske vrijednosti i stilske uspješnosti (usp. Šicel, 2003:320.). Ako se pomnije iščitavaju Šicelove povijesti hrvatske književnosti, razaznat će se nastojanje da se te dvije »krajnosti« pomire. Riječ je o tome da se uvaže i Barčeva nastojanja i zalaganja, kad je bila riječ o hrvatskoj povijesti književnosti, a kod Barca, kao i u Šicela, moramo imati na umu upravo ono »hrvatske«, kao i Frangešovo uvažavanje umjetničke vrijednosti i stilske karakteristike, sve u Šicelovu »ključu« atipičnosti. Taj tip kompromisa jamačno ne vodi do konformizma nego do trijeznoga modeliranja tipa književnopovijesne metode koja mora voditi računa o daleko širem spektru uvjetovanosti književnoga djela, ako ne želi upasti u svojevrsni estetički monumentalizam kakvog je zagovarao primjerice Haler. Toga će se načela (kompromisa) držati i Šicel.

U drugom članku – Sto godina hrvatske književne historiografije (1850-1950.) – Šicel će biti još bliže ocrtavanju one motodologije povijesti književnosti koju će i sam prakticirati u svojim povijestima. Bliže dakako opisom one Barčeve, a donekle i Vodnikove, paradigme. Tu on jasno razlikuje devetnaeststoljetnu, uglavnom filofošku metodu (Kukuljević, Jagić, Šurmin) od one kakvu će inaugurirati Vodnik, a što će prihvatiti i na svoj način amalgamirati i Šicel. Ne odnosi se to samo na odnos duha vremena i epohe, civilizacijskih naznaka i sociologijskih obilježja, nego se to odnosi poglavito i na uvažavanje estetskih kriterija u vrednovanju književnoga djela. Sama je Vodnikova ideja bila traženje oblika povijesti književnosti, na kojemu je tragu bila hrvatska književna historiografija od njega do danas.

Još je precizniji bio Šicel u analizi Barčeve koncepcije, naročito njegovih teorijskih članaka o tom predmetu. Elaborirajući, dakle, Barčevu temeljnu misao kako se književna povijest ne iscrpljuje u filološkim detaljima, niti pretjeranom inzistiranju na estetskoj obradi, nego pak sve metode kojima se povjesnik književnosti može, dopustivo, služiti koriste se kako bi što bolje odgovorile na pitanje što književnost znači u životu. Barac u svojoj metodi amalgamira kategoriju života (čovjek-sredina-narod) i estetsku kategoriju. A to će prihvatiti i Šicel.

I konačno u trećem članku – Pregledi i povijesti hrvatske književnosti u kontekstu suvremene znanosti o književnosti – analizirajući i prikazujući hrvatsku znanost o književnosti od 1955. godine, na čelu s čuvenom zagrebačkom stilističkom školom, dakle izrazito imanentnom pristupu književnom tekstu, Šicel argumentirano kritički ističe kako se time zapravo onemogućilo ostvarenje književnopovijesne sinteze. To će uvidjeti i akteri pa će početi razmišljati, na teorijsko-metodološkoj razini, o mogućnosti pisanja povijesti književnosti (Frangeš, primjerice), otvoreno zagovarajući historicizam. Mjesto, navod koji je za nas veoma signifikativan, u horizontu našega problematiziranja, jest neka vrsta sintezna zaključka kako povijest književnosti »mora pratiti sveobuhvatne književne procese unutar pojedinih literarnih razdoblja, ugrađujući ih u njihove povijesno-političke i sociološke okvire, s naročitim naglaskom na duhovno ozračje tog okvirnog konteksta«, pa je dakle pravi zadatak književnog povjesnika »u ostvarivanju velike sinteze bilo cjelokupnog stvaralaštva nacionalne književnosti, bilo samo određenoga stilskoformacijskoga razdoblja, ili pak žanrovskoga književnopovijesnoga osmišljavanja određene nacionalne ili svjetske literature« (Šicel, 2003: 355.).

I Šicel će se upravo toga načela držati u realizacijama svojih povijesti hrvatske književnosti, pišući povijesti književnosti određenog razdoblja, stilske formacije. Na taj način će potvrditi svoja načelna kritička zapažanja u povodu kakve povijesti hrvatske književnosti, ili pak u obliku općih naznaka, kakva bi trebala izgledati hrvatska povijest književnost. Za njega vrijedi naglasak na »hrvatska«, jer je vazda isticao ne samo njenu atipičnost, kao posebnu kategoriju, nego ju je i kontekstualizirao unutar političkih, društvenih, »časopisnih«, i uopće kulturnih prilika (Barčevo naslijeđe), s posebnim naglaskom na temama, motivima, stilu i jeziku (naslijeđe zagrebačke stilističke škole). Uostalom, sam će Šicel, doduše glede svojih pregleda, istaknuti kako je riječ o književnohistorijskoj metodi, čemu valja pridodati i jamačno određenje stilske verifikacije djela, kao i estetske uspješnosti.

U svojim sintezama, kako ćemo vidjeti, Šicel je pošao od žanrovskih i vrsnih sinteznih prikaza hrvatske književnosti. A njegova kritička opaska kako realizacija povijesti književnosti (»plava« edicija) nije (osim Hercigonje) adekvatno pratila dosegnute teorijske i metodološke rezultate zagrebačke stilističke škole, odnosi se djelomično i na samog autora, Šicela dakle. Taj je manjak, prema Šicelu, ispravila tek Frangešova integralna povijest hrvatske književnosti, dok su kasniji radovi, odnosno autori, više preferirali žanrovske povijesti književnosti (Hećimović, Batušić, Nemec).

Analiza Šicelovih povijesti hrvatske književnosti pokazat će nam više-manje da on ovdje »prepoznatu« metodu unosi u svoje motrište i prema njoj izvodi analize i sinteze.

2. Opis koncepcije i metodologije Šicelova petoknjižja

(Povijest hrvatske književnosti, I-V, Ljevak, Zagreb, 2004.-2009.)

Naša će se razmatranja temeljiti na pet knjiga Šicelove povijesti hrvatske književnosti (Povijest hrvatske književnosti, knj. I. Od Andrije Kačića Miošića do Augusta Šenoe /1750.-1881./; knj. II. Realizam; knj. III. Moderna; knj. IV. Hrvatski ekspresionizam, knj. V. Razdoblje sintetičkog realizma /1928.-1941./, Ljevak, Zagreb, 2004.-2009.), s napomenom da bi ekstenzivniji prikaz bio nužan u slučaju koncepcije (izvedbe, strukture, rasporeda, periodizacije, i grupiranja u knjizi), a u slučaju metode nije nužno opširnije izlagati koncepciju, nego samo »izvući« metodološke implikacije koje su u temelju izvedbe. Kako se navedenih pet knjiga, koje obrađuju pet stilskih razdoblja, koncepcijski dosta poklapaju i preklapaju, ali ipak donose i razlike, smatramo da je nužno upozoriti upravo na razlike glede koncepcije, respective metodologije, jer one unose određene signume, koji mogu biti »banalni« (zamor materijalom, smanjenje istraživačke strasti, bolest, itd.), ili pak lagano mijenjaju koncepcijsko-metodološku sliku (IV. i V. knjiga).

Svima knjigama, to jest obradi svih pojedinačnih razdoblja – od romantizma do sintetičkog realizma – zajedničko je polje (pa tako i poglavlja u knjizi) obrada političko-društvenih prilika, koje su za potrebe takva »predmeta« dosta ekstenzivne, osim donekle u četvrtoj i petoj (gdje su integrirane u uvodu). Uglavnom je riječ o »okrilju« austrijskih, mađarskih i prvojugoslavenkih političkih represija, u stilu kolonijalnog odnosa Carstva/Kraljevstva, prema Hrvatskoj i Zagrebu kao periferiji iz koje se vuku resursi. I koja se nacionalno, kulturno i identitetski zatire. A to znači da se prikraćivalo u onim pretpostavkama koje su priječile ne samo političku i državnu veću autonomiju, jer se o samostalnosti nije moglo ni govoriti, nego se to odrazilo i na kulturnom sektoru, pa tako i književnosti. Trebalo je, dakle, dosta umijeća da se isposluje izdavanje novina (primjerice Danice), časopisa i drugih kulturnih i književnih akcija koje su omogućile strosmajerovsku ideju – prosvjetom do slobode i samostalnosti – kulturne, nacionalne i političke.

Međutim, kao gotovo u svim sličnim koncepcijama povijesti književnosti, taj segment (političko-društveni), iako kontekstom opće sociokulturne dinamike, djeluje nekako kao da »visi« izvan, ne samo zato što je odijeljen posebnim odlomkom, pa zato izgleda kao »zalijepljen«, jer strši svojom »nekorespondentnom« samostalnošću. Njih u dobrom smislu nadopunjuje, a time donekle i »amortizira«, opis »časopisno«-sociokulturne dinamike, u koji su dio trebali biti »ucijepljeni«. To je već mnogo bliže polju književne proizvodnje, tim više što su časopisi, sve do nedavno, služili kao motori i movensi književnoga polja i beletrističke produkcije u užem smislu riječi. Časopise Šicel opisuje u njihovoj genezi, strukturi, intenciji (programu) i žanrovskoj realizaciji, kao i po profilu suradnika. Već ovaj segment svjedoči kako su kultura, književnost i jezik bili uspješniji u buđenju nacionalne svijesti, a time i kao snažan faktor integracijskih silnica, negoli je to mogla biti hrvatska politika, posebno stranačka, osim kratkoga Jelačićeva razdoblja, koji se nimalo paradoksalno »utopio« u mađarskoj revoluciji i obrani bečkih interesa. Kulturni je sektor tako pokazao da se zapravo konstituira, definira, osvješćuje i povijesno čuva nacionalni identitet mnogo više tim praksama negoli se to na prvi pogled može činiti. Ta misao se provlači i u Šicelovoj ideji (povijesti) književnosti, a slično je i u Barca, kao i u Frangeša, kao bitnog i temeljnog sektora očitovanja hrvatskoga bića na putu konstituiranja svojega subjekta.

Daljnji je segment Šicelove ideje (i realizacije) povijesti književnosti, točnije koncepcije, obrada i značaj programa i manifesta, tamo gdje je to izrazito važno za »nastupanje« određene stilske paradigme, stilske formacije (prema Flakeru), kako Šicel najčešće govori, što znači, prema nama, sfere teorijskog (estetičkog i poetičkog) uma. Ta činjenica književnoga polja Šicelu je veoma bitna, ne samo radi socio-kulturne dinamike, recepcijskoga djelovanja (a već bi i to opravdalo njihovo postojanje), nego poglavito zato što se u programima i manifestima očitovala zrelost dotične grupacije (generacije) koja je nastupala u književnost i uopće u javnu kulturnu djelatnost. To je bila i legitimacija spektra interesa dotične grupacije (primjerice iliraca – od jezika, književnosti, kulture, do politike, nacionalnosti, ekonomije, pravne legislative i slično), jer se u programima nerijetko izražavala estetička i poetička »normativa« koja se ili nije dostigla, u punom opsegu, u neposrednoj književnoj praksi (romantizam), ili su se radili kompromisi (Šenoa, primjerice), ili je pak ona ekstremno realizirana (ekspresionizam). Prema tome, programi i manifesti bili su neka vrsta »ulaza« dotične grupacije u javni kulturni i književni prostor, a grupacija je time donosila svoju ideju književnosti i kulture, kao što je donosila i svoj »stil« rada, i kao što je donosila nastojanje za prodor nove poetike. To pak je automatski značilo i određen prijepor s tradicijom, a što se posebno vidjelo u manifestima modernista i navlastito ekspresionista kao osporavatelja tradicije.

Taj segment je u pravilu konstrukcijski strukturno činio svaku od Šicelovih knjiga povijesti hrvatske književnosti, osim druge knjige koja je obradila hrvatski književni realizam. Doduše, problem je i »građa« porazmještena kako u prethodnoj knjizi, pri monografskoj obradi Šenoe i njegova programskog nastupa u književnost (Naša književnost, 1865.), te u drugoj knjizi u uvodnom poglavlju, poznatom polemikom oko realizma i naturalizma. No, taj se segment nije sadržajno rubricirao kao u ostalim knjigama, iako je bilo tekstova ne samo polemičke naravi, i iako je bilo tekstova koji su objavljeni čak i ranije od Šenoina, koji su mogli ući u rubriku progmama, manifesta ili uopće u sferu teorijskog uma, kad je bila riječ o problemu realizma kao stilske paradigme. Taj se »manjak« prepoznaje i u petoj knjizi, razdoblju sintetičkog realizma, kako ga Šicel pojmovno imenuje, iako je baš u njemu bilo obilje Krležinih, Ujevićevih, Marakovićevih (i niza drugih aktera) tekstova koji figuriraju kao manifesti, a ne samo kao osobne poetike. No, zato je trebalo malo »pomaknuti« periodizacijsku granicu i problematizirati njihove (određenih pisaca) ideje književnosti kao signature epohe. Kako se Šicelova zapažanja kreću oko afirmiranja teze da se u protagonista polemike oko realizma i naturalizma manje radilo o »čistoći« poetike, a više pak o društveno-nacionalnoj funkciji književnosti, dakle o razlozima političkim, nacionalnim, društvenim, on skreće diskusiju prema konstitutivnim elementima politike, nacije i društva kao temeljnim generatorima polemike, u biti određenju stilske paradigme. Upravo tu je u pravom i dobrom smislu »ucijepljeno« ono političko o kojemu je ranije bilo riječi kao »zalijepljenoj« cjelini.

Sljedeći su segmenti Šicelove koncepcije žanrovske nominacije i dakako obrada književnosti. Najprije je obično došla na red poezija, potom proza, pa drama, zatim žanr književne kritike i feljtonistike tamo gdje je produkcija izrazita (I. knjiga), zatim književna povijest, kad se počela rađati kao žanr (III. knjiga – epoha moderne), kao i kad se već ustalila kao značajna književna djelatnost (IV. knjiga – doba ekspresionizma, te V. knjiga – razdoblje sintetičkog realizma). Međutim, i u tim žanrovskim obradama ima stanovite nedosljednosti, a i oko kriterija se mogu postaviti relevantna pitanja. Jedna je od bitnih dvojbi unutar vrste pjesništva razlikovanje, i rubriciranje, na »poeziju« i »liriku« kao nediferenciranu sinonimiju, čime se žanr »utapa« u vrsti, a vrsta »izranja« iz žanra. O čemu je riječ?

U prvoj se knjizi, za oba periodizacijska razdoblja (Razdoblje predromantizma i ranog romantizma, Razdoblje romantizma i predrealizma), imenuje »poezija«, u drugoj knjizi (Realizam) također je rubrika »poezija«, a u trećoj, četvrtoj i petoj knjizi rubrika je imenovana »lirika«, a da se pritom nije pojasnila razlika između »sadržaja« pojma »poezija«, kao općijeg pojma, i »lirike« gotovo kao posebnog »žanra« poezije, a oboje spadaju u vrst pjesništva. U takvim se poglavljima vrsno obrađuju manje značajni pjesnici (barčevske »veličine malenih«!), kojima Šicel posvećuje doličnu pozornost. I odmah se mora istaknuti kako Šicel, za razliku od Frangeša, ne pada u napast monumentalističke ideje povijesti književnosti, iako monografskim izdvajanjem određenih vrhova pojedinoga stilskog razdoblja i on želi reći da se hrvatska književnost »okuplja« oko stožernih umjetničkih ostvarenja, poetički i estetički relevantnih, koja »nose« tu književnost, a ukazivanjem na »veličinu malenih« ocrtava njihov kontekst, pa tako, metodološki, čini svojevrsni koristan kompromis.

Negdje je taj »rubrični«, strukturni raspored »pomaknut«, kao primjerice u trećoj knjizi (Moderna), gdje se nakon poglavlja »časopisi« monografski prikazuje Leskovar, jamačno kao početak hrvatske moderne, te Matoš, koji novelom ali ne i poezijom stoji na početku moderne, nakon kojih slijedi poglavlje »lirika«, da bi potom bili monografski obrađeni Vidrić i Nazor. Nakon toga slijedi »proza«, pa monografska obrada Šimunovića, te nadalje dramska književnost«, pa monografski Vojnović, te »prijelaz u avangardu« (Fran Galović, Janko Polić Kamov). U tom smislu je knjiga o moderni, u odnosu prema ostalima, sadržajno-strukturno najraspršenija što ne treba biti neki veliki manjak, ali se ipak ne slijedi zadana struktura. Šicel se tu »nije« mogao odlijepiti od modela »plave« edicije svoje moderne.

Kada smo već kod »rubrike« poezije, valja ipak upozoriti na neke nelogičnosti. Ako su u prvoj knjizi razumljivo monografski obrađeni Vraz, Mažuranić, Preradović (a mislim da je trebao biti i Demeter) iznimnim obujmom djelatnosti (drama, kazališni akter, proza, kritika, poezija), ako je u realizmu istaknut Kranjčević, a u moderni Matoš, Vidrić i Nazor, tada je neshvatljivo kako se u razdoblju ekspresionizma monografski ne izdvaja Antun Branko Šimić, a u petoj Ujević, primjerice. Šimić je, naime, neprijeporna umjetnička vertikala, u poetičkom i estetičkom smislu (programi, kritika, pjesništvo) ekspresionističke stilske paradigme, tim više što je i umro pri kraju toga stilskog razdoblja, pa nije bilo razloga da ga se kao takvoga ne prikaže ekstenzivno. Sličan je primjer i s Ujevićem. Doduše, može se reći kako je A.B.Šimić (kao i Ujević) ipak prikazan »rasparceliran« po rubrikama (programi, kritika, lirika), ali, držim, ipak nedostatno znanstveno ekstenzivno (odnos prema Kandinskom, primjerice), te je jamačno zaslužio monografsku obradu, budući da je Šicel u svoju koncepciju povijesti književnosti već uveo taj kriterij na kojemu je više-manje inzistirao, kako je vidljivo iz struktura pojedinih knjiga. U analizi i prikazu pjesništva Šicel detektira motive, teme, područje odakle je tema crpljena (semantička analiza), jezik, metar i stil. Riječ je o stilu u smislu »jasnoće« i stilu u smislu realizacije stilske paradigme, što je dakako važno za određenje stilske formacije. Dakle, riječ je o formalno-morfološkim i semantičkim »punjenjima« pjesme, o petici i stilu jamačno.

Slično se dogodilo i vrstom proze. I tu je, primjerice, Josip Eugen Tomić možda zavrijedio omanji monografski prikaz i zbog ideje vjerske tolerancije u vrijeme još uvijek aktualne turske okupacije, i zbog posebno značajnoga društvenoga romana (Melita), koji je jedan od kapitalnijih upravo glede iščitavanja društvene, ekonomske (novčane), kulturne, malograđanske, kapitalističke matrice, koja se tada intenzivnije pojavljuje u vrijeme konstituiranja građanske Hrvatske, te konačno i zbog »mosta« između Šenoe i Kumičića. I tu je, kao uostalom i u drugim vrstama, Šicel zagovaratelj teze o atipičnosti hrvatskoga književog razvitka. On kašnjenja za europskim književnostima tumači kako specifičnom društveno-političkim manjkavostima (nerealizirana nacionalna država), tako i kulturno-književnim kašnjenjima za novim idejama. Točnije bi bilo reći, a to se nekako i u Šicela provlači, kako je zapravo sfera teorijskog uma u hrvatskih pisaca bila »naprednija« negoli njihova primarno beletristička praksa (osim donekle kod Šimića i Krleže), kojom su bili prisiljeni raditi kompromise, ponajprije glede čitatelja, to jest recepcijskoga horizonta očekivanja. U analizi proze Šicel najopširnije obrazlaže temu, njeno društveno, povijesno i slično podrijetlo, kao i postotak uspješnosti psihološke motivacije likova, potom jezik (primjerice u tipu još nekanonizarine proze), kompoziciju i stil, a naročito kad je trebalo objasniti put hrvatske proze do njene jezično-standardizacijske kanonizacije (od Šenoe nadalje).

Kad smo kod segmenta »proze«, a mogli bismo dodati i »drame«, ondje gdje Šicel možda najviše iznevjerava svoj model jest manjak monografske obrade Krleže. Naime, »parcijalna«, »rubrična«, vrstna obrada (lirika, proza, drama) cijepa uvid u cjelinu, što bi se još i moglo donekle pravdati. No, budući da je svaki od tih »parcijalnih« vrstnih prikaza nedopustivno kratak i »uopćen«, umanjuje se Krležina veličina i značaj. To je tim značajnije što se razdoblje 1930-1940. može »radno« imenovati Krležinin desetljećem – jednako glede njegove količine produkcije, koja je umjetnički najrelevantnija, jednako glede utjecaja i poticaja na hrvatsku književnu scenu, jednako s obzirom na osnovni prijepor ideologije i estetike, tako značajne za to desetljeće, a jednako i za opće društveno-(političko) i kulturno stanje toga desetljeća (sukob na ljevici, sukob na desnici, sukob ljevice i desnice).

S dramom, do razdoblja moderne, još je teži slučaj u navedenom smislu kašnjenja i atipičnosti. Najbolje to ilustrira prikaz dramske djelatnosti u razdoblju romantizma i djelomično realizma, kada je hrvatska drama pisana uglavnom prema uzorima iz europske »ponude«, najčešće one blizu trivijalnih i zabavnih lakih komada u specifičnoj varijanti igrokaza. Značajna je pozornost posvećena kulturnohistorijskoj genezi žanra i kazališta kao scenske djelatnosti, borbe oko uvođenja hrvatskoga jezika na scenu, aktera (Demeter, primjerice) koji su zaslužni za to, repertoarne politike i prijevoda, efekta scenska uprizorenja. Ali je nedostatak Šicelovih prikaza što ne ulazi u analizu dramaturgije, što će se pokazati značajnijim od razdoblja hrvatske moderne i nadalje. Reklo bi se da u analizi drama Šicel ostaje na modelu prikazivanja koji je primijenio i u proznoj vrsti. No, ipak prema riječima vrsnog poznavatelja hrvatske drame i njena povijesna razvitka, Batušića, Šicela u svim knjigama, glede opisa drame, odlikuje pomnjiva katalogizacija i odgovorno i odmjereno opisivanje dramske aktivnosti kao važnog kulturnog i nacionalnog segmenta (usp. Batušić, 2006:27-33.).

Književna kritika, kao zaseban žanr, te književna povijest, prikazana je podosta ekstenzivno, razložno, kritički, a ne samo deskritivno, točno, s isticanjem najvažnijih aktera osamostaljene kritike kao književne discipline (primjerice Jakše Čedomila). Sve to svjedoči o nesumnjivoj Šicelovoj upućenosti u detalje geneze, modela, metode tih kritika i književne povijesti, zasluga za književni razvoj i sistematiku hrvatske književnosti, te značaj i značenje tih žanrova za osvještenje književnosti, a posebno njene nacionalne i društvene funkcije, a ne samo usko stručne i znanstvene. Uostalom, Šicel je i za razdoblje moderne, a za ediciju PSHK, uradio i priredio knjigu o kritici i povijesti hrvatske književnosti, pa je dakle taj posao već bio odrađen i pripremljen.

U pravilu, na kraju svake od knjiga stoji sinteza (osim u četvrtoj i petoj knjizi, pa je i u tome segmentu očita nedosljednost metode), koja je, po mojemu sudu, jedan od boljih dijelova tih knjiga, a jamačno su te sinteze jedne od ponajboljih uopće u prikazu hrvatske književnosti navedenih razdoblja. U njima se zrcali u pravom smislu Šicelova sposobnost za sintezu, jezgrovitu i taksativnu, sintezu koja nije previdjela gotovo niti jedan segment književne slike epohe, te koja na razumljiv, a ipak stručan, način prikazuje stanje i karakteristike dotičnoga razdoblja, njegovu nacionalnu, društvenu, kulturnu i posebnu književnu relevantnost.

Knjige rese tablice, kratak leksikonski dodatak o važnijim piscima, iako negdje, začudno, nedostaje bilješka o kapitalnim pjesnicima (Cesarić, Tadijanović, Vida, primjerice), čime se uklanja bibliografski balast u tekstu prikaza. Navodi se literatura poslije svakog odjeljka ili monografskoga prikaza određenog pisca, a na kraju stručna i znanstvena literatura (koja je doduše mogla biti ekstenzivnija), te kazalo imena.

3. Zaključak – definicija metode

Već je i književno-stručna kritika, koja se bavila Šicelovom metodologijom, primijetila kako Šicel donekle amalgamira starije, filološke, biografske, sociološke pristupe, s novijima (Skok, 2006:36.), a koje, valja naglasiti, više inzistiraju na opažanjima o umjetničkoj i stilskoj vrijednosti i realizaciji. Šicel u tom smislu vješto i umješno sintetizira pluralizam metodoloških orijentacija. Pritom bi se moglo reći kako je zapravo i sama metodologija o povijesti književnosti, budući da uvažava cjelinu književnoga polja, donekle komplementarna osnovnoj intenciji hrvatske književnosti, s glavnim ciljem da »oblikuje modernu hrvatsku naciju« (Brešić, 2006:81.). Drugi su, opet, isticali kako je Šicel, kao sljedbenik i vjernik akademske kritike, utemeljene na pozitivističkoj metodologiji, isprofilirao tip »induktivno-empirijske« (Nemec, 2003:374.) metode, pojašnjujući to da u obzor Šicelova analitičkoga znanstvenog interesa jednako ulaze i elementi biografskih podataka, psihološke, kulturne i socijalno-političke komponente, dakako u spoju s osjećajem za literarnu realizaciju književna djela, dakle za jezik, stil i kompoziciju (usp. Nemec, 2006:16.). Isticalo se kako je uravnoteženom, analitički pouzdanom i znanstveno utemeljenom sintezom oplemenio vrednovanje hrvatske književnosti (Pažur, 2011:9.).

Bilo je i mišljenja, neujednačenih, kako je Šicelova metoda »tradicionalna pozitivističko-imanentna« (prva, »plava« varijanta moderne, 1978.), da bi se potom okvalificirala kao »tradicionalna imanentna književnopovijesna podvrsta« (Meić, 2010.). Time je jasno obznanjeno kako je u prvoj varijanti, metodološki, naglasak na pozitivističkoj orijentaciji, a u drugoj varijanti, pak, da je naglasak, metodološki, na imanentističkoj orijentaciji. Prema onomu kako Meić tumači te dvije varijante modela, Šicel bi spadao u prvu, a nikako u drugu varijantu tipa metodologije. Držimo, međutim, da je u svim Šicelovim povijestima hrvatske književnosti, pa dakle i »plavoj« (iz 1978.) varijanti, metodologija jednaka, a ne slična, samo je nešto modificiranije strukturiranje knjige u skladu s novim ujednačenim sadržajnim ustrojem potonjega petoknjižja, pa su tako i neki biografski podaci prebačeni u leksikonski dio, što je dobro jer nije opteretilo tekst.

No, vidjeli smo da je Miroslav Šicel donekle i sam odredio granice i metodološki obujam ideje povijesti hrvatske književnosti. Njegova je ideja, prvo, uvažavala »veličinu malenih« (Barac) čime je kontekstualizirala velike, i na taj način izbjegla napast monumentalizma Frangešova tipa; drugo, ona je sintetizirala pozitivističku, bibliografsku, društveno-političku, socio-kulturnu dinamiku, ono što Barac imenuje »književni život«; i treće, uvažila je nasljeđe estetičkih i stilističkih zahtjeva, posebno nakon prakse zagrebačke stilističke škole. Iako Šicel nije bio ekskluzivni stilistički kritik, mada je pisao tekstove analiza pojedinih tekstova, ili nekog žanra, monografije i prikaze pojedinih pisaca, on je uvažavao prinose već provjerenih metodoloških orijentacija, nadošlih iz tradicije, te ih sintezno amalgamirajući primjenjivao u svojoj kritičkoj i književnopovijesnoj praksi.

Šicel je, može se reći, iz pozicije vlastita osvještenja metodologije povijesti književnosti, koristeći pritom niz predradnji (vlastiti pregledi, monografije, studije i rasprave o pojedinim piscima, manifestima, antologije koje je priredio) – izgradio svoju vrstu hrvatske metodologije povijesti književnosti. Ona je amalgam barčevskog tipa filološko-sociološko-estetskog modela, »unutarnjeg« pristupa iz prakse zagrebačke stilističke škole, ali nadopunjene sviješću o važnosti psihološke motivacije i važnosti teorijskog uma (metatekstna svijest) za samu beletrističku praksu.

Motreći, naime, odnose djelo-društvo/politika, autor-djelo, razdoblje-djelo, djelo-djelo, pisca samoga i drugih pisaca toga razdoblja, Šicel ima ambiciju prikazati cjelinu književnoga polja kao legitimaciju nacionalne, društvene, kulturne i književne povijesne progresije u funkciji zrijenja hrvatskoga subjekta, u najširem smislu riječi. Zato bismo njegovu metodologiju radije nazvali historiografsko-imanentističkom (pače i historiografsko-semantičkom, ili čak historiografsko-eklektičnom, u dobrom smislu riječi). Pod time se podrazumijeva kako »vanjski« tako i »unutarnji« pristup, kako obrada političkih, društvenih, kulturnih i književnih prilika (sloj historijalnosti), tako i psihološke motivacije, estetičke, odnosno poetičke i stilske uvjerljivosti i vrijednosti pojedinoga djela, epohe, razdoblja, stilske formacije (sloj literarnosti).

Bitno je prit ome naglasiti da, osim uvodnih poglavlja u kojima se načelno raspravlja o stilskoj paradigmi, pa bi ona bila deduktivno »izvedenena«, u ostalim dijelovima svojih povijesti književnosti Šicel rabi induktivnu metodu, jer u svojim analizama polazi od tumačenja pojedinačna djela, empirijskih književnih činjenica, da bi došao do zaključka i konačno do sinteze. On je zapravo sintetizirao sve ono najbolje što je hrvatska znanost o književnosti, kao i povijesti književnosti, od Barca do Frangeša, iznjedrila i tako zapravo polučio svoju varijantu metodološkog pristupa sistematikama hrvatske književnosti. Cjelinu književnih činjenica, to jest književnopovijesnu sintezu Šicel gradi na relevantnim čimbenicima – od sredine, pisca, djela, književna života, književnokulturnog okruženja do estetske uspješnosti – kako bi došao do spoznaje da je književnost presudna u ulozi konstituiranja hrvatskog identiteta u punini opsega toga pojma.

Šicelove će povijesti književnosti, kao i ostala književno-znanstvena djela, u svakom slučaju ostati poticajna, i na ta će se djela mladi hrvatski stručnjaci moći s pouzdanjem pozivati u svojemu radu, i kao nekoj vrsti uzora (oglednog primjera), ali i kao potpornja u ocjenama i sudovima. A to je zaista najviše što je profesor Miroslav Šicel mogao ostvariti svojim radom – zadužiti mlađi naraštaj da ga ne može mimoići.

Literatura:

1. Batušić, N.: Drama i kazalište u Šicelovoj Povijesti hrvatske književnosti I-III, Radovi Zavoda za znanostveni rad HAZU, Varaždin, 16-17/2006:27-33.

2. Brešić, V.: Šicelovo troknjižje, u: Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU, Varaždin, 16-17/2006:79-82.

3. Frangeš, I.: Na početku, Croatica, I, 1/1970:7-14.

4. Meić, P.: Čitanje povijesti književnosti, Alfa, Zagreb, 2010.

5. Milanja, C.: Šicelov koncept romantizma, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU, Varaždin, 16-17/2006:65-77.

6. Nemec, K.: Metodologija književne povijesti Miroslava Šicela, Kaj, XXX, 5-6/1997:55-59.

7. Nemec, K.: Predgovor, u: Radovi zavoda za znanstveni rad HAZU, Varaždin, 16-17/2006:15-17.

8. Nemec, K.: Dijagonale i vertikale hrvatske književnosti, u: M. Šicel, Pisci i kritičari, 2003:373-379.

9. Pažur, B.: Hommage akademiku Miroslavu Šicelu, Kaj, 6/2011:9-17.

10. Skok, J.: Hrvatski književni povjesničari u kritičkom obzorju Miroslava Šicela, u: Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU, Varaždin, 16-17/2006:35-46.

11. Skok, J.: In memoriam uglednom akademiku i dugogodišnjem predsjedniku Kajkavskog spravišča – Miroslavu Šicelu (1926.-2011.), Kaj, XLIV, 6/2011:3-8.

12. Šicel, M.: Stvaraoci i razdoblja u novijoj hrvatskoj književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1971:312-331.

13. Šicel, M.: Pisci i kritičari, Ljevak, Zagreb, 2003:318-372.