Šenoa kao naš suvremenik

August Šenoa (Zagreb, 14. XI. 1838. – Zagreb, 13. XII. 1881.)

Dva mjeseca kako je umrla (24. rujna 2011.) Marija Šenoa, supruga Zdenka Šenoe a unuka Augusta Šenoe, pozvala me njezina kći Jasmina Reis da posjetim Šenoinu obiteljsku kuću. Sve je unutra kako je bilo i kad sam posjećivao susjede Zdenka i Mariju Šenoa. I velika Augustova slika na zidu. I Augustov radni stol.

Gospođa Reis stavila je na stol crnoplavi svežanj. Rekla mi je kako se ove godine navršava 130 godina od smrti Augusta Šenoe. U svežnju se nalaze zapisi i spisi u vezi s Augustovim sprovodom. Otvorila je svežanj. Uzimala je i u ruke mi davala list po list. A listovi su jedni tiskani, jedni rukom pisani.

Prva je bila osmrtnica. Primaknuo sam očima sitna slova. Čitam:

»Razcviljenim srdcem javljamo svim rodjakom, prijateljem i znancem prežalosnu viest, da nam je nezaboravni suprug odnosno otac, brat, nećak, svak i zet

A u g u s t Š e n o a

senator i gradjanin slob. i kralj. glav. grada Zagreba, podpredsjednik ‘Matice Hrvatske’,

urednik »Vienca« i član odbora Narodn. zemalj. kazališta u Zagrebu,

nakon teška i dugotrajna bolovanja, dne 13. prosinca t. g. u ½ 9 satih prije podne, u 43. godini dobe svoje, primivši sveta otajstva umirućih, blago u Gospodinu usnuo.

Tielo milog nam pokojnika dignut će se u četvrtak, dne 13. t. mj. u 3 sata poslije podne iz kuće žalosti, Mesničke ulice br. 34, te sahranit na skupnom groblju.

Zadušnice obslužavat će se dne 16. t. mj. u 10 satih prije podne u crkvi sv. Katarine, kamo se svi prijatelji i znanci pokojnikovi najuljudnije pozivlju.

U Zagrebu, 15. prosinca 1881.

Braća: Julio Šenoa, Aurel Šenoa. Svasti: Izabela Šenoa, Ilona Šenoa. Svaci: Aurel Krašković, Anka Krašković. Barbara Šenoa, tetka. Gjuro pl. Ištvanić, tast. Anka pl. Ištvanić, punica. Slava Šenoa, supruga. Djeca: Milan, Draga, Branko.«

To su na osmrtnici navedena imena obitelji i rodbine, njih 13. Šenoa je umro 13. prosinca 1881. godine.

Gospođa Reis bi htjela da se u crkvi sv. Katarine 13. prosinca 2011., u kojoj se služila zadušnica, na 130. godišnjicu smrti Augusta Šenoe, služi sveta misa za Augustovu dušu. Izrazih spremnost.

Gledamo tiskani list »Red povorke kod pogreba Augusta Šenoe«. Šutke. Uočujem da su prvi u povorci »Članovi pogrebnog družtva sa križem«. A drugi su »Ubogari«. Ne znam tko su ti. Ubog je siromašan. Jesu li to siromasi? Nižu se škole, obrtne zadruge, redovnici i redovnice, staleška društva, sveučilišna mladež. Među književnim društvima vidim Svetojeronimsko družtvo i Akademiju znanosti i umjetnosti. A iza lijesa su pokojnikova rodbina, gradsko poglavarstvo i Odbor Matice hrvatske. To što je Matica hrvatska stavljena uz rodbinu pokazuje koliko je August Šenoa bio blizak Matici hrvatskoj. To potvrđuje posebna osmrtnica kojom »Upravljački odbor Matice hrvatske« javlja »prežalostnu viest« da je njezin podpredsjednik i urednik »Vienca« August Šenoa preminuo.

Jedan sloj u plavom svežnju su prispjeli telegrami sućuti. Među njima je telegram Josipa Jurja Strossmayera, biskupa đakovačkoga, utemeljitelja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Sveučilišta u Zagrebu. Pisan olovkom. Na jednom je mjestu oštećen i teško se čita. Gospođa Reis prilazi prozoru da bolje vidi. Dobro bi došlo povećalo. Sjetih se kako smo gledali u ovoj istoj sobi pokojni Zdenko Šenoa, unuk Augusta Šenoe, neki sitan tekst s povećalom. »Ovo je povećalo djeda Augusta« rekao je on. A meni je bilo neobično čuti o Šenoi »djed August«.

Obrazac telegrama je dvojezičan, mađarski i potom hrvatski »Távirat – Brzojavka«. Upućen je udovici Augusta Šenoe:

»Izvolite primiti izraz najiskrenije sućuti. Gubitak Vaš jest i gubitak cieloga naroda, koji u pokojniku oplakuje revna borioca za narodnu prosvjetu.

Strossmayer«

Ponovno čitam telegram. Kako pogođeno kaže Stossmayer – da je gubitak Šenoe gubitak ne samo Šenoine obitelji nego i cijelog naroda. Strossmayer vidi u Šenoi čovjeka značajna za sav narod. Kako Strossmayer pogođeno naziva Šenou »boriocem« za narodnu prosvjetu. Time kazuje da Šenoa nije sobni/kabinetski pisac iz dokolice, nego založeni književnik. I to založen za prosvjetu naroda. Uočujem i potpis. Samo »Strossmayer«, bez naslova, bez spomena biskupske vlasti i časti. To pokazuje Strossmayerovu samosvijest. Ali i njegovo mjesto u svijesti svijeta. Dovoljno je reći: »Stossmayer«.

Iz plavog svežnja je gospođa Reis izvadila krasopisan i sitno pisan list. Na njemu piše naslov »Popis vienaca što su položeni na odar pokojnog Augusta Šenoe«. Navedena su 62 vijenca. Preletio sam popis okom. I uočio da su među inima položili vijenac: »Književno Družtvo sv. Ieronima svome piscu«, »Matica hrvatska svome podpredsjedniku Augustu Šenoi (cvieće i kamelie s trobojnicom)«, »Sveučilištni profesori, Augustu Šenoi«, »Grad Sissak dičnom pjesniku i književniku (cvieće i crna vrpca)«, »Duhovna mladež u Zagrebu pjesniku Augustu Šenoi« Osjetio sam ponos s ondašnjega naraštaja »duhovne mladeži« iliti zagrebačkih bogoslova, pitomaca Nadbiskupskog bogoslovskog sjemeništa i studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Njima je, kako stoji na vijencu, August Šenoa nadasve pjesnik.

U plavom svežnju su još izresci iz novina, na hrvatskom i njemačkom, pisma s izrazima sućuti i računi za sprovod. Rekoh gospođi da je to građa za jednu studiju. Rekla mi je da mogu svežanj ponijeti sa sobom i doma sve pregledati. Zahvalio sam na spremnosti da mi posudi spise, no ipak ih ne bih ponio. Rekla je onda da će mi napraviti preslik spisa koje odaberem i staviti mi ih u poštanski sandučić. Spomenula je i knjigu Milana Šenoe, sina Augusta Šenoe a oca Zdenka Šenoe, koja ovdje postoji u jednom primjerku. I nju će mi preslikati.

Priličilo bi, veli gospođa Reis, da se obilježi 130. godišnjica smrti Augusta Šenoe. Ja joj izrazih udivljenje što se skrbi oko uspomene na Augusta. Rekoh kako je godina na kraju. No i godinu dana poslije prigode koja se obilježuje vrijedi obilježavanje. A obilježavanje može upriličiti Društvo hrvatskih književnika. No ono u Šenoino doba nije još bilo utemeljeno. Može upriličiti obilježavanje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, mada Šenoa nije bio njen član. Ispripovijedah, kako sam u dokumentarno-igranom filmu o Augustu Šenoi vidio i prizor gdje Ivan Tkalčić kaže Šenoi (kojega je glumio Zlatko Vitez) neka napiše kakvih tridesetak stranica kako bi postao član Akademije, a on je odgovorio: »Ako nije dosta što sam napisao...«. Mogla bi za obilježavanje 130. godišnjice smrti ući u obzir Matica hrvatska, možda najvećma ona, jer je Šenoa umro kao njezin podpredsjednik i kao urednik njezinog lista »Vijenca.« I to je u osmrtnici izričito navedeno. Obilježavanje može biti šire ili uže, od znanstvenoga skupa do jednog predavanja. Uostalom, sve spomenute ustanove bi mogle, svaka na svoj način, oživjeti uspomenu na prije 130 godina preminulog književnika Augusta Šenou. Istina, ne radi se o »okrugloj« godišnjici (50, 100, 150 godina), kakve se običavaju svečano obilježavati.

Na odlasku bacih pogled na fotografiju-portret Augusta Šenoe i na njegov radni stol. Sjetih se kako sam, kad god sam posjetio Šenoe, htio već jednom sjesti za stol Augusta Šenoe. Bilo mi je međutim neugodno. A onda sam zacijelo za jednog čestitanja Božića ili Uskrsa sjeo za Augustov radni stol. Na njemu su hitile njegove ruke listom papira dok je pisao pjesme, pripovijesti i romane.

Gospođa Reis me ispratila do praga kuće Šenoa. Obazreh se zatvarajući ulična vrata. Stajala je na kućnim vratima. Kako me podsjeća na svoju majku, pokojnu Mariju Šenoa!

Došavši kući požalio sam što nisam gospođu Reis zamolio i za preslik kojeg novinskog izvješća o samom sprovodu August Šenoe. Kad gle, u kuverti s preslikama (fotokopijama) koju je u moj poštanski sandučić stavila gospođa Reis, nalaze se i dva preslika iz novina. Rekoh gospođi Reis telefonom da ima dobroga anđela čuvara. Moj anđeo čuvar je poručio njezinom anđelu čuvaru da bi njegov štićenik Ivan rado imao preslik novinskih izrezaka i moj anđeo zamolio je njezinoga anđela neka potakne svoju štićenicu Jasminu da fotokopira i izreske iz novina. I on je to učinio. Nasmijali smo se. A ja joj rekoh kako se dva anđela čuvara smiju kako su sve dobro izveli...

Doma nisam smjesta uzeo u ruke novinske izreske, nego preslik osmrtnice. Još je jednom pomno i spokojno čitam. August je primio »sveta otajstva umirućih« (danas bi se reklo: sakramente) i »blago je u Gospodinu usnuo«. Kao kršćanin. Pomno gledam ukrasni rub koji uokviruje sam pisani sadržaj. Cvijeće i anđelići. Gore klepsidra, znak prolaznosti. Dolje, gle, nešto piše. Čitam: »MORS PORTA VITAE«. Smrt je nazvana vratima života. Ne znam da sam ikad igdje vidio ljepši, pogođeniji, vedriji i kraći tekst o tome što je smrt: »SMRT – VRATA ŽIVOTA«. Dugo sam držao osmrtnicu u ruci a oko uprto u slova.

Potom sam uzeo u ruke izrezak iz »Narodnih novina« koji nosi naslov »Pokop Augusta Šenoe«. Počinje riječima:

»Otkada je sahranjen ban Jelačić, Zagreb ne vidje ovako ogromna i ovako sjajna sprovoda, kao što bijaše jučerašnji (15. prosinca 1881.) pok. Augusta Šenoe.---Sprovod je vodio prečastni gosp. župnik i opat Pogledić uz asistenciju još dvojice svećenikah. Skupocien lies od mjeda vozio se u sjajnih četveroprežnih mrtvačkih kolih I. zagr. pogrebnoga družtva. Broj sprovodnikah računa se na 6000 osobah; dobrom trećinom učestvovaše učeća mladež. Može se reći, da je Augustu Šenoi izkazao posljednju počast ne samo čitavi Zagreb, već i čitava Hrvatska, koja je iz svih krajevah bila zastupana po svojih odaslanicih ili družtvih itd.--- Za liesom ...iza (rodbine) slieđaše velik broj književnih mu drugovah, članovah Matice Hrvatske kojoj je bio podpredsjednikom --- U povorci izpred liesa vidjeli smo takodjer mnogo odličnih licah, medju inimi preuzvišenoga g. Ivana Mažuranića --- Kad su pokojnikovi ostatci položeni u grob, progovorio je gosp. dr. Ivan Zahar (književnik): ‘---U službi svoga naroda klonule su mu sile, te on u najljepšoj muževnoj dobi svršuje svoj zemaljski put. No dužnostim svojim podpuno je zadovoljio: bijaše ljubezan suprug, dobar otac, vjeran prijatelj. S bogom, mili Auguste! Polažuć tvoje umrle ostanke u cviećem obsipani grob, mi se od njega rastati nećemo, te će ga oblietati naša ljubav i štovanje, dok god bude obasjavalo sunce bieli Grič, tvoj mili zavičaj.« (Prilog k br. 287. Nar. Nov. g.1881.)

Odgovor na pitanje o zadušnici za Augusta Šenou našao sam na izresku iz »Narodnih novina« (16. XII. 1881):

»Danas (16. prosinca 1881.) u 10 satih prije podne pjevana je velika služba božja u crkvi sv. Katarine za dušu jučer sahranjenoga Augusta Šenoe. Zadušnice je na glavnom žrtveniku služio g. župnik i opat Pogledić, a na ostala četiri žrtvenika služili su ju u isto vrieme četiri svećenika, pokojnikovi prijatelji. Zadušnicam prisustvovaše sva pokojnikova rodbina, članovi ‘Matice Hrvatske’ sa svojim predsjednikom i cielim odborom...Crkva bijaše dubkom puna.«

Opat Pogledić je zacijelo bio župnik gornjogradske župe sv. Marka čijim je župljaninom bio i August Šenoa, koji je na području župe sv. Marka (u Mesničkoj ulici) stanovao i umro. Na području župe sv. Marka nalazi se i crkva sv. Katarine. U ono doba nije bilo zajedničke mise više svećenika za jednim oltarom – koncelebracije koju je uveo tek II. vatikanski koncil. Zadušnicu je zato za Šenou u isto vrijeme svaki svećenik služio na jednom od oltara/žrtvenika crkve sv. Katarine. Teško mogu oprostiti izvjestitelju što nije naveo koji su to svećenici služili misu na još četiri oltara. Ipak mu opraštam. Izvjestitelj je rekao da su ti svećenici bili Šenoini prijatelji. Šteta, doista, što im nije naveo imena. A baš sam znatiželjan koji su to među svećenstvom tada slovili kao Šenoini prijatelji. Znali bismo naime koje je to prijatelje među svećenicima imao August Šenoa. Kakogod bilo, imao je i svećenike prijatelje. Možda o tome piše tada »Katolički list«...

Na zadušnici bio je Franjo Marković, rector magnificus Sveučilišta u Zagrebu. Zadušnici je pribivao i Ivan Kukuljević, predsjednik Matice hrvatske s cijelim Odborom. Razumljivo, jer je Šenoa umro na dužnosti podpredsjednika Matice hrvatske i urednika njenog lista »Vienac.« Matica hrvatska je tiskala i svoju osmrtnicu o Augustu Šenoi.

Nije samo u Zagrebu služena zadušnica za Augusta Šenou. U ruci mi je, u presliku, pozivnica u obliku osmrtnice, Gimnazije u Karlovcu. U njoj se ne navode službe i dužnosti koje je August obnašao do časa smrti nego značenje Šenoe kao književnika i rodoljublje građanstva:

»Učiteljski sbor kr. karlovačke gimnazije javlja štovanom obćinstvu slob. i kr. grada Karlovca, da će se u četvrtak t. j. dne 22. prosinca t. g. u 10 sati iz jutra za pokojnoga AUGUSTA ŠENOU, slavnoga hrvatskoga književnika, u župnoj crkvi sv. Trojstva služiti svetčane zadušnice. – Vazda rodoljubno gradjanstvo ovoga grada znati će doista cieniti velik gubitak, koji je preranom smrću dičnog ovoga pisca i pjesnika našu liepu knjigu zadesio...«

Iznenadio sam se uzevši u ruke preslik pozivnice u obliku osmrtnice iz Vukovara. Poziv na misu zadušnicu u Vukovaru. Vrijedi je cijelu prenijeti:

»Dne 22. o. mj. u 10 sati prije podne obdržavati će se u rimo-katoličkoj župnoj crkvi častnih oo. Franjevaca svečane zadušnice za AUGUSTA ŠENOU, slavnog hrvatskog pjesnika i novelistu. – K svečanim zadušnicam pozivaju se svi rodoljubi, da se tako izkaže čast uspomeni muža neumrlih zasluga za hrvatski narod. – U Vukovaru 19. prosinca 1881. – Štovatelji pokojnika.«

Zadivljen motrim ovu pozivnicu na zadušnicu. U njoj se ističe rodoljublje. Na zadušnicu se pozivaju »rodoljubi«, Šenou se naziva »hrvatskim pjesnikom i novelistom«, naglašuju se njegove »zasluge za hrvatski narod«. Misa zadušnica se služi u »rimo-katoličkoj« crkvi. I još mi je nešto zapelo za oko. Pravopis nije isti, nije korijenski, kao na osmrtnici u Zagrebu i na pozivnici u Karlovcu. Gledam nadnevak: »U Vukovaru 19. prosinca 1881.« Misao mi ide 110 godina poslije: Vukovar je 1991. razoren. Rodoljubi poubijani, prognani, preplašeni... A ja u studenome 2011. o 20. godišnjici pada Vukovara u ruci držim pozivnicu iz 1881. na zadušnicu za August Šenou u Vukovaru ...

Nadomak ruke mi je knjiga u presliku »Dr Milan Šenoa/ Moj Otac/ Zagreb 1933«, izašla u »Maloj knjižnici Matice hrvatske. Nova serija, sv. 4«. Na njoj, gle, potpis pisca. Valjalo bi da Matica hrvatska napravi pretisak knjige, možda upravo o ovoj Šenoinoj godišnjici. Nasumce otvorih knjigu. Naletim na ulomak: »On (Šenoa) je predlagao za Mlinarsku cestu prastaro ime ‘Lepa Ves’, ali uzalud.« (str. 92). Pa to je susjedna ulica moje Mallinove ulice. Potom zaklapam knjigu. I otvaram njezin kraj. Čitam što piše Milan Šenoa o svojemu ocu (str. 99):

»Napokon jednog jutra, utorak 13. prosinaca, rekoh ocu ‘Ljubim ruke’, a on mi odgovori slabim glasom ‘Zbogom!’

Imao sam prvi sat grčki, a predavao je g. dr. Tomislav Maretić.

Najednom pokuca netko na vrata. Jedan đak izađe, a vrativ se javi profesoru, da mene traži neki gospodin. Izađoh. Na hodniku je stajao sa suzama u očima Ivan Kostrenčić. Teško mi šapnu ogrliv me:

– Sinko, tvoj otac je umro.

U početku nisam ga razumio. On opetova pridušeno: – ...umro!

Nisam onda pomislio na šešir, na kaput, na knjige. Odletjeh kući koliko su me noge nosile.«

Odlažem knjigu. Vrijedilo bi da Matica hrvatska napravi pretisak knjige.

Uzimljem u ruke osmrtnicu, koju sam prvu imao u rukama. Gledam u ukrasni obrub smještene tri riječi: »MORS PORTA VITAE«. Vjerujem da je kroz vrata smrti, prerane smrti August Šenoa ušao u život, vječni život. Ušao je ne praznih nego punih ruku, jer je u malo vremena ispunio puno godina.

August Šenoa umro je u adventu-došašću. Na dan sv. Lucije, prevedeno, Svjetlane. Na sv. Luciju sije se božićna pšenica. Prisjetih se molitvenika koji je August Šenoa za Božić 1870. godine darovao supruzi Slavici. Imao sam ga u rukama prije šest godina, zahvaljujući Augustovom unuku, susjedu Zdenku Šenoi, unuku Augusta, a sinu Milana Šenoe. O tom molitveniku već sam pisao u »Kolu« Matice hrvatske (Ivan Golub, Šenoini molitvenici. Kolo 14/2004/, br. 3, str. 130156). Naslov molitvenika je »Razgovor s Bogom«. No mene je više od svega zaokupljala posveta. Čitah riječ po riječ, kao prvačić koji »slovka«. Ne želim na brzinu pročitati što je pisala ruka Augusta Šenoe. Čitam i prepuštam se mislima koje mi pri tom naviru:

»Svojoj premiloj ženi

Slavici kao uspo-

menu na Božić i

porod naše kćerke

Draginje. God. 1870.

August Šenoa«

Stavio sam bio ruku na posvetu. I tako se rukovao s Augustom Šenoom na mjestu gdje je bila njegova ruka. Kao što sam se u Moskvi rukovao s Jurjem Križanićem na vlastoručnom rukopisu njegova djela. Kao što sam se rukovao u Rimu s Julijem Klovićem na njegovom vlastoručnom potpisu. Kao što sam se rukovao s Bartolom Kašićem na njegovom vlastoručnom prijevodu Novoga Zavjeta u Zagrebu...

Molitvenik »Razgovor s Bogom« je dar Augusta Šenoe njegovoj ženi Slavici. Dar govori o onome tko ga daje i o onome komu se daje. Ovaj dar govori o Augustu Šenoi. On ne dariva ženi narukvicu, ne dariva prsten, ne dariva ogrlicu, ne dariva najzad lančić. Dariva molitvenik. Očito da molitvenik njemu puno znači. A zacijelo i molitva. Ovom posvetom se August Šenoa očituje kao vjernik. Ženi, »premiloj ženi«, zacijelo daruje nešto o čemu je osvjedočen da joj je milo. Molitvenik. Zacijelo ona moli. Vjernica je. Darovani molitvenik govori o njoj kojoj je darovan.

* * *

Uz 130. godišnjicu smrti Augusta Šenoe predvodio sam dana 13. prosinca 2011. u 19 sati u akademskoj crkvi sv. Katarine u Zagrebu pjevanu svetu. Sumisio je mr. sc. / lic. theol. Anđelko Košćak, rektor Nadbiskupskog bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu. Sudjelovao je preč. Vladimir Magić, rektor crkve sv. Katarine. Pjevao je mješoviti pjevački zbor župe svetoga Nikole Tavelića sa solisticom Monikom Cerovčec. Prisutna je bila u ime obitelji Šenoa gospođa Jasmina Reis, sa suprugom i dva sina. Pribivali su potpredsjednici Matice hrvatske, akademik Tonko Maroević i Stjepan Sučić, prof. Poštovatelji uspomene Augusta Šenoe ispunili su klupe a drugi su stajali pod korom.

U propovijedi sam na početku prisutne naslovio »prijatelji«. Rekao sam da smo se okupili oko prijatelja Isusa Krista o spomenu na prijatelja Augusta Šenou, kojega nitko od nas nismo osobno upoznali, ali smo se s njime sprijateljili po njegovim književnim djelima, a »prijateljstvo nadilazi vrijeme i prostor«. Pokazao sam osmrtnicu i ukazao na natpis: »MORS PORTA VITAE »- »Smrt vrata života«. I nastavio:

»Vjerujemo da je kroz vrata smrti, prerane smrti, August Šenoa ušao u život, vječni život. Ušao je ne praznih nego punih ruku, punih književnih djela, romana i pripovijesti, pjesama i osvrta, dobrih djela. Kad je 1880. voljeni Zagreb pogodio nesmiljeni potres August Šenoa, gradski senator, obilazio je ruševine, penjao se na napukle tornjeve, navukao bolest od koje se nije pridigao. Umro je, može se reći, kao izvršitelj dužnosti i žrtva brižljivosti za bližnje. Umro je mlad, premlad. A puno je uradio. Na nj se mogu primijeniti riječi Svetoga pisma, da je u malo vremena ispunio puno godina. ‘August Šenoa najveće je ime hrvatske književnosti XIX. stoljeća’ (Krešimir Nemec). Tko ne zna za Augusta Šenou? Koji grad nema Šenoinu ulicu? Besmrtni je August Šenoa.«

Propovijed sam zaključio riječima: »August Šenoa bio je ono kao božićni dar svojoj ženi Slavici darovao molitvenik ‘Razgovor s Bogom’. Zacijelo je i sam razgovarao s Bogom. Idući ususret Božiću, o 130. godišnjici kako je kroz vrata smrti prešao u život, vjerujemo da u domu Očevu August razgovara s Bogom licem u lice. Amen«.

A prije blagoslova na kraju mise sam kazao: »Lijepo što je pjevački zbor kod mise, gdje su u duhu došašća pjevane adventske pjesme, pjevao neke dijelove – Kyrie eleison na grčkom, Sanctus i Agnus Dei na latinskom. Time je postavljena karika s prvom zadušnicom za Augusta Šenou u ovoj crkvi prije 130 godina. Tada se je naime misa služila na latinskom i na njoj se pjevalo latinski«. Spomenuo sam na kraju da su – kako je zapazio preč. V. Magić – tri svećenika oko oltara ujedno i tri rektora: V. Magdić, rektor akademske crkve sv. Katarine, A. Košćak, rektor Nadbiskupskog bogoslovskog sjemeništa, osmi nasljednik Ivana Goluba na dužnosti rektora Zagrebačke bogoslovije. Spomenuo sam da su zagrebački bogoslovi »Zbor Duhovne mladeži« kod sprovoda na grob Augusta Šenoe položili svoj vijenac. I sada su današnji bogoslovi na misi za Augusta Šenou zastupljeni po svojem rektoru. Zaključio sam riječima: »Vjerujući u općinstvo/zajedništvo svetih kršćana, vjerujemo da je i August Šenoa danas s nama«.

(Zagreb, 13. prosinca 2011. Sv. Lucija.

Uz 130. godišnjicu smrti Augusta Šenoe.)

Spomenik Augustu Šenoi u rodnome Zagrebu