Savršeni pejzaž i druge pjesme

SAVRŠENI PEJZAŽ, 1.

Evo crnice bez primisli, dostojnog temelja.

Na svojim će ravninama dognati zidove do sjajnosti,

sposobna da se ne trudi od namjere.

U čudesnim razmacima, tri po tri naš je razmještaj.

Tri, rekoh, stablo, po tri. Ptice oplakuju stupove, blago-

slovljene, jer su putokaz sa obiju strana. Sigurnost izbija

iz njihovih tek zacijeljenih rana, red da im povjerujemo.

A ruke u stavu razumijevanja, poticaj progutan još u

kičmi.

Upitah amebu što je stala, što se ne dijeli dalje.

PRIMJERI, 2.

Sjećanje na more podrazumijeva i ono soli i kamenja i pjene, izmakle otoku. Strogih li obrisa, sve to iz sama nehaja. Već tu smo kod pojma. A svuda neki valovi odnoseći se prema žarištu, a bijela, crna jedra povaljena na pijesku. Izgleda da se opremamo. Jer mnogi nose plave štitove, u inim rukama smeđa vretena, sa tronošca se lije bijela riblja krv, a bik se ogledava u natpisu i čitka pučina iza hrama zatvarajući priču. More. Na kraju ga uspravljamo.

SLIJEPO OKO, 1.

Zorom ptice polude. Vjetar što tada ustaje od njihova je oduška; spremne su čuditi se, prvi trenuci samo njima pripadaju, pa lupaju o okna da iskupe svoju nevjeru. Jer, malo im je značila plaha iskra; kao da je prostor sažet nestankom granica, govorom svjetlaca. Reklo bi se da je noć izbor iz dana.

SLIJEPO OKO, 9.

Stablo uvire u svoju noć. Ptica se gasi. I poput suviš-nog lišća dodijava daleka zvonjava, ta stalna svirka koja je prisnost riječi. Hvala ranjivosti koja je sve to pričala, osjetljiva već ruka trne, naboj stisne; od cijelog raspolaganja tek prisutnost raspleta, a prav kazna nas zaobilazi. Praznik je sam spomen na sva tri stanja u kojima smo ga poznavali: još ne, sad već i nikad više.

NJIHALO, 1.

I hitru želju čekaju stisnute usne; kao što se sjena na-ginje sljedećoj padini. Ili kao što se divljač veseli vodama, i u tome je njeno pokoravanje, ili kao što se plaši vatre. Trava napušta korijenje i seli se na pravi zov, i nekad livada potom kazuje vjetru samo svoje bijelo meso. I govoriš, stoga, o uzdama od plamena i misliš o tom uskom dahu. Kao da je vjerojatno da uvijek nečem tvarnom odgovaraju: ne da se prožmu nego da se uspostave suglasja. Jer poznaju se u opiranju, a sad bi većoj određenosti. Eto: u stablu sve staje, a tvoja meka ruka prati odbjegle oznake i dok se cvijetom osipa ti se darivaš slabim jabukama; to tvoračkim prstima gonetaš.

REDOSLIJED, 5.

Prijatno, svakako. I dobar san, brodari, kad nježno će se mlijeko – pčela vas je vodila, i još vas i sad vodi, i za njom ćete. Govorili smo, veslali smo – pune ruke, da nije smiješno; tapeti i stolice i jastuk na živcu zvona. Savršen pejzaž, valjda izmišljen perivoj; i stoji žubor zadebljalih jezika. Kako ne. Ta burna luka rječniku čuvaru, naklon djedu.

Opet vjetar; u promukloj drvenoj zdjeli kako se rasteže: Lučišće, Lučišća, Lučišću.

Val valom o žalo.

CJELINA, 3.

Kada dugo potraje i kad se više ne osipa nego još samo traje, kada slavi dobrotu i grči se od stvarne žeđi, i žeđa stvarnu vodu dok je u svakom dahu hvala, kada se ne može dobro razlikovati zora od popodneva, a to je isto kao kad ne bismo znali koji je pridjev odviše; kada na zamrlom glasu, da, u razuzdanom pjevu s mnogo zračnijeh vokala, na plemenitom metalu.

Tada. Razmahat će se svaki brzi sat, stat će svaka uo-bičajena izmjena. U žurbi ćeš pojesti ono što zatekneš na stolu, otvoriti oči za obližnje prozore i uši za ono što je iza zastora, još potaknut zaboravom. Kako će sve navirati i kucati; tako glasne ptice i tako glasni kovači da ćeš se braniti samim zbirnim imenicama.

CJELINA, 7.

Uviranje, obnavljanje; misliš da će se igra iskupiti tom pukotinom. U drugom sloju da je tako, da se prihvaćanjem podupire jedna potpunija katedrala: u gustom zraku utisnuta, i još prepoznajemo onaj pocrnjeli grm, uostalom. Slijepo ga oko gladi.

Takav je povoj i to blagoglasje kad zjapi zid zbog ključnog kamena povaljenog na mekom podu nakon valjda nepotrebnog potresa.

ČEP ILI LIJEVAK, 4.

Progutavši prsten riba je olakšala rasplet i prepoznavanje. U njezinim je ustima okrugao zlatan predmetić također odslužio svojih sedam godina vjernosti. Uostalom, pustimo Antuna Knezovića da kaže svoje: Kad su sakaći ribu razparali, u ribi su prsten Genuvevin našli... pred sedam godin bi ov prsten bacit, sadaka se nađe premda nije tražit. Možda je kod Nagyja drugačije, ne znam. Stoji, međutim, da je ogoljeli i prazni prstenjak opominjući smjerao prema nebu i da je čitav rok trajanja patnje bio zapravo svojevrsno traženje zaštitnog naprstka. Ni riba ni voda nisu mogle izobličiti sjajni zavjetni znamen: kao što je svojim krugom zapečatio blizinu kože s kožom, tako je i postojanošću potvrdio istost osobe.

SONETNA STRUKA

Sonetna struka iz dana u dan slabi,

al nije mrtva, bar za sad još ne;

trublja sonetna čeznutljivo vabi

tek onog kom je biti demode.

Što htjelo se, to se i snilo babi,

pa sonet teče – i to kakav, gle! –

al samo zato rekao vam da bi

kako na preskok rime nisu zle.

Ispuniv svoju normu u katrenu

na nove radne pobjede će krenut

sonet taj isti, al u zadnjem trenu

na tok svoj će se još jednom okrenut

videć da nije rekao ni: Hvala,

a da je već mu zastavica pala.

SONET – ZRCALO

Mirku Tomasoviću,

u zajam – zapravo: uzajamno

Ne ogleda se, bogme, samo Narcis,

koji u vodi kusa domet vida

i doseg lika, te se pritom davi...

Provjerit izgled požele i starci,

pa makar pribjeć morali i varci:

patuljak da se pretvori u diva,

a gorostas da se na odraz vadi

u mutnom staklu. Sudbine udarci

razlomili su nekoć čvrste ploče,

al nešto i iz krhotine sije.

Po odjeku tek poznaješ tko jesi,

bivaš kad avers i revers se sroče.

Neophodno je, dakle, zrcalo

da bi se u njem drugo ja koprcalo.

PISMO JOSIPU SEVERU

U NEPOVRAT

Dragi Josipe,

Josina,

Joža,

i odmah si trojstvo!

Al ovoga puta

samo tvom duhu javit se

imat ću zadovoljstvo.

A u međuvremenu,

osim promjene agregatnog ti stanja

i nekih novih izdanja,

uz klajnbirgeraj i klanjanje stadima

obnoviše se i klanja.

Doista, ne samo što sablast Europe

kruži komunizmom

već nas i bratstvo ispunja pizmom,

a glad i kuga bez zaštitna opisa

prijete finskim nožem

i španjolskom čizmom.

Od Blinjskoga kuta

požar prozore guta,

za grlo guši i uzalud je gašen.

Ispuniše se napisana slova,

obistinila riječ se prorokova:

O ljudi, rat je spašen!

Taj rat

(ta rat ta rat ta rat)

ne samo da je vraćen

u diplomaciju

već izravno diktira akciju,

drsku atrakciju

od koje ostajemo bez teksta.

Ne koristi više Kataj,

po zgarištu kuće gataj,

ne traži ni Pariz ni Kitaj,

bližnje, čak blinjske pitaj,

dok, daleka i sama, Kina,

formosa et divina,

sjaji u prstu vina...

Dragi duše Joža,

još dok si život podnosio

i kostur uspravno nosio,

tijesna ti bijaše koža

al gusta krv pod njom.

Munja i grom

obuzimahu tvoja viđenja,

ritmizirahu tvoje slogove,

oduzimahu dah i strah,

pa ti u ovom ratu

pišem pismo ko bratu

(al pišem u duplikatu,

za oca i sina znak,

za žive i mrtve).

Usjeverivši sve svoje namjere

ne mogu, međutim, nit komad nomada

ne mogu, dakako, hapaks feniksa,

ma odrediti ni najmanji iks od niks frštee...

Ne pada mi stoga na kraj pameti

da bitna ti svojstva

tražim ili nalazim u području stihogojstva.

Dapače, krčag Azije

kad se po nama razlije

prepoznat ćemo te kap po kap.

Na mjestu tvojih bljeskanja

bride iglice pljeskanja.

Čto pak ne bude možno

ćutjet ćemo potkožno,

strest će nas međunožno.

Stranputice i ptice, sad zbor!

Dok pelikan bude pisao,

albatros veslo sisao

a čvorak mu slijedio misao,

biglisao slavuj i disao,

vitajelazelenbor

gavran će SEVERMORE.

(26. 2. 1992.)

ČETKICA ZA ZUBE SVJEDOČI

Željku Sabolu, vršnjaku i likovnjaku

u znaku Saturna.

Gorčina se nikako nije dala ukloniti

ma koliko trljao i koliko god paste

stavljao na moje nakostriješene niti.

Da je bar bila samo ravnodušnost!

Nakon pedesete, dvaput po dvadesetipet,

pjesme se možda opet same pišu,

ali im je vrijednost obrnuto proporcionalna

ulogu i iskustvu, čemu ih onda bilježiti.

Mogu govoriti sa stanovitim pravima.

Iz njegove sam samačke perspektive spadala

među predmete od kojih se nije dijelio

a često sam s njim bila i drugdje, putovala.

Dapače, pamtim zanose hotelskih soba,

posebno kad bi mu dah plamtio od žara

izgovorenih stihova, popijena pića, a

naročito od utisnutih i uzvraćenih poljubaca.

Nije moje da sudim. Jest da sam imala ulaz

u njega, tako reći u nutrinu glave

ali sam se također pristojno zadržavala

na razmaku što ga drži koža, pa i najnježnija.

O mučnini pak mogu govoriti, o okusu

ništavila što je razdirao i desni,

o zubu nad zubima, onome vremena,

koji je ostale, jednoga po jednog, izgonio

da bi u slijedu sam sve zaposjeo

i izjednačio tlak prošlosti i budućnosti,

ispuhavši pritom sadašnjost kao balon.

O osjećanju gađenja mogla bih nešto dodati

i o osjećanju stida, ne dakako od golotinje

ni od tjelesnosti uopće (niti taj put, naime,

nisam razabrala od čega se grčio i trzao),

već od toga što ne umije odricanjem pomoći.

Nikakvom se vodom, doista, nije dalo isprati

razočaranje što želja posustaje, žudnja hlapi,

još manje gnjev na one što nas dovedoše do toga

da bismo mogli i ruke okrvaviti, druge ubiti.

Sebe pak druga je stvar. Uroniti u prazninu,

zagrliti je sve iznemoglijim prstima

niz koje vlastita krv curi u zarumenjelu kupku

kojom ćemo se od svega konačno ipak pročistiti.

HORACIJEVE PREOBRAZBE

Ja, Horacije, učen pjesnik i potkovan

u mnogim znanjima, poželih naći kanon,

postavit pravila, uputit druge u posao

pisanja stihova kad meni već ne ide od ruke.

Ja, Horacije, dvoranin i prijatelj pouzdan,

spreman podržati patnika razumijevanjem,

odjekom blagosti zamaglit bljesak krikova,

iz sjene motrit odveć izložene prizore.

Ja, Horacije, lik smiješan i patetičan

s imenom dičnim, kao da sam Klaudije;

ja, Klaudije, e to bi tek bilo ono pravo

da zauzmem mjesto u poretku vrlina.

Osoba A računa na pomoć bogatoga mecene.

Osoba B druži se s nadobudnim mladićem.

Osoba C hrani se ispraznim očekivanjima

kao, uostalom, i drugi gorenavedeni tipovi.

Pa sad kad međusobno zamijene mjesta,

kad antička persona uzme renesansne haljine

a naš bijedni suvremenik navuče togu

uvidjet ćete kako nema pravog ponavljanja

ali ne prestaje za njim potreba.

Dakako, onda dolazi do sablazni

da konjsku glavu na ljudski nasadiš vrat

ili da riblji rep prekriješ dlakom il perjem.

Što plašilo je prvoga drugoga znade hrabriti,

a trećemu nije ni do kakvog odnosa,

odnosno, kad je i ako je sve moguće

onda je pisanje unaprijed izgubljen slučaj.

Običnim riječima, svima poznatim, i motivima

koje su drugi uporno obrađivali treba

stvoriti nešto novo, ne toliko nečuveno

koliko čujno, izrazito, da nas takne i potakne.

Ako li je bistri vitez s perjanikom tvorio

bitni binom, kao i nesretni kraljević sa svojim

nimalo tajnim savjetnikom, onda je i prokleti

glazbenik nezamisliv bez svjedoka i tumača.

Dakle, ako jedan s vragom tikve sadi i dušu

zapisuje nečastivome iz najviših zahtjeva

neophodan je i skromniji pratitelj, izvjestilac,

jedan od onih kom jedino dat se smije

da scenu započne, odigra prolog i eventualno

sačuva nekoliko misli za završno obraćanje

u duhu uhodanog humanističkog nasljeđa.

U tom trenutku, na tom mjestu, s tim pretpostavkama

otvara se pogled na ograničenu cjelinu druženja,

na propuh prijateljstva, na uske mogućnosti shvaćanja.

Kako premostiti ponore između strasti i trijezne

pomirenosti, kako staviti filtar na izljeve patnje?

Uzmimo stihove kao glinene golubove, zapucajmo

u metu niskog napona, opet nije baš nasumce;

crtom umanjenoga rizika iskušat ćemo otpornost živaca,

uvećati živost, proširiti raspone, nadmašiti svagdašnji luk.

Saldo primanja i davanja izravnati dužničkim okretom

prema uzorima, od jednog uzorka tkiva istkati mrežu.

Nesreća kad ne dolazi sama vuče sobom i grotesku,

ponavljanje se nužno izrođuje u rug i smijeh.

Slijediti s odmakom, međutim, nije nametnički čin.

Odmak dopunjuje, provjerava, iznuđuje otpore i sili

pogledat s obratne strane, od prvog se odmičuć do drugoga

a od trećega se navraćajuć prvome, Horaciju hvala.

DRVLJE I KAMENJE, I.

Savila se, savila se rečenica pod teretom namjera i pala na koljena pred veličanstvom pretpostavljenog zadatka. Puzajuć prizemno možda će se bolje prilagoditi kamenu, i lakše ispisati na podu sjene rasta i leta, hlapljenja i uzgona. Zaboga, ne drži je ni sila teže niti vuče korijenje, privlače je jedino bobice gorkih plodova, krimići blistavih zrnaca, putovi rasutih postaja. Popostat će na trenutak, sve više postajati gujavica, rečena zaludnica, pobornica pokornog prianjanja uz kvržice i čvoriće, uz krhotine i zrnca. Ili će se pukim odvijanjem zabiti u meso ili će usmjerenim gibanjem provrtiti dobro jutro ili pak će skokovitim nizanjem prebaciti mjeru i okvir? Ništa od toga, nezavidni motrioče na razmaku, urasti će izravno u tkivo, zaplesti se u vlastite putanje, nastaviti gristi svoj poslu vični, poslovični, slovčani, slogovni i ionako rascijepljeni rep.

DRVLJE I KAMENJE, III.

Upitan o mravima odgovorit ćeš nježnim žilicama, prsti će prebirući zrnca pijeska izvlačiti zgrčena ticala. Možda ispod površine ruju kriva značenja, urušavaju se bunari smisla, osipa se svaki govor. Ali dok smo još na čvrstom tlu i jagodicama možemo pipati, uhvatimo se debla i zanemarimo zračne kovitlace, podzemne spirale, misaone zaplete. Lijepo bi bilo da maslina sama uzvrati više no simboličkim plodovima, da se pas iz priče otrgne s lanca neizbježnih usporedbi, da sve krene putem višestruko potrošenih raspleta. Pobožna želja s obzirom na mrakove i vrtloge stranice, zaludna mjera pri kalemljenju trnja na mahovinu.

DRVLJE I KAMENJE, VI.

Sa stabla spoznaje otkinuo se kamen smutnje. Hranila ga je podla znatiželja dok nije toliko otežao, poput zrele kruške, da je prekinuo veze sa zemljom, a nije uspio poletjeti, prevariti sudbinu. I taj kamen sad lebdi između potrebe da bude temeljac i ugaoni, odnosno želje da postane zaglavni, glavni. Kao i ove riječi, uostalom, razvrgnute u zraku, prokuhane u maglenom loncu, namotane na izgubljeni kalem. No, držimo se kamena, postavimo ga u vrt između gredica kupusa i salate /posađeni su za te!/, prepustimo ga djelovanju jetkoga korijenja i eroziji vremena. Kad ga načme žila u žilu i otvori se pukotina, oplodit će se tvrda jezgra, minerali saviti gnijezda, te obnovit će se kamena šuma da nećeš moći raspoznati stablo od njegova imena.