Rekapitulacija pjesničke dekade

Davor Šalat autor je više knjiga poezije, dobitnik je i prestižne nagrade Goran za mlade pjesnike, prevoditelj je, ali u hrvatskoj književnoj javnosti najprepoznatljiviji je kao književni kritičar koji godinama prati recentnu pjesničku produkciju. Prije pet godina u izdanju zagrebačke Altagame objavljena mu je knjiga književnih kritika Odgođena šutnja, koju autor sam opisuje kao zbroj dotadašnjega esejističkog i književnokritičkog pisanja. Premda u njoj nema posebne sustavnosti, ipak postoji dubinska povezanost tekstova, a to je, kako Šalat sam zaključuje, autorska perspektiva koja vremenom biva sve više obogaćena novim spoznajama i znanjima.

Knjiga Posrtanje za alibijem pokazuje kako je tijekom nekoliko godina Davor Šalat proširio vlastitu perspektivu, jer u opseg njegova kritičkog promišljanja ulaze pjesničke knjige autora i autorica različitih generacija. A ono što je posebnost ove njegove knjige svakako je bijeg od ideološke zasljepljenosti, jer upravo je ideologija često određivala o kojim će pjesnicima i kako pojedini kritičari pisati. Šalat kao književni kritičar nikad nije bio ideološki dogmatik i to je zapravo znak njegova autorskog integriteta.

U uvodnom eseju Šalat uočava kako su od sredine protekloga desetljeća nacionalnu pjesničku scenu počeli profilirati pripadnici pet-šest generacija hrvatskog pjesništva, kritike i teorije. Nakon što se početkom dvijetisućitih polako potrošio model tzv. stvarnosne poezije, dogodio se, kako Šalat pomalo ironično bilježi, »gotovo neviđen nagon za dijakronijskom rekapitulacijom i raznovrsnom refleksijom o poetskom sinkronicitetu«. Naime, tijekom prošlog desetljeća pojavio se poveći broj antologija i različitih sintetičkih prikaza u kojima su kritičari svih generacija ponudili vlastito viđenje suvremene hrvatske poezije. Na ovom mjestu nije nužno navoditi sve te naslove, već samo konstatirati kako je inflacija tih projekata ipak rezultirala nečim pozitivnim – nepostojanjem jedne makropoetike i afirmacijom višenaraštajnosti i pluripoetičnosti. To je posebno važno zbog toga što težište više nije bilo na najmlađoj generaciji pjesnika, koji su se afirmirali u neoegzistencijalističkom okruženju, već se pozornost posvećuje i onim autorima koji su neopravdano bili zanemareni.

U tom kontekstu posebno treba istaknuti kako je Davor Šalat, premda i sam pripadnik mlađe generacije, u svom književnokritičkom radu možda i veću pažnju posvećivao autorima koji su u stvarnosnom valu bili posve izmješteni. Kod njega se, naime, događao obrnut proces. Od kritičara koji se bavio uglavnom poezijom starijih autora, posljednjih godina prometnuo se u kritičara koji se bavi i kritikom mlađeg pjesništva. Međutim, knjiga Posrtanje za alibijem nije poetički raster, nema pretenziju prikaza pjesničkih modela, nije dedukcija, već indukcija. Umjesto zaključaka i opisa poetskih modela, kritičar nudi književnokritičko razmatranje onih pjesnika i njihovih zbirki koji su se njemu učinile značajnim za prethodno desetljeće.

Možda ovu njegovu metodu najbolje opisuje izvadak iz teksta o Delimiru Rešickom, u kojem naglašava kako se taj pjesnik unutar svoje kvorumovske generacije istaknuo ne samo svojim »tekstom«, već prije svega pjesničkim »glasom«. Identična se misao može odnositi i na Danijela Dragojevića i na Slavka Mihalića, čije je pjesništvo, ističe Šalat, sinegdoha poetskog egzistencijalizma. U tom kontekstu svakako nedostaje »glas« utjecajne pjesnikinje Anke Žagar koji ne nalazimo u ovom izboru. Uz prikaz odabranih knjiga, autor nudi i izbor pjesama, a iz njegova izbora su izostavljene knjige izabranih ili sabranih pjesama, obuhvaćene su samo izvorne pjesničke knjige. Sam pak naslov knjige (Posrtanje za alibijem) posuđen je iz pjesme jednog od uvrštenih autora, Slavka Jendrička. Možda je i Šalatovo ograđivanje, odnosno traženje alibija za ovaj poduhvat pomalo izlišno (naime, kao marljiv kritičar na njega ima potpuno pravo).

U Šalatovu izboru može se uočiti kako posebno izdvaja pjesničke rukopise koji afirmiraju transcendentalnu stvarnost (npr. knjige Jozefine Dautbegović, Ervina Jahića, Gojka Sušca), autore koji se bave ljudskim postojanjem u ovostranosti i onostranosti (Sead Begović), autore koji su se u svojoj poeziji oslobodili bilo kakvih ideologijskih naputaka (Ivan Rogić Nehajev), te autore pjesmoproznih poema (Gordana Benić). U tekstu o knjizi Vesne Parun Suze putuju Šalat će i polemički istupiti protiv paušalnih ocjena o zapravo neiščitanom pjesničkom opusu ove pjesnikinje.

U izboru najmlađih autora na pjesničkoj sceni, Šalat se odlučuje za knjige Dorte Jagić i Marka Pogačara. Pri tome naglašava kako su u poeziji Dorte Jagić sva glavna poetička iskustva pjesništva devedesetih (prema tipologiji Sanjina Sorela: masmedijsko-kulturološko, mitopoetsko, neoegzistencijalističko, označiteljsko te pjesništvo slikovnog mišljenja) uistinu zadobila prenesena značenja. Za poeziju Marka Pogačara pak istaknut će kako se ne udvara bilo kojoj teorijskoj preskripciji te intuitivnošću i lucidnošću uspijeva »izbijati« posve osobnu poetičnost. Šalat izdvaja i »glasove« onih autora koji ne stoje na mjestu, već razvijaju svoje poetike i imaju snage za »hrvanje sa stvarnošću« (Lana Derkač i Slavko Jendričko).

Afirmiranjem odabranih autora Šalat se opire poststrukturalističkim teorijama. Dovoljno je prisjetiti se eseja »Smrt autora« iz 1968. godine, u kojem Roland Barthes detronizira auktorijalnu ulogu autora kao proizvođača teksta i težište stavlja na recipijenta, naglašavajući ulogu čitatelja u interpretaciji teksta. Tijekom devedesetih godina, razvojem kulturnog tržišta, iznova se reafirmira uloga autora kao svojevrsnog branda. No, Šalatova intencija je drugačija – on želi afirmirati jake pjesničke glasove, ne kao brandove koji uspješno funkcioniraju na tržištu, već kao glasove koji predstavljaju zanimljive, odnosno bitne autorske poetike koje su obilježile proteklo desetljeće. U tom smislu njegova knjiga Posrtanje za alibijem predstavlja posebnost u izdanjima koja rekapituliraju prethodnu pjesničku dekadu. Ukratko, riječ je o promišljenom Šalatovom traganju za razlikovnošću poetika u kontekstu pluralne hrvatske pjesničke scene u prvom desetljeću novoga stoljeća.