Primjeri pretkršćanskih toponima u Međimurju i Hercegovini

Mokošin vrh u Međimurju?

Među droptinicama toponomastičkih tragova stare slavenske vjere što se donose sa zaletâ na naše terene ne valja izgubiti iz vida niti ime najvišega vrha u Međimurju. On se zove Mohokos. To snažno asocira na ime slavenske božice Mokoši. Ako se ne može naći druga etimologija toga imena, mora se pomišljati i na to. Izvođenju imena visa Mohokos od praslavenskoga Mokošь suprotstavlja se, dakako, glasovni lik jer on pretpostavlja glasovne mijene koje, kako stvari sada stoje, nije moguće nikako tumačiti. O toj mogućnosti stoga ima smisla dalje voditi računa samo ako za to osim same sugestivnosti imena ima i drugih razloga.

Takvih razloga doista ima. Vis je naime osobit, ako i nije osobito dojmljiv. To je najviša točka međimurskoga zemljišta. Ono je cijelo položeno tako nisko da nadmorska visina te njegove najviše točke iznos samo 343 metra. Leži na cesti što vodi iz Čakovca u Štrigovu, s lijeve strane sasvim blizu cesti nešto onkraj crkve Sveti Juraj na bregu, iznad kraja naselja Lopatinec u smjeru prema Željeznoj Gori. Prolazio sam više puta pored njega, ali mi ničim nije privukao pozornost. Upozorila me je na nj kolegica Lidija Bajuk, dovezao do njega 6. prosinca 2011. njezin otac. Ovime im obojima od srca na tome zahvaljujem. Mjernici su šiljak samoga vrha lijevo od ceste dobro obilježili kao važnu kotu.

Kako god sam vrh ničim ne privlači pozornost, pogled s njega odmah pokazuje kako dominira cijelim krajolikom. Prema sjeveru ne vidi se ništa jer je preko Mure, u Mađarskoj, sve ravnica, ali prema jugu se pogledom obuhvaća panonsko gorje. Nižu se od zapada prema istoku Ravna gora, iza koje se skriva Macelj, pa Strahinčica, Ivanščica i golema Medvednica sa Sljemenom, na kojem se za jasnoga vremena dobro razabire televizijski toranj. S Mohokosa se vidi i Kalnik, a za lijepa vremena razabiru se Legradske gore. Taj nevisoki vrh suočen dogledom sa znatno višim gorama ostvaruje tu u jugozapadnom kutu velike panonske zavale upravo ono što izriče češki oronim Mokošin vrch, koji je bitan nosivi stup pri rekonstrukciji vjerovanja o toj praslavenskoj božici [Katičić 2011, 211]. Ako je zamisao o izvođenju imena toga vrha od imena božice Mokoši možda ispravna, onda je on upravo to: Mokošin vrh.

Dobiva se tako kontekst u praslavenskom obrednom pjevanju i kazivanju o baltoslavenskoj božici, suđenici koja je jednom na prijestolju postavljenom na vrhu gore, a onda pri blatu u dolu, na mutnoj močvarnoj vodi [Katičić 2911, 58]. Trebalo bi još na terenu naći taj vlažni dol pod gorom, pa bi kontekst bio potpuniji. A tragovi toga kao da se još naziru. Obližnja župna crkva Sveti Juraj na bregu nekadašnje je marijansko proštenište. U njoj se poštivala čudotvorna slika Majke Božje, koja je prvotno bila pričvršćena za dvije lipe pod vedrim nebom. Tu se mora pomišljati na kontinuitet kulta Božice Majke, mokre Mokoši starih Slavena. U trag se ulazi i njezinu vlažnom dolu i barama u njem. Crkva Svetog Jurja na bregu nekad se zvala Sveti Juraj med vodami i još Sveti Juraj na Jezerami. Za sve te podatke zahvaljujem kolegici Lidiji Bajuk (elektroničko pismo od 7. veljače 2012.).

To pak da se ime gore izvedeno od imena božice Mokoši u hrvatskoj toponimiji javlja u iskrivljenom glasovnom liku ne bi tu ostajalo usamljeno. Primorska kosa Mosora u svojem se sjeverozapadnom dijelu kod Podstrane i Jesenica zove Perun, a u jugoistočnom kod Duća Mušnica. Očito tu Mokošina gora stoji do Perunove. I tu se ime gore izvodi od imena božice Mokoši »iracionalnom« glasovnom mijenom.

Koliko god bili razložiti razlozi koji se ovdje mogu navoditi, nikako ne valja previditi upitnik na kraju naslova. Samo tako se može valjano izreći ono što taj naslov kazuje. Ne kao tvrdnja. Sve ovo zapravo i nije nego poziv da se strpljivo, pomno i uporno traži uvjerljiva etimologija imena Mohokos, etimologija slavenska, mađarska ili kakva treća. Ali dok se takva etimologija ne nađe, treba ozbiljno računati i s mogućnošću da je najviši položaj u Međimurju dobio ime po velikoj slavenskoj božici Mokoši i zadržao ga do današnjeg dana u iskvarenu glasovnom liku. Kad se već i u kršćanstvu zadržavalo to pogansko ime, bilo je poželjno da bude neprepoznatljivo. Nisu svi bili kao Dubrovčani koji su ostavili na svojoj Rijeci naselju Mokošica njegovo staro ime. Tu nema nikakva upitnika. Bit će da je to prvotno bilo ime položaja. Ako pak stoji pretpostavka da je Mohokos севолодоивич iskvareno ime velike božice, uzdiže se i između Drave i Mure Mokošin vrh.

Literatura:

1. Иванов, Вячеслав Всеволодович – Владимир Николаевич Топоров: К ртеконструкции Мокоши как женского персонажа в славянской версии основного мифа, Балто–славянские исследования 1982, Москва 1983, 175-197.

2. Katičić, Radoslav: Gazdarica na vratima. Tragom svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zagreb 2011.

Perinova ljut

Pred kraj prve polovice prosinca 2011. našli smo se u Križevcima jer je Matica hrvatska tamo priređivala predstavljanje mojih triju novih knjiga. Bio je tamo i Damir Zorić, gospodarski tajnik Matice hrvatske. On je tada, kao glavni pokretač, već uvelike pripremao skoro predstavljanje tih triju knjiga u svojim rodnim Grudama u Hercegovini. I dok smo se poslije predstavljanja u već zgusnutom mraku natopljenom kasnojesenskim križevačkim ugođajem kretali prema restoranu gdje nas je čekala večera u dragom društvu, dobio je Damir Zorić na mobilni telefon pisanu poruku od kolegice i zemljakinje, istraživačice zavičajne baštine. Ime joj je Milka Tica, radi u Gradskoj knjižnici u Zahrebu i po glavnom je zvanju književnica, i to zapažena. Ona ga je obavješćivala da će, ako krećući se od Gruda prema Širokom Brijegu krene sporednom seoskom cestom, kad prođe kraj kuća ljudi koje je ona spomenula poimence, doći do stijene koja se, kako je ona napisala, a i ja vidio, zove Perunova ljut. Ta stjenovita tvorba, pisala je dalje, nije visoka, ali neupitno dominira svim okolnim zemljištem. Ta vijest koja je svijetlila na malom ekranu mobitela u kasnojesenskom križevačkom mraku dala je putovanju u Grude, na koje smo se spremali, novu diumenziju. Uz predstavljanje knjiga, poticanje zanimanja za vlastitu mitsku baštinu i upoznavanje zavičajnog ambijenta najzapadnije Hercegovine postalo je ujedno i ozbiljno terensko istraživanje. Još jednom smo kretali tragom Perunova imena.

Pošto su u Grudama predstavljene knjige, krenuli smo sutradan, 17. prosinca 2011., odande prema Širokom Brijegu, sporednom cestom. Bilo nas je mnogo. Od domaćih je tu bio Mario Bušić, zauzeti i samozatajni predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Grudama i više drugih. Zagrebačku stručnu ekipu činili su uz potpisanoga još profesori Vitomir Belaj i Tomo Vinšćak, te doktor Damir Zorić i magistar Krešimir Krnic. Krenuli smo, kako su nas uputili, sporednom cestom do sela Ledinac. Odande su Zadre. Popeli smo se na groblje, koje je u tom mjestu, kao i drugdje u onome kraju, na uzvisini s koje se otvara pogled na svu okolinu. Tamo je postavljen spomenik najglasovitijem mještaninu. To je zapovjednik očajničke protutenkovske obrane Vukovara general Blago Zadro, koji je za tu obranu dao svoj život. Razumljivo je da nas je tamo sve, a najviše domaće, zaokupio upravo on i njegov spomenik te popis poginulih u posljednja dva rata uklesan u mramor kod velikog križa. Bilo nas je mnogo, bili smo razroki, i bilo je teško voditi nas suvislo kao terensku ekipu. Odjednom je postalo najvažnije što se na južnoj padini prema Poganoj Vlaki navodno vidjela očinska kuća Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika. No ipak je bilo vodstva, i bilo je uspješno.

Nastavili smo istom seoskom cestom i nešto prije nego ona izbija na glavnu za Široki Brijeg našli smo se kraj vrlo masivne stjenovite tvorbe, mnogo šire nego visoke, koja nam se dizala s lijeve ruke. Izašli smo iz automobila. Neumorni Vitomir Belaj odmah se po oporom zemljištu počeo penjati na kameni vis i uskoro mu se našao na vrhu. Uvjerio se doista da, kako god nije visok, taj vis potpuno dominira cijelim krajem. Na vis se popeo i Tomo Vinšćak. Dotle su Krešo Krnic i drugi članovi naše ekipe ušli u razgovor s ljudima koji stanuju u kućama odmah ispod stijene. Od njih se doznalo da je ono Perunova ljut očito zabuna, da se masivna kamena uzvisina uistinu zove Perinova ljut. To je naše, dakako, zbunilo jer zvuči nekako nesuvislo. No ja sam im odmah doviknuo da je to još zanimljivije i kao svjedočanstvo vrjednije. Evo u čem je stvar:

Početi tu treba od imenice žemskoga roda ljût, genitiv ljûti. Ta imenica pripada tradicijskom topografskom nazivlju južnih hrvatskih krajeva i znači ‘hrid’, ‘litica’. Ta je riječ, dakako, slavenska, izvedena je od praslavenskoga pridjeva ljutъ, ljuta, ljuto, onoga istog koji se u svetom praslavenskom pjesništvu susreće kao atribut zvjerskoga lika boga Velesa: ljuta zvijer medvjed. To važnije je istaknuti da tu, kao topografski naziv izveden od njega, taj pridjev nema nikakve prepoznatljive veze s tim sakralnim kontekstom. Radi se, kolikio se do sada zna, samo o ljutom kršu i ništa više.

Ljut je tako naprosto predmet. Ime Perinova ljut doživljuje se kao semantički posve prozirno. Kazuje nam čija je ta ljut. Postavlja se tako sasvim spontano pitanje: »Tko je Perin?« Na to pitanje, međutim, nema odgovora jer nije poznat nitko tko bi se zvao Perin. No sasvim je drukčije ako se pita: »Što je Perin?« Tu je lako dati pouzdan odgovor. Perin je hrvatski glasovni lik praslavenskoga Perynь, a to je ime Perunove gore! Ime hercegovačke ljuti još je jedna potvrda toga pradavnoga imena i čvrst dokaz da se tu doista radi o gromovitom bogu Perunu i o njegovoj gori, a to će reći i o osobitu mjestu njegova štovanja, njegovu svetištu. To se pak može tvrditi s tolikom sigurnošću jer o tome jasno svjedoči arheološki potvrđeno i pouzdano interpretirano Perunovo svetište na rijeci Volhovu nešto uzvodno od Novgoroda. Svetište je na gori ponad rijeke. Na njezinu vrhu je kružno iskopan jarak s osam vatrišta pravilno raspoređenih prema stranama svijeta u kojima su se prinosile žrtve, a u sredini se raspoznaje udubina u koju je zaboden stajao Perunov kumir, vjerojatno goli stup s božjom glavom na vrhu. A ime te gore na kojoj se nalazilo Perunovo svetište glasilo je prema svjedočanstvu Novgorodskoga ljetopisa Перынь. Na njoj se je održao kontinuitet kulta. Odmah do mjesta poganskoga svetišta utemeljen je kršćanski manastir koji se do danas zove Перыньская монастырь. Odatle se otvara prekrasan pogled na svu okolicu, na moćnu rijeku Volhov i u daljini na široku pučinu jezera Ilmen. Odatle dobivamo jasnu sliku kako je ustrojeno Perunovo svetište. Možemo takva svetišta prepoznavati i drugdje.

Lako je, dakle, odgovoriti na pitanje što je Perin. To je ime koje izvrsno pristaje ljuti prozvanoj njime. Perin je prvotno sama ta ljut, a poslije je njezino ime nekako iskočilo iz tračnica i postalo Perinova ljut, kao da pripada nekom Perinu. Zato sam odmah doviknuo ljudima naše ekipe koji su bili bliže oko mene da je Perinova ljut još zanimljivije i vrjednije svjedočanstvo nego bi bila ona najavljena Perunova ljut. Tako smo se sasvim nečekivano stojeći objema nogama u najzapadnijoj Hercegovini našli u Novgorodu. Bilo je sasvim jasno da smo dosegli praslavensku vremensku razinu.

Vitomir Belaj je poslije pripovijedao da je stijena ljuti na vrhu jako razdrobljena od udara gromova. Ta izloženost položaja motivira zašto se upravo on doživljavao kao svet bogu gromovniku. Da slika bude potpuna nedostajala je još samo voda pod gorom, protivnikovo mjesto. O tome je izvijestio Tomo Vinšćak – da su uz podnožje ljuti lokve. Ako se ne pokaže da tamo ipak teče ili izvire neka voda, ako je predio doista tako suh kako djeluje, i to je valjan odgovor na pitanje koje se tu postavlja.

Praslavensko Perynь inače je dosta dobro potvrđeno na jugu. Najpoznatija je moćna Pirin planina u bugarskom dijelu Makedonije, koja se u starijim vrelima zove Perin. Kad joj se od strane Ćustendila približuje putnik koji je vidio Olimp, onaj pravi na granici Makedonije i Tesalije, i ugleda ju kako se moćna uzdiže nad dolinom Strume, odmah prepoznaje planinu iste vrste i sličnih obrisa. Obje su od duboke starine gore boga gromovnika, strašnoga i nepobjedivog nebesnika. Za ljude slavenskoga jezika, kakvi su se u ranome srednjem vijeku naselili oko Strume, ta je planina bila Perynь, gora boga Peruna. Tako se zove i danas: Pirin planina. A u makedonskim narodnim pjesmama očuvala se je formula в’в пирини, в’в планини kao mjesna odredba koja znači ‘u gorju’. Toponim Perin potvrđen je i u Bugarskoj i u Hercegovini još na nekoliko mjesta. [Katičić 2008,108-111 i 2011, 167-168 i 184-186].

Damir Zorić rekao mi je poslije da se ispod Imotskoga nalazi lokalitet Perinuša i do njega blato. U tom su blatu dva jezera od kojih se jedno zove Zmajevo oko. Tako je do Perunove gore, izvorno Perin, i njegov protivnik u svojem zmijskom liku. Tu je sakralni krajolik doista potpun. Za Zmajevo oko pod Imotskim znao sam od prije, pa sam ga i spomenuo u člančiću o baltoslavenskim hidronimima tipa Vražje oko, koji se sada nalazi u tisku.

Perinova ljut kod Gruda još je jedna takva potvrda i znači vrijednu dopunu naše slike o kultu boga Peruna kod nositelja slavenske jezične i vjerske predaje. Rezultati našega kratkog i letimičnog istraživačkog zaleta u Hercegovinu nadmašili su tako naša očekivanja.

* * *

Dalje smo pošli u Široki Brijeg i s velikim poštovanjem posjetili samostan. Jako nas se kosnulo kad smo tamo saznali da su, uza sve strašno što smo znali da se na kraju rata tamo dogodilo, još godine 1947.vlasti spalile matične knjige što su se vodile u samostanu. Napomenuo nam je to tek usput, sasvim nenametljivo, naš istančano učeni vodič, fra Vendelin Karačić. Bacili smo pogled i na glasovitu gimnaziju i onda krenuli prema Posušju do Kočerina. Pogledali smo tamo srednjovjekovno groblje i bosanički natpis, s pravom poznat na daleko. Vidjeli smo i divovsku sliku svetoga Frane na pročelju i zvoniku kočerinske župne crkve, najveću na svijetu, djelo najnovije hrvatske umjetnosti. Odande smo se vratili u Grude i posjetili groblje nad naseljem Zorićima. Tu nam je Damir Zorić pokazao grob svojega djeda i bake. Poklonili smo se sjenama njihove uspomene. S groblja puca veličanstven pogled na Imotsko polje sve do Biokova i njegova najvišeg vrha, Svetoga Jure. Vidjeli su se odande u večernjoj bistrini ne samo Drinovci Šimićevih, nego i preko granice koju su na početku 18. stoljeća preko Polja povukli dužd u Mletcima i car u Stambolu sve do Zmijavaca i Runovića, gdje su otkriveni ostatci rimskoga municipija Novae. Večer smo proveli uz pršut i vino slušajući gange. Taj nas je dan jako obogatio i ovime izričem Damiru Zoriću svoju zahvalnost za to.

Literatura:

1. Katičić, Radoslav: Božamski boj. Tragom svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zagreb 2008.

2. Katičić, Radoslav: Gazdarica na vratima. Tragom svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zagreb 2011.