Priče o Elisabetti i Marcellinu

Nebeski zrak

Ideja da oženi Elisabettu nije Marcellinu došla iz neke sentimentalne pobude, a još manje, zbog njegovih nedoraslih godina, iz senzualne. Bio je to više plod njegovih mučnih razmišljanja, koja su ga upravo uvjerila da mu doista odgovara oženiti Bettinu.

Jednoga popodneva ona ga je pozvala da je prati dok vodi ovcu na ispašu. Zajedno su stigli, nakon što su se uspeli uz obronak prepun stabala oraha, na krajnji rub grada, gdje više nije bilo ni polja.

Posjedaše na travu kako bi otpočeli neku igru. Kad odjednom – iz daljine začuju muški glas koji je zvao: »Bettina!«

»Ma tko bi to mogao biti?«, dahnula je Elisabetta tobože nezainteresirano.

Marcellinu je taj glas bio potpuno nepoznat. No, Elisabetta ga je morala dobro poznavati, jer je usprkos svome reagiranju odmah ustala i potrčala ususret mladiću koji više nije bio jako udaljen, a imao je na sebi duge hlače, ispred njega trčao je po travi zadihan pas i već su se približili Marecellinu koji je ostao sjedeći. Mladić je držao ruku na Elisabettinom ramenu, dok je njegov pas, ne ulijevajući strah, nastavljao mahnito trčati gore-dolje.

Kad su došli do Marcellina koji se nije ustao, mladić se sagnuo k njemu i podižući mu bradu s dva prsta upita ga: »A tko si ti?« Pitanje na koje Marcellino nije znao odgovoriti, dok je Elisabetta – sva crvena u licu – spremno odgovorila: »Pa to je moj novi vjerenik!«

Fraza je zasigurno morala biti jako smiješna. I doista, mladić se počeo odmah smijati, govoreći Bettini koja se ni namanje nije našla uvrijeđenom zbog tih riječi: »Odlično! Tako ti mene varaš. No, prisjeti da sam ja tvoj zaručnik«.

I oni posjedaše na travu, a mladić, ne odmičući ruku s djevojčina vrata, još je više privuče k sebi i stegne je drugom rukom, gotovo joj uranjajući prste u bedro, dok mu je izraz lica odavao neku neobičnu nježnost.

No, Marcellinu se činilo da osjeća na vlastitom bedru te tvrde prste (onaj poznati »ugriz magarca«, što bi ga uzrujao i razbijesnio, kad bi mu to radio ujak koji se uz to još i smijuljio). Sada se pun zaprepaštenja pitao, kako to da u njoj ti prsti ne izazivlju sličnu pobunu. Činilo mu se čak da osjeća i njenu bol, dok nije počeo patiti na drugi način: odjednom mu se učini da je ostao sasvim sam, jer oni započeše neku šalu kojoj je i pas bio nazočan i iz koje je, činilo mu se, samo on bio isključen.

U jednom trenutku mladić je okrenuo Elisabettu, prisilivši je da legne na leđa i dalje joj držeći ruku na vratu kao da će je tobože ugušiti, dok je ona vriskala, a noga joj se razgolitila... Bog zna zašto je Marcellino s takvom žestinom promatrao pokrete druge mladićeve ruke, pitajući se, dok je u isto vrijeme i pas lajući prislonio svoju toplu i vlažnu gubicu Elisabettinom licu, što traži ta ruka gore-dolje po mekoj puti te noge, sve se više približavajući bijeloj krpici, u svezi koje je često puta čuo riječ »sramota«.

Odjednom ona druga ruka postane još drzovitija, ali upravo u tom trenu on ugleda kako je Elisabetta naglo ustala, odgurnuvši mladića, dok joj je lice bilo ražareno, a smijeh je iščeznuo pa je izgledalo kao da će svakog časa briznuti u plač.

Doista, imala je neobično vlažne oči i nekako zasjenjene; onda je i mladić ustao, ali teškom mukom, sav crven u licu i nekako nespretan, a izraz njegova lica izazvao je u Marcellina neku čudnu samilost, kao kad u ušima odzvanja tišina duga i tvrda. Stoga mu se časkom učini kao da je tek izvukao glavu iz vode i da još osjeća u bubnjićima pritisak morske vode.

Marcellino s mukom proguta slinu, upravo kao onda kad se na kupalištu neki njegov školski kolega glupo našalio, prisilivši ga da pije vodu. A sad, kad mu se otčepilo uho, eto, ugleda mladića kako se udaljuje nekim čudnovatim korakom kao da su mu noge od olova, udaljujući se sve više, a da ih nije ni pozdravio.

Ugleda ga nakon nekoliko trenutaka kako zastaje, više no ikad neodlučan i zbunjen, kao da bi se htio vratiti. Onda odjednom vidje kako se brzo spušta niz obronak, zamičući među drvećem oraha, dok ga konačno ne ugleda zajedno s njegovim mahnitim psom koji je trčao iza i ispred njega onim osobitim načinom, kako to čine psi, i još ga vidje kako se gubi na udaljenim poljima.

»Je li te povrijedio?«, spontano upita Marcellino s prizvukom bezazlenog oklijevanja u glasu, dok je Bettina bila iznimno spokojna. No, izraz lica bio joj je čudnovat kao kad netko kaže laž, praveći se da nema o tome pojma.

»Nisu to stvari koje mogu povrijediti, budalice!«, neočekivano začu odgovor. Odgovor koji bi ga čak i uvrijedio da djevojka prostodušno ne doda nešto što još više zbuni Marcellina: »Samo, to su stvari koje jedan mladić ne smije činiti. Uostalom, nije mi on ni zaručnik!«

Marcellino je koncentrirao svu svoju pozornost na ovu zadnju riječ: zaručnik. I onda se sav zbunjen prisjeti onoga što mu je jednom rekla mama – da se svi muškarci jednoga dana moraju zaručiti, kako bi se kasnije mogli oženiti. I sva su mu se daljnja razmišljanja vrtjela oko pitanja koje je postavio majci – što to znači zaručiti se?

To je bilo nešto što ga je uvijek jako zaokupljalo, jer će se i on, mislio je, jednoga dana oženiti. I kako je često zapitkivao mamu o tome, evo sada, dok je stajao na travi s Elisabettom, sjeti se odgovora koje mu je jednom dala mama, dobro raspoložena, da ga se riješi.

»Kako se netko oženi?«, objašnjavala mu je mama. »Kada vidi na cesti neku dobru djevojku koja mu se svidi, ide za njom i zaustavi je, pitajući hoće li biti njegovom ženom. Ako ona kaže da, i roditelji se slože, od toga trenutka i prije nego odu u crkvu staviti prsten, oni su zaručnici.«

»Čak ako ga djevojka i ne poznaje?«, pitao je Marcellino.

»Naravno, ali uvijek s dopuštenjem roditelja, rekla sam ti.«

Bila je to stvar koja se Marcellinu činila kompliciranom i zamršenom i koja ga je stalno mučila, a posebno činjenica kako će morati zaustaviti neku djevojku koju i ne poznaje da bi joj iznebuha uputio takvo pitanje. Stoga je jednom zapitao mamu: »Ali, ako djevojku već poznaješ, nije li to lakše?«

»Naravno, da je lakše«, odgovorila je mama.

Sjetivši se toga, odjednom ga preplavi veselje na pomisao da on srećom poznaje Bettinu, kojoj se ne bi nimalo ustručavao postaviti takvo pitanje. Zato je i odlučio oženiti Bettinu, jer nije li ona sama rekla pred nekoliko minuta da je on njen novi zaručnik?

Marcellino je stoga pomislio kako je upravo došao trenutak da se sve razjasni. I bez imalo treme u glasu, iako s malim naporom, uspije upitati Elisabettu:

»Jesam li ja zaista tvoj zaručnik?«

Čekao je, iako s trepetom u srcu, jedan pravi, čisti odgovor, ali evo što mu je odgovorila Bettina, prasnuvši u smijeh:

»Postat ćemo zaručnici kad budeš velik. Sad si još dijete.«

Rekla mu je to gledajući ga otvoreno u oči. No, onda se, tko zna zašto, uozbilji i doda malo zamišljena:

»Jesi li me to pitao zato, jer me želiš pipati kao što me pipao Carlo? Ali ti me uvijek možeš dirati gdje god hoćeš, to znaš.«

I onda još doda, mada su joj usnice, tko zna zašto, podrhtavale:

»Pa nisi ti mladić!«

Međutim, Marcellino nije ni razmišljao o pipanju, ali ga je jedna stvar silno obradovala: da je konačno riješio problem vjereništva. I bio je siguran u jedno: da će se jednoga dana zaručiti s Elisabettom, kada poraste, pa neće biti potrebe da zaustavi na ulici neku nepoznatu djevojku i da joj iznebuha postavi pitanje koje ga je jako zaokupljalo...

Trublja tišine

Već se mračilo, a Elisabetta je još bila s grupom dječaka koji su dotrčali na polje lucerne vidjeti zakapanje mazge, što je dan prije crknula na toj poljani.

Iskopali su usred polja plitku jamu koja se Marcellinu činila ogromnom i svi su napregnuto, gotovo bez daha, očekivali to zakapanje. I Elisabetta je suzdržavši dah promatrala, obgrlivši svojom toplom rukom Marcellinov vrat.

U zraku je bio svjež miris prekopane crnice, no bila je tu i mazga s nogama uvis (četiri duge crne ukrućene noge), te je Marcellino, iako mu je godila ona topla ruka na zatiljku, bio sav obuzet razmišljanjem o tome što mu je mnogo puta govorio otac, a u svezi vojnika koji odlaze na bojište i tamo umiru.

»I vojnik, kada umre na bojnom polju, postane kao ova mazga?«, upitao je djevojčicu stariju od njega, upravo u času kad je Elisabetta odmaknula ruku, odnoseći onu ugodnu toplinu s njegova zatiljka, jer se približavao najljepši trenutak prizora kojemu su bili nazočni.

Muškarci, samo u košuljama, bijahu izašli s lopatama iz netom iskopane jame i pripremali su oko mazge konopce da je spuste unutra.

»Čine li to i vojnicima?«, nije popuštao Marcellino tražeći od Elisabette odgovor. Ona je netremice gledala što se zbiva, a on nastavio: »A mazga, kako je dospjela na bojno polje?«

Bio je jako zbunjen, a djevojka ne odvajajući pogled od muškaraca koji su namatali konopce, odgovori rastreseno, što ga ipak ne povrijedi:

»Šuti! Ma o kakvom bojnom polju pričaš? Nije ovo bojište gdje su vojnici, ovo je polje lucerne. Rat je.«

»Ti me možeš naučiti mnogim stvarima«, reče joj Marcellino koji je bio zaokupljen svojim maglovitim razmišljanjima.

»Ja te mogu svemu naučiti«, odgovori djevojka, »ali sad šuti. Pusti me da gledam što rade ljudi.«

Zavezali su mazgu konopcima i onda su s druge strane jame, koja bijaše sve crnja jer se bližila večer, uz dugi hop-hop počeli spuštati njezinu lešinu. Ona je na kraju uz mukli udarac pala na dno jame, samo su joj duge, crne noge i tvrdi papci (zbog krive procjene dubine) virili iz jame.

Ljudi su za trenutak zbunjeno zastali i promatrali, otirući znoj nadlanicom, sve dok se jedan od njih, gotovo trčeći udalji od grupe, vrativši se sa širokim nožem u ruci.

»Što će sad učiniti?« promrmlja Marcellino, zaustaviviši dah.

»Šuti«, reče mu ljutito Elisabetta. »Ubrzo ćemo vidjeti što će učiniti.«

Uzme Marcellina za ruku, stisnuvši je svom snagom. Dok je čovjek krenuo nožem piliti mazgine tetive, jednu za drugom, Marcellino se, iznenađen njenim čudnim ponašanjem, htio nasmijati i reći kako s bedara mazginih ne teče ni krv. Ipak, i on osjeti u tom trenutku (i tko zna zašto mu utrnuše zubi) neki čudnovat osjećaj, kad su ljudi završivši piliti, savinuvši jednu za drugom četiri noge koje proizvedu zvuk sličan šuštanju grane srušenog drveta.

Začu se kako zemlja sa lopata pada s nekim čudnim sazvučjem na mazgin trbuh. Tada Elisabetta odjednom naglo ustane te blijeda u licu reče Marcellinu:

»Hajdemo odavde. Strah me je. Mrak je.« Marcellino nije shvatio što to djevojka osjeća i premda je i on bio nekako uzrujan, samo kratko reče:

»Imaš pravo, odvratno je. Hajdemo odavde.«

Polako je ustao otresajući s hlača vlati trave i dok su išli prema kući u polju, gdje je je stanovala Elisabetta, i dalje je sav zbunjen razmišljao o mrtvim vojnicima na polju koji će možda s ukočenim, crnim nogama u zraku, uzrujati Elisabettu. Takvo što bi se moglo desiti i njegovom tati, koji je bio vojnik i koji više neće, ako ga pogode, ličiti na tatu, već na stvar što se stavlja pod zemlju.

Pomisao na to pokrene u Marcellinu novi nemir koji, međutim, nije bio strah poput onog što ga je osjetila Elisabetta. On iznenada osjeti kako bi bilo lijepo osloniti se na njeno rame, tako kao što se djevojka oslonila na njega, pa je upita:

»Ali i tata, ako umre na polju kao mazga...«

Elisabetta mu nije dala da dovrši pitanje. Opet osjeti strah i počne trčati vukući ga za ruku i tek kada su bili ispred njene kuće pusti ga, govoreći:

»Kakve veze ima tata s onom živinom tamo!? Već sam ti objasnila. Vidi se da baš ništa ne razumiješ.«

Ona trčeći nestane iza kućnijh vrata, nakon što se na tako neprijazan način odvojila od njega, a Marcellino, došavši kući, pođe u krevet, ne rekavši ni jednu riječ majci, koja se već bila navikla gledati ga kako jede šutke. On je tvrdoglavo nastavio razmišljati o mrtvom tati na polju, baš poput one mazge, a onda su mu se misli, zbog sna što ga je obuzimao, malo pomalo, kao obavijene maglom, sve više udaljavale, odnoseći ga polako iz svijeta.

Marcellinu se još učini, u polusnu, da je pronašao one mučne riječi, kako bi ujutro upitao mamu za istu stvar koja je bila razljutila Elisabettu. Štoviše, bio je i zaustio da će izreći pitanje i već je vidio mamu kako otvara usta da mu odgovori, ali ga je napokon potpuno obuzeo san, dok je, po običaju, iz obližnje vojarne, kao iz beskrajnih daljina, kroz zatvorene prozore što su polagano treperili, prodirao zvuk vojničke trube koji je melodički modulirao tišinu.

Prijevod s talijanskog i bilješka o piscu:

Ljerka Car Matutinović

_______________________

Bilješka o piscu – Pjesnik Giorgio Caproni pisao je cijeloga svog života i prozu, eseje, kritike i komentare, baveći se novinarstvom, koje mu je oduzimalo i vrijeme i energiju za pisanje poezije. Šest priča objavljenih u knjizi Aria celeste e altri racconti (Nebeski zrak i druge priče), odabrao je njegov sin, Attilio Mauro Caproni, a preuzete su iz tjednika »La Giustizia« (»Pravda«). U izbor za »Kolo« uvrštene su dvije priče: Nebeski zrak i Trublja tišine (La tromba del silenzio). Prevedene priče povezuju dva lika: djevojka Elisabetta i dječak Marcellino. Vrijeme ratno (II. svjetski rat) pisac dodiruje samo ovlaš ističući neka pitanja, neke refleksije koje čekaju odgovor. U priči Nebeski zrak otkriva razdoblje djetinjstva u vrijeme kad se pojavljuju prve sumnje i prve prigušene žudnje. Taj prijelaz iz naivnog djetinjstva u adolescenciju bremenit je pitanjima koja traže jasne odgovore, no oni najčešće ostaju »visjeti u zraku«. U priči Trublja tišine nenametljivo se promiču pitanja o smrti, koja maglovito i još nedokučivo ulaze u živote Elisabette i Marcellina.

Giorgio Caproni rođen je u Livornu 1912. godine. S obitelji se 1922. seli u Genovu koju će cijelog života osjećati istinskim svojim gradom. Tamo je završio učiteljsku školu. Godine 1933. objavljuje u časopisima prve pjesme, 1936. izlazi mu prva zbirka pjesama Come un allegoria (Kao alegorija) posvećena mrtvoj zaručnici, a 1938. i druga, Ballo a Fontanigorda (Ples u Fontanigordi). Treća pjesnička zbirka Finzioni (Fikcije) tiskana mu je 1941. Nakladnička kuća Vallecchi objavljuje mu 1943. knjigu Cronistoriu,.a nakon rata mu redom izlaze sljedeće knjige: Sobe žičare (1952., nagrada Viareggio); Enein prolaz (1956.); Sjeme plača (1959., posvećena uspomeni na majku, nagrada Viareggio); Zid zemlje (1975.); zatim pjesnička zbirka Slobodni lovac (1982., nagrada Antonio Feltrinelli); Sve pjesme (1983.); Labirint – priče (1984.), te posthumno još dvije knjige: Res amissa (1991.) i Crna kutija – izbor eseja (1992.). Giorgio Caproni je značajan i kao prevoditelj (Proust, Baudelaire, Maupassant, Apollinaire, Lorca idr.). Umro je u Rimu 22. siječnja 1990., a pokopan u Loco di Rovegno.