Posljednji Šicelov pogled u svoj književni retrovizor

Objavivši 2009. godine petu knjigu svoje Povijesti hrvatske književnosti – Razdoblje sintetičkog realizma (1928. – 1941.), književni povjesničar Miroslav Šicel kao da je na trenutak predahnuo i usmjerio pogled u svoj književni retrovizor. Bio je očigledno i s razlogom zadovoljan dovršetkom svo­­je petoknjižne književnopovijesne sinteze koju je ostvario kao osobni životni književnoznanstveni autorski projekt. Radi se o projektu temeljenom na načelu, prirodi i programu hrvatske znanosti o književnosti koju je proklamirao vlastitim riječima:

»Povijest književnosti mora pratiti sveobuhvatnije književne procese unutar pojedinačnih literarnih razdoblja, ugrađujući ih u njihove povijesno-političke i sociološke okvire, a naročitim naglaskom na duhovnom ozračju toga okvirnoga konteksta. Pri tome valja iznaći pravu mjeru između pozitivističkoga i fenomenološkog pristupa u analizi književnih ostvarenja. Pra­­vi je zadatak književnog povjesnika, naime, u ostvarivanju ve­­like sinteze bilo cjelokupnog stvaralaštva nacionalne književ­­nosti, bilo samo određenog stilsko-formacijskog razdoblja, ili pak žanrovskoga književnopovijesnog osmišljavanja određene nacio­­nalne ili svjetske literature.«

Petoj knjizi o kojoj je upravo riječ prethodile su sinte­­ze i pregledi četiriju značajnih prethodnih stilsko-formacij­­skih razdoblja novije hrvatske književnosti u njezinom dvjestogodišnjem vremenskom luku od 1750. do 1941. godine, a koje su se knjige pojavljivale u dinamičnom petogodišnjem ritmu. Bile su to: knjiga I. (Od Andrije Kačića Miošića do Augusta Šenoe, 1750. – 1881. iz 2004. godine); knjiga II. (Realizam, iz 2005.); knjiga III. (Moderna, iz 2005.) i knjiga IV. (Hrvatski ekspresionizam, iz 2007. godine). Na­­slovima i podnaslovima ovih svojih knjiga Šicel se jasno opredijelio za stilske terminološke nazive pojedinih razdoblja što ih obuhvaća njegova velika sinteza čiju je periodizaciju u prvoj knjizi temeljio na dopreporodnom razdoblju i ilirskom pokretu (1750.–1849.) te na razdobljima predromantizma i ranog romantizma (1840.–1860.), kao i romantizma i predrealizma (1860.–1981.), u drugoj knjizi na realizmu (1880.–1890.), u trećoj knjizi na epohi moderne (1892.–1916.), a u četvrtoj knjizi na ekspresionizmu (1917.–1928.).

No uz autorsko zadovoljstvo upravo dovršenim životnim djelom i njegovih uspješnim ishodom kojim je ono uvršteno među najrelevantnije suvremene povijesti novije hrvatske književnosti, autorov pogled u retrovizor bio je i trenutačni podsjetnik na izuzetno bogatu cjelokupnu bibliografiju. U toj bibliografiji primarno mje­­sto zauzimaju upravo Šicelovi brojni književnopovijesni pregledi, posebice Pregled novije hrvatske književnosti (1966.), Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća (1977.), Književnost moderne (1978.), Hr­­vatska književnost (1988.) koje zajedno s reprezentativnim mono­­grafijama (Matoš, 1966., Kovačić, 1984., Gjalski, 1984., Rikard Jorgovanić, 1999.) te specifičnim književnoznanstvenim izdanjima i studijama kao što su Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti (1972.) i Hrvatska moderna. Kritika i književna povijest (1975.), te pojedinačnim značajnim studijama među kojima su Dosadašnje koncepcije povijesti hrvatske književnosti (1967.), kao i Sto godina hrvatske književne historiografije / Povijest i povjesničari hrvatske književnosti (1999.), a koje predstavljaju izvorište i uporište Šicelove posljednje književno-znanstvene sinteze, kakvu je stvarao godinama.

Nesumnjiv i znatan prilog toj sintezi bilo je i Šicelovo obilje pojedinačnih studija, eseja, članaka, analiza, interpretacija, raznih predgovora i pogovora razasutih po književnim ča­­sopisima, zbornicima, kritičkim izdanjima i različitim izbori­­ma iz hrvatske književnosti. Samo je manji dio ove autorove zapa­­ženo plodne kritičke baštine bio objavljen u samostalnim knjigama kao što su Stvaraoci i razdoblja u novijoj hrvatskoj književ­­nosti (1971.), Osmišljavanja (1987.), Ogledi iz hrvatske književno­­sti (1990.), Hrvatski književni obzori (1997.) i neke druge, dok po po­­sebnom značenju i reprezentativnosti uz autorovu prvu kritičko-esejističku knjigu iz 1971. treba svakako istaknuti i njegovu pretposljednju knjigu Pisci i kritičari (2003.) kojom se zaokružuje najbolji dio njegova kritičko-studijskog i esejističko-interpretacijskog opusa. Taj pak opus, nastao tijekom pedeset i više godina autorova kon­­tinuiranoga kritičkog rada zajedno s nabrojenim književnim povi­­jestima i pregledima, monografijama i književnoteoretskim izvo­­rima otvarao je uvijek neka ključna pitanja hrvatske književno­­sti i znanosti o njoj, a na koja je Šicel, i kao kritičar i kao književni povjesničar, davao uvijek sasvim konkretne i argumentirane osobne odgovore.

Među tim pitanjima svakako je problem karakterističnog razvitka hrvatske književnosti koji je po često naglašavanoj autorovoj tezi bio specifičan, zapravo atipičan. Ta atipičnost posebno obilježuje stilska razdoblja od sredine 18. do kraja 19. stoljeća kada hrvatska književnost svojim aritmičkim i vremenskim zaostatkom kaska za pojavama u svjetskoj književnosti da bi tek u 20. stoljeću, posebice od doba moderne pa nadalje, ritmički uskladila svoj ravnopravan razvoj i sinkronizirano uključivanje u tijekove europskih knji­­ževnih procesa. U oba slučaja, a što evidentno proizlazi iz Šicelovih studija, radilo se zapravo o prihvaćanju i transpoziciji poetičkog modela primarne društvene (nacionalne, političke, socijalne, pa i obrazovne) funkcije hrvatske književnosti ti­­jekom 18. i 19. stoljeća) kao i pojave neprijeporne estetske usmje­­renosti i uloge u književnim razdobljima 20. stoljeća.

Upravo je količina Šicelovih kritičkih radova koji su ostali neuključeni u samostalne knjige bila sretnim povodom autoru da priredi još jedan osobni izbor kakav je njegov Hrvatski književni retrovizor, objavljen u nakladi zagrebačke »Alfe« u proljeće 2011. godine, nakon kojeg je ubrzo ujesen došlo i do autorova odla­­ska. U toj svojoj, nažalost posljednjoj objavljenoj knjizi autor se opredijelio za signifikantan odabir autora, specifičnih tema i žanrova (povijesni roman, putopis, kratka priča i esej), apostrofi­­rajući njima i neke nijansirane varijante osobnog pristupa. Opredijelio se za ukupno petnaest priloga koje je razvrstao u tri cjeline sig­­nalizirajući ih kao: I. Oživljavanje povijesnog romana XIX. stoljeća, II. Portreti, članci, interpretacije, III. Sinteze. Odabrani radovi nastali su u širokom vremenskom luku, i to dva (Ksaver Šandor Gjalski Perillustris ac generosus Cintek i Antun Gustav Matoš Notturno) još davne 1962. godine, a posljednji (Putopis u razdoblju ilirizma), nedavne 2006. godine! Radi se stoga o simboličnom presjeku autorova kontinuiranoga i plodnoga književnokritičkoga puta.

U odabiru autora lako je odmah zamijetiti da je riječ o nekim ključnim imenima hrvatske književnosti, kao što su August Šenoa, Ante Kovačić, Ksaver šandor Gjalski, Antun Gustav Matoš, Ivo Vojnović i Miroslav Krleža, od kojih su trojica (Šenoa, Gjalski i Ma­­toš) zastupljeni s po dva autorova priloga. Simptomatično je također za ovaj odabir da su čak trojica izabranih autora koji su tijekom života uz više priloga o sebi i monografski zaokupili revnog, odmjerenog i uvijek pouzdanog književnog povjesničara. To su Kovačić, Gjal­­ski i Matoš, prema kojima Šicel nije skrivao osobni emotivni odnos, koji međutim nije zasjenjivao vrijednosno, kritičkoestetsko poni­­ranje u njihova djela. Svi navedeni autori iz Šicelova kritičkog odabira svojevrsno su autorovo apostrofiranje onih imena koja su bila i njegovom osobnom antologijskom mjerom. No uz nesumnjivu veličinu velikih u imenskom su se registru autorovu našla i dvojica koja pripadaju poznatoj barčevskoj kategoriji veličine malenih, kakvima je i Šicel također predstavljao književni mozaik pojedinih razdoblja. U ovome slučaju to su Josip Eugen Tomić i August Harambašić, pisci koji ilustriraju povjesničarevo traganje za onim značajkama i dosezima njihova opusa kojima se opravdava njihovo uključenje u određene segmente nacionalne književne povijesti.

Na poseban se način svaki od kritičkih radova posvećenih odabra­­nim autorima iz kategorije velikih izdvaja i nekim osobitim obi­­lježjem ilustrativnim za izbor kao i za kritičarev pristup. Tako nam prilog o Šenoinim povijesnim romanima vrlo pouzdanom i dokumenti­­ranom analizom ilustrira njihovu ne samo književnopovijesnu gene­­zu već i posebnu književnoteorijsku strukturu poetoloških premi­­sa tih romana, dok nam se odnosom Kovačića prema tzv. trivijalnoj književnosti otkrivaju sasvim konkretni izvori iz svjetske književnosti, koji su uz često isticanu bujnu Kovačićevu fantazi­­ju bili poticajem i za trivijalne elemente njegovih romanesknih fa­­bula i likova. U pristupu pak Gjalskome izdvaja se impresivna analiza Cintekova lika, dok su Gjalskijeve elegije o zagorskim plemićima i plemenitašima uočljiva kritička označnica ključnog pripovjeda­­čeva emotivnog odnosa prema svijetu koji silazi s društvene i povijesne scene čiju neminovnost taj osobni odnos nije isključio iz svoga autorskog fokusa, odnosno prikaza njihove osobne tragične sudbine.

Indikativno je da su u izbor ušla i dva priloga o Antunu Gustavu Matošu čiji je antologijski pjesnički Notturno vrstan, upravo antologijski uzorak Šicelove suptilne kritičke interpretacije kakva pripada najboljim interpretacijama zagrebačke stilističke škole. Unutarnje dimenzije pristupa tekstu te škole prepoznaju se i u prilogu o cjelokupnoj Matoševoj poetici koja je metaforički obilježena njegovim cvjetovima (ne)sklada i ljepote, kako to sugerira i signira sam naslov kritičkog priloga. A zanimljiv odnos Ive Vojnovića i hrvatske moderne, Šicel kao najpouzdaniji hrvatski književni povjesničar toga književnog razdoblja osvjetljuje pouzdanom identifikacijom onih prepoznatljivih stilskih odrednica Vojnovićeva djela koje su podudarne s nekim bitnim načelima impresionističko-simbolističke poetike epohe moderne kakvima je doista bio »prvim vjesnikom i stvarnim pretečom«. A na svoj je poseban način indikativno i Šicelovo naglašavanje uključivanja intimnog Krleže u svijet Balada u kojima nije prisutan samo kao angažirani i socijalni pjesnik, kroničar pučkog povijesnog martirija, već i kao autor »intimne vizije jedne mračne provincijalno-evropske kajkavske komponente«, a što je zapravo osobni Šicelov putokaz mogućem čitanju »najnedočitanijeg« Krležinog djela, kakvim je Balade obilježio Mladen Kuzmanović.

Među tekstovima trećeg poglavlja Sinteze uz Programske spise Hrvatskog narodnog preporoda i Putopis u razdoblju ilirizma izdvajaju se svojim odnosom autora prema suvremenim razdobljima hrvatske književnosti predgovori dvjema iznimno uspješnim Šicelovim antologijama – Antologiji hrvatske kratke priče (2001.) i Antologiji hrvatskog eseja 20. stoljeća (2002.), a koje su dragocjen i vrijedan podsjetnik i na Šicelovu plodnu antologičarsku djelatnost. Ta je pak djelatnost bila također podlogom Šicelovom ustrajnom književnoznanstvenom stvaranju sinteze za koju se kao povjesničar svakim svojim radom (in)direktno zalagao i koju ostvarivao i osobnim stilom zamjetnim u svim prilozima i svoga Hrvatskog književnog retrovizora, stilom u kojemu dominira direktnost i konkretnost književnoznanstvenog iskaza i u kojemu znanstveni vokabular nije nadređen već upravo podređen književnom tekstu kao temi, ali i komunikacijskoj ulozi kritičkoga teksta kao ključnog posrednika između djela, njegovih kritičara i čitatelja. Njima je pak Miroslav Šicel ostavio otvorenim svoj retrovizor kao podsjetnik na jedan respektabilan književnoznanstveni opus.