Oda elementarnoj ljudskosti

Tomislavu Marijanu Bilosniću u zbirci pjesama Afrika uspjelo je u većoj mjeri nego i u jednoj dosadašnjoj njegovoj poetskoj knjizi stvoriti osebujnu pjesničku kozmologiju koja u svojoj posebnosti zahvaća i priziva mnoštva prethodnih ljudskih iskustava i kozmoloških sustava, ali u isto vrijeme neprestance generira značenjski višak koji se zapravo ne može posve uklopiti ni u kakav zatvoreniji sistem. Bilosnićeva tako knjiga istodobno djeluje na više spoznajnih i značenjskih razina, uistinu se semantički realizira u svakoj od njih, ali – baš u svojoj složenosti i isprepletenosti različitih konteksta – čuva svoju nesvodivost na bilo koju od tih razina pojedinačno i uzdiže vlastitu, ničemu posve naličnu poetičku kuću.

Ako su vitalizam, biofilnost, lomljenje kalupa lažnoga racionalizma, prokazivanje zločinačkoga karaktera zapadne kolonijalne, a potom i globalizacijske civilizacije, bili najintenzivniji motivatori i Bilosnićeva dosadašnjeg pjevanja, onda su u zbirci Afrika oni uzdignuti na razinu kozmičke drame, na hvatanje u koštac s krajnjim mogućnostima i međusobno posve različitim modusima ljudske spoznaje, na čovjeka čija je sudbina sinegdoha čitava svemira, na nepomirljivu opreku metaforički shvaćenog crnog i bijelog, čiji su vrijednosni predznaci preokrenuti u odnosu na zapadnjačka značenja koja se pridaju bojama. Velik dio poetske kozmološke osebujnosti našega pjesnika baš i leži u radikalnoj suprotnosti u odnosu na gotovo sve dominantne paradigme suvremenoga života, na spašavanje gole čovjekove duše koja je već posve uhvaćena u mrežu podivljalih dehumanizirajućih sila.

Uistinu, problem je toliko korjenit, spoznajne i društvene matrice su toliko očigledno pogrešne i zlosilne, da se je ispod tolikih kopija već odista teško probiti do ljudskog originala, da se za osmišljavanje kakve ljudske alternative već hoće iznimna maštovitost, spoznajna lucidnost i radikalna odlučnost. Upravo to i radi Bilosnić kad sa svoga čovjeka, sa svog lirskog protagonista uostalom, svlači, često i trga, sve artificijelne, surogatne slojeve kako bi spasio temeljnu ljudskost po kojoj čovjek i jest čovjek. Takva njegova umjetnička gesta u velikoj mjeri koristi oslobađajuća iskustva i postupke iz povijesti umjetnosti i književnosti, posebice one modernističke i avangardne, no istodobno ih i modificira u skladu s vlastitom, drugačijom motivacijom i situacijom još uznapredovalijeg raščovječenja.

Bilosnić je, naime, posve ispravno uvjeren da baš umjetnost ima alate i dubinsku vokaciju za radikalno drugačiji pogled na stvarnost, vidljivu i nevidljivu, od one koju diktiraju agresivni i zaglupljujući globalizacijski narativi i prakse. Istinska, punokrvna, mnogoznačna umjetnost je, uostalom, svagda i bila najbolji lijek za svaku ideološku redukciju pa se naš pjesnik u razmicanju takvih redukcija, u širenju već posve skučena zapadnjačkog konzumerističkog obzora, i utječe ljudskim i umjetničkim iskustvima koja su najbliža prvobitnome sinkretizmu svega postojećeg i najrastvorenija svoj punini života. U tom vraćanju prvobitnosti, elementarnosti, Bilosnić se u umjetničkome smislu u najvećoj mjeri oslanja i referira na autore i prakse koje su afirmirale antiracionalizam, kao što su, primjerice, izvorna umjetnost afričkih plemena i naroda, bujna biblijska metaforika, Picassovo i Kleeovo navraćanje na primitivnu i infantilnu umjetnost, nadrealizam, Poundov imažinizam i kulturni nomadizam, Borgesov onirizam, Nerudina prirodom generirana slikovitost, crnaštvo Aiméa Césairea, Tomičićeva elementarnost i vitalizam.

U kozmološkome se pak smislu Bilosnić u zbirci Afrika ponajviše naslanja na načine doživljavanja svekolikog života u afričkim tradicionalnim religijama i kod afričkoga crnog čovjeka općenito. Upravo su mu ti načini i svojevrsna spoznajna poluga koju je upotrijebio za radikalno preokretanje naših loših, čovjeka nedostojnih civilizacijskih kalupa. Sasvim drugačijim doživljavanjem života Bilosnić će doista uspjeti oljuštiti sve naslage nametnute zapadnim racionalizmom i materijalizmom i doprijeti do univerzalne čovječnosti, do »dubokoga«, univerzalnog crnca kao kondenzata ljudskosti i metafore svakoga izopačenom civilizacijom ugrožena čovjeka, a to smo zapravo svi mi. A taj istodobno konkretni i metaforički crnac naprosto ima drugačije oči (»crnac/ ugledavši se u ogledalu/ vidi plave oči«), oči za drugačiju zbilju u kojoj je život u svim svojim dimenzijama jedinstven, a ne rascjepkan. To je zbilja kojoj su duhovna i materijalna stvarnost posve sljubljene, u kojoj se čovjeka ne može motriti kao odvojenoga od svemira, prirode, životinja te obiteljskih i društvenih odnosa, zbilja u kojoj su preci i duhovni svijet snažno prisutni u obiteljskom i plemenskom životu i obredima, u kojoj se životni kontinuitet u obliku čvrstih tradicija i mudrog poštivanja predaka i starijih ljudi kao nositelja toga kontinuiteta nadređuje neprestanim zapadnjačkim »obračunima s prošlošću«.

Bilosnićev crni čovjek, nadalje, posvemašnja je opreka kakvom scijentizmu koji od stabala više ne prepoznaje šumu. Taj je čovjek svagda, spoznajno i egzistencijalno (što mu je isto), uključen u životnu cjelinu, u neprestano naviranje, događanje života. Prezentnost svih duhovno-tjelesnih prostora ujedno je i prisutnost svih vremena, vječna sadašnjost koja u sebi aktualno sadrži i stvaranje i propadanje svijeta: »U Africi znaju samo za sad/ u Africi/ postoji samo danas... U Africi/ uz pjesme/ palmi/ poskakujući/ slave sadašnjost/ puni mjesec/ osvjetljava/ glineni pod/ kolibe/ bijele zube/ u šaci zobene kaše«. Zato crnac ne doživljava znatno intenzivnije samo aktualnu stvarnost, njezinu jarku slikovitost ili crnu tajanstvenost, nego unutar nje, njezina bujna ritma, osjeća životvorni ritam iskonske Geneze koja se nije dogodila samo u početku, već se i dalje neprestance događa. Crnac ima, kako kaže Bilosnić, »pretpovijesne oči«, njemu su prvobitne stvari jednako bliske kao i svijest da životni fenomeni moraju jedanput i propasti kako bi se opet ciklički obnovili. Zato je pjesmovna svijest, uživljena u takva »crnca«, uistinu i kvalificirana poetski evocirati »prve i zadnje stvari«, suvereno se kretati od Geneze do Apokalipse, gonetati tajnovito Božje lice koje se oslikava i u najmanjim fenomenima vidljiva, od Boga stvorena svijeta. Sam je crnac, svojom duhovnom i tjelesnom elementarnošću, naivnim, a dubokim pogledom, zapravo znak prisutnih i djelatnih počela koja svagda nanovo stvaraju nepatvoren život (»Crna boja crnca/ početna je boja/ završna boja/ Crno nije boja/ ona je obris/ zemlje/ sjena/ sjećanje/ na prve plovidbe/ neba«).

Zato kroz tako ocrtana crnca i njegovu pred stvarnošću duboko zadivljenu svijest Bilosnić i može dati zatravljujuću sliku Afrike kao ishodišta i neprestanog izviranja elementarnog vitaliteta (»Nitko u Africi nije vidio/ dvaput istu pojavu/ Sve se preobražava/ svakoga trena«), kao »rijeke koja guta sve rijeke« (»Teče život teče smrt/ uzvodno teče/ nizvodno/ prema oceanu/ do kraja svijeta/ Teče iz počela/ preko zapreka/ da mu labirint ne bi otkrili/ u nirvanu/ gdje slaže našu sudbinu«), kao mjesta u kojem je Bog stvorio čovjeka (»U crno su bili odjeveni/ Adam i Eva/ S vrata raja«) i u kojoj se začela ljudska pa tako i naša osobna povijest (»U Africi smo rođeni... Iz Afrike je došao moj predak/ zauvijek se razdvojio od tla katrana/ na Kvarner/ donio crne morčiće/ i sve što se tako više nikada neće zvati«). Stoga je, prema Bilosniću, Afrika pravo proročište o tomu kakav je čovjek zapravo, što ga to, još od iskona, uistinu čini čovjekom. Ne radi se tu, dakle, o egzotičnoj i ekscentričnoj zapadnjačkoj radoznalosti i kolonijalnom nagonu za raskrinkavanjem i iskorištavanjem u kojoj se Africi nameće vlastita slika, već o jednostavnom uživljavanju u svijet crnca kojemu je pak neposredno, intuitivno dostupna životna cjelovitost (»Conrad je putovao u Srce tame/ misleći da kreće/ u doba nastanka svijeta/ a u srce prašume/ vode putovi majmuna/ i Pigmeja/ koji se u život ulijevaju tišinom/ i postaju nevidljivi«).

Upravo ta bijelačka nesposobnost za uživljavanje i suživljavanje te nagon za nametanjem vlastitih slika i grubih materijalnih interesa bit će topos koji će autor knjige Afrika upotrijebiti za umanjivanje, potiskivanje i gaženje crnačkoga, ali zapravo i svakog drugog čovještva. To će, uz afrički kozmogenetski vitalizam i crnačku elementarnu ljudskost, biti drugi najvažniji tematski agens cijele zbirke Afrika. Tako su u tematskome smislu Afrika, crnci i njihov način života za zapadni kolonijalni materijalizam svagda posve izvrnut svijet, »srce tame« kao nesvjesna zrcalna slika vlastite nečiste savjesti. Tek se, dakle, na crnačkoj i afričkoj pozadini vidi sva crnina bijelačke povijesti, sve ono upravo vampirističko crpljenje i isisavanje ne samo afričkih prirodnih resursa, već i same afričke životne supstance koju bijeli izrabljivač svagda želi svesti samo na materijalne proporcije i zrcalnu sliku vlastitih dehumaniziranih interesa. Bijelac time zapravo, kao kakav zli bog, crnbog, želi crnca prepraviti na svoju sliku, nastoji od njegove naivnosti i jednostavnosti napraviti najučinkovitije sredstvo za proizvodnju vlastite posve pervertirane, zločinačke zbilje, pri čemu se crnačka narav izvrće do karikaturalnosti, grotesknosti i, zapravo, krajnje tragičnosti (»Crncu daju rum/ krv/ svojih neprijatelja// Nema ratnih zarobljenika/ crncu daju/ otvorene ruke/ daju mu noć/ da trguje/ i ratuje... Za sve što naoružan učini/ neće odgovarati/ crnac tragediju zove/ svakodnevica«).

Bilosnić dramatičnim slikama i uživljavanjem u prostodušnu crnačku svijest ocrtava žestoki kulturalni sraz u kojemu prodornija kultura raščinjava sve sastavnice civilizacijskoga supstrata na nekom području. Slabijoj se pak kulturi pri fatalnome kulturalnom šoku prvo ruši kozmološka cjelovitost, njezina unutarnja logika i sklad, a zatim se pojedina njezina sad već izolirana obilježja rastaljuju do neraspoznatljivosti. Tako sraz crnačke i bijelačke kulture u Africi kod Bilosnića poprima epopejske razmjere sukoba dvaju posve različitih svjetova (kao što se to također dogodilo u nasrtaju romanskih i germanskih bijelaca na indijanske kulture u objema Amerikama), ali i još univerzalniji karakter vječne borbe temeljnih životnih opreka dobra i zla, duhovnog i materijalnog, prirode i tehnologije, hladne cerebralnosti i tople osjećajnosti (»Kada ste došli brodom/ nisam razumio/ mislio sam da dolazite u ptici/ koja se pretvara u ribu// Kada ste došli automobilom/ nisam razumio/ mislio sam da je bučni stroj/ opsjednut moćnim duhom// Kada ste došli zrakoplovom/ nisam razumio/ kako razumjeti čovjeka/ koji opkoračuje dva svijeta// Cijelo to vrijeme/ ja sam se jednostavno igrao/ kao što se dijete igra/ pretvarajući u svojoj ruci/ zmiju u pticu«).

Kako, nadalje, u tim slikovitim oprekama ne prepoznati ne samo sraz različitih kultura, već i osudu koju djetinjstvo čovječanstva, oličeno u crncu koji se jednostavno igra u jedinstvu s cijelom prirodom, svojim nevinim očima ustanovljuje nad »vrlim novim svijetom« nakrivo razvijene civilizacije, na osudu koju, uostalom, suvremena civilizacija najzornije može iskusiti u posljedicama koje ostavlja na vlastitu djecu? Zato je posve jasno da protagonist kojega Bilosnić postavlja usred svoga teksta, na poprište posve neizvjesna egzistencijalnog ishoda, nije samo afrički crnac. On je uistinu metafora za cijelo čovječanstvo, cijelu ljudsku rasu i njezinu sudbinu, upravo za svakog pojedinačnoga i unikatnog čovjeka i dramatično pitanje kakav će biti njegov krajnji ishod u ovom i drugom životu. U tome se pitanju snažno i poetički uspjelo slučuju Bilosnićeva intenzivna pjesnička sugestivnost i stvarna egzistencijalna zebnja koja, kao u nekom apokaliptičnom iščekivanju, prožima već sav svijet u njegovim neprestanim konvulzijama koje proizvodi neokolonijalna globalizacija (»Hoće li crnac/ ostati živ/ dok slaže slonavaču/ u piramide// Hoće li crnac/ ostati živ/ dok se brani/ ratničkim štitom/ koji Picasso koristi/ kao inpiraciju// Zemlja se raspukla/ po sredini moždane kore/ živi li svijet/ odsječen od sjećanja«).

Na spomenutoj dramatičnoj opreci crnačkoga i bjelačkog svijeta zbirka pjesama Afrika temelji ne samo glavno tematsko čvorište, već i intenzitet svoje izražajnosti. Bilosnić se, naime, vješto poigrava obrnutom vrijednošću crne i bijele boje i kože u zapadnom i afričkom svijetu. Tako se, uz napetost između binarne opozicije crnog i bijelog, dodatni izražajni intenzitet stvara očuđenjima zbog iznevjerenog očekivanja. Baš na podlozi svih onih negativnih konotacija koje zapadnjačka civilizacija pridaje crnoj boji znatno snažnije odjekuje Bilosnićevo uporno inzistiranje na pozitivnim vrijednostima i osobinama upravo te boje (crno kao osnovna narav pramaterije i svemira, iskonska snaga crne zemlje, crni ugljen kao sunce skriveno u zemlji, crno kao iskonsko obilježje crnca i njegova kontinenta). S druge strane, svjetlost i bijela boja, kao konotacije najveće vrijednosti za Zapad, u crnome svijetu postaju najnegativnije vrijednosti baš zato jer su simbol bijelaca i njihove agresivnosti (»Bože, ne gledaj me svijetlo/ svjetlost me ubija/ mene ubi bjelokost/ ubiše me demoni vapna/ uroci u mlijeku majke«). Uistinu, svaka implementacija bijelačkih vrijednosti, upravo vrijednosti bijeloga kao takvog, završava nasiljem prema crnačkome svijetu, posvemašnjim razaranjem njegovih temeljnih sastavnica koje su u potpunosti suprotne lažnim bijelačkim kvalitetama. Ili ukratko, svako bijelo nastoji posve prisvojiti crno i tako ga uništava, što, kako rekosmo, Bilosnić koristi za postizanje iznimnog semantičkog intenziteta i pregnantne izražajnosti (»Crnca uče saditi pamuk/ pamuk je bijel/ Crnca uče brati pamuk/ pamuk je bijel/ Crnca uče presti pamuk/ pamuk je bijel/ Crnca uče sašiti bijelu košulju/ od pamučnog platna/ Crnac zna kako biti gol«).

Bilosnićev imaginarij i figurativna morfologija teksta u zbirci Afrika u velikoj mjeri funkcioniraju kao produžetak temeljne misaone impostacije toga pjesništva, njezina značenjskoga ustroja i dubinskih motivacija. Zato znatno preteže leksik vezan uz prirodni areal (antilopa, tigar, pustinja, džungla, visoka trava, stablo), uz glavne kozmološke fenomene i simbole (Sunce, Mjesec, svemir, zvijezde, zemlja, vatra, voda, nebo), apstraktnija evociranja božanstva i prapočela (Otac, Bog, Isus Krist, Veliki Ocean, Vječni posjednik neba, beskraj), uz osebujne predmete i rituale vezane za crnačku religiju, duhovnost, kulturu i etnos (maske, koliba, štit, peć, Pigmeji, narod Joruba), uz mitološke kozmogenetske slike (crni Adam i Eva, stablo spoznaje, besmrtna zmija, boginja iz Memfisa) i povijesne izvore o legendarnim afričkim kraljevstvima. I tu se, dakle, događa ogoljivanje cijele zbilje, svođenje na elementarnost koju neki, u zapadnjačkome smislu civiliziraniji, tehniciziraniji, urbaniji imaginarij koristi ipak razmjerno rjeđe, i to jedino u izrazito negativnome kontekstu bijelačkih provala u konzistentnu crnačku stvarnost.

U figurativnome pak sloju dominira bujna metaforika, poredbe, sinegdohe, antiteze, oksimoroni, epifore, anafore. Bilosnićeva metaforika naslanja se s jedne strane na onu iz različitih biblijskih knjiga (u prvome redu Pjesme nad pjesmama, kao i Knjige Postanka, proročkih knjiga, Psalama, Evanđelja, Otkrivenja), a s druge strane na nadrealističku začudnu asocijativnost i autore koji su neke nadrealističke ili druge avangardne postupke prilagodili vlastitim poetikama (Vladimir Majakovski, Ezra Pound, Pablo Neruda, Eluard, Aimé Césaire, Radovan Ivšić, Zvonimir Golob, Zlatko Tomičić). U nadrealistički obojenoj metaforičkoj i poredbenoj asocijativnosti kod Bilosnića je osobito česta oksimoronična zaoštrenost suprotnosti (»Sunce je kao moja crna glava«, »Sunce je crni oblak, noć«, »Crna koža koja se bijeli u svjetlu zvijezda«), zatim metafora koja ima nominalnu rečeničnu strukturu (»Maska je goli život/ ona je prava žena«, »Afrika je žarko zlato neba/ Afrika je zlatno sunce zemlje/ Afrika je žuti pijesak svile«, »Tigar je poglavičina koliba/ okićena lubanjama/ tigar je crnac/ namazan ratnim bojama«, »Noć je čelo koje sja na mjesečini), kao i takozvana genitivna metafora (»jezičci noći«, »koliba srca«, »čelo vjetra«). Osobito je česta i ekspresivna i metaforička uporaba boja, kao i začudno, ali dubinski ipak motivirano, jukstaponiranje, miješanje i isprepletanje različitih dimenzija crnačke, ponekad i bijelačke, zbilje. Uglavnom, može se zaključiti da je bujna Bilosnićeva figurativnost zapravo izraz samog figurativnog, simboličkog i metaforičkog, često i gotovo nadrealnog, ustroja crnačkoga načina mišljenja, doživljavanja vidljive i nevidljive stvarnosti, kao i same afričke zbilje.

U pogledu pak kompozicijske, versifikacijske i intonacijske strukture pjesama u zbirci Afrika, jasno je da Bilosnić s jedne strane nastavlja s pisanjem pjesama stihičkoga, repetativnog, kumulativnog ustroja, počesto povišene intonacije i poemskih, a povremeno čak i psalmično-himničkih karakteristika, te rapsodična ili posve sažeta stiha, često od po samo jedne riječi. S druge strane, kao i tematski i figurativni sloj, i kompozicija, versifikacija i intonacija pjesama u Africi posve su prilagođene uživljavanju u crnačku svijest, obilježenu svojevrsnim naivitetom, jednostavnošću, mitološkim mišljenjem, antiracionalnošću, asocijativnom slobodom.

Upravo zbog različitoga karaktera pjesmovne svijesti iz koje Bilosnić piše u ovoj knjizi, proizlazi i ponešto različita stilska i strukturalna obilježja njegovih pjesama u odnosu na njegove prethodne zbirke. Još je, naime, naglašenija jednostavnost, lakoničnost, zbijenost ili, s druge strane, ponesena bujnost slobodna stiha koji se ne osvrće na ikakvu izosilabičnost ili izometriju. Naglašenija je, nadalje, i bliskost s povišenom intonacijom modernističkih poema koje se često oslanjaju na osebujno evociranje drevnoga mitološkog mišljenja (Pound, Eliot, Perse, Neruda). I, napokon, nešto snažnije zastupljena strofična akcentuacija pjesama posve je u skladu s intenzivnim unutarnjim emotivnim ritmom, njegovim ponesenostima i klonulostima, crnačke zbilje, ali i emotivnim amplitudama autorova zagovora te zbilje. Zagovora koji se, povrh uživljavanja u crnačku svijest, ipak osjeća kao svojevrsna nadogradnja unutar pjesmovne svijesti, koja crnački naivitet univerzalizira do razine općenitoga egzistencijalnog i umjetničkog svjedočanstva.

Ta autorska nadogradnja same crnačke svijesti zapravo usmjeruje pogled na cjelovitu intenciju, dapače i umjetničku realizaciju, cijele Bilosnićeve zbirke pjesama Afrika. Nije, dakle, u toj knjizi samo riječ o rekreiranju crnačkoga svijeta, svoj njegovoj egzotici koja je tako zahvalna kao podloga za snažnu pjesničku viziju. Iako nema ni najmanje sumnje da je Bilosnićev poetski svijet u ovoj zbirci posve natopljen svih dimenzijama zbilje afričkoga čovjeka i zemlje, pjesnikova se vizija ipak ne zaustavlja na kakvu partikularnu egzotizmu, lokalizmu, etnografizmu. Uostalom, usprkos očite namjere pjesnikova govora iz crnačke perspektive, jasno je ipak da u cijeloj zbirci pjesmovnu svijest i podsvijest nadzire i regulira upravo autorska supervizija, nadsvijest, koja je zapravo i vjerodostojan simptom autorovih umjetničkih namjera. A te su namjere da se, putem iznimno dojmljivoga, slikovitog i autentičnog crnačkog i afričkog svijeta, bez ikakva dociranja i mišljenjem u slikama mapiraju čvorišna mjesta egzistencijalnoga položaja i pristupa k esenciji suvremenoga čovjeka, svakoga čovjeka u singularnosti njegove osobne životne drame, kao i da se upozori (upravo u obliku umjetničke opomene pa i vapaja) na posve krivi smjer kojim je krenula globalna civilizacija i na prijetnje uništenja svake čovječnosti u njezinoj osobnoj, društvenoj, nacionalnoj i planetarnoj dimenziji. Zbog svega toga zbirka pjesama Afrika Tomislava Marijana Bilosnić svojevrsna je – umjetnički vrsna i ljudski potresna – oda još uvijek živom, makar i »neispeglanom« humanitetu, upravo elementarnoj čovječnosti kao takvoj, koju ni »prejasna sunca«, odnosno željezne i smrtonosne apstrakcije, najčešće zločinačkih i partikularističkih bjelačkih ideologija nisu posve spržila.