O jeziku hrvatskog pjesništva u vremenu mijena

Kratku povijest »dugog trajanja« hrvatskog pjesništva i njegovih manevarskih uspjeha i gubitaka tijekom 20. stoljeća Zvonimir Mrkonjić u Uvodu vlastite knjige Kritička točka vidi kao svojevrsnu bitku za »slobodu književnosti«, koja otvara i proširuje bitna pitanja ne samo nastajućih poetika, nego i pitanje artikulacije kulture ukupnoga društva. Naime, hrvatska književnost posebno se od početka 20. stoljeća razvija sve bogatijom pjesničkom praksom, prateći velikim dijelom središnja iskustva europskih umjetničkih pokreta. No, to je i vrijeme nastupajućeg ideološkog »prisvajanja« umjetničkih praksi, sve od tzv. »sukoba na ljevici«, pa do šezdesetih godina prošlog stoljeća, što bilježi i Mrkonjić nazvavši finale tog zbivanja procesom »oslobađanja od ideološke stege«.

Kritika u pjesništvu tog razdoblja pronalazi »poriv antiideološke pobune i kvasac novog«; dapače, kako Mrkonjić navodi, ona otvara prostor »prevrednovanja svih žanrova«, odustajući od vlastitog »impresionističkog nasljeđa«. To proširenje uloge književne kritike i njezino »usmjerenje na različite oblike kritičke opservacije društva« ponukalo je i Mrkonjića na kritičko sagledavanje književnosti u kontekstu tada postojećih društvenih kanona, tako da je kao svojevrsnu »ideološku kontaminaciju« interpretirao i dio razlogovske kritike te njeno preferiranje tzv. »filozofskog pjesništva«. Prilozi u knjizi Kritička točka nastaju upravo u vrijeme posezanja za novim »instrumentarijem« kritike, kao što je lingvistika i strukturalizam, što će obogatiti interpretacijske ali i formalne pristupe pjesmi. Mrkonjić prakticira znakovitu interpretativnu, ali i praktički informativno selekcioniranu pjesničku praksu, nastojeći »obraniti«, na primjer, formalne oblike pjesme (sonet) ali i drastično promijeniti njezinu jezičnu unutarnju strukturu. Takvu praksu spajanja klasične tradicije i njezine unutarnje dezintegracije njeguju Tonko Maroević i Luko Paljetak, a dijelom i Jakša Fiamengo, da spomenemo samo nekoliko prepoznatljivih »oblika moderniziranih klasika«.

Međutim, Mrkonjićevo istraživanje »kritičke točke« nekako je povezano i s njegovim primjenjivanjem strukturalističke kritike, ali i okušavanja ostalih oblika primjene ili interpretiranja pjesništva. Autorov uvod knjizi Kritička točka ocrtava različite dijelove vlastite prakse, analitičkog čitanja i uvjerenje u mogućnost selekcioniranja mnoštva napisanog. Spomenimo autorov napor novog otkrivanja djela Nikole Šopa, ali i njegovu kritičku širinu:

»Pri svemu tome moji sudovi bili su tijekom godina uvjetovani razvojnim kritičkim svjetonazorom koji sam i sam promovirao. U to dakako ulaze do neke mjere i moje preferencije. Moja se kritika početno oslanjala na poeziju sredozemnog ozračja na osnovi koje se oblikovala poetika očevidnosti, onu Danijela Dragojevića, Ivana Slamniga, Tonča Petrasova Marovića, Tonka Maroevića, Andriane Škunce, Milana Milišića, Luka Paljetka i drugih. Ali ona ništa manje duguje Slavku Mihaliću, čijem sam Putu u nepostojanje posvetio svoj prvi veliki analitički ogled, zatim Nikoli Šopu čiji sam svemir otkrivao, Anki Žagar i njezinu ‘otajnom’ govoru«.

No, Mrkonjić navodi kako je problem za onodobnog kritičara zapravo selekcija, »odvajanje od jednog previše literarnog, verbalnog i metaforskog poimanja pjesništva prema jednom objektivističkijem i predmetnijem shvaćanju«; to dijelom obuhvaća i »upitni status« tzv. filozofičnog pjesništva i njegovih pojmovnih izvadaka, što vodi s pravom i do demaskiranja pojmovno antiideologične poezije kao one koja je u suštini – opet ideologična. Mrkonjić u to vrijeme nastoji spojiti prvotnu poetiku radikalnog fenomenologijskog pristupa s nastajućim konceptom koji vodi do paradoksalnog »razvlašćivanja« pjesnika od prava nad nastajućom »pjesmom-tekstom«. On će do kraja radikalizirati »govor svijeta« i njegovu metonimiju, koju »upisuje sam«. Tako »bjelina« postaje »šifra« govora »upisanog svijeta«. Vidljivo propitivanje mogućeg ponovnog »urastanja« čovjeka u »djelo prirode«, međutim, ne slijede adekvatni prostori i vrijeme: priroda je »vječnija« od čovjekove »upisnine«, iako »upisuje bjelinu upisanog svijeta« kojom je »vječan«.

Mrkonjićeva propitivanja mogućnosti upisane pjesme pokazuju se apartnom šutnjom nad kojom se htjelo negirati »postmodernistički hipermetaforizam« Severova Diktatora i prijetnju njegovog nomadizma, koji je zapravo u hrvatskom pjesništvu označio kasnu, ali potrebnu realizaciju svojevrsnog »nadrealizma«. Moguće je nastupajuća nomadistička euforija mogla dovesti i do »nemogućeg spoja samovolje i točnosti, iracionalnog i svrsishodnog«, štoviše, Mrkonjića zabrinjava tadašnji svojevrsni sukob »riječi pobuđene tjelesnim pismom i tvarnom osjetljivošću nasuprot prevelikom pouzdanju u označiteljski aspekt riječi«. Dapače, istrošeni jezik urodio je skepsom, »te odbacivanjem svake jezičnosti kao suvišnog ukrasa«, jednom riječju – sumnja je postavila »stvarnosni kriterij kao isključivi kriterij«.

Mrkonjić je pri tom svjestan mogućih propitivanja različitih postupaka građenja pjesme i »posljedica« takve prakse. Ako su nadrealistička buka i s druge strane »hipermetaforiziranje« jezika, zapravo, praksa pjesme koja se uz »buku« ispisuje iz svijeta, kod Severa je to dijelom i ponuda zbilji da ostvari svoje pravo na »obranu propale revolucije«, ili konačno ostvari – i samu propast svijeta! I Mrkonjićevo »upisivanje bjeline pjesme u tekst svijeta« možemo motriti tako da se nijemost »onoga upisanog« utapa vlastitim »nestankom« u – nijemost i beskrajno trajući nestanak svijeta.

Mogli bismo reći da Mrkonjićeva interpretacija pjesama i pjesnika ne skriva svoju sklonost pojedinim poetikama i autorskim ponudama, otkrivajući u često antagoniziranom »teorijskom konceptu« više pjesničke sličnosti, inovativne dosjetljivosti, svega onoga što njegov uvid može učiniti korisnim za analitičko čitanje. Stoga je Mrkonjićev teorijski modernizam pokušaj strogog upisivanja svega »korisnog« – čak i od onoga što je na prvi pogled »nekorisno«. Ove korisne intervencije najvidljivije su možda u »slučaju sonet«, gdje se njegov oblik uzima kao »stilemsku, osobnu« uporabu forme, ali istovremeno ona postaje i upozorenje na složeno jedinstvo poruka koje sadržava. Dapače, zanimljiva je primjedba autora kako je »strogost forme soneta pružila pjesniku prigodu za začuđujuću slobodu«, otkrivši u sonetu snažne izvore energije »koji upravo guta priručnu građu u širokom rasponu povoda, ne računajući ni one prizemnije«. Čitajući i analitički otkrivajući često skrivene oblike poetika kod uvrštenih pisaca, Mrkonjić će u nekoj znakovitoj ravnoteži motriti njihov prinos razvoju, ali i očuvanju neke stvaralačke »discipline« hrvatskog pjesništva u cjelini.

Spomenimo i znakovitu Mrkonjićevu podjelu djelatnih praksi hrvatskog pjesništva na pjesništvo iskustva prostora, iskustva egzistencije i iskustva jezika, kojom je podjelom učvrstio i buduće pjesničke selekcije i njihovu prepoznatljivost. No, kako je sama poezija, kako navodi Mrkonjić, »po definiciji jezik unutar jezika«, ona je istovremeno i »najprevratnije područje hrvatske jezične prakse«. Upravo stoga završni akcenti knjige Kritička točka posvećuju se Petrakovoj poeziji i njegovom sintagmatskom naslovu knjige Ispadanje iz povijesti. Uz nju podsjetit ću na Mrkonjićevo kritičko uvjerenje kako postoji potvrđivanje »nepotrebnosti čovjekove egzistencije u svijetu«, ali isto tako ne i tragedija izložene egzistencije u svijetu (koju koristi tzv. »pjesništvo egzistencije«).

Mrkonjićeva upozorenja idu za tim da ukažu kako se kataklizme jezika/svijeta zbivaju kao potresi pjesničkog organiziranja jezika i njegovog omalovažavanja. Stoga će na svoj način ubilježavanje knjige Ispadanje iz povijesti Nikice Petraka na kraju knjige, biti i svojevrsni hommage dijelu razlogovskog pjesništva s kojim je polemizirao. Mrkonjić će na jasan način ponoviti Gotovčeve i Petrakove stihove, posebno one koji spajaju »jezik« i »vrijeme« (Zašto ste dopustili da jezik bude spasonosan; Povijest je prohujala i stala golema kao brana), upozorujući na »osjećaj okašnjelosti« i neuključivanja u »povijesni projekt« (ta »okašnjelost« bit će znakovita i za Horvatićevu poeziju). Stoga je i jezik, živuća knjiga/ ubilačke interpunkcije zapravo ponuđena »otvorenoj igri potrošača«, a igra koja se ovdje igra već je iz-igrala svoje igrače. Podsjetimo se kako je za Krležinu »igru« u okviru drugih pravila Aleksandar Flaker spomenuo kako je Krležin odgovor bio: one mich! Koliko je to koristilo njegovoj književnosti a koliko osobno, to je pitanje na koje Mrkonjić ima uvijek spremno nekoliko odgovora. Možda jedan od njih jest kako istinska poetika potvrđuje nepotrebnost čovjekove egzistencije u svijetu, ali ne i njenu tragediju. Ovisnost pjesme o čovjekovoj egzistenciji nekako je neraskidiva. Stoga bez njega i nije moguća. Ako još nije nađeno neko bolje rješenje.