Miroslav Šicel kao suautor udžbenika hrvatske književnosti

Uporišta

U stvaralačkom (znanstveno-stručnom) opusu Miroslava Šicela posebno mjesto pripada udžbenicima književnosti za srednje škole, recenzijama udžbenika i metodočkih priručnika i člancima o unapređivanju nastave književnosti. Uporišta za pisanje srednjoškolskih udžbenika, metodičkih priloga i recenzija pronašao je u vlastitoj nastavnoj djelatnosti (radio je nekoliko godina kao srednjoškolski profesor hrvatskog jezika i književnosti; sudjelovao je u stvaranju novih nastavnih programa iz hrvatskog jezika i književnosti za srednju školu; na stručnim seminarima za unapređivanje nastave književnosti u srednjoj školi održavao je predavanja; objavljivao je recenzije udžbenika; u radijskim i televizijskim emisijama sudjelovao je u promicanju novih smjernica u književnom odgoju).

Kao jedan od najplodnijih suvremenih povjesnika hrvatske književnosti Miroslav Šicel zauzima čelno mjesto i kao pisac srednjoškolskih udžbenika književnosti. Srednjoškolske udžbenike iz književnosti stvarao je u suautorstvu s povjesničarima hrvatske književnosti Ivom Frangešom, Krešimirom Nemecom, Jožom Skokom i Vicom Zaninovićem.

Suradnju sa mnom započeo je 1961. godine, prihvativši interdisciplinarnu metodologiju u stvaranju udžbenika – književnoznanstvenu i metodičku. Na zasadama te metodologije objavljen je u nas (1962.) prvi udžbenik književnosti za prvi razred gimnazije – Pristup književnom djelu, koji je najavio novu orijentaciju u nastavi književnosti – školsku interpretaciju, koja će ubrzo prerasti u samosvojan metodički sustav.

Zastupnik školske interpretacije

U Priručniku za nastavnike, uz udžbenik Pristup književnom djelu, objavio je Šicel uzorke školske interpretacije na primjerima Cesarićeve pjesme Voćka poslije kiše, Matoševe pjesme Notturno i novele Perillustris ac generosus Cintek Ksavera Šandora Gjalskoga. Za Cesarićevu pjesmu Voćka poslije kiše uspostavio je paradigmu školske interpretacije lirske pjesme, koja obuhvaća ove sastavnice: doživljaj i dojam; prepoznavanje motiva i pjesničkih slika; uočavanje jezika (riječi) koje se posebno nameću; uočavanje kompozicije. Školska interpretacija ostvaruje se kao doživljajno-spoznajni proces koji uključuje: emocionalno doživljavanje i uživljavanje u svijet lirske pjesme; zapažanje (uočavanje), izdvajanje, promišljanje, usustavljivanje, zaključivanje i uopćavanje. Riječ je o unutarnjem pristupu lirskoj pjesmi.

Kao književni povjesnik Šicel ističe i mogući izvantekstovni kontekst koji uključuje autorovu stvaralačku biografiju i izvantekstovnu zbilju koja je oživotvorena u lirskoj pjesmi. Na taj način uspostavlja se suodnos metodičke i književnoznanstvene sastavnice u školskoj interpretaciji.

Uzorak školske interpretacije lirske pjesme Antuna Gustava Matoša Notturno sadrži cjelovitiji sustav, koji uključuje književno djelo i literarni komunikacijski trokut (didaktički trokut): književno djelo – učitelja – učenika. Književno djelo pojavljuje se kao prenositelj poruka, učitelj kao posrednik u primanju i razumijevanju poruka, a učenik je primatelj poruka. Uvođenjem učitelja i učenika u interpretacijski proces istaknuta je posebnost školske interpretacije u odnosu na znanstvenu interpretaciju. O tome se izravno referira i u priručniku za nastavnike Pristup književnom djelu:

»Međutim, kad je riječ o interpretiranju koje ima posebnu zadaću, to jest kad ono ima metodičko-pedagoški karakter, što drugim riječima znači da mu je osnovna svrha uvođenje u bit umjetničkoga djela, onda treba posebno voditi računa o specifičnosti postupaka u interpretiranju. U takvom slučaju treba biti svjestan da se pred nama nalazi čitatelj koji se tek upoznaje s umjetničkim djelom i koga treba tek uvesti u doživljavanje i razumijevanje književnog ostvarenja.«

Interpretacija, međutim, uključuje i književno-povijesni kontekst: autora i njegovu biografiju, književno razdoblje i stilsku formaciju. Uključuje i teoriju književnosti i literarnu stilistiku (vrstovno određenje književnoumjetničkog teksta, stilska sredstva).

Osim interpretacijskih uzoraka lirske poezije, kao što je spomenuto, Šicel je ponudio i uzorak interpretacije novele, na primjeru Perillustrisa ac Generosusa Cinteka K.Š. Gjalskoga. Riječ je o svojevrsnoj literarnoj interpretaciji kao predlošku za školsku interpretaciju i njezin prijenos u udžbenik književnosti za srednju školu. Interpretacija obuhvaća ove elemente: povijesnu obavijest o zagorskim plemenitašima; autobiografski zapis autora novele; književnoteorijsko određenje novele; postupke u karakterizaciji lika; kompozicijsku analizu; pripovjednu tehniku; književnokritički zapis. Ovakav uzorak interpretacije zamišljen je kao poticaj učitelju za nastavnu interpretaciju, piscu udžbenika kao predložak za oblikovanje školske interpretacije i odgovarajućeg metodičkog instrumentarija.

Upravo spomenute literarne interpretacije odabranih književnoumjetničkih tekstova usmjerile su autora prema pisanju udžbenika književnosti za srednje škole u suradnji s metodičarem književnosti. U priručniku uz udžbenik za 1. razred gimnazije Pristup književnom djelu objavljeni su ujedno i prvi uzorci školske interpretacije.

Pisac srednjoškolskih udžbenika književnosti

Nakon udžbenika Pristup književnom djelu (1962.) Šicel nastavlja pisati udžbenike i za ostale razrede srednje škole u suatorstvu s piscem ovog teksta. Tako je u suatorstvu Rosandić-Šicel objavljen tiskom, u vremenskom rasponu od 1962. do 1995. godine, korpus udžbenika u više ponovljenih izdanja, koji su u nas afirmirali novu koncepciju nastave književnosti i novi model udžbenika.

Novi srednjoškolski udžbenici književnosti uspostavili su kombinaciju čitanke (s antologijskim izborom tekstova) koju prate književnoteorijski i književnopovijesni prikazi. Odabrani književnoumjetnički tekstovi pojavljuju se u odgovarajućem metodičkom kontekstu, odgovarajućoj metodičkoj pratnji. Udžbenici su usklađeni s najnovijim teorijama udžbenika i suvremenim metodičkim sustavima nastave književnosti. Tako je već spomenuti korpus srednjoškolskih udžbenika (Književnost 1, Književnost 2, Književnost 3 i Književnost 4) afirmirao ove vrste udžbenika:

* komunikacijski

* problemski

* korelacijsko-integracijski

* stvaralački

* otvoreni

* multumedijski.

Kao suautor Šicel je »pokrivao« književnopovijesni i književnoteorijski dio udžbenika i usklađivao ga s metodičkim instrumentarijem što ga je oblikovao metodičar. Stoga i uspjeh u kreiranju udžbenika u suautorstvu ovisi o uvažavanju dvostrukosti takvih udžbenika – kao književnoznanstvenoga i metodičkoga djela.

Naime, u spomenutim udžbenicima središnje mjesto pripada književnoumjetničkom tekstu (cjelovitim primjerima lirskih pjesama i kraćih proznih oblika te ulomcima iz većih dramskih i pripovjednih oblika – romana i novela). Književnoumjetnički tekstovi smješteni su u odgovarajući književnoteorijski i književnopovijesni kontekst (književni rod, književnu vrstu, književnopovijesno razdoblje i stilsku formaciju).

Interpretaciju odabranog teksta prati prikaz autorova stvaralaštva (bio-bibliografski i monografski prikaz). Monografski prikaz obuhvaća cjelokupno književno stvaralaštvo reprezentativnih pisaca iz hrvatske književnosti te portrete pisaca iz svjetske književnosti. Književna djela pojavljuju se u književnopovijesnome kontekstu, a posebnu vrstu tekstova predstavljaju prikazi književnopovijesnih razdoblja (stilskih formacija) u hrvatskoj književnosti i književnostima drugih naroda.

U svim spomenutim udžbenicima Šicel se predstavlja kao pouzdan pisac stvaralačkih portreta i književnopovijesnih razdoblja (stilskih formacija). Pri tome se, u oblikovanju književnopovijesnih tekstova (portreta pisaca i književnih razdoblja), uvijek oslanja i na metodički instrumentarij što prati književne tekstove i njihove autore. Na taj način uspostavlja se funkcionalna veza između metodičkoga instrumentarija i književnoznanstvenog teksta.

Tako paradigma za monografski prikaz pisca obuhvaća, što pokazuje primjer portreta Miroslava Krleže, ove sastavnice: vrijednosno određenje opusa u cjelini; sastav opusa; autorov estetski credo; razvojni stvaralački put u kontekstu stilskih odrednica; tematski krugovi; književne vrste; najvažniji naslovi (Balade Petrice Kerempuha, Glembajevi; Povratak Filipa Latinovicza, Eseji, Zastave); Krleža u kontekstu nacionalne i svjetske književnosti; bibliografija objavljenih djela (prva izdanja). Stvaralački portret pisca popraćen je primjerenim pitanjima i zadacima koji potiču učenike na promišljanje autorova književnog opusa u povijesnim, stilskim, tematskim, vrstovnim i jezičnim odrednicama. Osim razvijenih portreta najznačajnijih pisaca, u udžbeniku su zastupljeni i sažeti portreti odabranih pisaca iz hrvatske književnosti i književnosti drugih naroda.

Obrada književnopovijesnih razdoblja i stilskih formacija

Objavljeni udžbenici obuhvaćaju i prikaze književnopovijesnih razdoblja u hrvatskoj književnosti i stilskih formacija u svjetskoj književnosti. Primjerice, kao uzorak za prikaz književnopovijesnog može poslužiti udžbenička jedinica Hrvatska književnost od moderne prema suvremenoj književnosti. Ova udžbenička jedinica raščlanjena je na dijelove (tematske cjeline) sljedećih indikativnih (pod)naslova: Novi književni obzori; Početak novih tendencija; Ekspresionizam; Različite orijentacije; Sukob na književnoj ljevici; Proza; Pjesništvo; Pisci prognanici; Drama; Književna kritika – znanost o književnosti; Kazališni život; Likovne umjetnosti; Glazbeni život.

Kao što pokazuju podnaslovi ove udžbeničke jedinice, u prikazu književnopovijesnoga razdoblja zastupljene su tematske jedinice koje pripadaju znanosti o književnosti, likovnoj, kazališnoj i glazbenoj umjetnosti. Na taj se način udžbenička jedinica o književnopovijesnom razdoblju usklađuje s metodičkom (programskom) koncepcijom o povezivanju umjetnosti u nastavi. Podnaslovi udžbeničke teme o književnopovijesnom razdoblju označavaju manje tematske (sadržajne) cjeline koje olakšavaju recepciju, komunikaciju i razumijevanje poruka.

Treba, naime, imati na umu da je tekst namijenjen učenicima koji imaju poseban kod u primanju i razumijevanju književnoznanstvenih informacija. Svaka manja cjelina stoga sadrži određeni sustav informacija koje se odnose na pisce, časopise što promiču određene književne koncepcije (određene estetske programe), društveni i kulturni kontekst, te književna djela koja afirmiraju aktualne programe i manifeste.

Tako, primjerice, prva tematska cjelina – Novi književni obzori – sadrži informacije o zbivanjima u hrvatskoj književnosti poslije Matoševe smrti (1914. godine) i nagovještaj nove orijentacije u našoj nacionalnoj literaturi koju zastupaju pisci okupljeni oko časopisa Vihor. Druga tematska cjelina (Početak novih tendencija) prikazuje novu orijentaciju u hrvatskoj književnosti koju zastupaju Ulderiko Donadini i Antun Branko Šimić u časopisima Vijavica, Kokot i Juriš. Treća tematska cijelina (Ekspresionizam) sustavno prati razvoj ekspresionizma u hrvatskoj književnosti – u djelima njegovih preteča (Kranjčevića, Matoša, Galovića) i glavnih protagonista (A.B. Šimića, Miroslava Krleže, Augusta Cesarca). Također se navode najvažnija djela koja oživotvoruju ekspresionističku poetiku, a iznesen je i društveno-politički kontekst u kojem se ostvaruje ekspresionistički pokret.

Nadalje, u četvrtoj tematskoj cjelini (Različite orijentacije) obznanjuje se uzmak ekspresionizma i pojava novih orijentacija, kao što su socijalna književnost, katolički smjer u časopisima Hrvatska smotra i Hrvatska prosvjeta te Krležino preuzimanje vodeće uloge u književnom životu 30-ih godina 20. stoljeća. Peta tematska cjelina (Sukob na književnoj ljevici) pak otkriva Krležinu ključnu ulogu u suprotstavljanju utilitarističkom (ideološkom) shvaćanju književnosti.

Šesta tematska jedinica (Proza) uspostavlja vrstovnu odrednicu u prikazu književnoga razdoblja 30-ih godina prošloga stoljeća. Obuhvaćeni su najpoznatiji pisci toga razdoblja (Slavko Kolar, Vjekoslav Majer, Ivan Goran Kovačić, Luka Perković, Novak Simić, August Cesarec, Vjekoslav Kaleb, Hasan Kikić, Grgur Karlovčan, Mile Budak, Milan Begović i dr.). Navode se i najvažnija prozna djela spomenutih pisaca. A sedma tematska cjelina (Pjesništvo) sadrži informacije o stilskim označnicama pojedinih pjesnika (Tina Ujevića, Gustava Krkleca, Dobriše Cesarića, Dragutina Tadijanovića, Frana Alfirevića, Nikole Šopa, Mate Balote, Ivana Gorana Kovačića, Nikole Pavića i Drage Gervaisa).

Posebno je zanimljiva osma tematska cjelina Pisci prognanici (književnici u egzilu), jer donosi informacije o hrvatskim pjesnicima i prozaicima koji stvaraju u progonstvu (Viktor Vida, Antun Bonifačić, Vinko Nikolić). Naime, ovom je cjelinom po prvi put u udžbeniku književnosti nakon 1945. godine u korpus hrvatske književnosti uključeno i naše književno stvaralaštvo u egzilu. Deveta pak tematska cjelina odnosi se na dramsko stvaralaštvo, koje je inače najslabije zastupljeno u ovom (međuratnom) razdoblju hrvatske književnosti.

Deseta tematska cjelina (Književna kritika – znanost o književnosti) uvodi u udžbenik informacije o značajkama književne kritike i znanosti o književnosti. Tim se informacijama učenike nastoji upozoriti na važan udio književne kritike i znanosti o književnosti pri njihovu upoznavanju izvorne književno-umjetničke produkcije. Navode im se i imena najpoznatijih hrvatskih književnih kritičara i povjesnika književnosti promatranog razdoblja (Antuna Barca, Ljubomira Marakovića, Slavka Ježića, Mihovila Kombola i dr.).

U tri posljednje tematske cjeline učenici se upoznaju s tri zasebne umjetnička područja – kazalištem, likovnim umjetnostima i glazbom. Tako se u jedanaestoj cjelini (Kazališni život) ukratko prikazuju značajna hrvatska kazališna središta (Zagreb, Split, Dubrovnik, Rijeka, Varaždin, Osijek), zatim najpoznatiji redatelji i glumci te repertoari pojedinih kazališnih kuća. Dvanaesta tematska cjelina (Likovne umjetnosti) donosi informacije o likovnim umjetnicima (slikarima, kiparima, grafičarima) i najvažnijim likovnim djelima iz tog razdoblja. Jednako tako i zadnja tematska cjelina (Glazbeni život) sadrži informacije o najpoznatijim glazbenim umjetnicima i njihovim djelima.

Dakle, može se zaključiti kako je izloženom raščlambom utvrđene udžbeničke teme (Hrvatska književnost od moderne prema suvremenoj književnosti) Šicel proširio prostor povijesti hrvatske književnosti uključivši i druge umjetnosti (likovnu, glazbenu, kazališnu). Time je udovoljio i metodičkim zahtjevima nastave književnosti koja se utemeljuje na povezivanju književnosti i drugih umjetnosti. Riječ je koncepciji sintetičke školske povijesti umjetnosti. Poticaje za takvu koncepciju daju primjereni sadržaji što se pojavljuju u ovom udžbeniku (sadržaji iz kazališne, likovne i glazbene umjetnosti, te umjetnička djela što nastaju usporedo s književnim djelima u obuhvaćenom razdoblju).

Izniman književni povjesničar

Pisanju udžbenika književnosti za srednju školu Miroslav Šicel posvetio je značajan dio svoje stvaralačke energije. Iako je bio prvenstveno književni povjesnik (i to jedan od najplodnijih suvremenih povjesnika hrvatske književnosti!), svoje suatorstvo u pisanju srednjoškolskih udžbenika držao je važnom djelatnošću. Pomno je pratio razvoj metodičke znanosti (znanosti o književnom odgoju), prihvaćao nove ideje, a posebice ideje o specifičnim pristupima književnom djelu kao središnjem sadržaju nastave književnosti i književnog odgoja u svim pojavnim (institucionalnim i izvanistitucionalnim) oblicima. Zalagao se za primjereno uključivanje povijesti književnosti u nastavni proces – dakle, bez naglašenoga pozitivizma i biografizma koji su bili karakteristični za tradicionalnu nastavu.

Ukratko, zalagao se Šicel za takav kreativni nastavni proces u kojemu se ostvaruje literarno-estetska komunikacija, tj. stvaralačka didaktička komunikacija, u kojoj aktivno sudjeluju učenici sa svojim recepcijskim i spoznajnim mogućnostima a učitelj sa svojim kreativnim metodičkim strategijama. Stoga je Šicel s posebnim interesom pratio i kritičke osvrte na naše udžbenike, uvažavajući sve korisne sugestije i prijedloge za njihovo daljnje poboljšavanje i obogaćivanje novim rješenjima.

Napokon, zasigurno su upravo iskustva u pisanju srednjoškolskih udžbenika Šicelu pomogla i u pisanju sažete i cjelovite školske povijesti hrvatske književnosti. Ova knjiga obuhvaća sva razdoblja hrvatske književnosti – od srednjovjekovne književnosti pa do one poslijeratne (1950.-1956.). I tim je svojim djelom pružio učiteljima, učenicima i studentima nadasve vrijedan i pouzdan priručnik za upoznavanje povijesti hrvatske književnosti. Stoga se može sa sigurnošću zaključiti kako u povjesnici izdavanja udžbenika i priručnika književnosti u Hrvatskoj upravo Miroslavu Šicelu pripada čelno mjesto među povjesničarima hrvatske književnosti.