Maroevićeva poetička meandriranja

Intelektualne djelatnosti akademika Tonka Maroevića (Split, 22. listopada 1941.) teško su nabrojive, a još je teže reći u kojima je dosad ostavio najveći trag. Evo jednog od mogućih, dakako, nepotpunih popisa tih djelatnosti: poezija, prevođenje s talijanskoga, španjolskog, francuskog, engleskog, slovenskog i latinskog jezika, kroatistički, talijanistički i Jorgeu Luisu Borgesu posvećeni eseji, književna i likovna kritika, kunsthisoričarske studije, antologiziranja, mnogobrojna uredništva, bezbrojna predstavljanja knjiga, autorstva i otvaranja likovnih izložbi. Poznate su, primjerice, njegove antologije suvremene hrvatske (Uskličnici) i katalonske (Bikova koža) poezije, sjajan uspjeh doživio mu je prijevod Queneauovih Stilskih vježbi, koje su se prometnule u najdugovječniju hrvatsku kazališnu predstavu. Maroević je, nadalje, ispisao mnoštvo lucidnih esejističkih stranica s jedne strane o književnicima talijanskoga (Zrcalo Adrijansko) i ostalih romanskih jezika, nadasve o Borgesu (posvetio mu je i cijelu knjigu Borgesov čitatelj), a s druge strane o baštinskim temama, odnosno o starijim i suvremenijim hrvatskim književnicima (knjige Dike ter hvaljenja i Družba da mi je).

Dugo godina Maroević je bio najrevniji i najažurniji kritičar recentnoga hrvatskog pjesništva, a najvažnije je svoje kritike i eseje o suvremenoj hrvatskoj poeziji skupio u knjizi Klik! Trenutačni snimci hrvatskog pjesništva (1988.-1998.) te u recentnome djelu Skladište mješte sklada. Ako je pak recepcija Maroevićeve izvorne poezije proteklih godina iz raznih razloga bila smanjena i ako se ponekad činilo da je, zarad njegovih brojnih stručnih aktivnosti, Maroevićev izvorno pjesnički eros pao u drugi plan, od objavljivanja zbirke njegovih izabranih pjesama Drvlje i kamenje (2009.) nameće se nužnim nedvojbeno konstatiranje pjesnikova bitnog udjela u raznim poetičkim mijenama hrvatske poezije u zadnjih više od četrdeset godina.

Tonko Maroević oduvijek je bio poeta doctus. Ako je to sasvim razvidno u njegovoj kasnijoj poeziji, sazdanoj na intertekstualnom višeglasju i odgovarajućem konstruktu pjesmovne svijesti s decentriranim lirskim subjektom kao njezinim instrumentom, Maroevićeva »učenost«, literarnost, bila je – samo nešto drugačijim izborom iz tradicije – temelj i njegova ranog pjesništva. Premda se, naime, autor zbirke Primjeri iz 1965. godine i onaj, primjerice, Sonetne struke iz 1992., čine nespojivima, čitajući knjigu Drvlje i kamenje možemo uočiti svojevrsnu logiku metamorfoza, koja je na početku bila dovoljno otvorena za neizvjesnost svog poetskog ishoda, a na kraju nije zanijekala svoj početak. Čini mi se, stoga, da bi današnji Maroević već svojom empatičnošću bio ponešto naklonjeniji vlastitom mlađahnom dvojniku, nego što je to prema sebi bio (našem pjesniku tako dragi) Borges u priči Dvojnik.

Uglavnom, valja zaključiti da »moćna gomilica« Maroevićevih poetskih zbirki i samih pjesama, koje su u knjizi Drvlje i kamenje iz 2009. godine probrane unutar jednih korica, nužno mijenjaju percepciju toga pjesništva. Maroevićeva poetička meandriranja iz današnje se perspektive jasno vide kao sinegdoha cijeloga puta koji je hrvatsko pjesništvo prešlo od razlogaške pojmovnosti preko postmodernističkog neomanirizma sve do svojevrsnoga smirivanja snažnih antagonizama pjesničkih ideologija i pluripoetičnosti kao sasvim prirodnoga stanja. U svemu tome naš je pjesnik, sa svojom učenošću i britkom poetskom intuicijom, sa svojom poetikom očevidnosti, decentriranim subjektom, postmodernističkom revalorizacijom soneta i opuštenim intertekstualnim nomadizmom, sasvim sigurno bio na krijesti vala, a ne na repu poetskih događaja.

Od zajedničkog do individualnog iskustva

* Gospodine Maroeviću, Vaše prve dvije zbirke pjesama Primjeri (1965.) i Slijepo oko (1969.) bile su snažno fenomenološki usmjerene. Koliko je za njih bio bitan vidljivi – u prvome redu mediteranski – svijet, koliko misaona perspektiva iz koje se na njega motri, a koliko sam pjesnički jezik kao modelativni sustav druge razine?

– Zahvaljujem Vam na tom pitanju. Točno ste uočili moju podvojenost između želje da izrazim fascinaciju mediteranskim podnebljem (krajolikom i svjetlošću, povijesnim talozima i pripitomljenom prirodom, dijalogom elementarnosti i uljuđenosti) i potrebe da nađem korelative u ritmičkoj strukturi i verbalnoj parceli koji bi vodili računa o slojevitosti zadatka. Naime, bio sam svjestan koliko je sredozemni ambijent, pa i njegova hrvatska dionica, povijesno opjevana i često vrlo autentično književno posvjedočena, pa sam osjećao nužnost da učinim makar korak dalje od već amblematskih – i utoliko kreativno potrošenih – poetskih rješenja, no s podrazumijevanjem da se na njih ipak u stanovitoj mjeri nadovezujem i naslanjam. Utoliko sam u svoj imaginativni prostor gotovo podjednako unosio iskustvo gledanja (s naporom traženja nekog zajedničkog nazivnika prebogatog vizualnog materijala – otud i »fenomenološka orijentacija« – i iskustvo čitanja, relacioniranja vlastitih formulacija s tradicijama klasike i modernizma. To je pak relacioniranje ujedno i stanoviti kritički odmak, ironična, pa i autoironična gesta bez koje ne vidim mogućnosti uklapanja u širi kontekst poetske prakse.

* Je li se u Vašoj, kako Zvonimir Mrkonjić u Hrvatskoj književnoj enciklopediji kaže, »središnjoj pjesničkoj knjizi« Motiv Genoveve (1986.) sam naslovni motiv, kao uostalom svaki drugi motiv, zapravo sakrio iza vlastite, načelno neograničene, elaboracije? Je li ta zbirka već uvelike značila hlapljenje svake stvarnosne supstance zarad postmodernističke konvencionalnosti svijeta i jezika?

– U zbirci ili mini-spjevu Motiv Genoveve došlo je do još prisnijeg preplitanja književne baštine i individualne elaboracije, »zadanoga modela« i slobodne sanjarije. Ako su u Primjerima i Slijepom oku motivski orijentiri objektivnoga ili predmetnoga svijeta (pejzaž, grebotine, njihalo) ili pak izazovi neke općenitije akumulacije elemenata (iskušenja, redoslijed, cjelina) – u Motivu Genoveve makar neizravno dolazim do izazova egzistencijalne naravi. Istina, već u Dvorjaninu sam se pokušao referirati na »primjernu« sudbinu »ograničena suvereniteta«, posluživši se sintagmom reprezentativne knjige kasnorenesansnoga ili manirističkoga svjetonazora, nalazeći u njemu idealan uzorak novodobne osjetljivosti, ali motivika Genoveve pružala je puno šire područje razmatranja i govorenja, u kojemu se šablona rastvara empatijskim ulogom, gdje se sentimentalizam korigira fatalizmom razuma, gdje se slikovitost scenografije podriva etičkom upitnošću, gdje se patina i dijakronija izlažu podsmijehu, koji pak nije bez sućuti. Ne znam da li je pritom »hlapila svaka stvarnosna supstanca«; dapače, imam iluziju da sam stvarnosti prišao samo s neke druge strane, svjestan da je ne mogu uhvatiti u zagrljaj nego posredstvom svojevrsnog obračuna s njezinim fantomatskim, fantazijskim ili književno kanoniziranim emanacijama.

* Može li se poezija na neki način, svagda nanovo, obnoviti sama iz sebe, ima li sam njezin jezik nepotrošive zalihe značenjsko-izraznih valera, formalnih persiflaža i kulturoloških palimpsestiranja? Kako su na takva pitanja – grosso modo – odgovarale Vaše naglašeno postmodernističke zbirke pjesama od Sonetne struke (1992.) do plakete Posvetoljubivo (2004.)?

– Koliko god su »potrošnost«, »zastarjelost«, »okamenjenost«, »konvencionalnost« ili »samodostatnost« pjesničkog jezika stalno na dnevnom redu kritičkog promišljanja (pa i mojega vlastitoga) ne mogu i ne smijem gubiti vjeru u mogućnost obnove ili kreativnog nadvladavanja aporijskih situacija, odnosno vjerujem u šanse još neizrečenoga ili na drugačiji način sročenoga iskustva, bilo da je riječ o svježini, mladosti, naivnosti, bilo da se radi o kompleksnom filtriranju, procjeđivanju, amalgamiranju doživljane supstance i već postojećega literarnog supstrata. Istina je da Sonetna struka i Posvetoljubljivo dobrim dijelom žive od persiflaže i palimpsesta i da doista otplaćuju dug postmodernom duhu vremena, te ih nipošto ne precjenjujem nego ih više smatram oblikom društvene komunikacije i, eventualno, potvrdom određene metjerske vještine. Nešto veće ambicije pripisao bih međutim svojim zbirkama Trag roga, ne bez vraga i Black and light, gdje nalazim određeniji ulog individualnog iskustva.

Kritičko vrednovanje pjesništva

* Kako ste svoju načelnu poetičku toleranciju, koja je bila i u skladu s postmodernistički proklamiranim pluralizmom, pomirivali s neizbježnom potrebom kritičkoga vrednovanja pjesništva? Jeste li u više svojih zbirki književnih kritika i eseja o suvremenoj hrvatskoj poeziji (od kojih je zadnja Skladište mješte sklada), kao i u antologiji Uskličnici (1996.), stigli bliže nekom posve razbacanom ili ipak razvrstanom »skladištu« te poezije?

– Već me relativna raznolikost vlastitih pozicija logično usmjerila prema većoj otvorenosti, prema drugim i drugačijim izražajnim opcijama, a mislim da sam i dužan biti tolerantan, jer svaki ozbiljan ulog zaslužuje pažnju i poštovanje. Svoju sukcesivnu diferenciranost prihvatio sam kao nužnost, pa sam u kritičkom radu razvio program simultanog supostojanja sasvim različitih, pa i suprotstavljenih ili međusobno proturječnih poetika. Tolerancija, dakako, pokriva samo niže registre mojega kritičkog reagiranja, a na višim razinama, nadam se, prevladava čuđenje, zanos, pa i divljenje prema najvišim, najistaknutijim poetskim dometima i opusima. Kako nisam stvorio stroži hermeneutički sustav niti patentirao neku sasvim originalnu terminologiju i taksonomiju, reagirao sam ponajprije kao motivirani, zainteresirani čitatelj, sa skromnošću i pretencioznošću nekoga koji dijeli polazište bavljenja istom jezičnom građom i djelovanja u sličnim vremensko-prostornim koordinatama. Nadam se da je saldo mojega kritičkoga pisanja pozitivan u smislu prepoznavanja, ne samo po srodnosti, po afinitetima, nego i po polarizacijama, a, dakako, upitan, dvojben u građenju teorijskog sustava (gdje se, često i nehoteć, najradije pozivam na Mrkonjićev primjer). Ali, kao antologičar, vjerujem da sam u Uskličnicima znao odabrati dobre pjesme dobrih autora.

* Kako nakon svih mogućih poetičkih zapleta i raspleta vidite današnje stanje hrvatskoga pjesništva? Je li ono osuđeno na ponavljanje već ispjevanih (ispisanih) pjesama ili se ipak naziru neki načini njezine živosti koji još devedesetih godina nisu bili na vidiku?

– Najprije moram priznati da aktualnu poetsku scenu ne pratim onako sustavno i iscrpno kao što sam to radio prije desetak godina, kada sam prikazivao glavninu produkcije. Ne stoga što me ne bi zanimala nego stoga što sam, logično, preuzeo niz drugih obaveza, a tu je i želja da se odužim nekim svojim drugačijim planovima i projektima (ponajprije, u prepjevavanju i prevođenju katalonskoga, talijanskoga i slovenskoga pjesništva). Pratim redovito nove knjige afirmiranih i znanih mi autora, no mnogo manje se snalazim u razabiranju sasvim novih glasova. Znadem pouzdano da bih Uskličnike, na petnaestogodišnjem razmaku, mogao (ili morao) dopuniti s barem petnaestak relevantnih novih imena, od koji su neki vrlo mladi, a neki otprije etablirani. I niz starijih autora u međuvremenu je znatno ojačao i uvećao svoj kreativni saldo (Grčić, Machiedo, Begović, Bošnjak, Rešicki, Jendričko, N.M. Blažević), da ne govorim o pjesnicima već srednjega naraštaja koji su danas zapravo i najaktivniji (od Bajsića, Đurđevića, Hercega, Jahića, Jergovića, Kirina do Pogačara, Pintarića, Prtenjače, Šalata i Šodana). Ali daleko najoriginalniji je prilog niza novostasalih autorica, kako u području tzv. ženskog pisma tako i u sasvim autonomnom, maštovitom, transdisciplinarnom ili metapoetskom proširivanju poetskoga polja (od Gordane Benić, Ane Brnardić, Ivane Simić Bodrožić, Tatjane Gromače, Dorte Jagić pa do Irene Matijašević, Eveline Rudan, Božice Zoko i Darije Žilić). Navedenim spiskom samo potvrđujem svoju zainteresiranost za aktualna zbivanja u hrvatskom pjesništvu, pa i svoje uvjerenje o neposustaloj živosti poetske scene. Druga je stvar što ne bih bio u stanju pronaći neki zajednički nazivnik ili otkriti dominantne tendencije (a smatram da pojam »stvarnosne poezije« ne pokriva dobro područje, makar jest zamjetljiva stanovita uvećana referencijalnost).

Likovni afiniteti i opcije

* Iz kakve izvorišne točke ste pisali svoje književne kritike i eseje, a iz kakve likovne? Radi li se o dva bitno različita diskursa? Na koji su oni način u Vašoj uistinu raznovrsnoj djelatnosti ipak interferirali?

– Neko moguće zajedništvo vlastite likovnokritičke i poetskoprikazivačke djelatnosti našao bih ponajprije u afinitetima za individualne opcije, u preferiranju izdvojenih svjetova na uštrb kolektivnih ili »objektivističkih« usmjerenja. U samome pisanju kod likovne kritike me više obavezivala kategorijalna aparatura povijesti umjetnosti (u mjeri u kojoj je uopće primjenjiva na novije pojave), a kod tumačenja i komentiranja pjesništva bio sam zainteresiraniji za motivske sklopove i formalne izazove, a lakše bih se dao i zavesti imanentnim tokovima stiha i ritma (s rizikom da povremeno reagiram gotovo »impresionistički«). U svakom slučaju, ispisujući jednu disciplinu pribirao sam snage za onu drugu, oslobađao dio energije. Posebno sretnim razdobljem smatrao sam onaj kratki vremenski raspon (negdje osamdesetih godina) kad sam paralelno radio na oba »razboja«.

* Jeste li više samoga sebe i neke svoje zadanosti unosili i »prevodili« na raznovrsna književna iskustva drugih književnosti (talijanske, francuske, katalonske, hispanofonih) i središnjih književnih figura (nadasve Borgesa) ili su Vas sva ta, uistinu mnogolika, književna iskustva neopozivo otvarala remboovskoj mnoštvenosti, pluralitetu i unutar vlastite osobnosti?

– Veliki sam dužnik čitanja inozemnih literatura i bitno zahvalan što sam se mogao makar dijelom baviti prevođenjem pjesništva, u najširim rasponima od trubadura i srednjovjekovnih pjesnika, pa do nekolicine modernih i suvremenih autora (recimo od Queneaua i Kavafisa do Sanguinetija i Espriua). Poseban je slučaj Borgesova sonetistika, koja me – vjerujem – ohrabrila da se i sam pokatkad pozabavim skicoznim profiliranjem svojih predilekcija i uzora – dakako, u vezanome stihu. Pretenciozno bi bilo svako pozivanje na slavnu Rimbaudovu maksimu (»Ja, to je netko drugi«), kad ne bi postojala i skromnija inačica njezina razumijevanja: »Ja, kao umnožak i dividend drugih«. Toliko su mi dali drugi književni »nagovarači« da sam sretan ukoliko sam makar malo uzvratio.

Vrijeme nesklono književnosti

– Gospodine Maroeviću, Vi ste akademik, član uredništva važne biblioteke Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti, član uredništva nekoliko književnih časopisa, dakle, iznimno zauzeti kulturni djelatnik. Vidite li, međutim, još uopće mogućnost da se zaustavi uzmicanje kulture, posebice književnosti, pred sveopćom konzumerističkom banalizacijom? Pamtite svakakva vremena za kulturu, jesu li ova današnja jedna od težih i što je uopće moguće napraviti da nam laknu?

– Nabrajanje funkcija koje sam preuzeo zvuči zastrašujuće. Nisam to učinio zbog viška ambicija koliko zbog osjećanja duga. Vidim se kao kariku u lancu dugoga trajanja, pa sam smatrao da moram pripomoći u afirmaciji i/li revalorizaciji niza prethodećih hrvatskih književnika. Zato sam se rado laćao rada na izabranim ili panoramskim pregledima značajnih opusa (primjerice pjesništva Ujevića, Šoljana, Marune, Paljetka, Dedića, Mrkonjića, Fiamenga, Suška, Dautbegovićeve ili pak opusa Marinkovića, Desnice, Goluba, Kaštelana, Gamulina, Novaka). Bila mi je čast baviti se svima njima, kao nasljednicima ništa manje mi čitateljski bliskih Marulića, Hektorovića, Gazarovića, Lučića, Držića, Vojnovića.

Slažem se da živimo u vremenima sasvim nesklonima kulturi, a naročito književnosti. Proživio sam i preživo i razdoblja znatne represije (u kojima osobno nisam doživio većih neugodnosti, osim, dakako razumljivih frustracija zbog progona prijatelja, znanaca), ali, paradoksalno, kultura je tada imala mnogo veću težinu, a književnost čak izrazito povijesno društveno značenje (zbog čega je i bila na oku cenzora i meta zabrana). Ne raspolažem receptom za lijek protiv uzmicanja kulture pred potrošačkim mentalitetom, a u fazi znatne pauperizacije čitavoga građanskog sloja, mogućega korisnika i proizvođača kulturnih dobara. Vlastitom neravnodušnošću odupirem se eroziji vrijednosti i drago mi je kad vidim solidarnost i intenzitet kod suputnika i suradnika, posebno ako su mlađi, kojih je doista brojčano nedovoljno, ali su barem pravi. Ne gubim nadu i nikako ne bismo smjeli pristati na apatiju i rezignaciju.