Lampa

Gori lampa nasred Vinkovaca.

Dođi, diko, bit će poljubaca.

Kad mi je liječnik, po specijalnosti patolog, inače organizator moje književne večeri, rekao da mi, prije toga nastupa, namjerava nešto pokazati, nisam znao što bi to moglo biti, a ipak sam, ne dajući se nagovarati, od prve, pristao da mi to što pokazati ima i pokaže između šest sati, kad ću iz sobe hotela sići na recepciju, gdje će me on dočekati, i sedam kad će početi moja književna večer. Razlozi mom pristanku bili su da udovoljim domaćinovoj želji i neveliko očekivanje da ću, jer ponuda dolazi od ozbiljna čovjeka, ipak vidjeti nešto što se ne viđa svaki dan i na svakome mjestu.

Da, sitna se naznaka toga što bih imao vidjeti patologu u nagovoru, ipak, omakla. Moglo bi se raditi o kući u kojoj je on odrastao. Ako je i samo liječnikova rodna kuća, neka je! To ne bi smjela biti rodna kuća kakvih je na tisuće, na sve strane, to bi morala biti rijetko viđena rodna kuća, kad se gostu nudi da je na časak pogleda izvana i iznutra – i takvu kakva je zapamti zauvijek!

Njegovim kolima, svega koju minutu vožnje kroz tri ulice i, u prvi sumrak druge polovice listopada, dolazimo pred visoku tarabu i zabat prizemnice, da bi se tu zaustavili i izišli iz kola. Na toj tarabi, u mraku s malo svjetlosti koja je dopirala s udaljenih uličnih svjetiljaka, ja vrata nisam vidio, ali ih je onaj koji je kroz njih prvi put u svijet provirio i u mraku, neka su obojena u crno kao i daske na tarabi, bez ikakva napora pronašao, otvorio i mene pored sebe propustio da prvi uđem u dvorište.

Za razliku od ulice s koje smo došli, dvorište je koliko-toliko bilo osvijetljeno. Onoliko koliko može biti osvijetljeno slabom svjetlošću koja je iz kuće dopirala kroz prozore bez kapaka i onoliko koliko je bilo dovoljno da se vidi staza po kojoj idemo, pročelje i ulaz u kuću. A na toj količini svjetla i sve ono što se nalazilo ispod, na tlu, i na granama kruškina stabla, koje je natkrililo središnji dio dvorišta i podest, malo izdignut od tla, preko kojega se u kuću ulazilo.

Tom slabašnom svjetlošću, koja je, kako rekoh, dopirala kroz prozore, osobito su, za mene neočekivano, bili osvijetljeni kruškini plodovi, oni koji su još visjeli na granama, oni koji su, raštrkani posvuda, tek danas s grana pali i oni koji su na zemlju pali tijekom proteklih nekoliko dana, pa ih je netko, ne znajući što će s njima, a ne želeći po njima gaziti, metlom zgrnuo oko kruškina debla pri korijenu. Ti plodovi, na granama i na zemlji, dozreli i požutjeli, u svoje su žutilo upili svjetlost i, činilo se, toliko je pojačali da su oni što su visjeli na granama sličili na osvijetljene balone povješane po granama božićne jelke, a oni što su se našli na zemlji, raštrkani posvuda i prikupljeni uz deblo, na božićne darove porazmještene po stolu na koji je božićna jelka postavljena.

»Sve je ostalo onako kao što je nekad bilo«, rekao je patolog, kad se počeo penjati na podest i vaditi ključ iz džepa spremajući se otključati vrata.

Pogled mi je i dalje ostao prikovan za svijetlo žutilo krušaka, pa sam, kao da patologu repliciram, mislio da, ipak, sve nije kao što je nekad bilo. Nije moguće da te kruške nikad nisu brane, nije moguće da su oduvijek same padale s grana i trunule na zemlji!

Kao da je naslutio moje neslaganje sa svojom tvrdnjom kako je baš sve ostalo onako kao što je nekad bilo. Dok je stajao na otvorenim vratima, a ja se penjao na podest i prilazio mu, nevoljko reče:

»E, da! Podest je novi. Starog je raznijela granata u prošlom ratu i morali smo sagraditi novi.«

Očito ne mislimo na isto, pa se složiti i ne možemo. On misli da su građevina, dvorište i sve drugo vezano s tim ostali u istom stanju u kakvom su i nekad bili; a ja mislim na život u toj kući i tom dvorištu i, po onomu što zasad mogu vidjeti, zaključujem da tu sada ništa nije onako kao što je nekad moralo biti, iako sam tek na početku prilike da doznam što s tom kućom i dvorištem sada doista jest.

Potiskujem u stranu razmimoilaženje u mišljenju kao u cijeloj stvari nevažnu sitnicu, ulazim u kuću, prolazim jedva osvijetljenim prostorom i tu sam, u prostranoj sobi koju osvjetljava, kako mi se u prvi mah učinilo, stolna lampa sa žaruljom najmanje voltaže. Soba velika, žarulja nejaka i prostor je tek nešto bolje osvijetljen nego bi ga osvijetlila malo podeblja voštanica. Dok je patolog otključavao vrata, a da prije toga na njih nije pokucao ni upro prstom na dugme zvonca na dovratku, bilo mi je jasno da nas u kući neće nitko dočekati, ali mi je ostalo nejasno tko je u njoj pred naš dolazak upalio svjetlo, ako u njoj nikoga nema i ako nas u njoj, prema tomu, nema tko dočekati. Sad, kad smo se našli u toj velikoj sobi, i to mi se razjasnilo: liječnik je znao da će u šest sati biti debeo mrak, da će ulica ispred kuće biti neosvijetljena, pa da ne bismo po dvorištu tapkali u mraku, on je, prije nego će doći po me, skoknuo do kuće, upalio u njoj svjetla i mi sada ne moramo ni po dvorištu ni po kući tapkati u mraku i tražiti upaljače. To pristaje patologu, jer je to, i na prvi se pogled vidjelo, proumljeno susretljiv čovjek.

Soba u kojoj smo se našli i po svojoj veličini, i po svom položaju i po mom dojmu morala je biti središnja prostorija u kući: ono što je bila saloča u kućama starih Dubrovčana, ono što je soba za primanje i dnevni boravak u većini današnjih kuća i stanova. Ali, osim po veličini i središnjem položaju, ona na starinske saloče i suvremene dnevne boravke ni po čemu drugomu nije nalikovala.

Svi njeni zidovi – onaj jedini na kojemu nije bilo otvora, ona dva na kojima su bila vrata u dvije susjedne prostorije i onaj na kojemu su bili prozori kroz koje je izbijalo svjetlo i plodove krušaka pretvaralo u svjetleće balone na božićnoj jelki – svi njeni zidovi bili su obloženi policama, a na tim su policama, posložene u različitim položajima bile knjige i samo knjige.

I kad bi se te knjige nalazile samo na tim policama!

Koliko se dalo vidjeti, osim niskoga prostranog stola u sredini i oko njega, s jedne strane, trosjeda, a s druge, dvaju naslonjača, u sobi je bilo i drugog namještaja. Kakvoga i kojega, teško mi je bilo razaznati! I zbog slabog osvjetljenja i zbog toga što je taj namještaj, bilo čemu da je nekada bio namijenjen, sada bio zatrpan novinama, knjigama i kojekakvim papirima. Sve je bilo prenamijenjeno, ne u police, to je bilo nemoguće, nego u ono nešto što služi da se na njega položi knjiga i odloži pročitana novina, koja, zbog vrijednog članka što se u njoj nalazi, nije zaslužila da dospije u koš za otpatke. Među tim prenamijenjenim namještajem nalazilo se i nešto nalik čunu pretrpanu knjigama, čunu koji je, koliko sam mogao vidjeti, s jedne strane, one do nas, imao rešetkastu ogradu. Ja nikad ne bih pogodio čemu je taj komad namještaja, sada s gomilom knjiga na sebi, nekada služio, da liječnik, zaobilazeći me i iskoračivši naprijed, nije rekao:

»U tom smo krevetu svih troje odrasli, sestra, brat i ja!« A zatim je dodao: »Majka je nakon oca tu živjela sama. Pred četiri je godine umrla. Niti je ona što dirala, niti smo mi, nakon njena odlaska, nešto sa starog mjesta pomaknuli. Sve stoji onako kako je i nekada stajalo.«

Dok gledam te silne knjige, listove i časopise, dijelom uredno složene, a dijelom posvuda i kojekako razmještene, još jednom se pitam – zašto je doktoru stalo da me uvjeri kako je u ovoj sobi, u ovoj kući, sve onako kao što je nekad bilo. I ako je to tako da je ovdje, gdje se sada nalazim, sve onako kao što je nekad bilo, koje se to vrijeme ovdje okamenilo? Htio bih, dakle, znati kojega vremena okaminu gledam!

I ponovo, kao da je na mom licu pročitao moje dva puta postavljeno i neizgovoreno pitanje, liječnik se jednom rukom osloni na trosjed, a drugom uhvati za ručku crnu kožnu torbu, koja je dotad stajala na stalku pozadi trosjeda, diže je i, kao odgovor na ono što se pitam, reče mi:

»Ovo je njegova torba, u njoj je sve te knjige donio. Evo, stoji otvorena, onakva kakvu ju je on tu posljednji put ostavio.«

Nakon ovoga odgovora znao sam kad je u ovoj sobi vrijeme stalo.

Mnogo prije večerašnje večeri ja sam poznavao čovjeka, liječnikova oca, koji je, pošto je iz nje izvadio nabavljenu i kući donesenu knjigu, na stalak iza trosjeda položio otvorenu torbu i zauvijek otišao iz ove kuće, ostavljajući za sobom sve u onakvom stanju u kakvom se u trenu njegova odlaska nalazilo. Bio sam u dva navrata blizu toga čovjeka i upoznao sam ga taman toliko da sam, prilikom susreta na recepciji hotela s njegovim sinom, mogao prosuditi da mu sin, po visoku stasu, po sklopu lica oko očiju i po istanjenim nosnicama, u velikoj mjeri nalikuje. Mnogo više nego iz ta dva površna susreta o doktorovu sam ocu doznao iz tekstova koje je objavljivao u književnim časopisima širom zemlje, u vrijeme kad su se ti časopisi čitali i kad sam i ja, kao i on, u njima objavljivao svoje radove. Pisao je o mnogočemu, a najviše o književnosti i književnoj povijesti, posebice o književnoj povijesti i književnosti koja je nastala i nastajala na slavonskoj ravnici i svim našim graničnim i ravničarskim područjima. Bio je, ako tako mogu reći, ono što sam i ja bio, pokrajinski odvojak nacionalne književnosti, koji je, čitajući sve odreda, živio središnji književni život intenzivnije nego su ga živjeli oni književnici koji su i fizički prebivali u književnoj metropoli.

Kuća mu je bila u slavonskoj ravnici, na rubu, na granici svega, tu gdje je i sada nalazim; njegova je radna soba, pretrpana knjigama, bila u toj prizemnici; a njegov je duh živio nacionalnu književnost na svim prostorima preko kojih se ona prostirala i na kojima je nastajala, jednako u njenoj metropoli kao i u njenim pokrajinskim središtima.

Lijep život, jer ga živiš izdvojena od ostalih života, u osami, na rubu, i jer pravi književni život tamo negdje, u metropoli, u literarnom čoporu, možeš zamišljati i čarobnijim od svake čarolije. Ali, uza svu ljepotu, razrok život, jer, dok ti bose noge gaze pokrajinsko blato, duša ti živi negdje drugdje, hajde, recimo, u oblacima, u onomu što jedva da postoji. A ako nešto od čarolije i postoji, onda postoji samo u netvarnom obliku. Sve što je taj čovjek napisao u toj sobi, u tom životu i na toj ravni sabrano je i izdano u pet svezaka, koje će mi njegov sin, kako je obećao čim smo ugovorili ovaj susret, pokloniti kad završi moja književna večer.

»To bi se događalo oko ovog stola. Oni bi došli i sjeli na taj trosjed, on na jednu od stolica njima nasuprot, a ja bih se prikrao, šutio i slušao!« – govori piščev sin, ponovo upotrebljavajući samo zamjenice za lica u priči koju priča. A ja ga, jer znam, ne pitam ni tko je onaj koji ih dočekuje ni tko su oni koji ovamo dolaze. Oni koji dolaze književnici su iz središnjice, a on je pisac u pokrajini koji će ih dočekati i ugostiti. To mi je odnekud dobro poznato! Nekad sam to viđao, to živio i u tomu uživao! Sve iz vlastite pozicije pisca u pokrajini!

»Čega tu sve nema!« rekao je patolog i prstima ovlaš dodirnuo najbliži dio hrpe papira koja je bila nabacana na niski stol. Stol koji je u ono vrijeme stajao između sugovornika, domaćina i njegova gosta, kao što sada stoji, s istim papirima na sebi, ispred nas dvojice. »Najviše Matoševih i Tadijanovićevih pisama!«

»Matoševih?« pitam u čuđenju, jer mi se učinilo da Matoš nije mogao pisati pisma čovjeku koji je za njegova života bio dijete ili se još nije bio ni rodio.

»Ne to! Ta je pisma, većinom razglednice, evo pogledajte jednu, Matoš pisao urednicima časopisa, a on ih je«, misli na svoga oca i dalje ga držeći pod zamjenicom, »jer je takve stvari skupljao, dobivao na dar od prijatelja.«

Od njih desetak porazbacanih posvuda po stolu uzeo sam tek jednu razglednicu, bacio pogled na sliku grada iz kojega je poslana, vidio panoramsku snimku crkve Svetog Petra u Rimu, okrenuo je i na poleđini pročitao što Matoš iz Rima piše. Razglednica je poslana Vladimiru Lunačeku, uredniku nekoliko književnih časopisa u kojima je Matoš surađivao, po mjestu rođenja Vinkovčaninu, siromahu i boemu kakav je i Matoš bio. I, prema mom očekivanju, Matoš moli Lunačeka da mu pošalje honorar za objavljeni rad koji još nije poslao, iako može znati da autor bez toga honorara neće imati od čega živjeti. Neće imati što jesti, neće imati gdje stanovati i neće biti u prilici da mu za novi broj časopisa napiše novi prilog!

»Sve tako!« kaže mi doktor. »Stalno moljakanje! Honorar pa honorar! Siromah i sirotinja! U svim tim razglednicama! Otkud god ih slao! Jad i bijeda! Čemer nad čemerom!«

Odlažem Matoševu razglednicu iz Rima, bez namjere da gledam i ostale i čitam što im je na poleđini lutalica i beskućnik napisao, i pitam se koji su razlozi vlasnika ove kuće i stanovnika ove sobe naveli da te razglednice kupuje i skuplja ili, ako se o toj mogućnosti radi, da mu ih prijatelji i znanci poklanjaju, znajući koliko ih cijeni. To, da je Vladimir Lunaček, adresant razglednica, koji zaboravlja na vrijeme isplaćivati honorare, rodom Vinkovčanin; to, da je i Matoš, također zemljak, tu, preko polja, iz Tovarnika, koliko god bio priznata veličina, morao moljakati da mu se plati zarađeno! Ili je te razglednice skupljao da ima dokaz, crno na bijelom, kako je naše književno bogatstvo nicalo u siromaštvu i neimaštini svake vrste i kako je on, živeći u ovoj ravnici, u ovom blatu, u ovoj prizemnici, i ne prestajući se, unatoč svemu, baviti tom književnošću beskućnika i gladnuša, bar u jednomu svima njima ravan – u oskudici i askezi. Evo dokaza za to, tu, u ovoj kući, u ovoj sobi i u tekstu na poleđini Matoševih razglednica prikupljenih odasvuda na ovaj stol!

»A gledajte to!« rekao je doktor, kad sam ja odložio Matoševu razglednicu na njeno staro mjesto, a on rašireni dlan, kružeći njime, raskrilio nad drugom hrpom razglednica, pisama i kojekakvih papira, također na niskom stolu. »To je sve Tadijino! Sjećam ga se kad bi ovamo dolazio i tu sjeo! Sjećam se i kad su njegova pisma stizala, svi smo ih voljeli. Tadija je bio jedan i jedini!«

Uzimam s hrpe nekoliko razglednica i po slikama na njima vidim da su odašiljane iz naših gradova.

»Čim bi se iz Zagreba nekamo maknuo, slao je tati razglednice«, kaže doktor.

Jednu od tih razglednica, onu iz Crikvenice, okrećem i čitam što Tadija s mora javlja u ravnicu. Zanimljivo, ne opisuje mjesto u kojemu se našao, niti priča što je s njim tamo gdje je došao, nego prijatelju s mora u ravnicu javlja da bi taj i taj rad trebalo neizostavno uvrstiti u almanah koji se priprema za tisak. I opet književnost! Književnost i kad je iz književne metropole otišao na ladanje. Sveprisutna i sveobuhvatna književnost sve potire i sama sobom to potiranje opravdava! Književnost kao sam život, one koji je kao takvu žive, ostavlja bez drugog života. I ne pitajući se ima li to kakva smisla!

»I ovo morate vidjeti! Jednu od Tadijinih novogodišnjih čestitaka! Ima ih koliko je i novih godina bilo dok je prijateljevao s mojim tatom. Sve su na neki način iste, pa je dovoljno da pogledate samo ovu!« nuka me doktor da odložim crikveničku razglednicu i prihvatim se novogodišnje čestitke koju mi pruža.

Tadija je, kako mogu vidjeti po čestitki što sam je preuzeo iz doktorove ruke, prijatelju, ukotvljenu u ovoj sobi, među ovim knjigama, novu godinu čestitao pjesmom. Ne tako da bi za tu prigodu pisao prigodničarsku pjesmu, što su mnogu pjesnici i stihoklepci znali činiti, već tako da bi svojom rukom ispisivao jednu od pjesama što ih je napisao i objavio tijekom minule godine. Ispisujući iz godine u godinu školničkim rukopisom svoje netom napisane pjesme, Tadija je, čini se, uvjerio svoga poklonika i prijatelja na obali Bosuta u ono u što je i sam duboko vjerovao: da je minula godina imala vrijednost samo po tomu što je on, Tadija, u njenu tijeku napisao pjesmu koju mu šalje i da će naredna godina, ona u kojoj stanovniku na obali trome rijeke želi svako dobro, imati nekakvu vrijednost tek ako on u njenim danima uspije napisati pjesmu koju će mu, posreći li se, poslati kad za novu novogodišnju čestitku dođe vrijeme. Kakva god bila, pjesma kojom Tadija prijatelju čestita novu godinu sadržava, ako je na vagu staviš, težinu i vrijednost života od godinu dana.

Znakovito je da za Tadiju i doktorova oca, kad ga je Tadija u to uvjerio, godina življenja ima vrijednost tek ako je u njoj napisana jedna lijepa pjesma. Gotovo da bih se i sam s tim složio. Pa u znak slaganja s njima, ne čitam Tadijinu pjesmu, ne provjeravam vrijedi li ona doista godinu dana življenja, vjerujem naslijepo, i prelazim jagodicama prstiju preko lijepog Tadijina rukopisa, kao da ga dragam, kao da s njega želim skinuti prašinu i prekriti ga pozlatom da ne rđa u vremenima što dolaze. A potom čestitku odlažem nježno na mjesto gdje se nalazila prije nego će je patolog podignuti.

»A sad gledajte ovo! Jeste li ikada vidjeli našu prvu čitanku?

»Nisam!«

»E, sad imate priliku!« I on mi dade tu čitanku.

Na isti način – da je on na hrpama i policama pronalazio knjige, govorio o kakvoj se rijetkosti radi, dodavao ih meni, ja ih pogledao i odlagao na stol – kroz moje su ruke prolazile različite gramatike, zbornici, rječnici i rukom pisani godišnji izvještaji vinkovačke gimnazije. I sve tako, dok patolog nije primijetio da se od tolikih rijetkosti kod mene javlja zamor i nelagoda što u ono malo raspoloživog vremena u te vrijedne knjige jedva da mogu zaviriti, što ih ne mogu pogledati onako i onoliko koliko bi one zasluživale da ih se pogleda.

»Jeste li kada vidjeli prvo izdanje Reljkovićeva ‘Satira’? Niste! Žao mi je što vam ga ne mogu pokazati. Darovali smo ga gimnazijskoj knjižnici... Ali, još ovo morate pogledati!«

Ispružio se, preko nečega sagnuo i odnekud s niska, možda i sa samoga poda, dohvatio debelu i veliku knjigu uvezanu u tvrde crne korice. Kad sam je primio u ruke, osjetio sam da je i poprilično teška; a kad sam je rastvorio, vidio sam da na prvih nekoliko stranica nedostaju donji desni kutovi. Ili ih je, jer su bili zamašćeni od listanja vlažnim kažiprstom, pojeo miš ili ih je otkinuo pušač koji nije imao drugog papira da zamota duhan. Radilo se o djelu Ivana Lucića Šest knjiga o kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, o ne znam kojemu amsterdamskom izdanju.

»Pa, zar i ovo imate!« rekao sam ushićeno.

»Ma, ima toga još, ali nemamo vremena da bih vam pokazao sve što tu ima. Samo još ovo, molim vas!«

Sam se dobro napregnuo dok je, nagnuvši se preko rešetkaste ograde, tu knjigu izvadio iz dječjega kreveta. Tako tešku, kao što je radio sa svima ostalima do sada, nije se pouzdao prepustiti mojim na velike terete nenaviklim rukama. Nego je knjigu, formata školskoga kataloga od više tisuća stranica biblijskog papira, spustio na sam rub stola i otvorio na otprije nečim obilježenu mjestu. Obojica smo se nadnijela nad otvorene stranice knjige za koju mi je usput, čineći sve što je činio, kazao da se radi o enciklopediji Tko je tko u svijetu. Neko sam vrijeme zapanjen gledao u tri stupca, najsitnijim slovima, ispisane dvije stranice. Gledao bih i dalje da mi on nije, šutke, kažiprstom, pri samom dnu trećeg stupca na drugoj stranici pokazao podebljanim slovima otisnuto ime i prezime svoga oca.

»Evo ga, tu je!« reče.

Sitna slova, engleski jezik, puno natuknica, koje moraš poznavati prije nego kreneš u čitanje biografije ljudi poznatih po čitavom svijetu, a vremenska stiska, pa mi doktor, na preskok, čita tekst što ga je sam o sebi sastavio njegov otac; čita one dijelove iz kojih se vidi da se on i u vrijeme komunizma, kad to nije bilo bezopasno, izjašnjavao kao Hrvat, kršćanin i čovjek dušom vezan uz obitelj u kojoj je rođen i uz tlo na kojemu je poniknuo.

»Eto, tako je to!« kaže doktor i sklapa korice zbilja debele i pozamašne knjige, knjige s tisućama stranica i još više velikih imena iz čitavog svijeta; i knjige ispisane sitnim slovima, koju s lakoćom mogu čitati samo ljudi izoštrena vida i britka uma, pa stoga samo oštrooki i oštroumni mogu znati da takve veličine, sitnim slovima opisane, u svijetu i postoje da bi po njima svijet postojao.

A ako je piščev sin, pokazujući mi knjigu Tko je tko u svijetu, želio je reći da nije mala stvar živjeti u ovoj prizemnici, među ovim knjigama, brinuti se o svojoj obitelji, voljeti ravnicu na kojoj si uzrastao, dočekivati prijatelje koji vrijednost godina života mjere po onomu što su u kojoj godini napisali i istovremeno, sa svim tim u bremenu, biti nešto od značenja za cijeli svijet, onda se ja sa piščevim sinom moram u cijelosti složiti, makar to što njegov otac znači u toj knjizi, u tom svijetu, bilo i manje nego znači samo jedno slovo među svim sitnim slovima kojima je ta glomazna knjiga u tri stupca po stranici ispisana. Osim toga, što znači biti jedno slovo od najmanje milijardu koliko bi ih trebalo biti u toj knjizi, nije mala stvar, to je i prava stvar! Ako ćeš biti u svijetu nešto, u njemu se samo to i može biti! Sitno slovo u glomaznoj knjizi otisnutoj najsitnijim slovima!

»Ima toga još, ali je i ovo dosta!« rekao je doktor lomeći se između želje da mi rijetkosti iz očeve biblioteke i dalje nastavi pokazivati i bojazni da će mi dosaditi i da ću izgubiti interes, što mu ne bi bilo drago vidjeti. Zapravo, na mogućnosti da s ovim prekinemo provjeravao je da li mi je ovog pokazivanja rijetkosti dosta.

Ja, međutim, riječima doktoru nisam dao znati ni da mi je razgledavanja dosta ni da bih ga na ovaj način želio nastaviti. Samo sam gestom, sliježući ramenima, izrazio žaljenje što na raspolaganju nemamo onoliko vremena koliko bi ga bilo potrebno da pogledamo sve što je vrijedno pogledati. Istovremeno, krenuvši prema doktoru i jedva ga mimoilazeći kroz uzan prolaz između nekih dijelova namještaja pretrpanih knjigama i novinama, pokazao sam interes da povirim u susjednu prostoriju, ovoj središnjoj sa sjeverne strane. U doktoru je, da mi udovolji interesu, ponovo proradio živahni duh uslužnog vodiča. Preduhitrio me je i u tu prostoriju kroz otvorena vrata ušao i prije nego sam ja u nju dospio poviriti. Pipao je rukama po zidu do lijevog dovratka, tražio prekidač za svjetiljku na stropu, škljocnuo njime dva puta i ustanovio:

»Nažalost, nema svjetla!« Ali, zašto ga nema, je li se prekidač pokvario, je li žarulja pregorjela ili tu svjetlosti nije bilo i prije nego je u ovoj kući vrijeme prestalo teći, doktor nije držao potrebnim da mi kaže.

Doktor se sklonio s vrata, oslobodio mi prolaz i ja sam, provirivši, spram ono malo svjetlosti što je kroz otvor vrata dolazila iz sobe za primanje i potjecala od one stolne lampe sa žaruljom male voltaže, mogao vidjeti da je i ta soba, čemu god nekada služila i kakvim god namještajem bila namještena, sada, a vjerojatno i onda kad je ovdje vrijeme teklo, bila odlagalište knjiga, knjiga i knjiga...

»Idemo ovamo! Ovamo ima svjetla!« rekao je doktor i, koračajući ispred mene uzduž dnevnog boravka, brodeći kroz slobodne prolaze, doveo me do vrata sobe, koja je, prema mojoj orijentaciji, dnevnom boravku bila s južne strane. Na ulazu me u nju nije sačekao, nije tražio strujni prekidač, iako ni u toj sobi, ni stolne ni stropne, svjetiljke nije bilo. »Dobro se vidi!« tvrdio je i tješio me.

A ono malo svjetla, što ga je u toj sobi bilo, dopiralo je od dva izvora: od stolne svjetiljke u dnevnom boravku, kroz vrata na koja smo u tu sobu ušli, i od nepoznatog izvorišta kroz široki otvor na koji se ulazilo u sljedeću prostoriju. Gledajući kroz taj široki otvor, po dijelovima namještaja, na kojima ovoga puta knjiga nije bilo, slutio sam da bi se tamo, u produžetku, mogla nalaziti kuhinja i blagovaonica zajedno. Dok sam se orijentirao gdje bih se mogao nalaziti i uzaludno tražio novi izvor svjetlosti, doktor je stao na sredinu širokog otvora koji spaja i razdvaja dvije prostorije i rekao:

»Eto vidite!«

U prostoriji koju sam trebao pogledati na slabašnom svjetlu iz dviju susjednih soba knjige su bile posložene samo po podu i pokućstvu, da bi zidove bez polica prepustile slikama. Među izloženim slikovnim materijalom bilo je svega. Od crteža na kartonu u veličini razglednice, pribijenih na zid glavatim čavlićima, preko zemljopisnih karata i fotografija u neuglednim okvirima, do portreta u ulju, u akvarelu, u pastelu, uokvirenih u okvirima s pozlatom i rezbarijama. U vremenu kojim smo raspolagali taj sam slikovni materijal mogao pogledati isto onako kako sam gledao i knjige u dnevnom boravku. Po koju! I, na doktorov nagovor, kao i u slučaju knjiga, usredotočio sam se na portret pjesnika, domaćeg čovjeka, Vladimira Kovačića, čije obličje na portretu ne prepoznajem. Ali, kako znam o čemu je pisao, o jablanovima u ravnici, o sjeti, o blatu i cvijeću plodne zemlje, u njegovu portretu prepoznajem doktorova oca, nekadašnjeg žitelja ove kuće. I, svjestan da tim ocem postajem opsjednut kad ga i u tuđem obličju vidim, ako se ispod toga obličja krije čovjek njegove sudbine, prestajem promatrati Kovačićev portret i kroz onaj široki otvor ulazim u ono što mi se učinilo kuhinjom i blagovaonicom s jedinim ciljem – da vidim i taj izvor svjetlosti.

A to je opet bila, hajde, recimo tako, stolna lampa, iako je ona sa stolnom lampom imala zajedničko samo to da nije svijetlila sa stropa. Bio je to metar dugi, željeznom spiralom ovijeni, kabl, koji je izvirivao iz drvene ploče na komodi, za nju bio pričvršćen zakovicom s dva vijka, a završavao grlom za žarulju i mogao se, jer je spiralom ovijen, pomicati lijevo i desno, naprijed i natrag. Našli smo ga svinuta prema podu. U grlu mu je svijetlila žarulja male voltaže, kakva svijetli i u grlu stolne lampe na središnjem stolu u sobi za primanje. Ipak, jer je prostorija bila manja, učinilo mi se da tu ima više svjetlosti. Ali, ne umanjujući dosad navedene razlike između dviju svjetiljaka, ipak je najveća razlika među njima bila u tomu što je svjetiljka u sobi za primanje imala duboko rupičasto sjenilo, iz kojeg žarulja nije ni vrhom provirivala, a svjetiljka u kuhinji-blagovaonici sjenilo nije imala, nego joj je žarulja bila obavijena metalnom mrežicom, koja je u jednakoj mjeri kao i duboko sjenilo štitila žarulju da na nju odnekuda nešto ne padne i ne razbije ju ili da ona sama na nešto ne padne i ne razlupa se.

Obojica smo istovremeno pogledala na sat, a samo je on rekao:

»Ima vremena! Stići ćemo!«

Koliko god vremena pred nama bilo, došao je trenutak da krenemo. Nismo žurili, odlazili smo polagano, ja koračajući dijelom naprijed a dijelom natraške, a on vrzmajući se oko mene. Sveudilj, tražeći ključeve po džepovima, a kad ih je pronašao i iz jednog džepa izvadio, prebirući po svežnju i tražeći onoga koji otključava i zaključava ulazna vrata njegove rodne kuće, bolje kazano, kuće u kojoj je život živio i život proživio njegov otac.

Obuzimala me je olovno teška i kao pomrčina mračna sjeta i zbog onoga što sam vidio, zbog života koji je stao i prestao se živjeti i zbog sličnosti toga života, dok je bio življen, s mojim životom. Olovna me je i mračna sjeta obuzela kad smo iz kuće izišli na podest pred ulaznim vratima, doktor zaključavao vrata, a ja gledao plodove krušaka slične nakitu na božićnoj jelki. Olovna me je i mračna sjeta obuzela kao da sam izišao iz groba, ne iz groba doktorova oca, nego iz groba vlastitoga.

»Eto, tako!« čuo sam doktora iza svojih leđa. Okrenuo sam se i zatekao ga kako smotak ključeva smješta u jedan od džepova s unutarnje, sigurnije strane kaputa.

Zar zbilja odlazimo i ovo ovako ostavljamo?

»Ali, doktore!« pretvoreno u riječi glasilo je moje čuđenje. »Pa, vi ste u kući zaboravili pogasiti svjetla!«

»Ne, ništa ja nisam zaboravio! Ta se svjetla tu nikada ne gase, gore dan i noć. Ja gotovo svaki dan ovamo navratim, pogledam je li sve u redu i odem. Ne, ništa ja ne zaboravljam! Ako u ponekom danu zbog svojih obaveza u bolnici ne mogu ovamo doći, onda taj propust nastojim u narednim danima ispraviti, pa redovno dolazim iz dana u dan...«

Ono malo svjetlosti što je iz kuće dopiralo kroz prozore i od mraka spašavalo dvorište i ulaz u kuću, a zrele kruške činilo nakitom na božićnoj jelki, nakon onoga što mi je doktor kazao, da u toj kući svjetlo svijetli noću i danju, pretvorilo se u toliko svjetlosti koliko bi je bilo da je pet sunaca s pet strana svijeta granulo odjednom, pa svijet i sve predmete na njemu ostavilo bez sjene i bez suncem neobasjane strane. To osvjetljenje, koje svijet ostavlja bez sjene i neobasjane strane, očito, subjektivno viđenje, jer je u stvarnosti svjetla ostalo koliko ga je i prije bilo, poteklo je od misli da je pamćenje čovjeka učinilo čovjekom, a da će ga zaborav, prestane li pamtiti, raščovječiti i odvući u mrak i smrt. Dok svjetlo bude svijetlilo onima kojima lampaše užižemo na grobovima, da bi im svjetlo svijetlilo u našem sjećanju, i nama, koji živimo, ta će svjetlost svijetliti i obasjavati put; a prestane li njima svjetlo svijetliti u našim uspomenama, svjetlo će prestati svijetliti i u našem životu. To sin pokojnika koji je živio u ovoj kući i čitao ove silne knjige, to patolog po struci zna bolje od mene i zato čini što čini.

»Možete, uberite! Slasne su! Evo, i ja ću!« rekao je doktor kad me je ugledao zamišljena, odrvenjela i zagledana u krušku, misleći da se zdvajam hoću li ili neću s nje ubrati plod koji mi stoji ispred nosa.

Ubrao sam krušku, zagrizao je i imao osjećaj da je još tvrda i nezrela. Ali, kad sam počeo žvakati ono što sam odgrizao, učas se smekšalo i razlilo po usnoj šupljini, sladeći mi jezik i nepce i nadoknađujući manjak vlažnosti koja je, i zbog onoga što sam izgovorio i zbog onoga što sam proživljavao, bila potrebna mojim suhim ustima.

»Jako su sočne!« rekao sam preko zalogaja i nastavio misliti istu misao, onu o svjetlu, o lampi i lampašu. Nesmetano, jer smo se obojica pozabavili kruškama!

Čim sam danas ovamo došao, u društvu pedagoga gimnazije, prelazio sam trg od hotela, gdje sam odsjeo, do gimnazijske zgrade, s druge strane trga. Dok smo prolazili pored željeznog nosača ulične svjetiljke, pedagog me je podsjetio da je to ona lampa o kojoj se pjeva u pjesmi što sam je naveo ispod naslova ovoga svjedočenja. Banalan dvostih, tko ga ne bi poznavao, i nikakvog mota, osnovnog smisla ove priče, što ga ovdje ima, po toj banalnosti ne bi zasluživao. Međutim, ja sam, ipak, ulogu misli vodilje, ulogu sjecišta zraka svjetlosti što prosijavaju kroz svaki redak ove priče, tom banalnom dvostihu namijenio. A razlog za to nisam naveo, na početku, kad sam s pripovijedanjem počeo, već ću ga navesti na kraju, kad sam pripovijedanje završio.

Nije mi prvi put da, čuvši ili pročitavši deseterački dvostih, onaj iz bećarca ili ojkalice, nisam nalazio smislenu vezu između onoga što govori prvi a što drugi stih. Tako mi se dogodilo i s ovim dvostihom ispod naslova. Jer, kakve veze – u smislu, ne u rimi – može biti između lampe koja svijetli na središnjem trgu nekoga grada i kiše poljubaca što će ih ta svjetlost i ta lampa omogućiti? Mnogi su se poljubili ispod ulične svjetiljke, ali je to malo komu bilo pogodno mjesto gdje bi se vodila ljubav. Sad, nakon onoga što mi je doktor pokazao, imam dojam da sam smislenu vezu između dva stiha te bećarske pjesme pronašao. Nije li, stvarno i simbolično gledano, u svjetlosti ljubav, a u ljubavi svjetlost svijeta!? Ako jest, onda su dva stiha ispod naslova po smislu jedinstvo isto onoliko koliko smisleno jedinstvo čine sinovljeva uspomena na svog oca i svjetlost dviju svjetiljaka, što dan i noć svijetle u kući pred kojom jedem sočnu krušku.