Iskanje svojega narodnoga bića

U teorijskoj spoznaji o književnoj kritici s nacionalnoga prosudbenog motrišta – jednoga među dvadesetak i više njih koji ne spadaju u ona opća, svakome djelu primjenjiva književnokritička stajališta – rijetko se prosuđuje, izravno još rjeđe, premda inače nisu rijetke pristrane, a ponekada žalibože i zlurade pa i podmukle opaske s nacionalnim, tad u pravilu i nacionalističkim predznakom, što ozbiljna kritika ne bi smjela nikada uzimati ozbiljno (ali niti zanemariti, jer može biti izrazito štetno i opasno!). No, ovdje imamo roman Zavičaj, zaborav Ludwiga Bauera, čiji glavni lik koji u odrastanju i sazrijevanju između hrvatske i srpske životno pomiješane sredine na iznimno bolan način spoznaje da nije ni Hrvat ni Srbin, a ni Jugoslaven, što želi biti, nego Nijemac. Preciznije, Nijemac koji pripada podunavskim Švabama, dakle rođenima izvan Njemačke, a utjelovljenima u kulture svojih zavičajā; ovdje je to Švabenbajer, odakle potječe glavni lik, njemačko naselje u Hrvatskoj, u piščevu rodnom kraju, gdje je i fiktivni Gradec, iz nekih ranijih autorovih romana.

Taj glavni lik u prvome dijelu romana je Lukijan Pavlović, dječačić čiji je otac partizan pa komitetlija, dakle vlast i autoritet na lokalnoj razini. Očito Srbin, iako izravnu označnicu autor izbjegava, svakako s razlogom, jer riječ je zapravo o Jugoslavenu; u ratu je od četničke svoje rodbine ili samo okoline spasio jednu djevojčicu, moguće nećakinju, Milu, premda se o stvarnim rodbinskim odnosima također ne izjašnjava, ali ona ga zove Teča, a zatim je – da je posve zaštiti – i oženio. Ona je Lukijanova majka, misli Lukijan. Kada mališan kreće u školu, Mila mu potamnjuje obrve koje su »svijetle, svilaste, skoro bijele«, a razlog je: »nisam htjela da se sramot’mo da nam dijete izgleda ko Švaba«. To mališan pamti, a u romanu je bitna njegova sastavnica, i pričalačka i duševna (narativna i psihološka).

Naime, biti Švaba, Nijemac, 1945. pa i dvadesetak godina kasnije u Hrvatskoj je (a u drugim republikama tadašnje zajedničke države još i izraženije!) bilo vrlo opasno. Pobjeda nad Hitlerom nije predstavljana nikako drugačije nego kao pobjeda »nad Nijemcima« i »nad Njemačkom«. Mnogo je primjera i svjedočanstava o tome, ovdje ću iznijeti samo jedno. Tomo Bešker, protagonist mojega dokumentarnoga tv-filma »Čije sve grobove krije Kozara«, u tome filmu – kao jedini preživjeli bez suđenja od strane partizana (ili četnika netom amnestiranih i preobučenih u partizane?) pobijenih tri tisuće i dvije stotine zarobljenika (domobrana, Nijemaca, ustaša i civila – Hrvata) svjedoči da su Nijemce među njima posebno zdušno prebijali i mrcvarili prije strijeljanja. Bilo je, dakle, itekako razloga da mali Lukijan »ne izgleda ko Švaba«.

Bauer, kao autor, na vrlo slikovit i vješt način, prema uobičajenom pozdravljanju, svjedoči o sukobljenim Hrvatima, Srbima i onima trećima, Jugoslavenima, u pravilu komunistima, gdje ima i jednih i drugiih: »...onda poslije rata ne bi mogao tek tako sa svojim pravim imenom i prezimenom opstati, danas je teško i zamisliti kakva su to bila vremena, glava se gubila ako kažeš Hvaljen Isus tamo gdje treba reći Zdravo, drugovi, ili Pomoz Bog, braćo, i obratno...«, tumači učo Pavlović posvojenom sinu (str. 204).

U romanu Zavičaj, zaborav zapravo su četiri vidno razdvojena, a međusobno povezana životna razdoblja glavnoga lika s obzirom na njegov odnos prema činjenici da je Nijemac. To su sljedećeća razdoblja:

1. Djetinjstvo u kojemu i ne zna da je Nijemac, nego misli da je Jugoslaven, u kojemu mrzi Nijemce kao i njegova okolina, a veliča partizane i njihovu borbu »protiv Nijemaca«;

2. Odrastanje, doba spoznaje da je Nijemac;

3. Sudjelovanje u nacionalnoj sudbini; život u Njemačkoj;

4. Povratak u zavičaj – nakon nesporazuma i razočaranja.

1. Djetinjstvo

Mali je Lukijan odgajan kao Jugoslaven i taj svjetonazor, ujedno i socijalistički, upijen u djetinjstvu, u protagonistu nikada nije posve nestao. Jedna od ovdašnjih priča (roman je tako strukturiran, kao mozaik, s niskom priča, složenih u dijelove i poglavlja) naslovljena je »Tito umjesto imena«, a đačić-prvačić s ponosom piše:«Svako ko umije da čita/ u mom će srcu da pročita/ ime druga Tita. Potpisao sam se Pavlović L. – Obrva, I. a. r.« »Obrva« je ona nacrtana, da ne sliči na Švabu, ili da bude baš takva kakva jest (!?), a proistječe iz ondašnjih običaja da se partizanskim i komunističkim vođama daju nadimci: Josip Broz Tito, Ivan Morđin Crni; dakle i Lukijan Pavlović Obrva, itd. (Nisu li ono janjičari, prije odrastanja – bosanska kršćanska dječica, bili najžešći progonitelji kršćana i najvjerniji muslimanski vjernici?! Povijest se doista ponavlja.)

Dakle, gotovo da i nema priče (dijela mozaika ovoga romana) u kojoj nema nečega nacionalnog. Međutim, ono uvijek proistječe iz ljudskog, iz događaja, iz života. Jer, »život nikako ne možeš prevariti...«, napominje autor (str.83).

U početku pripovijedanja dijete se mutno sjeća govora svoje majke, a taj govor nije onaj u kojemu sada živi; to je njemački govor (svi narodi kažu »jezik«, Nijemci međutim imaju Sprache, »govor«, što je ujedno i »jezik«): »...u najdubljem džepu pamćenja imao sam za to sasvim drugu riječ, nešto nalik na fajercajg, a posebno mi je bilo strano što mama govori sasvim drugačije nego mama koju sam sanjao i koja je izgovarala Princ Oegen, sasvim drugim glasom, bez žestine i tvrdoće, nekako samilosno i sjetno«. Znači, od početnih stranica taj motiv njemačkog (jezičnog, pripadajućeg, sudbinskog...), na razne načine, povezna je nit svih priča. »To je švapski, rekao je tata, tamo u zbjegu bilo je i švapske djece pa si nešto pokupio.« Taj zbjeg, u kojemu je partizan našao malog Njemčića i na molbu njegove umiruće majke posvojio ga – duševno je uporišno mjesto čitava Bauerova romana Zavičaj, zaborav.

Na dva plana pratimo tu pripadnost njemačkome; na intimnom – mutnog sjećanja na mamin govor u zbjegu i na općem društvenom: »...četnici su bili iz susjednog sela, ovi Švabe, isto domaći, jugoslavenski Švabe – Hitlerovi dobrovoljci, bilo ih je i odavde, iz ovih kuća, tu na Švabenbajeru«. A otac – posvojitelj ne samo što nastoji da se ne dozna tko mu je posvojče, nego ga uči jugoslavenstvu, što podrazumijeva i mržnju prema Nijemcima: »Švapske horde krvave/ nadiru kroz noć/ juriš moji junaci...« itd., u veličanju tzv. narodnooslobodilačke borbe i njezinih junaka koji su u ratu ubijali Nijemce/okupatore; međutim »Weberi su bili komunisti, Nijemci, a komunisti, svaka čast...« (str. 77). Biti komunist u tadašnjim okolnostima za Nijemce je bila slamka spasa, zalog opstanka i mogućega društvenog napredovanja: »...neki (su) bili sasvim dobri ljudi, uopće ništa nisu imali s fašistima i Hitlerom, možda su bili malo zavedeni i zaplašeni jer im se pričalo kako su partizani divljaci i zločinci« (str.83). Posvuda je u svemu tome prisutno kobno poistovjećivanje hrvatskoga ili jugoslavenskoga antifašizma s komunizmom, ne izrijekom, ali to je tako, tada neodvojivo; komunisti su naprosto prigrabili antifašizam samo za sebe, sve do danas.

Dječak Lukijan Pavlović će se i potući i razbiti prijatelju nos jer mu je rekao da je Švaba. Međutim, autor se dotiče i drugih narodnosnih odnosa, tako je npr. »profesorica njemačkog bila gradišćanska Hrvatica (...) jedina je svoj jezik zvala hrvatski, mi smo nekako bili navikli na naš jezik, bili smo Jugoslaveni, bar većina...« Već tu je zamijetiti klicu propasti takvog jugoslavenstva koje se izgrađivalo i njegovalo pogrešno od sama početka. Umjesto da se narodnosne sastavnice njeguju i naglašavaju, kao zalog zajedništva, one su se – makar kada je hrvatski jezik bio u pitanju – negirale i zatajivale u zamjenu za »ispravnije«, za jugonacionalizam ili nešto nadnacionalno, a umjesto »hrvatski« je »naš«.

Međutim,«rođo me naučio njemački, moj rođo je strašno pametan, moj rođo je pravi Švaba« (str.91); to je jedino mjesto u romanu gdje je biti Švaba u dječakovoj okolini nešto pozitivno, makar za njegova sudruga, istog onog kojemu je razbio nos jer nije htio biti Švaba i koji je njemački teško učio. A možda je to samo stoga što »učiti njemački« izmiče hrvatsko-srpskim sukobljavanjima. S njemačkim nema neke dvojbe, on se ne može zamijeniti za »naš«, on je njemački, i to se poštuje.

Broj podunavskih Nijemaca izbjeglih ili stradalih u 2. svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije je velik, »neki spominju milion i pol« (str. 190), no istrijebljeni su gotovo do temelja: »...ali za jugoslavenske Nijemce nije nikad čuo, jesam li siguran da je to postojalo«, pita neki Detlef (str. 95), skaut, poslijeratno dijete... Kada je o nacionalnom/njemačkom riječ, brojne su stranice u ovome Bauerovom romanu nabijene tragičnim spoznajama.

2. Odrastanje

Rekli smo da gotovo i nema poglavlja/priče a da nema i nekoga detalja vezanog uz nacionalno; sve to predočiti zahtijevalo bi prostor zamalo pa kolik je i sam roman! Prekretnica u njemu nastupa nakon što Makso, Lukijanov prijatelj i sunarodnjak, odputuje u gastarbajtere, kako smo u socijalizmu zvali radno iseljeništvo, i pošalje mu jedno prosvjetiteljsko pismo. U pismu mu objašnjava kako je i on Nijemac, pripada podunavskim Švabama, a Jugoslavija je u tamošnjoj predodžbi radni logor:

»...na dan kada su pobjednici koji su sebe proglašavali partizanima poklali hrvatsku djecu, žene, starce i civile kao odmazdu za neki ustaški zločin, ne izmišljam ja, vjeruj mi (...) – kakve to veze ima s potragom za mojim roditeljima – E, pa ima dragi moj mladi gospodine, jer i vaši su roditelji bili nevine žrtve« (str.194).

Ispostavi se dakle da se Lukijan Pavlović zapravo zove Ludwig Bauer (kao i sam pisac!), majka mu je Marija, otac Rudolf, ona umrla u zbjegu, on u bijegu i od hitlerovaca i od partizana... Dokumenti o tome ipak su pronađeni. Dalje sve teče tim novim tijekom, ali stari tijekovi utiču u nj. Pomajka Mila je uvjerena da mu je otac posvojitelj ubio pravoga oca, ali on to negira, premda ne poriče da jest, premda ne htijući, ubio nevine Nijemce, bjegunce, ili ih dao deportirati, što je u tadašnjim okolnostima također u pravilu značilo smrt. Bauer, a to je dalje glavni lik romana, odkriva svoje korijene, tko su, odkuda su njegovi...

Iz Švabenbajera, naravno. O roditeljima mu priča stara gospođa Schäfer: »Sada bismo trebali govoriti njemački, dragi gospodine Bauer, ovi jugoslavenski čobani i seljaci ne razumiju i jednu jedincatu riječ«. Ova rečenica, izgovorena na njemačkom, nije lišena samoironije. Naime Schäfer je čoban, a Bauer seljak. Međutim, oni govore nekim svojim mjestnim njemačkim, daleko je to od pravilnoga njemačkoga, nije Hochdeutsch. Iznosi mu i očevu sudbinu: »...siromak Rudi, kad je pobegel iz te njihov vražjem Prinz Eugen Division, ni mogel gledat kak koljeju, onda je dezertiral i zurück nach Heimat« (str.214), odnosno »natrag u zavičaj«, gdje će na kraju romana završiti i njegov sin, zamalo pa s jednakom sudbinom. Naime »Rudi jer znal kaj ga čeka kao dezertera«. Međutim, zanimljivo je kako stara dama u jednoj rečenici, najsažetije moguće, karakterizira ono što se dogodilo 1945. godine, nakon amnestije četnika: »...svećenik je bil obrazovan (...) svatil je da se praoslavci budu presvlekli u komuniste, i onda joj si ga nama...«

Uopće, stašne se stvari pričaju, o svima: »...Prinz Eugen Division to su vam bili esesovci, i to jako zli, bilo je teško povjerovati da su ti njemački mladići bili tako nemilosrdni prema svojima, de facto sugrađanima (...) Hrvati su klali svoje susjede Srbe, Srbi su klali svoje susjede Hrvate, jedni su drugima oči kopali...«(str. 221); »onoliko koliko se osjećam Nijemcem, osjećam se sukrivcem za ono što su učinili drugi« (str.229), kaže jedan od Bauerovih sugovornika, a kada jedni o drugima pričaju neugodnosti, onda je obično sve istina. A u posinka zaljubljena pa odbijena pomajka će reći: »...tabane ljubiš onom koji t’ je oca ubio, pravi si švapski gad«(str. 231).

Ukratko, spoznaju da je Nijemac mladi Pavlović/Bauer nije primio bez unutarnjih previranja, a niti bez izvanjskih posljedica. No, u prilikama u kojima se Hrvati i Srbi međusobno odnose kako se već odnose, biti Jugoslaven bilo je spasonosno, a biti Nijemac ulijevalo je – s vremenom sve više i više – stanovito samopouzdanje, pa i ponos, da si pripadnik velikoga naroda i značajne kulture toliko superiorne tim balkanskim čobanima i seljacima; njemački su čobani i seljaci već podalje odmakli, premda ih je hitlerizam vratio na najprimitivniju razinu...

U priči »Sazrijevanje« Lukijan svjedoči: »...bio sam Nijemac i to je bilo tjeskobno (...) bio sam Nijemac i morao sam se s time nositi (...) postoje odgovori koji se savim direktno tiču mene, toga čudnog pripadanja i ovamo i onamo, ni ovamo niti onamo« (str. 129). Međutim, kada služi Jugoslavensku narodnu armiju, još pod imenom svojega posvojitelja, Udba zna tko je on (»jedan od onih koje treba mrziti i preziratri«); a u neminovnoj borbi za opstanak (»ne isplati se s rogatim bosti...«), kada se u priči »Nacionalnost« vojnici izjašnjavaju tko su »viknuo sam Jugoslaven«(str.172). Tek tu sve vrvi od prikrivenih suprotnosti i podzemnih mržnja, a »oznaka Švaba mogla je u ovom besmislenom esembe svijetu biti i kompliment« (str. 183).

3. Sudioništvo u nacionalnoj sudbini

U drugom dijelu, druga glava romana počinje pričom naslovljenom »Stranac, ali naš«. Osobno, teško razumijevam, a gotovo nikako ne prihvaćam takvo određenje, ne samo stoga što je contradictio in adjecto, nego zato što smo manje-više svi neka genetska mješavina, a da i nismo – gens una sumus, te pojam »stranac« kao i pojam »naš« valja uzimati vrlo oprezno i nikada isključivo. Međutim, ovdje je to nastavak dosadašnjih protagonistovih nevolja i uopće događanja u razmaku između pojmova Nijemac i Jugoslaven: »...da ti nemaš pozitivan odnos prema društvu i ostalo, ne bi se upisao na jugoslavistiku, je l’ tako?« – u priču se upliću neminovni politikanti i ideopoklonici raznih sorata (str.237).

Tko je studirao spomenutu svojevremenu »jugoslavistiku« na zagrebačkom Filozofskom fakultetu naći će ovdje genijalno »skinutog« Tvrtka Čubelića, profesora narodne književnosti, koji nije znao izgovoriti »r« (iako ga Bauer nigdje ne spominje imenom i prezimenom – to je neodoljivo on!). Naime, profesor će Baueru osporiti mogućnost valjana rasuđivanja o slavistici jer je – germanskog podrijetla (sic!), i to javno, pred studentima: »...kolege ge’manskog pod’ijetla ili p’ipadnosti kojima je naša izvo’no slavenska p’i’oda na od’eđeni način st’ana...«(240).

Premda glavni lik naglašava da ne želi biti bolji time što je Nijemac, nego samo ne biti građanin drugoga reda, biti Nijemac poslije Hitlera vrlo je složeno: »...ništa s time nemam, ali mislim da moram otići u Kragujevac i pokloniti se grobovima žrtava, mislim da to znači biti Nijemac danas«, reći će jedan od Bauerovih prijatelja; »...biti Nijemac danas znači otići u Auschwitz...«, ukratko ponijeti »teret krivice« (245); ali prethodno je nešto vrlo važno reći: kada su poraženi, vojnici su bili samo jadnici, odgovorni za tuđe grijehe,«zašto nisu imali snage ili mogućnosti oduprijeti se nacizmu«!?

Na fakultetu se analizirao i Goetheov Werther: »Kad sam pročitala tvoje pismo, shvatila sam da je to njemački nacionalni duh, tako emocionalan, tako osjetljiv...« Ona dosadašnja razdaljina između »Nijemac« i »Jugoslaven« sada je preusmjerena prema pojmu »Hrvat«; naime, pišući studentsku radnju na temu narodnog preporoda u književnosti, nailazi na profesorovo odbijanje: »...svaka čast vašoj akribiji i hrabrosti, ali trebali biste biti svjesni da je ovo slavistika, a ne germanistika« (272). No, prenosi se to nerazumijevanje i na širi društveni plan: »...zašto Nemačka (govori neka Marina, op. a.) nije htela Jugoslaviji da isplati ratne reparacije, iako drugima jeste? E, pa zato što Jugoslavija nije htela da obešteti Nemce koje je bezrazložno proterala...« (283).

Tragajući za korijenima, u Savezu Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji prije 1. svjetskog rata, pisac zaključuje: »Ne nalazi li se u ovoj multikulturalnosti, otvorenosti i društvenom aktivizmu, oslobođenom predrasuda, životna klica onog humanizma koji Europi otvara vrata vremena što dolazi?« Na žalost, to pitanje, s nakanom da bude zaključak, izrečeno je i prerano i preoptimistično. Naime, »moj Đoka je odjednom počeo da mi psuje majku ustašku (...), ja ću radije da budem čistačica u Nemačkoj nego profesorica ovde« (289). Javio se i »hrvatski nacionalizam, opasan za Hrvatsku, a srpski poguban za Jugoslaviju«(296); prateći tu nacionalnu liniju duševno i društveno, Bauerov roman istovremeno prati i nedavnu povijest na ovim prostorima, svjedoči o njoj iz prve ruke, rijetko vjerodostojno i nadasve uvjerljivo.

Dalje, Bauer se (u romanu) zatiče u Pragu: profesor Bruckner nije Nijemac »nego čisti Čeh«; a poznati je vic kada Čeh stoji na mostu i broji »dvadeset i jedan, dvadeset i jedan«, ruski vojnik prilazi vidjeti što to taj tamo radi, Čeh ga gurne u rijeku i nastavi brojiti:«dvadeset i dva«, samo što prije tridesetak godina onaj Čeh nije s mosta gurnuo Rusa nego Nijemca (308). Netrpeljivost između Čeha i Nijemaca je duga vijeka, premda su baštinili – osobito u jeziku – mnogo toga jedni od drugih – mržnja među njima nikada nije nestala. I Bauer priznaje kako ga u Prag nije dovela znanstvena znatiželja nego je pobjegao od zavičaja i spoznaje da mu je »poočim ubio oca« (kako se pred učiteljevu smrt konačno ispostavilo kao istinito). A onaj Bruckner je ipak Nijemac, ali u Pragu to nipošto nije pametno biti. Nijemci su tu na zlu glasu, ali ne i istočni Nijemci: u tadašnjoj ideološkoj podjeli svijeta čovjeku zadojenu jugoslavenstvom i samoupravno-komunističkom socijalnom pravednosti – to se čini prihvatljivo.

»Draž druge strane« zove se priča u kojoj protagonist prijavljuje doktorat, za što se u Istočnoj Njemačkoj mogla dobiti stipendija, i zatiče se u »osjećaju ugode čovjeka koji je došao kući« (322). Iako ga prijatelji podsjećaju da se tu sve prisluškuje (»ja i sa ženom kad razgovaram, pustim vodu iz slavine, to ometa...«(319), ipak je jači protagonistov osjećaj; kaže, »meni se činilo da se prisjećam majčina glasa iz nekog davnog sna«, a »u jutarnjem suncu blistali su natpisi na njemačkom« (str.322).

Međutim, ta je idila bila kratka vijeka: »Disertacija Češka i slovačka književnost šezdesetih postala je promašaj prije nego što sam je završio«; naime, mentora su uhitili, ispostavilo se da je preliberalan za tamošnje pojmove, naprosto je nestao, a »tajnica odsjeka uvjerila me da bi najbolje bilo da se neko vrijeme ne raspitujem za njega« (327). Poglavlje koje se bavi tom disertacijom naslovljeno je »Mi i Oni« (Nijemci i Česi); »Čeha je bilo više od šest i pol milijuna, Nijemca nešto preko tri milijuna, ali ni taj broj nije bio dovoljan da se spriječi bohemizacija nacije koja je izgubila rat, Nijemci su istiskivani iz javnih službi, a njihovo vlasništvo prelazilo je u ruke Čeha...ništa od kulturne interakcije« (str. 332). (Sjetimo se da je u početku romana odlukom »narodne vlasti« poočim uselio u njemačku kuću, najvjerojatnije onu svojega posinka!) U jaz te podjele može se upasti i na sljedećim stranicama, ovdje se kaže što se svugdje drugdje prešućuje: »Vaclav Havel (...) mučenik za što (...) njegovoj je porodici pripadalo pola Praga, podvuci crtu pod svoju jednadžbu i naći ćeš samo osobnu korist, divne ideje plus, prljavi kapitalistički vlasnički porivi minus...« (str.336).

Idila se posve raspršila kada policija u krčmi (nije došla, bila je tamo i čekala!) tvrdi da je Lili Marlen »pjesma neprijateljskog sadržaja«: »...ne mogu više ostati ovdje, ovo je logor« (str.343). U njemu, naš se glavni lik u nekom institutu bavi istraživanjima migracija Nijemaca, a »humor je jedini izlaz kada izlaza nema«. On misli: »Kada se Njemačka opet ujedini, svi ćemo biti zahvalni za stručnjake« (354), ali prije toga jedna od brojnih žena koje prolaze kroz krevet glavnog lika (ili on kroz njihove) ozbiljno će ga upitati: »Zar je teže biti Nijemac među Jugoslavenima nego ovdje pod ruskim pokroviteljstvom?«(356). A iz toga pokroviteljstva i iz istočnonjemačkog logora bijeg je dostojan kakva avanturističkog romana.

4. Povratak u zavičaj

Berlinski zid (koji se s istočne strane zvao »antifašistički«!) srušen je zapravo u Moskvi, kada se urušio komunizam (premda je Engleska, »prema pouzdanim informacijama« (str.406), bila žestok protivnik rušenja toga zida, a ni Amerikanci ni Francuzi nisu se trsili oko toga!). Međutim, Njemačka se ujedinila i naš glavni lik se zatječe kod »koordinatora projekta Integracija useljenika i komunikacija s prostorima koje su napustili«, u čemu ima veliko iskustvo, osobito iz onih istraživanja u onom institutu u Istočnoj Njemačkoj. No, njegovi problemi time ne prestaju:

»...nepobitno je utvrđeno da ste u Berlinu radili za Stasi (istočnonjemačku tajnu policiju, službeno Ministarstvo državne sigurnosti, op. a.). Ali to nije istina! – (...) Otto Sauer stavio mi je ruku na rame, kao prijatelj prijatelju kojemu je netko blizak umro i rekao: Shvaćam da to vjerojatno niste znali, shvaćam i da se vjerojatno radilo o analizama na legalno dobivenim i općepristupačnim podacima, shvaćam da je vaš rad mogao biti stručne, gotovo egzaktne prirode, bez političke obojenosti, možda čak i znanstven, ali je činjenica da je naručilac toga bila Stasi, znali vi to ili ne znali, htjeli mi to ili ne htjeli, vi ste bili plaćeni suradnik komunističke tajne policije...«(str. 410).

Osobno, rekao bih, »pa što, ako nije čovjek znao da je tako, a da i jest, je li se ogriješio o nešto ili o nekoga, pa ako nije, čemu ga kažnjavati?« Istina, i nije kažnjen doslovno, ali ipak jest, premda je postupak human: dobiva skromnu rentu do redovne mirovine. Međutim, u Njemačkoj, ni istočnoj ni zapadnoj ni ujedinjenoj za ovoga Nijemca, a zapravo »auslandera« – nema više kruha. Kako je u zanosu iskanja svojih narodnosnih korijena pohrlio u zagrljaj matičnome narodu, gdje se »osjećao kod kuće«, tako je sada morao, oslobođen svih zanosa i iluzija i većine svih nada – natrag u zavičaj. A to je u Hrvatskoj!

Nesreće obično ne dolaze jedna po jedna, nego u grupi po nekoliko njih; međutim, ovdje to preskačemo (pročitajte roman, to će biti vaše rijetko dobro uloženo slobodno vrijeme!), a ja ću se zaustaviti na jednoj zanimljivoj stranici koja – nakon svih spoznaja ovoga romana djeluje – vrlo zanimljivo, recimo tako! Naime, povratnik se vraća neposredno uoči Domovinskoga rata, a predhodno – nakon silnih srbočetničkih pritisaka – donosi se, ako i ne napisana, glupa i kontraproduktivna odluka: »...postoji preporuka odozgo da hrvatski smije predavati samo Hrvat«. Istina, predavao je taj predmet ne samo tkojetko, to je nebitno, nego kojekako, a najčešće antihrvatski (o čemu ima svjedočenja i u ovome romanu!) pa je, tako gledano, takva preporuka razumljiva, iako se ne može opravdati (»...znate, to je sve prije bilo jugoslovensko, znamo kako je to bilo, podobnost prije svega, preporuka Udbe, crvena knjižica, a nacionalnost bezuvjetno, znate onu: brat je mio koje vjere bio, pod uslovom da je Srbin...«). Ukratko, za Bauera nema posla. Ali, taj koji ga odbija prijateljski mu nudi da potraži isti posao u Njemačkoj, u tamošnjim hrvatskim dopunskim školama: »...diplomirali ste hrvatski, a vi ste Nijemac (...) otiđite u Ministarstvo i pitajte (...) Njemačka će opet biti velesila, za vas bi bilo idealno da odete tamo« (str. 420).

Međutim, napetosti su već pred usijanjem, stanje je predratno, mržnje se množe... Sa starim prijateljem, još iz djetinjstva, naš glavni lik ide u klijet, a na povratku, nakon što se napio i nakon što su ga nepoznati presreli u mraku i premlatili – »vratio sam se u zavičaj, zato se pojavila majka, to su bile asocijacije (...) valjda sam je prestao sanjati nakon što sam otišao, ali sada ostajem ovdje, ich bleibe daheim...« A komentar napadača: »Sranje, to stvarno nije on, nije čak ni njihov – rekao je čovjek s baterijom. – Da, rekao je drugi, čini se da nije njihov... ali nije ni naš« (str. 430).

Njihov, naš, mi, oni, Nijemci, Hrvati, Srbi, Česi, kulturni Europljani ili primitivni neandertalci čim se za to pruži i najmanja prigoda... »Svijet je ovaj tiran tiraninu/ a nekmoli duši blagorodnoj (...)/ u nj ratuje narod sa narodom« (Njegoš, Gorski vijenac). Crnogorski pjesnik nabraja i ostale neke suprotnosti i ratovanja (»more s bregovima«, »zima i vrućina« itd.), ali rat narodā ispisuje svu europsku i svjetsku povijest. Rat, pohlepa, otimačina...

* * *

Cijeli je naš život, osobito ovdje na Balkanu, samo »između dva rata«, kako se zvao i jedan od kolegija već napomenute jugoslavistike (studija književnosti nekih južnoslavenskih naroda). Ovdašnji glavni lik živi između ova dva zadnja rata – Drugog svjetskog, kada je lik rođen, i Domovinskog. O toj je temi roman Zavičaj, zaborav – jedan od najsnažnijih i najboljih romana hrvatske književnosti uopće. Nadilazi i Krležin Povratak Filipa Latinovicza, napisan na bliskome motivu povratka glavnog lika u zavičaj. Bauerov roman ima znatno širi društveni pogled, osjetno je značajniji, i zanimljiviji, osobito s jezično-načinskoga (lingvo-stilskog) prosudbenog motrišta. U tome je vrlo stvaralački nov (inovativan). Ali i s ovoga, posebnoga, narodnosnoga kritičko-prosudbenog motrišta iznimno je zanimljiv i sadržajan. I sjajno sročen.

(Zagreb, prosinac 2011.)