Imanentna dispozicija figura

Suvremeno hrvatsko pjesništvo mnogi kritičari smatraju najzanimljivijim dijelom hrvatske književnosti, a kako je u svome izrazu vrlo šaroliko, teško ga je jednoznačno klasificirati. Pjesnički rukopisi razlikuju se od autora do autora i ne postoji zajednička škola ili pravac koji bi ih čvršće povezivao. Međutim, unatoč tolikoj raznolikosti glasova, u tom poetskom orkestru postoje odrednice koje ih navode na suzvučje. Neke od tema koje bi mogle povezati pjesništvo na prijelazu dvaju stoljeća zasigurno su teme praznine, oslobađanja subjekta i fragmentarnosti svijeta.

Prazninu u suvremenom hrvatskom pjesništvu ne treba isključivo shvaćati kao negativnu kategoriju poput »ništavila«, već se može opisati i pozitivnim konotacijama poput »prostora apsolutne slobode, svijeta bez granica, mjesto čiste potencijalnosti, prostor samopotvrde bića«, s time da jedna od učestalih »metonimija praznine je snijeg« (Krešimir Bagić, 2004). A kada govorimo o svijetu bez granica te o mogućnostima ostvaraja subjekta, tada u takvom opisu svakako možemo prepoznati i Lanu Derkač, pjesnikinju mlađe generacije, nagrađivanu i prevođenu autoricu s nizom objavljenih pjesničkih i proznih knjiga.

Uzevši motiv snijega kao svoj dominantan motiv koji u različitim suvremenim autopoetikama neprestano figurira, Lana Derkač u svojoj novoj zbirci Šah sa snijegom (2011.) nastavlja poetičku sintagmu započetu u prethodnoj zbirci Striptiz šutnje (2006.). Tako snijeg kao sinonimija prolaznosti, nestalnosti i ljepote zadobiva simboličku funkciju koja postaje trajna metafora Lane Derkač: snijeg je nevjerojatna poslastica / jer štošta prikriva, pa nas taj motiv u njezinim tekstovima i dalje prati u oblicima mrlja s televizijskih ekrana, detalja s podnih pločica, bijelog pokrivača koji se poput puzzla poigrava sa slikama gradova...

U zbirci Šah sa snijegom provlače se stalni toposi autoričina pjesništva koji nam mogu služiti kao uvjetni putokazi kroz čitanje. Jedan od njih u prvom redu je lirski objekt D. koji u manjoj mjeri figurira kao aktivan sugovornik, a u većoj mjeri kao katalizator subjektova glasa. Prisutnošću toga glasa subjekt zapravo ispunjava prostor neprestanoga monologa, stoga je unutrašnja komunikativnost ovih pjesničkih tekstova na vrlo visokoj razini: No ne mogu naći odgovor / kako se nešto poput Sahare može / tako lako presaditi u ljudsko tkivo. / Ni tko bi je i zašto baš tu preselio (Sahara koja ne mari za kompas).

Drugi stalni topos je gomilanje prostora pa nam zbirka na trenutke djeluje poput putopisnog scenarija s kojeg je kretanje omogućeno kao na globusu čija vrtnja uvijek završava na nekoj neočekivanoj točki. Stoga pjesme Lane Derkač nose stanovit efekt iznenađenja, jer nikad ne znamo u kojem smjeru će se njezine pjesme zavrtjeti. Eterična lakoća preskoka zemljopisnih širina i dužina pruža dojam neprestanog kretanja lirskog subjekta pa se možemo složiti s tezom da je on poput »nomada koji lako prelazi granice vraćajući se uvijek svojoj ishodišnoj točki – domu« (Darija Žilić, 2008).

Treći topos pjesništva Lane Derkač je stvaranje paralelizma vremena i svjetova. Uljuljanost u svakodnevne rituale poput nedjeljnog ručka, pripremanje juhe ili pranje rublja lirski subjekt ironijski preokreće u sveprisutnost sjećanja, u fragmentarnost unutrašnjeg motrenja koje simboliziraju dominantni motivi kiše, »proizvodeći konačan dojam da između zbilje i iluzije nema jasno povučene granice« (Zvonimir Mrkonjić, 2006). Osim toga, učestalo prizivanje Božje odsutnosti te odsutnosti duhovne komunikacije potencirano je mehaniziranim i tehnološkim suvremenim leksikom koji ispunjava prostor i upotpunjuje dualnost za kojom ova autorica neprestano traga: ...to bi ti mogao reći samo Bog, / ali on je odsutan, na službenom je putu, / baš jučer pakirao je vjetar u manju / od dvije svoje torbe (Adresa smrti).

U zbirci Šah sa snijegom pjesnikinja Lana Derkač u interakciji s osobnim preokupacijama smiono progovara o problemima društva u kojem živimo, o katastrofalnim svjetskim gospodarskim prognozama koje nas zlokobno podsjećaju na vlastitu krhkost, pa je u mnogim pjesmama stavljen izraženiji naglasak na dnevno-političke interese. Štoviše, posredno upisivanje javne faktografije u vlastito iskustvo lirskog subjekta jedan od najboljih postupka poezije Lane Derkač: Iznenadna tišina iz susjedstva zauzima popodne.// Kad bi barem ona bila ta koju će kasnije uputiti neurologu. / Pa na mamografiju i kojekakve / ostale pretrage. // A sunce i dalje veselo prodire kroz granje / i bogati depoe svog zemaljskog arhiva. / Noć i dan, baš sada, bore se oko njega / na Bliskom istoku (Vremenska zona).

Zbirka Šah sa snijegom je mjesto strategija, mjesto promišljanja, ali i mjesto novih značenja, proigravanja, slaganja, uživanja, pri čemu kontrastna crno-bijela polja čine skladnu križaljku vlastitih preokupacija autoričina unutrašnjeg svijeta i stvarnosnog okružja. Na taj način čitanje ovih pjesama postaje kretanje u svim smjerovima, što ipak ne čini zbrku jer pravila igre su jasno određena. Šah sa snijegom možda je izazov na nepredvidiv meč, ali meč u kojem unutrašnja strategija postaje više od konačnog ishoda. U tome Lana Derkač pokazuje da je promišljeni igrač koji u svakom trenutku može jednim pokretom prebrisati cijelu igru i zaustaviti se na praznoj ploči propitujući granice vlastite subjektivizacije, poetskog okruženja i semantičkih kombinacija.