Europska festivalska konkurencija

Svečano otvorenje 41. Varaždinskih baroknih večeri popračeno je vatrometom

Detalj sa svečanog otvorenja 41. Varaždinskih baroknih večeri u Varaždinkoj katedrali (23. rujna 2011.)

Svečano otvorenje u znaku Poljaka

Varaždinske barokne večeri, koje su 2011. godine održane po 41. put, započele su 23. rujna svečanim otvorenjem na kojemu je nastupio Vroclavski barokni orkestar i Vroclavski filharmonijski zbor, pod ravnanjem uglednog poljskog stručnjaka za baroknu glazbu Andrzeja Kosendiaka. Naime, u skladu sa sada već petogodišnjom tradicijom, otkako je vodstvo festivala preuzeo ravnatelj, skladatelj i glazbeni pedagog Davor Bobić, Varaždinske barokne večeri imaju državu-partnera. U 2011. godini je to bila Republika Poljska, zahvaljujući agilnom angažmanu veleposlanika Republike Poljske u Hrvatskoj, g. Wiesława Tarka, što je uključivalo i znatnije sudjelovanje poljskih glazbenika kao i izvedbe do sada nam nepoznatih djela poljskih baroknih skladatelja. Iako Vroclavski barokni orkestar nije došao s poljskim repertoarom već s dvije manje poznate kantate J.S. Bacha, veza s Poljskom je bila osigurana, budući da je slavni lajpciški kantor ta djela skladao za pripadnice poljskoga dvora, kraljicu Poljske Christianu Eberhardinu, suprugu Augusta II., u povodu njezine smrti 1727. i njezinu snahu, također suprugu poljskoga kralja, Augusta II., Mariju Josephu, u povodu njezina rođendana 1733. godine.

Svečano je otvorenje proteklo u izuzetno dobroj atmosferi i s brojnim uzvanicima, a izvedbe žalobne ode »Laß Fürstin, laß noch einen Strahl«, BWV 198 i kantate »Tönet, ihr Pauken! Erschallet, Trompeten!«, BWV 214 uključivale su vrsne soliste, sopranisticu Iwonu Leśnikovu-Lubowicz, altisticu Markétu Cukrovu, tenora Maxa Cioleka i basa Tomáša Krála. Oni su preciznim, stilski primjernim i nadahnutim pjevanjem glazbu velikoga majstora evocirali na uzoran način. Pa ipak, sve su simpatije osvojili članovi Vroclavskog filharmonijskog zbora i njihova je umjetnička voditeljica Agnieszka Franków-Żelazny mogla s ponosom ubirati burni pljesak na završetku koncerta.

Već drugu večer, 24. rujna u Katedrali, samostalni nastup Vroclavskog filharmonijskog zbora pod ravnanjem Agnieszke Franków-Żelazny predstavio je poljski repertoar, djela jednog od najznačajnijih majstora s prijelaza 16. u 17. stoljeće, Mikołaja Zieleńskog. Bila je to prava parada odličnoga zborskog pjevanja, a glazba Zieleńskog nas je uvjerila da i poljska barokna glazbena riznica čuva bisere stila koje još treba obznaniti svijetu. Repertoar duhovnih skladbi na latinske tekstove u cijelosti je u tradiciji katoličke provenijencije, u slavu Gospodina i s jasnim konturama povezivanja s uzorima talijanske barokne glazbe. Na programu su bila i dva moteta J.S. Bacha, »Jesu, meine Freude«, u e-molu, br. 3, BWV 227 i »Lobet den Herrn, alle Heiden«, u C-duru, BWV 230, što je potvrdilo kvalitete Vroclavskog filharmonijskog zbora i u već ustoličenom standardnom repertoaru pokazalo njegove sjajne pjevačke predispozicije.

Vrhunski interpreti komornih majstorija

Gostovanje mađarskog Ansambla Marquise na 41. Varaždinskim baroknim večerima, nastupi petoro razdraganih glazbenika koji su 24. rujna u Viteškoj dvorani dvorca Trakošćan i 25. rujna u Baroknoj dvorani varaždinskoga Staroga grada svojim pjevanjem i sviranjem raspoložili posjetitelje festivala, svakako ulazi u kategoriju zanimljivh programa (u kojima je uživala još i publika u Varaždinskim Toplicama, Križevcima, Belecu, Prelogu i Krapini). Riječ je o programu koji Judit Blaskovics-Felszeghy, koloraturni sopran, László Blaskovics, muški sopran, Dénes Kocsis, majstor ceremonije, Márta Gál, čembalo, Zsófia Szalai, blokflaute i Csilla Vályi, čelo, izvode u živopisnim rokoko kostimima, a na rasporedu imaju skladbe francuskih, talijanskih, njemačkih i jednog mađarskog baroknog majstora. Kroz program je šarmantno, na engleskom jeziku, vodio majstor ceremonije, a glazbenici su se izmjenjivali bilo solistički bilo u grupnim formacijama, sve na temu ljubavi i uzbuđenja strasnih susreta.

Posebnost ansambla iz Budimpešte je činjenica da su oba pjevača soprani, zvonki koloraturni ženski sopran i osobito rijetka pojava, muški sopran, koji smo u tako tehnički izrađenoj i glasovno nadasve uvjerljivoj pojavnosti zapravo čuli prvi put. Jer, ne radi se o kontratenoru koji bi u naše vrijeme zamijenio dionicu kastrata, već doista o sopranistu koji pjeva u sopranskom rasponu glasa a vrlo je naočit muškarac. U takvom rasporedu dviju »sopranskih primadona« bračni par Blaskovics ostvaruje uspješnu svjetsku karijeru, a činjenica da su se nakon studija u Beču i Budimpešti preselili u London, gdje su od 2009. članovi Engleskog ansambla za ranu glazbu i članovi uglednog sastava Fiori Musicali najbolje potvrđuje potrebu za koloraturnom sopranisticom razvijene tehnike pjevanja i za pouzdanim muškim pjevačem koji se glasa u sopranskom registru.

Od Monteverdijeva melodioznog dueta »Baci cari« preko iznimno zahtjevnih Vivaldijevih i Händelovih opernih arija za jedan ili za dva soprana do razigranog Lullyeva dueta »Bel tempo che vola« bračni se par Blaskovics poigravao svojim uzorno postavljenim glasovima velike pokretljivosti, sigurnih visina, intonacijske pouzdanosti i nadasve dojmljive scenske prisutnosti koja obznanjuje njihove osobite pjevačke i glumačke sposobnosti. Komorna koncipiranost programa u koji su uključena i sola na čembalu, blokflauti i violončelu izvrsno se uklapala u povijesnu scenografiju prostora u kojima su nastupili, pa je sve ostavilo vrlo ugodne dojmove.

Zacijelo sa željom da predstave barem jednog »svojeg« autora u program su uvrstili i dva duhovna dueta iz zbirke »Harmonia caelestis« Paula I. Esterházyja od Galánthe, koji je 1681. bio imenovan za princa Svetog rimskog carstva u Mađarskoj. Nama je svakako zanimljiva informacija da se Paul I. zajedno s Nikolom Šubićem Zrinskim borio protiv Turaka u obrani opkoljenoga Beča 1683. godine. To što je ostavio 55 duhovnih kantata objavljenih 1711. u zbirci »Nebeske harmonije« očito je važno samo mađarskim glazbenicima Ali, uz sve glasolomne kolorature i uhu ugodne arije i ovaj je duhovni dodatak bila prigoda za uživanje u skladnom spoju dvaju raznospolnih soprana.

Vrsni varaždinski violončelist

Program s naslovom »Prvo stoljeće violončela«, koji su 25. rujna u crkvi sv. Nikole predstavili dobro nam poznati hrvatski glazbenici, violončelist Krešimir Lazar i čembalist Krešimir Has, bio je ne samo povijesni pregled literature pisane za barokno violončelo nego i susret s umjetnicima koji su svoj nastup u svim pojedinostima pripremili nadasve pažljivo i profesionalno. Svirajući na replici glazbala iz radionice talijanskog graditelja instrumenata Domenica Montagnana iz 1740. godine, Krešimir Lazar, inače rođeni Varaždinac, već je od prve tri solističke minijature, Ricercara 4, 5 i 6 Domenica Gabriellija, demonstrirao veliku tehničku sigurnost, virtuozno svladane intervalske skokove i ritmičke zahtjeve partitura, da bi u nastavku večeri prikazao raskoš svojeg vladanja tajnama baroknoga violončela. Kako crijevne žice uvjetuju trajno provjeravanje štimanja, Lazar je s puno pažnje ugađao glazbalo, osiguravši tako pouzdanost intonacije. Pet baroknih sonata na rasporedu, Sonata u G-duru Giuseppea Torellija, Sonata IX, RV 42 Antonija Vivaldija, Sonata IX Giacobbea B. Cervetta, Sonata u D-duru, TWV 41:D6 Georga Ph. Telemanna i Sonata u G-duru Johanna Ch. F. Bacha, bile su polazišta za isticanje tipičnih baroknih brzih stavaka s puno nota i sa znatnim zahtjevima za interprete, ali i za plemenito ozvučavanje polaganih stavaka u kojima su skladatelji razgalili dušu svoje emocionalne ustreptalosti (osobito Vivaldi i Telemann).

U svim je sonatama suradnja čembalista Krešimira Hasa bila istinska harmonijska nadopuna i – više od toga, jer je glazbenik jasno dokazao svoje umijeće dešifriranja dionice čembala dograđujući je i »dokomponiravši« ukrasima i arpeggima. Dodatna prigoda za Lazarovo isticanje stilske vjerodostojnosti u izvođenju barokne glazbe bila je njegova izvedba Suite za violončelo solo u G-duru, br. 1, BWV 1007 J.S. Bacha, u kojoj je u sedam kontrastnih baroknih plesnih stavaka postigao prave bisere tehničke i glazbeničke uvjerljivosti, onoga što s punim pravom nazivamo uzornom povijesno osviještenom interpretacijom. Za kraj su umjetnici odabrali glazbu jednog od Bachovih sinova, manje poznatog Johanna Christopha Friedricha, koji je svojom melodijskom invencijom i ležernijom inspiracijom već bio u okružju salonskog, galantnog stila.

Izazovi međunarodne festivalske konkurencije

Glazbena škola u Varaždinu prva je u Hrvatskoj u srednjoškolsko obrazovanje uvela orgulje kao glavni predmet, a od 1997. profesorica orgulja je Natalija Imbrišak. Nakon što je 1990. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirala teoretske predmete, a 1994. i orgulje u razredima Žarka Dropulića i Maria Penzara, Natalija Imbrišak je studirala i na Kraljevskom konzervatoriju u Bruxellesu, da bi završni poslijediplomski studij završila magisterijem u Zagrebu. Aktivna u nizu manifestacija vezanih uz očuvanje i promidžbu orgulja u Hrvatskoj, imala je čast uz akademika Anđelka Klobučara i njemačkog orguljaša Christopha Bosserta sudjelovati na koncertima prigodom kolaudacije orgulja Varaždinske katedrale 1998. godine. U životopisu Natalije Imbrišak je zapisano da je polazila i majstorske tečajeve u Belgiji i Francuskoj, te da u Orguljskoj ljetnoj školi u Šibeniku vodi seminar orguljske glazbe 19. do 21. stoljeća i seminar hrvatske glazbe za orgulje. Nastupala je u nizu europskih država, a aktivna je i kao orguljašica i dirigentica mješovitog pjevačkog zbora u crkvi sv. Nikole u Koprivnici.

Sve nabrojano govori o ugledu koji orguljašica Natalija Imbrišak uživa u Varaždinu, što je potaklo organizatore 41. Varaždinskih baroknih večeri, u vremenu u kojemu je zbog recesije bilo neophodno uključiti domaće snage, jer nedostaju mogućnosti za pozivanje velikih svjetskih imena, da Nataliju Imbrišak pozovu kao solisticu da 26. rujna održi solistički orguljaški recital u Varaždinskoj katedrali. Publike nije nedostajalo, a i skladateljska imena na programu obećavala su zanimljivu orguljašku večer. Nažalost, sviranje orguljašice u interpretativnome nas pogledu nije moglo oduševiti.

Koncert baroknog ansambla Marquise iz Budimpešte u varaždinskom Starom gradu (25. rujna 2011.)

Natalija Imbrišak izvela je Fantaziju u G-duru, BWV 572 J.S. Bacha (1685.-1750.), zatim Suite du premier ton iz prve i jedine tiskane zbirke Louisa Nicolasa Clérambaulta (1676.-1749.), Passacagliu u d-molu, BuxWV 161, najuglednijeg njemačkih orguljskog majstora prije velikog Bacha, Dietricha Buxtehudea (1637.-1707.), programski asocijativnu skladbu More Palatino Jana Pieterszoona Sweelincka (1562.-1621.), proslavljenog pod nadimkom »Orfej Amsterdama« i, na kraju večeri, Bachov adventski koralni napjev »Nun komm’ der Heiden Heiland«, BWV 659 te dobro poznatu Bachovu Toccatu i fugu u d-molu, BWV 565. Dobrim poznavateljima repertoara za orgulje već ovaj popis može pokazati da je solistica na varaždinskom baroknom festivalu uglavnom odabrala skladbe čija primarna odlika nije manualni i pedalni virtuozitet, već prvenstveno kompaktnost harmonijskih progresija i manualna motivička razrada, što na prvo mjesto stavlja umijeće orguljskoga registriranja i isticanje izmjena jednoglasja i višeglasja u dionicama namijenjenim sviranju na manualima. Naglašeniji virtuozitet solistički tretirane dionice pedala sadrži jedino Bachova antologijska Fuga u d-molu.

Venecijanski barokni consort u Varaždinskoj katedrali (30. rujna 2011.)

Dakle, ono u čemu je glazbenica pokazala iskustvo i odgovorila stilskim zahtjevnostima, bile su upravo prikladne registracije, boje orgulja koje imitiraju primjerice trublju, cornet ili cromorn, izražajna zvučanja po kojima su orgulje i dobile laskavi naziv »kraljice instrumenata«. Međutim, ostali smo prikraćeni u odnosu na muziciranje koje sviranju nota dodaje onu osobnu dimenziju po kojemu izvedba odabranog repertoara ostvaruje razinu umjetničkoga čina. Gotovo sve je tipke Natalija Imbrišak prstima dodirnula na pravome mjestu (uz poneka iskliznuća), ali previše odmjereno i s premalo glazbeničkoga žara. Možda je uzrok ovako »ziheraškom« pristupu bila odgovornost pred nastupom na međunarodnom festivalu na kojemu su već nastupala velika imena orguljskog umijeća, no u svakom smo slučaju nakon jednosatnog programa poželjeli smo čuti orgulje u većoj koncentraciji manualno-pedalne zvučnosti i tehničke sigurnosti, što instrument u Varaždinskoj katedrali svakako omogućuje.

Novo djelo hrvatske barokne baštine

Nastavljanje tradicije izvođenja novootkrivenih djela što doprinose osvjetljavanju glazbene kulture i glazbenoga života u Hrvatskoj tijekom 17. i 18. stoljeća ostvareno je koncertom održanim 27. rujna u Franjevačkoj crkvi u okviru 41. varaždinskog festivala. U generacijskom slijedu, nakon važnih i vrijednih otkrića kojima je u najvećoj mjeri akademik Lovro Županović (1925.-2004.) obogaćivao varaždinski festival i naše spoznaje o prošlosti hrvatske glazbe, tradiciju sada nastavlja njegov nekadašnji student, dr. Ennio Stipčević. On je u Varaždinu već predstavio niz starih hrvatskih majstora, a ovajput je na red došlo predstavljanje ostvarenja čije je dionice ugledni muzikolog otkrio u Nacionalnoj knjižnici u Parizu.

Riječ je o djelu Carla Antonia Naglija (oko 1680.-1756.), skladatelja koji je već bio spominjan u glazbenohistoriografskim raspravama s početka 20. stoljeća, i to u bilješkama Nika Kalogjere iz 1924. i Dragana Plamenca iz 1938. godine, ali je tek arhivskim istraživanjima u studiji Nikole Mate Roščića o glazbi u splitskom samostanu sv. Frane, objavljenoj 1990. i u monografiji o glazbi u splitskoj stolnoj crkvi Miljenka Grgića, objavljenoj 1997. godine, javnosti obznanjen C.A. Nagli kao središnja osobnost splitskoga kasnobaroknoga glazbenog života. Dakle, trebalo je naći i za suvremeno izvođenje pripremiti Naglijevu ostavštinu i taj je dio posla, s partiturom Messe con istrumenti a 4 concertate Stipčević i obavio – zaključno s vrlo uspješnom izvedbom

Životopis C.A. Naglija još je slabo poznat i trebat će istražiti gdje se glazbeno obrazovao talijanski duhovnik i skladatelj rođen u Riminiju, koji je kao »baccalaureus theologiae« i »magister musices« početkom studenog 1707. preuzeo mjesto kapelnika u splitskoj prvostolnici. Smjestio se u franjevačkom samostanu, u kojemu je bio promaknut u gvardijana i, osim kratkog premještaja u franjevački samostan u Šibeniku, ostao u Splitu sve do 1743., kada je prihvatio dužnost kapelnika u crkvi dei Frari u Veneciji, gdje je i preminuo. Kao »zakoniti sin splitskog samostana« dio svoje ostavštine prepustio je samostanu sv. Frane, tako da je u glazbenom arhivu splitske katedrale sv. Duje evidentirano nekoliko njegovih partitura. A u pariškoj Nacionalnoj knjižnici pohranjene su Naglieve dvije rukopisne mise, ali nije poznato kako su i kada dospjele u Pariz. Stipčević pretpostavlja da su možda bile dijelom »ratnoga plijena« Napoleonove vojske, koja je opustošila brojne samostanske knjižnice u Dalmaciji i Dubrovniku.

Detalj s koncerta londonskog ansambla The King’s Consort u Varaždinskoj katedrali (2. listopada 2011.)

Novotkrivena Naglieva Messa, djelo koje su u prvoj suvremenoj izvedbi predstavili Hrvatski barokni orkestar, Zbor »Ivan Filipović« iz Zagreba i solisti Martina Klarić, sopran, Ivana Garaj Korpar, sopran, Helena Lucić, mezzosopran i Alen Ruško, bariton, pod ravnanjem Saše Britvića, višestruko je važna za nove spoznaje o izvedbenim mogućnostima kojima je u prvoj polovici 18. stoljeća raspolagao Split. Naime, upoznali smo tzv. kratku misu koja je u naslovu označena kao »concertata«, što znači da je njezina stilska pripadnost određena concertantnim stilom, koji se osobito njegovao u gradu na lagunama, pa je moguće vjerovati da je Nagli glazbeno obrazovanje stekao upravo u Veneciji. Tu bi pretpostavku, prema onome što smo u ovoj vokalno i instrumentalno izrazito virtuozno pisanoj partituri imali priliku čuti, mogle potkrijepiti i njezine solističke vokalne dionice koje asociraju na bravurozne koloraturne arije venecijanskog opernog stvaralaštva onoga vremena.

U svakom slučaju, Naglieva sada uređena i za suvremeno izvođenje pripremljena partitura, jednako u orkestralnom dijelu koji uz gudače traži još i dvije trublje, dvije oboe, fagot, orgulje i čembalo, a u vokalnom dijelu četiri solista i mješoviti zbor, vrijedan je primjer kasnobaroknog ostvarenja u kojemu se osobitom ljepotom ističe mezzosopranska arija Domine Deus, Agnus Dei, a po pjevačkom slogu za sve soliste Laudamus te. U zborskim nastupima, od početnoga Kyrie do zaključnog Quoniam, vještom je skladateljskom rukom kombinirana homofonija i polifonija, dok su orkestralni uvodi svakom od trinaest stavaka znalački ispisane stranice u kojima se otkriva skladatelj koji vlada baroknim stilom sekvenciranja i majstor je izbalansirane instrumentacije, kojoj puhači udišu vrlo privlačni kolorit. Možda bi dionicu baritona umješnije ispjevao bas, ali to je uglavnom jedina zamijećena manjkavost u izvedbi koju su svi glazbenici pripremili vrlo pažljivo i s očito mnogo uložena truda. Pjevajući i svirajući visoko profesionalno i osobito angažirano, svakako su upozorili kako bi Naglievu Messu trebalo i studijski snimiti, a djelo je zacijelo vrijedno i za tiskano izdanje.

A u kasnovečernjem terminu 27. rujna u palači Sermage imali smo prigodu čuti i vrijedan instrument koji je slučajno nađen na tavanu u fundusu varaždinskoga Gradskog muzeja, a koji je restauriran u zagrebačkom atelieru Heferer. To je Hammerflügel (klavir s batićima) iz radionice bečkog graditelja instrumenata s tipkama Michaela Rosenberga, koji je djelovao u Beču od 1776. godine. Svirao je mladi varaždinski orguljaš Višeslav Jaklin, koji je diplomirao pedagogiju klavira, magistrirao orgulje, improvizaciju i dirigiranje na studiju crkvene glazbe u Grazu, te magistrirao koncertantni smjer orgulja na Sveučilištu u Beču. Iako je Višeslav Jaklin od 2004. do 2008. godine predavao klavir u Grazu, a od 2008. godine predaje klavir na Glazbenoj školi Ivan Padovec u Novom Marofu, važnijom se čini njegova orguljaška djelatnost, otkako je od povratka u rodni Varaždin postao orguljaš Varaždinske katedrale. Naime, uz visokoškolske diplome koje je stekao kao orguljaš, čini se da za sviranje na klaviru Jaklin još ne raspolaže dovoljnim iskustvom. Pogotovo kada je za svoj nastup odabrao jedno od povijesno najzahtjevnijih djela, Goldberg varijacije, BWV 998 J.S. Bacha. Stoga se i ovaj njegov nastup zapravo može ocijeniti kao preuranjen za interpretiranje velebnih Bachovih varijacija, posebice zbog tehničkih nepreciznosti i nedovoljne stilske osmišljenosti u izvedbi cijeloga djela.

Poljski orkestar iz Krakówa oduševio publiku

Pokrovitelj 41. Varaždinskih baroknih večeri, hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović, zbog službenog posjeta Republici Poljskoj nije mogao prisustvovati svečanom otvaranju ovogodišnjeg festivala na kojemu su nastupili umjetnici iz Wrocława. A kako je Poljska 2011. godine bila partner varaždinskih svečanosti barokne glazbe, odazvao se pozivu da nazoči još jednom festivalskom gostovanju umjetnika iz Poljske. Naime, 28. rujna u franjevačkoj je crkvi nastupio Poljski orkestar 18. stoljeća iz Krakówa, pa je to bila prigoda za posjet na najvišoj razini, zajedno s poljskim veleposlanikom u Republici Hrvatkoj, g. Wiesławom Tarkom.

Orkestar, koji je 2007. osnovao međunarodno afirmirani umjetnik na baroknoj trublji Tomasz Ślusaczyk, okuplja devet vrsnih glazbenika a glavni mu je dirigent varaždinskoj publici s prijašnjih gostovanja, još od 2002. godine, dobro poznati britanski kontratenor Paul Esswood, koji se nakon uspješne pjevačke karijere sve više posvećuje dirigentskom pozivu. Uz Paula Esswooda bila je najavljena i Varaždincima dobro znana poljska sopranistica Jolanta Kowalska, dobitnica festivalske Nagrade Jurica Murai 2009. godine, pa ne čudi što je lijepa varaždinska crkva bila popunjena do posljednjeg mjesta.

Poljski barokni orkestar iz Krakowa u varaždinskoj Franjevačkoj crkvi (28. rujna 2011.)

Poljski orkestar 18. stoljeća započeo je koncert otmjenom arijom iz »Rođendanske ode za kraljicu Annu«, HWV 74, koja nosi naslov »Vječni izvor svjetlosti«, a koju je Georg Friedrich Händel 1713. posvetio kraljici Velike Britanije i Irske Anni, posljednjoj vladarici iz obitelji Stuart, za njezin 48. rođendan. Već je u tom kratkom stavku sopranistica Jolanta Kowalska iskazala raskoš svojega tehnički odlično postavljenog zvonkoga glasa. Pjevajući nadasve sigurno, s vrlo razgovjetnom dikcijom, pouzdano u koloraturama i s kulturom nastupa koji ukazuje na pouzdano školovanje, kao i na veliku prirodnu nadarenost i muzikalnost, izvela je Jolanta Kowalska u prvom dijelu koncerta još i motet »U svijetu ne postoji iskreni mir«, RV 630 Antonija Vivaldija, a drugom dijelu kantatu »Moje srce pliva u krvi«, BWV 199 Johanna Sebastiana Bacha.

Posebno je u Bachovoj mladenačkoj kantati iz njegova weimarskoga razdoblja, skladanoj 1714. godine, do punog izražaja dolazila stilska osmišljenost interpretacije, dramatika na početku skladbe u kojoj se izmučena grješna duša obraća Gospodinu, da bi u završnom recitativu i ariji »«Kako je radosno moje srce«, Jolanta Kowalska, osobito u koloraturi na riječ »radostan« pokazala kako savršeno vlada svojim glasom. Doživjeli smo pjevanje koje razgaljuje dušu svojom čistoćom i punoćom iskrenoga angažmana, pa je pljesak oduševljenja publike ispraćao svaki nastup simpatične mlade sopranistice.

Instrumentalno su gosti iz Poljske u prvom dijelu koncerta odsvirali očitom folklornom inspiracijom i plesnim ugođajima potaknutu Canzonu primu a due poljskog baroknog majstora Marcina Mielczewskog za dvije violine, violončelo i čembalo (treba pri tom imati na umu i »zabune« koje izazivlju barokni termini, prema kojima su instrumentalna djela bila nazivana canzonama). Drugi su dio večeri započeli Uvertirom u D-duru, HWV 341 iz »Water Piece« G.F. Händela, u kojoj se osobito isticao plemeniti zvuk barokne trublje na kojoj muzicira utemeljitelj orkestra Tomasz Ślusarczyk. A Paul Esswood je ravnao izvedbama vrlo angažirano, dokazujući da ga je njegova pjevačka karijera osposobila i za stilski uzorne interpretacije kojima je oduševio varaždinsku publiku.

Autentične interpretacije švedskog ansambla i poljskog dueta

Veliko zanimanje publike koja je ispunila crkvu sv. Nikole 29. rujna na jedanaestom koncertu 41. Varaždinskih baroknih večeri nedvojbeno je bilo potaknuto najavom koncerta ansambla REbaroque iz Stockholma, pod naslovom »Folkbarok i Johann Helmich Roman«, nastupa koji je pomoglo švedsko veleposlanstvo u Hrvatskoj. Osnovan 1998. godine, prvo pod imenom Stockholmski barokni orkestar, ansambl je promijenio ime u REbaroque, što bi trebalo već u nazivu iskazati namjeru violinistice i umjetničke voditeljice Marie Lindal i njenih suradnika da inovativnim reinterpretacijama i rekonstrukcijama baroknu glazbu danas predstave na nov i drukčiji način.

REbaroque je uz voditeljicu, a sa članovima – Larsom Warnstadom, violina, viola, Andersom Åkeredom, violina, Magdalenon Mårding, violončelo, Jonasom Dominiqueom, kontrabas, Matsom Klingforsom, fagot, flauta i Peterom Lönnebergom, čembalo – u prvome dijelu koncerta predstavio uspjele primjere iz opusa švedskog baroknog skladatelja Johanna Helmicha Romana (1694.-1758.), autora koji je dio života proveo u Londonu kao violinist u orkestru koji je vodio G.F. Händel, čemu nedvojbeno valja pripisati i njegovo dobro svladano zanatsko skladateljsko umijeće. Ali, Roman je očito bio i vrlo inspirirani majstor čiji je skladateljski stil bio lišen »otežaloga baroka«, već je uvodio melodijsku svježinu galantnoga stila. O tome svjedoče njegova djela koja nam je ansambl REbaroque predstavio: Varijacije iz »Drottningholmsmusiken«, četverostavačni Trio u g-molu s istaknutom dionicom fagota, Koncert za flautu u G-duru, s precizno izvedenom dionicom koju je odsvirao glazbenik u dvojakoj funkciji, fagotist i flautist Mats Klingfors, te osobito harmonijski inovativan Koncert za violinu u f-molu, koji je s tehnički zahtjevnijim kadencama poletno interpretirala Maria Lindal.

Drugi je dio koncerta bio ispunjen preinakama i obradama poznatih stavaka, primjerice L. Boccherinija, J.S. Bacha i G.Ph. Telemanna, te karakterističnim švedskim »fidlanjem«, folklornim načinom izvođenja na gudačkim instrumentima i razigranim muziciranjem u kojemu je barokni idiom bio pretočen u izraz kakav možda odgovara narodnim »veselicama« kojima je tema glazba baroknoga razdoblja. U takvom iskazivanju narodnoga veselja ansambl ima svojeg »kućnog skladatelja«, violinista Andersa Åkereda, pa je osobitost ovih novosti najviše došla do izražaja u poigravanju sa škotskim melosom u prilogu nazvanom REbaroque Schottis.

Osim toga, i obrada Bachove arije iz »Muke po Mateju« na način klezmera, ili pak legendarnog Boccherinijeva Menueta za violinu uz pizzicato violončela i kontrabasa i na kraju koncerta varijacije na Bachovu temu iz »Muzičke žrtve« na način kombiniranog foklornog izraza u kojemu sudjeluju svi interpreti, a koji je obradio Andreas Edlund, sve je to švedske glazbenike predstavilo kao vrsne instrumentaliste naglašene muzikalnosti u izvedbama koje je moguće nazvati »barokom za opuštanje«. Publika je sa simpatijama prihvatila takvu glazbenu igru, iako je uz sve duhovitosti i šarm glazbeničkog angažmana nizanje uglavnom plesno intoniranih stavaka u završnici ipak bilo malo predugačko. Prihvaćanje pak tako osmišljene interpretacije baroknih uzoraka – drugo je pitanje.

Iznimno visoku kulturu uvida u djela za baroknu gitaru i teorbu predstavili su na kasnovečernjem nastupu (također 29. rujna) u Renesansnoj dvorani varaždinskoga Staroga grada poljski glazbenici Anna Kowalska i Anton Birula, pa je u njihovom sviranju od prvih skladbi Girolama Kapsbergera do posljednjih Antoinea Forqueraya bilo moguće u cijelosti uživati. Oduševljava njihova tehnička sigurnost, dojmljiva zvukovnost koju postižu na glazbalima, kao i vrlo precizno zajedničko muziciranje, koje svjedoči odličnu uigranost i uravnoteženost. Zaista se rijetko čuje tako pouzdano zvučanje barokne gitare kao što je to postizala Anna Kowalska u Caprice de chaconne Francesca Corbette, ili pak tako virtuozno sviranje na teorbi kao što je to ostvario Anton Birula u suiti Pièces in d Roberta de Viséea. Gostima iz Poljske, države-partnera ukupnih svečanosti barokne glazbe 2011. godine u Varaždinu stoga je moguće uputiti samo pohvale, pa je i publika, iako nešto malobrojnija zbog kasnih večernjih sati, dugotrajnim pljeskom nagradila sve umjetnike.

Salve pljeska za Venecijanski barokni consort

Kada se na festivalu barokne glazbe očekuje večer ispunjena solističkim koncertima Antonija Vivaldija (1678.-1741.), i to u izvedbi ansambla koji dolazi iz njegova rodnoga grada, ponosne i trajno privlačne Venecije, neizbježna je nazočnost pojačano velikog broja posjetitelja. Tako će i koncert na kojemu je u Varaždinskoj katedrali 30. rujna nastupio Venecijanski barokni consort ući u anale 41. godišta Varaždinskih baroknih večeri – kao najposjećenija večer, a u publici je bio i osobito velik broj mladih, što upućuje na uvijek ponavljanju tvrdnju da mladež sa zanimanjem prati i klasičnu glazbu, ali svakako želi čuti ono najbolje što im se može ponuditi.

Od rođenja Antonija Vivaldija, jednog od najznačajnijih talijanskih baroknih majstora iz domovine gudačkoga umijeća prošle su 333 godine, a njegova se djela, njih više od 800, od kojih gotovo 500 solističkih koncerata, sve više izvode i uživaju najšire rasprostranjenu popularnost. Venecijanski barokni consort, komorni sastav članova Venecijanskoga baroknog orkestra (u sastavu: Luca Mares i Giorgio Baldan, violine, Alessandra di Vincenzo, viola, Carlo Zanardi, violončelo, Alessandro Sbroglió, kontrabas i Francesco Baroni, čembalo) započeo je koncert karakteristično utvrđenim trostavačnim Koncertom u g-molu za gudače i basso continuo, RV 157, ostvarenjem koje je u rasporedu stavaka Allegro-Largo-Allegro najavilo Vivaldijevo epohalno određivanje instrumentalnog koncerta s okvirnim virtuoznim i središnjim melodijski izražajnim stavkom. Ta se je utvrđena shema ponavljala tijekom cijele večeri s izvedbama pet solističkih koncerata, od kojih je već u drugom djelu na programu, Koncertu u G-duru za poprečnu flautu, gudače i basso continuo, RV 436, briljirao solist, flautist Michele Favaro. Njegov plemeniti ton i odlična tehnička spremnost podarili su odabranome koncertu sav potreban sjaj kada je riječ o nastupu instrumentalnog solista.

Kao svojevrsni intermezzo između solističkih koncerata izveo je Venecijanski barokni consort antologijsku Sonatu u d-molu za dvije violine i basso continuo, op. 1, br. 12, RV 63, poznatu pod nazivom »La follia«; u njoj Vivaldi iznosi temu i 19 varijacija, otkrivajući u tehničkoj zahtjevnosti svu razigranost baroknoga skladateljskog uma. Interpretacija je bila prpošna, izvedena izuzetnom lakoćom i žovijalnošću. Slijedila su četiri rjeđe izvođena koncerta za violinu, gudače i basso continuo, u C-duru, RV 191, u Es-duru, op. 8, br. 5, RV 253, »La tempesta di mare«, u Es-duru, RV 257 i u D-duru, RV 212, »Per la Solennità della S. Lingua di S. Antonio di Padua«. Solist na violini bio je Giulio Plotino. Kako najvjernije opisati izvođačke domete ovoga mladog talijanskog virtuoza koji trajno osvaja nagrade na natjecanjima u Europi i u Australiji? Imali smo, naime, prigodu čuti gudača čije su i desna i lijeva ruka istrenirane za najviše domete tehničke bravure, glazbenika koji se poigrava gudalom dok besprijekornom točnošću ostvaruje sve pasaže, skokove, dvohvate i druge tehničke zahtjeve u vrtoglavim tempima i s neprijepornom pouzdanošću svih visina u svim violinističkim pozicijama. Plotino evocira »morsku oluju« u dramatičnom ugođaju, njegova su Allegra i Presta na granici mogućih brzina, a Larga iskazi neodoljive suptilnosti i strasti. Pa kada je bio završen svečani koncert kojeg je Vivaldi posvetio sv. Antunu Padovanskome, kada su zašutjeli posljednji akordi izvrsno uigrane pratnje i kada je došao kraj Plotinovim nadasve dojmljivim violinističkim čudima, Katedralom se prolomio pljesak iskrenog oduševljenja.

Gosti iz Venecije, koji su cijeli koncert odsvirali s vidnim oduševljenjem i vlastitim glazbeničkim užitkom dodali su još dva stavka iz Vivaldijeve »Zime« iz ciklusa »Četiri godišnja doba«. I u tim su dobro poznatim ulomcima dali puni odušak muziciranju koje na najbolji mogući način potvrđuje stoljetnu glazbenu tradiciju Venecije, u kojoj je Antonio Vivaldi neiscrpivom skladateljskom maštom ispisivao svoje genijalne koncerte. Stoga će se večer Antonija Vivaldija s interpretacijama Venecijanskog baroknog consorta i solista Giulia Plotina, kojima je ovo bio prvi nastup u Hrvatskoj, u Varaždinu nedvojbeno dugo pamtiti. Jer, nadasve su tečnim i emocionalno nabijenim glazbenim protokom bile ispričane oduševljavajuće barokne priče.

Vrsni ansambli iz grada baroka i glazbe

Duga povijest glazbene kulture Varaždina i gotovo dva stoljeća organiziranoga glazbenog školstva u nekadašnjem glavnom gradu Hrvatske pouzdana su osnova na kojoj se kontinuirano razvija vezanost uz lijepu umjetnost zvučanja, čiji je izdanak i ovaj barokni glazbeni festival. U tom je kontinuitetu važno i postojanje dvaju ansambala, Varaždinskoga komornog orkestra, koji djeluje od 1994. i Camerate Garestin, komornog sastava nazvanog prema srednjovjekovnom imenu Varaždina, koji postoji od 2008. godine. Predzadnji dan 41. Varaždinskih baroknih večeri bio je tako u znaku nastupa glazbenika od kojih je nemali broj bio školovan upravo na varaždinskoj Glazbenoj školi.

Camerata Garestin, okupljena na inicijativu varaždinskog violončelista Krešimira Lazara, uz sudjelovanje sopranistice Ivane Lazar, flautista Danija Bošnjaka i čembalista i orguljaša Krešimira Hasa, te s novim članom violinistom Davideom Albaneseom, nastupila je 1. listopada na jutarnjem koncertu uz baroknu kavu u Viteškoj dvorani dvorca Trakošćan. Kao osobito obogaćenje programa uključili su glazbenici ostvarenja jednog od najobrazovanijih skladatelja s prijelaza 17. u 18. stoljeće, Georga Philippa Telemanna (1681.-1767.), koji je dugo bio u sjeni svojih velikih suvremenika i zemljaka J.S. Bacha i G.F. Händela. Inače, Telemann je najveću slavu postigao kao kantor na Johanneumu u Hamburgu, poziciji koja je uključivala vođenje pet hamburških crkava. Poznato je da je Telemann iz Hamburga odlazio u Pariz, gdje je mogao upoznati tadašnji francuski stil, te istodobno objavljivati svoja djela. Tako je 1730. godine objavio šest Pariških kvarteta od kojih je Camerata Garestin izvela Kvartet e-molu, br. 6, TWV 43:e4 i u a-molu, br. 2 TWV 43:a2, djela koja su formalno još instrumentalne suite s 5 i 7 stavaka, a stilski pripadaju francuskoj baroknoj tradiciji. Interpretacije je odlikovala graciozna izbalansiranost dionica, a do punog je izražaja dolazila Telemannova efektna emocionalnost polaganih i pikantna ritmičnost brzih stavaka.

Ansambl Camerata Garestin u dvorcu Trakošćan (1. listopada 2011.)

Tradicija skladanja crkvenih kantata za svaku nedjelju u godini rezultirala je kod Telemanna zbirkom duhovnih kantata objedinjenih u zbirci »Harmonična služba božja« iz koje je sopranistica Ivana Lazar odabrala kantate »Neustrašiv u svakoj boli«, TWV 1:1456 i »Na čvrstim zidovima«, TWV 1:96. Svoje dioniceona je ispjevala sigurnom vokalnom tehnikom u koloraturama i ukrasima, razgovjetno u dikciji i vrlo podatno u efektima stilski primjerne akcentuacije i dinamičke razlikovnosti. Uz pouzdano muziciranje članova ansambla bio je to glazbeni doživljaj u kojemu su uživali svi izletnici koji su sunčano subotnje prijepodne posvetili posjetu povijesnom dvorcu u Trakošćanu.

Varaždinski komorni orkestar za svoj je nastup 1. listopada u Velikoj koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu kao umjetničkog voditelja angažirao međunarodno priznatog i uglednog stručnjaka za povijesno osviješteno interpretiranje barokne glazbe, violinista Bojana Čičića, i to je za odabrani repertoar bio itekako dobar potez. Naime, Čičić je ostvarenja P.A. Locatellija, A. Vivaldija i G.Ph. Telemanna pripremio stilski uvjerljivo i tehnički pouzdano, pa su Locatelljivi pompozni zvuci u Introduttioni teatrali u D-duru, op. 4, br. 5 i jednako tako teatralno tugaljivi iskazi u Concertu grossu u Es-duru, op 7, br. 6 s podnaslovom »Plač Arianne« protekli u znaku skupno pouzdanoga muziciranja. Telemannovi Concerto polonaise u B-duru, TWV 43:B3 i »Uvertira naroda« za gudački orkestar u B-duru, TWV 55:B5 bili su prigode za vrlo maštovite interpretacije, od kojih je osobito slijed programno asocijativnih stavaka u »Uvertiri naroda«, s podnaslovom »Zvučeća geografija«, predstavio skladatelja koji je u svojih oko tisuću orkestralnih suita velikom umješnošću kombinirao vlastito poimanje narodne glazbe sa zvučnim efektima za njegovo vrijeme vrlo smionih harmonijskih rješenja.

Bojan Čičić, koji osobito u Velikoj Britaniji ostvaruje karijeru traženog umjetnika za interpretiranje rane glazbe, predstavio se prvo kao vrsni solist na danas rijetkom glazbalu, izvevši solističku dionicu u Vivaldijevu Koncertu za violu d’amore, gudače i basso continuo u a-molu, RV 397, a večer je zaključio kao solist u Vivaldijevom Koncertu u D-duru za violinu, gudače i basso continuo »Per la Solennità della S. Lingua di S. Antonio di Padua«, RV 212. Kako smo taj isti violinski koncert večer prije čuli u izvođenju Venecijanskog baroknog consorta sa solistom Giuliom Plotinom, usporedba se nužno nametala. Pa ako je consort s po jednim gudačem za svaku dionicu djelovao i virtuoznije od orkestra, solist Čičić svojom se interpretacijom potvrdio kao na baroknoj violini iskusan glazbenik odlične tehnike i muzikalnoga nadahnuća. Tako ćemo s tog koncerta pamtiti njegovu bravuroznu kadencu pred kraj djela, nakon koje je Varaždinski komorni orkestar s tek s nekoliko akorda završio koncert, koji je brojna okupljena publika popratila glasnim i dugotrajnim pljeskom.

Sjajna Aleluja na kraju festivala

Jedan od vodećih svjetskih orkestara koji svira na povijesnim instrumentima, The King’s Consort iz Londona, koji je 1980. utemeljio afirmirani autoritet za povijesno osviješteno interpretiranje barokne glazbe, dirigent i čembalist Robert King (1960.), nastupio je 2. listopada na 41. Varaždinskim baroknim večerima, zaključivši na najbolji način desetodnevne svečanosti barokne glazbe u Varaždinu. Održavanje ovoga koncerta pomogao je Klub mecena Varaždinskih baroknih večeri – jedina kulturna udruga te vrste u Hrvatskoj, koja već više od petnaest godina kontinuirano i organizirano djeluje uz ovaj jedinstveni glazbeni festival barokne glazbe.

Pod zvučnim nazivom »Virtuozni barok« gosti iz Velike Britanije su svoj nastup pomno dramaturški osmislili kao slijed od po tri djela u svakom dijelu koncerta. Tako su prvi i drugi dio večeri započeli s po jednim instrumentalnim ostvarenjem u kojem glavnu zvučnost nosi barokna trublja, slijedio je potom karakteristični barokni solistički koncert i concerto grosso, a zatim po jedno ostvarenje sa sopranskom solo dionicom. Iskusni trubač Crispian Steele-Perkins, uz vrsne je glazbenike Lucy Russell i Madeleine Easton, violine, Jane Rogers, viola, Sarah McMahon, violončelo, Judith Evans, kontrabas i dvoje oboista, Frances Norbury i Marka Baigenta, s umjetničkim voditeljem Robertom Kingom na čembalu, početnim se zvucima fanfare oglasio na početku u djelu Mr. Handel’s Waterpieces, HWV 341 G.F. Händela, a drugi dio koncerta započeo je Suitom za trublju vojvode od Gloucestera Henrya Purcella. Bili su to odlični primjeri engleske barokne prakse i bio je istinski užitak slušati glazbu u efektnim odjecima jeke i pokretljivosti okvirnih brzih stavaka.

Ansambl REbaroque iz Stockholma u crkvi sv. Nikole u Varaždinu (29. rujna 2011.)

Koncert za dvije oboe u C-duru, op. 9, br. 9 Tomasa Albinonija u talijanskom je stilu melodijskog izričaja pružio umjetnicima mogućnost za nadahnuto sviranje. Jednako tako je i Concerto grosso u e-molu, op. 3, br. 3 još jednog poznatog Talijana, Francesca Geminijanija, bio osnova za muziciranje u kojemu do punog izražaja dolazila visoka profesionalna spremnost The King’s Consorta za interpretiranje glazbe čija su fugata i aditivni gradbeni principi označujući za kasnobaroknu glazbu.

Pa ipak, uz svo instrumentalno umijeće gostiju iz Londona, ono što će brojna publika okupljena u varaždinskoj Katedrali zacijelo najrađe pamtiti bili su nastupi sopranistice Lorne Anderson; ona je svojim zvonkim glasom i pouzdanim visinama otpjevala solističke dionice u Vivaldijevom motetu »Nulla in mundo pax sincera«, RV 630 i Bachovoj kantati »Jauchzet Gott in allen Landen«, BWV 51. Oba djela iz ranijih razdoblja stvaralaštva baroknih majstora, koja u tipičnim da capo arijama traže sigurnost i pokretljivost solističkoga glasa u koloraturama i ukrasima, interpretirala je Lorna Anderson manirom izvrsne stilske vjerodostojnosti, pri čemu je Bachova Aleluja na kraju pjevački nadasve virtuozne kantate bila i vrlo simbolična završnica cijeloga koncerta, štoviše, i festivala koji je tako uspješno slavio glazbu baroknoga razdoblja. Dugi pljesak oduševljenih slušatelja i dodatak, sopranska arija s trubljom iz Händelova oratorija Samson, bio je završetak baroknoga slavlja u Varaždinu, koje je i u svojem 41. izdanju dokazalo puno opravdanje za održavanje u kulturnoj sredini koja s puno pažnje prati svako od događanja. Naime, treba izreći i pohvale što su ih svi gostujući glazbenici iskazivali i varaždinskoj publici, čije su reakcije na glazbena zbivanja kontinuirano pozitivna, a pljesak iskreni izraz zahvalnosti za pružene dojmove.

I na kraju, svakako treba još jednom pohvaliti nastupe mađarskog Ansambla Marquise, koji je sa čak osam nastupa u hrvatskim gradovima i u sredine u kojima su koncerti rijetkost – pronosio zvukove vrijedne barokne glazbe. Svojim posebno za crkve pripremljenim duhovnim programom mladi su glazbenici oduševljavali publiku, a dojmovi koje su slušatelji ponijeli npr. s koncerta održanog 2. listopada u biseru hrvatske barokne arhitekture, u crkvi Marije Snježne u Belecu, s pravom su pobudili želju da se i u takvim manjim mjestima ubuduće organiziraju koncerti barokne glazbe. Na taj način već niz godina Varaždinske barokne večeri osiguravaju i svoju važnu kulturološku funkciju, a barokna glazba trajno osvaja nove poklonike.

Nagrađenici 41. Varaždinskih baroknih večeri

Tradicionalno su na kraju 41. Varaždinskih baroknih večeri dodijeljene i stalne festivalske nagrade. Stručni žiri, koji je pratio sve festivalske izvedbe, radio je u sastavu: dr. sc. Zdenka Weber, predsjednica, prof. Nataša Maričić i prof. Dada Ruža, članice. A prema njihovim suglasnim odlukama laureatima 41. Varaždinskih baroknih večeri proglašeni su: Venecijanski barokni consort (dobitnik Nagrade Ivan Lukačić za najviši izvodilački domet ansambla); violončelist Krešimir Lazar (Nagrada Jurica Murai za najbolju interpretaciju); Vroclavski filharmonijski zbor, pod umjetničkim vodstvom zborovođe Agnieszke Frankow-Želazny (Vjesnikova nagrada Kantor, za najbolju izvedbu djela Johanna Sebastiana Bacha). Dobitnikom pak Nagrade Ivan Lukačić za muzikološki rad, koji bitno pridonosi istraživanju hrvatske glazbene baštine, na 41. Varaždinskim baroknim večerima proglašen je dr. sc. Ennio Stipčević.

Prigodom svečanog uručenja festivalskih nagrada laureatima (3. listopada 2011. u varaždinskoj Gradskoj vijećnici) svoje je odluke žiri argumentirao i iscrpnim stručnim obrazloženjima. Tako je, među ostalim, za večer solističkih koncerata Antonija Vivaldija s interpretacijama Venecijanskoga baroknog consorta i solista Giulia Plotina, kojima je ovo bio ujedno prvi nastup u Hrvatskoj, žiri istaknuo kako su talijanski umjetnici svojom izuzetnom vrsnošću i visokom razinom ostvarenog umjetničkog dojma nedvojbeno dosegli jedan od najviših glazbenoumjetničkih dometa 41. Varaždinskih baroknih večeri.

Nagrađeni varaždinski violončelist Krešimir Lazar

U obrazloženju Nagrade Jurica Murai (za najbolju interpretaciju) varaždinskom violončelistu Krešimiru Lazaru žiri je – za sve njegove solističke interpretacije – istaknuo pravu raskoš umjetnikova vladanja tajnama baroknoga violončela, od iznimne tehničke sigurnosti, pa do virtuozno svladanih intervalskih skokova i ritmičkih zahtjevnosti odabranih partitura. Uz to, Lazar je i kao voditelj Ansambla Garestin i istaknuti član Varaždinskoga komornog orkestra pokazao da s najvećom profesionalnom ozbiljnošću i stilskom vjerodostojnoću izvodi baroknu glazbu.

Vroclavski filharmonijski zbor, visoko profesionalni ansambl iz Poljske, države-partnera 41. Varaždinskih baroknih večeri, žiri je jednoglasno procijenio najdojmljivijim izvođačem djela J.S. Bacha na ovome festivalu, pa mu je stoga i pripala Nagrada Kantor koju dodjeljuje zagrebački dnevnik Vjesnik. Naime, ovaj je zbor pod umjetničkim vodstvom svoje zborovođe Agnieszke Frankow-Želazny u izvedbi odabranih Bachovih moteta pokazao ne samo iznimno vjerodostojno stilsko tumačenje, angažirano pjevanje s jasnom dikcijom i efektnim dinamičkim protokom, nego i druge odlike i specifičnosti jedinstvenoga Bachova skladateljskog majstorstva.

Članovi stručnog žirija i laureati 41. Varaždinskih baroknih večeri u varaždinskoj Gradskoj viječnici

Napokon, valja zaključiti kako je žiri 41. Varaždinskih baroknih večeri s pravom prestižnu Nagradu Ivan Lukačić (za muzikološki rad) dodijelio istaknutom hrvatskom muzikologu dr. sc. Enniu Stipčeviću. Jer, Stipčević je – kao nasljednik svoga uglednoga prethodnika, akademika Lovre Županovića (1925.-2004.) – na varaždinskom festivalu već predstavio gotovo zaboravljena djela nekoliko starih hrvatskih majstora, a ovaj put je u pariškoj Nacionalnoj knjižnici otkrio i za suvremenu izvedbu priredio Messu splitskoga kasnobraknog skladatelja Carla Antonija Naglija (1680.-1756.). Zahvaljujući, dakle, dr. sc. Enniu Stipčeviću, i Varaždinske barokne večeri nastavljaju hvalevrijednu tradiciju izvođenja novootkrivenih skladateljskih djela koja predstavljaju izniman doprinos u osvjetljavanju glazbene kulture i glazbenog života u Hrvatskoj tijekom 17. i 18. stoljeća.