Crtež kao stvaralački medij

Daniel Butala: Leptir, kombinirana tehnika, 2009.

1.

Već je svojom prvom samostalnom izložbom 1972. godine Daniel Butala pokazao iznimno crtačko umijeće koje je magičnom snagom privuklo i likovnu kritiku, koja je tada u njemu prepoznala vrsnog, a osebujnog crtača. Stoga je tu njegovu značajku kritika i apostrofirala kao likovnu vrijednost, koju je upravo tom izložbom mladi umjetnik promovirao na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni. Riječ je o paradigmatskoj izložbi u Butalinom stvaralaštvu postavljenoj u Zorin domu u njegovom rodnom Karlovcu na kojoj, međutim, nije pokazao samo to specifično umijeće crtača čime je i privukao pozornost kritike. Naime, ta je izložba značajna i zato što je već s njome naznačio svoj osebujni likovni svijet u čijim se konturama pojavljivala i crtačeva autorska prepoznatljivost. Time je Butala otvorio i jednu novu »stranicu« u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, odnosno svoju središnju temu u inventivnom i vješto oblikovanom rasteru crtovlja.

Međutim, naročit značaj prve autorove samostalne izložbe prepoznajemo i u činjenici što je u tadašnjem kontekstu suvremene hrvatske likovne umjetnosti pokazao i svoje umjetničko uvjerenje izgrađeno na vrijednostima tradicijskog nasljeđa. A to se, također, u njegovim crtežima iščitavalo kao u djelima koje je stvarao autor s izgrađenim stajalištem na visokim estetskim kriterjima i s nedvojbenom crtačkom vještinom, koje je kritika i primijetila i visoko vrednovala.

Te značajke mladoga crtača prepoznao je i Vladimir Maleković te o njima s neskrivenim oduševljenom progovorio u tekstu naslovljenom – ne slučajno! – »Raskošna čarolija crtovlja«. Taj tekst ovdje navodimo kao prvi analitički prikaz Butalinih crteža, ali i zato što je Maleković temeljitom prosudbom dao i prvi značajni prilog u promicanju autorova stvaralaštva u hrvatskoj umjetnosti:

»Daniel Butala... jest crtač koji teži da se izrazi osebujno, pa nas njegova prva samostalna izložba prisiljava na pozornost. Ona nam dozvoljava da budemo poneseni raskošnom čarolijom crtovlja, da zalutamo čarobnim labirintima tuša u kojima su zatočene tajanstvene sile ruke... Mada u cjelini Butalin crtež ostavlja dojam organske forme, on je toliko zapleten u svoje lirske ukrase da je otežano raspoznavanje stvari; pred tim motivima gledalac može pomisliti na bio-dinamiku mikrosvijeta, na radijacije kozmičkih energija. Ali budne finese umjetnikova crteža svakako će izvježbanije oko uvjeriti da se tu zapravo radi o tragovima duševnih stanja, vrlo snažnih, koja su potresla umjetnika. Ono što nas zbunjuje i ponekad navodi da te crteže shvatimo jednostrano, jest površni dojam da se tu radi o nesvjesnoj volji umjetnika. Naravno, to još nije slikarstvo temeljnih odluka, ali nije to ni crtački automatizam, nehotičan mehanički posao. Raščlanjivanje forme jest intuitivno a ne razumsko, ali analitičke refleksije već su zapletene u umjetnikovu igru. Sumnje, napetosti i sukobi zapleću na papiru te Butaline vijugave polusvijesti, pa sve to uvećava neprocjenjivost njegovih kartona. Ali ta je stvarnost poimljena duševnošću i raspoloženjima! I smijemo li mi kod takvog osebujnog promatranja zbilje tražiti nešto više od poetizacije crteža minijaterskom nijansom koja je upletena jedanput u fluidnost prskanog višebojnog tuša, drugi put pak u elastičnost linije.«

Ove precizne kritičareve prosudbe otkrivaju bitne značajke Butalina crteža, odnosno raščlanjuju sam crtačev postupak kojim oblikuje likovno djelo, pa je iz toga razvidno i njegovo nastajanje ili stvaranje u »čaroliji crtovlja«.

U seriji crteža prikazanoj na toj izložbi crtačev postupak »otkrivao« se kroz problematiziranje formi organskog i anorganskog ishodišta. Naime, Butala započinje stvarati suptilne likovne strukture tematizirane u koherentnoj cjelini iz koje se jasno naziralo i načelo varijacije. To načelo snažno će odrediti i njegovo stvaralaštvo u cjelini, jer će ga prakticirati i u sljedećim ciklusima, problematizirajući temu na principu serije.

2.

Na Butalinim dosadašnjim samostalnim izložbama te su forme gdjekad asocijativno bliske kosturima životinja i ptica, ili pak gracilnim florealnim motivima, a drugi put u »rešetkastim« kompozicijama fantastičnim strojevima. Međutim, kojem god motivskom ishodištu upućivao crtež, bilo onom simboličkom i asocijativnom animalne ili florealne provenijencije, ili pak tamo gdje se »slikovitost« jasnije čita u tehnicističkom imaginariju, primjećuje se da je svaki crtež oblikovan tankoćutnim tkanjem crtovlja u djelo velike likovne izražajnosti. U tom rafiniranom oblikovanju crteža autor reducira narativne elelemente kako bi poantirao likovnu napetost forme u njezinoj crno-bijeloj matrici.

U čvrstom tkivu crtovlja ostavlja se jasan trag crnog tuša na bijelom papiru kojega oblikuje crtač sigurnom i vještom rukom. U ovoj seriji crteža autor primarno izražava njihovu likovnu vrijednost, a u snažnoj akcentuaciji imaginativnog eliminira narativnu komponetu i relativizira ishodišna mjesta, odnosno dinamizira strukturu crteža ritmiziranjem crno-bijelog s njegovom temeljnom odrednicom – pokretom. Upravo će ta vitalistička komponenta ovdje naročito doći do izražaja kao stvaralačka energija prožimajući crtež u silovitom bujanju crtovlja i u zanosom prodiranju imaginativnog, oblikujući ga jedinstvenom izražajnošću golemog vizualnog inteziteta i s crtačkim umijećem bliskim onome koje poznajemo npr. u radovima Miroslava Šuteja ili Ordana Petlevskog (Uzletište I, 1973.; Usporednost, 1973.; Uznemireni vilenjak, varijacija, 1978.; Proizvođač iluzija II, varijacija,1978. i dr.). Na ovom postupku Daniel Butala nastavlja graditi svoje djelo, čije stvaralačke mijene slijedimo u ciklusima koji nastaju i kasnije. U njima će autor dosljedno afirmirati princip serije, što ćemo pratiti u novim cikusima i u egzemplarnim djelima (Uzletište II, 1973.; Osjetljivi slušalac, 1978.; Leptir X, 1978.; Veliki registar, 1980.; Dva oklopnika, 1982.; Plava zora gospodara mraka, 1982.; Nerazlistive dveri, 1983. i dr.).

Štoviše, ta se tendencija nastavlja i onda kada u pojedinim ciklusima problematizira i druge teme ili koristi drugačije postupke, primjerice nanošenje boje, kao i drugih materijala kojima znatnije, a često i radikalnije, mijenja temeljni postupak. Međutim, kad i vidno mijenja temeljni postupak on i dalje učvršćuje svoju stvaralačku bit; nju ne mijenja, već ju proširuje i produbljuje, istražujući nove mogućnosti medija s jednakom likovnom uvjerljivošću kao što su u svojim crtežima to prakticirali npr. Nives Kavurić-Kurtović, Ivica Šiško, Ljubomir Stahov... (Osvajač, 1988.; Prenosilac svih godišnjih doba, 1985.; Ikarova sjena i Prizemljenje velikog letača, 1988.; Ulazak u trijumf, 1988/89.; Pozdrav jeseni, 1989. i dr.). Upravo se ta Butalina značajka iščitava kroz mijene, kako u crtežima s već apostrofirane prve izložbe, tako i u onima što su obilježile sljedeće izložbe, dakle, u inventivnim metamorfozama Butalinog crtačkog opsa. To se događa i onda kada narativna komponenta počinje dominirati crtežom jasnoćom svojega motivskog predloška, najprije u raznoobličnim leptirima, zatim u skakavcima, vilinim konjicima, libelama, lišću, mitskom Ikaru i, najsposlije, u ribama...

Takve autorove stvaralačke mutacije i čitamo kroz minula desetljeća kao logičan rast djela u čvrstoj morofološkoj strukturi – »ulančavanjem« u viziju slikarevog stvaralačkog projekta. Dakle, i tamo gdje se kronologijski usustavljivao svakim novim ciklusom u svojem likovnom djelu i učvršćivao u jednom mediju – u crtežu, on je oblikovao vlastiti izraz s prepoznatljivim autorskim značajkama. A te su značajke crtačevom stvaralačkom snagom asimilirale kroz elementarnu čistoću crte iskonska počela prirode u likovnu supstancu crteža gdje se i »zrcali« njegov izraz u zanosnoj imaginaciji i u crtačkoj vještini.

U tom procesu nastajanja crteža amalgamiran je i crtačev doživljaj svijeta i osjećaji prirode duboko prožetim u djelu. Butala je takvu osjećajnu prožetost u svojem stvaralaštvu nastojao sačuvati upravo kroz duboku povezanost s prirodom u autentičnom likovnom izrazu. U jednoj javnoj izjavi autor je to ovako pokušao objasniti:

»Moji omiljeni motivi – kukci, leptiri, libele, skakavci, a u novije vrijeme ribe, vezani su za djetinjstvo. Karlovac i njegova prelijepa okolica, te njegove bistre i čiste rijeke ostavili su neizbrisiv trag... Budući da sam ‘neraskidivim nitima’ vezan za zavičaj, odlučio sam ga pretočiti putem nepredvidive vode tj. akvarela u slikarske motive.« Međutim, nije ga »pretočio« samo »putem akvarela« već i onim drugim »putovima«, kao što je crtež »ispleten« kako sam kaže od »neraskidivih niti« u čvrsto likovno djelo, gdje je prirodu svojeg djetinjstva oblikovao u crtežima svojeg zrelog stvaralaštva. Tu duboku vezanost slikara za zavičajni krajolik primijetio je i likovni kritičar Vlado Bužančić:

»Sveprisutno je ako pogledamo dalje od površine ‘lijepih šara’ prikaza, ako poetiku slike doživimo i shvatimo kao sadržajni način a motiv kao ‘primjer’ = ‘image’ pojavnosti. Tada se dolazi do istinskog odgovora, i to samo preko svojih ‘bliskih susreta’. I to preko onih svojih bliskih godinama otkrivanih i rediginiranih ‘scenarija’ na isto pitanje: što je Vrijeme, Svijet, Svemir, Priroda, i Život, i Čovjek u njima, u svemu tome i zasebno i zajedno, posebice ovog mog, ovog našeg trenutka... Tješimo se što o tome znamo premalo odgovra s postojećim iskustvom o pobjedničkom ishodu (o pobjedi dobra za sve, dobra skladnog i sretnog i za prirodu i za čovjeka). Tješimo se da dok se taj ideal progresa i mudrosti ne ostvari, da postoje ‘interludiji’. Oni u kojima se svašta događa, pa se i čovjek i život pomalo i ponekad dovode u stimulativnu krizu (...) A ona je u pitanju koje iznalazi odgovore. Iznalazi ih usprkos svim opasnostima. Eto, na veliku sreću, čovjek i priroda još uvijek postoje, pa čak ponegdje i romantično – sa ‘starom’ prirodom i s rojevima čudesnih leptira, između ostalog!«

Prožimanje slikara i prirode naglašavali su i drugi kritičari, i u tom odnosu također vidjeli bitne dodirne točke na kojima je slikar gradio svoje djelo – u stvaralačkom izrastanju iz prirode, u njihovoj čvrstoj i organskoj isprepletenosti. Na toj je spoznaji i Tonko Maroević formulirao svoju interpretaciju, podvlačeći tu poveznicu slikara i prirode:

»Nema dvojbe da autorova ruka vješto iscrtava oblike iz prirode, a zatim ih nadograđuje složenom mrežom geomterijskog porijekla, s predanošću i preciznosšću što povremeno graniče sa strahom od praznine. Organski i neorganski poticaj spliće se tako u neraskidivu strukturu, a ipak zamjetnom prevlašću vijugavih i zaobljenih crta. Kompoziciono težište Butalinih radova najčešće zauzimaju figure opnokrilaca, leptira, a rjeđe lisnati cvjetni motivi. Dok tradicionalna ikonografija leptira uglavnom inzistira na njegovoj neuhvatljivosti, lepršavosti, trenutačnosti, gotovo nematerijalnosti, za ovog je slikara leptir povod najminucioznijim deskripcijama, gotovo analitičkim studijama.«

Zacijelo bismo mogli kritičarevu tvrdnju po kojoj Butala »obrađuje« motiv leptira »gotovo analitičkim studijama« jednako tako primijeniti i na njegove druge motive, jer i njima pristupa s istom metodologijom crtačkog postupka koju dosljedno provodi u analitičkom problematiziranju svake teme i u realizaciji svakog crteža. Stoga i možemo konstatirati da se slikareve preobrazbe ostvaruju, kao što smo već naglasili, po načelu varijacije koja implicira seriju u tematiziranju morfološke cjeline. Brojne mutacije ovoga stvaralačkog procesa iščitavamo u kronologijskom slijedu u različitim tematskim inačicama: među prvima, a zato možda i najprepoznatljivijima, svakako su leptiri; a ništa manje nisu poznate i druge Butaline teme – libele i skakavci, kukci, insekti, dvokrilci i četverokrilci, potom uvijek impresivni mitski »letači« Ikar i Dedal, te začudna vizualna fascinacija florealnim oblicima lista i bilja. Taj interes autor nastavlja i produblje zadnjih godina u »analitičkim studijama« formi s motivima ribe, rastvarajući ih u njihovoj raskošnoj raznolikosti i novim likovnim vrednotama.

3.

Da je osim opisane analitičke sastavnice Butalina izraza jednako značajna i ona druga, koja stvaralačkom snagom oblikuje crtež u njegovoj »posljednjoj verziji«, dostatno je tek naznačiti kako je riječ o imaginaciji koja ga i pokreće u daljnju razradbu, odnosno u množenje inačica, u lucidne varijacije »numerirane« u tematiziranoj seriji. Međutim, i svaka od njih ima ishodište u prirodi, koja se tako pokazuje trajnim i dubokim slikarevim nadahnućem, u kojoj nalazi golemi poticaj svojemu stvaralaštvu. Navest ćemo stoga još jednom što o tome odnosu ističe sam slikar:

»Gotovo svi ciklusi vezani uz prirodu imaju simboličku konotaciju... Leptiri i libele govore o besmrtnosti duše, ponovnom rođenju. Mutacije i preobrazbe leptira, kukaca i insekata ukazuju na bogatstvo svijeta i na čudo preobrazbe. Česte metamorfoze kukaca na crtežima simboli su podvojenosti i spajanja duhovnog i materijalnog svijeta. Motivi ribe i mreže u novijim radovima imaju također jaku simboliku. Riba kao simbol vode i kršćanstva, u nekim kulturama simbol obilja i sreće, nebeske gozbe, simbol plivanja u vodama života, mreža je u svim simboličkim prikazima služila kao prijenosnik pri ostvarenju neke duhovne snage.«

U ovom iskazu nalazimo dragocjeno autorovo svjedočanstvo o vlastitom stvaralaštvu u kojemu se jasno naznačuje i njegova semantička i metaforička značenja. A ta se značenja mijenjaju svakim novim likovnim postupkom obogaćenim intelektulnom spoznajama i stvaralačkom radoznalošću u novim sredstvima i materijalima. Stoga već isticanu činjenicu, kako je Butala crtač koji u svojemu radu primarno koristi tradicijske likovne postupke, sada treba i nadopuniti. Jer osim njih često poseže i za onim posve drugačijim, svakodnevnim uporabnim materijalima, netipičnim i nekonvencionalnim, koji mu otvaraju još neslućene prostore u mediju crteža, u mediju u kojemu se kontinuirano izražava, otkrivajući upravo u njemu neiskazive stvaralačke mogućnosti i u neicrpnim varijacijama.

Tako je u jednoj seriji radova problematizirao i svoje stare teme – skakavce, plivače i letače i oblikovao ih u nove tematske cikluse, intenzivno radeći na njima kroz cijelo deveto desetljeće minuloga, i u prvim godinama ovoga stoljeća. U toj je seriji u klasični medij crteža intervenirao akrilnim bojama, pastelom i akvarelom, kako bi proširio njegovo značenje novim pojmom – slikocrtež. Sada je, naime, u ovim radovima svoju već dobro znanu crtačku vještinu u kojoj je klasičnim postupkom i materijalom, a najčešće perom i tušem, ostvario likovno impresivan, tematski raznovrstan i stvaralački iznimno plodan opus, obogatio intervencijma s novim materijalima: keramičkom olovkom, akvarelom, bojama – ljubičastom, plavom, zelenom, smeđom... i stvorio heterogena djela novih likovnih i simboličkih vrijednosti (Posljednji ratnik, 2000., Plavi letač, 2003., Veliki osvajač II., 2005. i druga). Ovim će novim postupkom autor još smionije otvoriti i jednu svoju dobro zananu temu – lišća, u kojoj je lucidno istraživao mogućnosti medija u kombiniranoj tehnici i stvorio zapažen »Ciklus Herbarij« gotovo u jednom dahu 2002. godine, potvrđujući na drugačiji način svoju doboku vezanost za prirodu, kao i za stvaralačko načelo serije.

Međutim, naročitu pozornost slikar je pridavao problematiziranju medija crteža u svojoj drugoj velikoj temi – riba. Naime, napravio je radikalan iskorak iz dvodimenzoinalne plohe prema trećoj dimenziji stvarajući – prostorne crteže i objekte u različitim materijalima: tuš, pero, akrilik, aplikacija/pletena žica, ready-made. Ovdje se ludička komponenta pokazuje maštovitom graditeljcom forme koju autor stvara od različitih materijala u invetivnim postupcima i kombinaciajama. Tako se reljefna struktura crteža, primjerice, produbljuje apliciranjem kolaža i gustog akrilika otvarajući se prema trećoj dimneziji, što postiže korištenjem drugih materijala, prventveno žicom i žičanom mrežom s kojima je zamijenio tuš i pero, olovku i ugljen i »nacrtao« ribe u prostoru s novim skulpturskim i ambijentalnim vrijednostima bliskim prostornoj instalaciji. Takvim postupkom razmaknuo je granice crteža prema drugačijem i širem određenju tog medija, odnosno prema njegovom sveobuhvatnijem poimanju kao suvremenog, ili je bolje reći svevremenog medija (U podvodnom gradu, U mreži I., Okata, 2006., Crvena vrša i Gradele 2007., Akvarij, Mrežasta riba i U suprotnom smjeru, 2008. godine).

Osim goleme likovne privlačnosti riba je tijekom duge povijesti u raznim kulturama jednako tako prihvaćena i kao simbol života i plodnosti, odnosno elementa vode koja je život, a naročito u kršćanstvu gdje simbolizira Krista. Dakako da se i u ovom Butalinom ciklusu iščitava u brojnim i drugačijim simboličkim interpretacijama i višeslojnim semantičkim i likovnim konotacijama. Međutim, valja naglasiti činjenicu da su metamorfoze crteža u različitim i brojnim tematskim cikusima otkrivale primarno stvaralačku radoznalost kojom je slikar u crtežu tražio medij u kojemu bi izrazio svoje duhovno i ljudsko postojanje i oblikovao ga u vlastiti likovni izraz. To je traženje novih mogućnosti likovnog izražavanja otkrivao u brojnim inačicama odabranih tema iz prirode, kao i novim materijalima i cijelim serijama, potvrđujući svojim prilogom da je crtež kao medij otvoren novim i smionim interpretacijma, što je i temeljna odrednica Butalinog stvaralaštva. Naime, time je autor determinirano i svoje stvaralačko načelo kojim oblikuje crtež kao medij u kojemu može izraziti egzistencijalističke dvojbe kao temeljne istine ljudskog postojanja – potvrđujući, kako to formulira Jean Clair, da je »crtež uvijek početak jednog svijeta« sublimiranog u svojoj likovnoj biti.