Jezik književnosti u modernome hrvatskome jezikoslovlju i književnoj znanosti

Tvrdnji da je jezik književnosti tema koja znatno intrigira kako jezikoslovce, tako i književne stručnjake govori u prilog i činjenica kako se puno i intenzivno o njoj raspravljalo i pisalo u hrvatskome jezikoslovlju i znanosti o književnosti. U razdoblju Zagrebačke stilističke škole, koje je trajalo od sredine pedesetih do kraja sedamdesetih ili početka osamdesetih godina prošloga stoljeća, razdoblju u kojemu je pokrenut časopis za književnost znakovita naziva Umjetnost riječi, gotovo da i nije bilo jezikoslovca koji se nije zaustavio na jeziku književnosti te se njime pozabavio. Neki ga stručnjaci smatraju i glavnom temom filoloških istraživanja budući da predstavlja ušće dviju filoloških tema, smjerova i usmjerenja: jezika i književnosti. Svakome stručnjaku kome je jezik književnosti interesantan kao predmet izučavanja, ali i svakome čitatelju književnosti zainteresiranome za teorijska pitanja, bit će korisno i poticajno pročitati što su i kako o toj temi pisali glasoviti hrvatski jezikoslovci, književni stručnjaci te stručnjaci drugih srodnih struka. U ovome će članku biti iznesen pregled njihovih promišljanja i polazišta te sukus njihovih glavnih teza i elaboracija, kao i prijepori među njima.

Ivo Frangeš

Profesor novije hrvatske književnosti na zagrebačkome Filozofskome fakultetu, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te autor brojnih studija o hrvatskoj i talijanskoj književnosti, objavio je nekoliko vrlo vrijednih knjiga o interpretaciji književnosti i njezina jezika: Stilističke studije (Zagreb, 1959.), Studije i eseji (Zagreb, 1967.), Matoš, Vidrić, Krleža (Zagreb, 1974.), Nove stilističke studije (Zagreb, 1986.) i druge. Zajedno sa Zdenkom Škrebom i Aleksandrom Flakerom osnivač je takozvane Zagrebačke stilističke škole i pokretač važnoga filološkoga časopisa Umjetnost riječi (Zagreb, 1956).

Glavno su Frangešovo područje interesa i rada bile interpretacije književnih tekstova. Njegov se interpretacijski program i odrednice njegove stilističarske poetike mogu izvesti iz studija o načelnim pitanjima stilističke kritike, prije svega iz teorijske rasprave Stilistička kritika, vrijednost i granice, otisnutoj u knjigama Stilističke studije i Nove stilističke studije i u raspravi Odstupanje od norme kao mogućnost određenja stilistike otisnutoj u knjizi Nove stilističke studije. U interpretacijskim raspravama, koje u spomenutim knjigama slijede teorijske rasprave, potvrđuju se njegove teorijske postavke.

Programski tekst Silistička kritika, vrijednost i granice donosi, dakle, glavne odrednice Frangešove stilističarske poetike: kritiku onodobne socijalističke estetike koja se zauzimala za »gramatiku umjetnosti« i socrealizam smatrala normom »umjetničke korektnosti«. U njemu se ističe da se cjelovit sud o umjetničkim djelima može stvoriti samo na temelju proučavanja jezičnoga i sadržajnog aspekta djela te njihova suodnosa (Frangeš 1986: 6-7). Frangeš se zalagao protiv tipične pogrešne predodžbe nastale na uspostavljanju dvojnosti forme i sadržaja po kojoj se sadržaj shvaćao kao nešto što se formi mehanički dodaje i pribraja. Kritika, dakle, ne ocjenjuje samo moment forme ili moment sadržaja (jer se djelo ne može ocijeniti samo na temelju forme ili sadržaja), nego odnos među njima. Umjetnik ide od sadržaja do forme, a čitatelj i kritičar obrnutim putom: od forme do sadržaja (Frangeš 1986: 8). Karakter odnosa forme i sadržaja, jezika i značenja vidljiv je iz njegova shvaćanja da rečenica nije puka ljuštura misli, već misao sama.

Ivo Frangeš definirao je stil kao način postojanja umjetničkoga djela. Prema njegovu mišljenju svaka rečenica i svaki izraz jedan su od mogućih izbora koji u sebi nosi sve ostale izbore, neizrečene, ali sadržane. Piščev izbor je istodobno i apsolutan (jer je pisac upotrijebio upravo taj određeni izraz) i relativan (jer čitatelj u isti mah vidi i sve druge mogućnosti). Čitanje je uspoređivanje piščeva teksta s banalnom i korektnom normom. Svako je umjetničko odstupanje od norme ujedno i njezina potvrda, jer je norma pozadina na kojoj se ocrtavaju obrisi piščeva stvaranja i izbora (Frangeš 1986: 6).

Imao je odbojan stav ne samo prema socrealističkoj poetici nego i prema svim metodama koje su težile velikoj strogoći i egzaktnosti u proučavanju književnih tekstova. Zbog toga se nije poveo za svojedobno vrlo utjecajnom strukturalističkom metodom. U njegovoj se stilističko-kritičkoj metodologiji najviše ogleda utjecaj Lea Spitzera. U proces interpretacije uveo je kategorije autora i čitatelja te naglasio vrijednost i nezaobilaznost čitateljeve i kritičareve impresije koja se poslije provjerava znanstvenom analizom. Zalagao se za čitateljevo i kritičarevo približavanje tekstu i smatrao da je interpretaciji svrha »da obnovi stvaralački proces i da čitatelju pomogne kako bi proniknuo u bit umjetničkog djela: da s Vidrićem bude što više Vidrić, s Matošem Matoš« (Frangeš 1956: 242-243). Mislio je da stilistička kritika, s obzirom na to da se bavi izrazom, svojim analitičkim dekomponiranjem razbija cjelovit doživljaj umjetničkoga djela i zato se počesto shvaća kao obična formalna operacija. Međutim, to je dekomponiranje uvijek privremeno jer cilj nije sama analiza, nego konačna sinteza, odnosno ponovno uspostavljanje cjeline (Frangeš 1986: 5-6). Stilistička kritika proučava jezik književnosti jer se upravo na jeziku najpotpunije vidi i univerzalni i individualni karakter pjesničkoga djela. Njegova metoda u praksi polazi od faktografski utvrđenih činjenica o tekstu koje same po sebi ne daju pravo na određen zaključak. Te činjenice podvrgavaju se logičnomu rasuđivanju koje će njima (i tekstu u cijelosti) utvrditi vrijednost, odnosno potvrditi ili korigirati čitateljev i kritičarev prvi dojam.

Frangeš drži da stilistička kritika nije ni jedina moguća ni najbolja, nego samo jedna od mogućih metoda. To znači da o svakom piscu ne treba pisati služeći se istom metodologijom jer se o svim autorima i književnim djelima ne nameću ista pitanja i problemi. Estetika nije apstraktna da može vrijediti za sva umjetnička djela, nego izvire iz konkretnih unutrašnjih zakonitosti svakoga pojedinoga djela. Stil se ne može proučavati na temelju gotovih, standardiziranih obrazaca, nego, naprotiv, s uvjerenjem da su problemi svaki put drugačiji (Frangeš 1986: 9). Ni jedna od kritičkih metoda ne smije unaprijed i uvijek imati prednost, a dobroga kritičara karakterizira upravo množina pristupa.

Kvaliteta i dalekovidnost Frangešovih tekstova vidi se po tome što su problemi koje razrađuje još uvijek aktualni. To je najočitije u tekstu Odstupanje od norme kao mogućnost određenja stilistike u kojem razlaže i danas, trideset godina poslije, aktualan prijepor između lingvističke stilistike i stilističke kritike (Bagić 2004: 7−20). Kaže da lingvistička stilistika opisuje (utvrđuje jezičnu činjenicu), dok literarna stilistika ocjenjuje (proučava značenje utvrđene jezične činjenice), a nesporazumi nastaju kada se termini, metoda i rezultati lingvističke stilistike mehanički prenose u književnu stilistiku i kritiku (Frangeš 1986: 19). Smatra kako je ipak najveći uzrok svih nesporazuma u tome što se stilističari ne mogu složiti u osnovnome pitanju svoje discipline – što je to stil i na kojem se području očituje, na području gramatike i lingvistike ili kritike i estetike. Ističe da su predstavnici obiju stilistika, međutim, složni kada govore o normi (Frangeš 1986: 14-15), a to pokazuje da jezik književnosti i jedni i drugi shvaćaju kao dio standardnoga jezika.

Dvije osnovne stilističke kategorije, izbor i odstupanje, s obzirom na svoju međuzavisnost, prema Ivi Frangešu mogu se zapravo svesti na jednu jedinu kategoriju, na devijaciju (devijaciju banalnoga, svakodnevnoga, hladnoga, normalnoga). Javljaju se, međutim, pitanja: Je li norma samo pozadina na kojoj se očituje devijacija? Zar samo tekstovi s devijacijama mogu biti predmetom stilističke analize? Što je s primjerima u kojima je poezija nastala na poštivanju norme? I afektivno i objektivno mogu se izraziti i normom i devijacijom; afektivno je devijacija objektivnoga samo na području gramatike, a na području umjetnosti riječi ono je njegova opozicija (Frangeš 1986: 16). Frangeš zaključuje da bi se devijacija trebala pribrojiti ostalim figurama, a kao što ni druge figure same po sebi nisu umjetnost, tako nije ni devijacija. Ona je samo stilska osobina o kojoj je najlakše govoriti zašto što se najprije primjećuje u tekstu. U interpretaciji koja je usmjerena na devijaciju, međutim, ipak se ne smije zanemariti ono što je norma. Norma i devijacija korelativni su pojmovi u smislu dijalektičke negacije (tamo gdje ima više devijacije nego norme, devijacija postaje norma i obrnuto). Zbog toga su norma i devijacija pojmovi deskriptivne stilistike i kao takvi lišeni su bilo kakve imanentne kritičke ili estetičke vrijednosti (Frangeš 1986: 22).

Radoslav Katičić

Redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i profesor Bečkoga sveučilišta vrlo se vrijedno i zapaženo bavio jezikom književnosti. Dragocjene zaključke o specifičnosti jezika književnosti iznosi u svojim raspravama: Nauka o književnosti i lingvistika, Proučavanje književnoga djela i lingvistika, Književnost i jezik i Književni i neknjiževni tekstovi, objavljenima u knjizi Jezikoslovni ogledi (Zagreb, 1971.) te u raspravama Pisac i jezik, Lingvistički strukturalizam i proučavanje književnosti i Književna umjetnina kao znak objavljenima u knjizi Novi jezikoslovni ogledi (Zagreb, 1992.).

Katičić smatra kako je pitanje o mjestu i ulozi jezika u književnosti ključno jer nema književnosti bez jezika (Katičić 1971: 211). Lingvistika i znanost o književnosti proučavaju isti predmet, jezik, u različitim njegovim funkcijama.

Polazi od kritike tzv. teorije dodatne obavijesti, prema kojoj umjetnički tekst sadrži više obavijesti od običnoga i taj je višak obavijesti (M. Riffaterre ga zove dodatnom stilističkom informacijom) nositelj njegova umjetničkoga karaktera koji izaziva estetski doživljaj. Međutim, kad bi teorija dodatne obavijesti bila točna, piše Katičić, značilo bi da se lingvističkim istraživanjem može odrediti vrijednost djela. No, to je već odavno prevladano retoričko učenje o književnome djelu kao o vidu ukrašenoga govora. Dodatna stilistička informacija zapravo je sadržana u nepredvidivim jezičnim elementima koji prenose stilističke obavijesti, u takozvanim stilemima. Nepredvidivim se elementima može privući čitateljeva pažnja i tako stvoriti sugestivnost. Nepredvidiv je i sugestivan, međutim, i jezik reklame, ali on nema veze sa specifičnim karakterom umjetnosti riječi. U čemu je, dakle, specifičnost karaktera umjetnosti riječi?

Opće je mjesto da čitatelj umjetničkoga teksta doživljuje nešto što čitatelj običnoga teksta ne doživljava. Zašto je to tako, Katičić objašnjava uzimajući za primjer rečenicu: »Kiša pada«. Rečenica »Kiša pada« u konkretnome životu znači određenu vijest o trenutačnoj vremenskoj situaciji i ima stvarni kontekst. Ista ta rečenica u književnome tekstu, međutim, dočarava nam svijet u kojem pada kiša (Katičić 1971: 198-199), značenje dobiva iz ukupnosti čitateljeva životnoga iskustva i tako poprima emocionalno značenje. Obje su rečenice sa stanovišta teorije o dodanoj obavijesti identične. Prema R. Katičiću književna rečenica »Kiša pada« ne samo da ne nosi višak obavijesti, nego čak znači manje od bilo koje izvanknjiževne obavijesti budući da ne kazuje ništa o stvarnome svijetu. Književne obavijesti, dakle, nemaju stvarnoga vanjskoga konteksta nego samo svoj unutrašnji kontekst.

Jezik književnoga djela, prema Katičiću, nosi u sebi svoj vlastiti svijet. Književni je tekst strukturirana i raščlanjena cjelina čija je struktura dana samo unutrašnjim tijekom zbivanja. Jedno od sredstava za isticanje unutrašnje strukture djela jest nepredvidivost njezinih elemenata, a nepredvidivi su elementi stilemi. Dakle, funkcija stilema jest da učini uočljivom unutrašnju strukturu književnoga djela i pojačavaju njegov estetski doživljaj. Riječ stil, u skladu s time, može značiti karakterističnu unutrašnju strukturu književnoga teksta u njegovu totalitetu koja je usko povezana s piščevom slikom svijeta. Stil je, dakle, bitno povezan sa smislom poruke (Katičić 1971: 201-202).

Specifična struktura književnoga djela ne može biti identična strukturi jezične postave. Struktura jezičnoga sustava i struktura unutrašnjega svijeta književnoga djela nisu jedna te ista struktura, nego ostaju različite premda se realiziraju u identičnome jezičnome materijalu. Istražujući jednu, nikada nećemo objasniti drugu i zato mišljenje da se može proniknuti u bit književnoga djela izučavajući samo njegov jezik nema temelja (Katičić 1971: 202). Naime, lingvistički pristup književnosti ne ograničava se nužno na utvrđivanje formalnih svojstava nego dopire sve do misaonoga sadržaja, do poruke što je djelo nosi. Književne i neknjiževne postave jezično se ne razlikuju. Nema jezičnoga izbora, odnosno postave jezičnih znakova koja bi sama po sebi, po svojem jezičnome izrazu, sadržaju i vezi između njih bila bitno određena kao književna postava tako da bismo samim razumijevanjem jezičnoga znaka ujedno nužno razumjeli i književni sadržaj postave, to jest uočili književnu narav po kojoj ona ima književnu vrijednost. Nema takvih tekstova koji bi sami po sebi bili književni, nego samo takvih koji vrlo snažno sugeriraju ostvarivanje svojega sadržaja u cjelokupnosti životnoga iskustva. Književna vrijednost jest prikladnost postave da joj se sadržaj ne ostvaruje u pojedinačnim situacijama nego u cjelokupnome životnome iskustvu čitatelja.

U književnoj upotrebi jezika nema stvarnoga, zbiljskoga konteksta. Književno djelo kao cjelina dočarava svoj posebni svijet. Jezik književnosti je stvaralački, a jezik u izvanknjiževnoj upotrebi instrumentalan (Katičić 1971: 233). Veza sa zbiljom karakterizira uporabu jezika izvan književnosti, a sadržaj književne postave nema neposredne veze sa zbiljskim svijetom, nego dočarava svoj vlastiti svijet. Književno je djelo poseban suodnos jezika i svijeta tako što je istodobno i jezikotvorno i svjetotvorno (Katičić 1971: 240).

Katičić, dakle, razlikuje književnost kao književni doživljaj (fenomen književne umjetnosti u svojem čistome i živome obliku) i književnost kao skup društveno ovjerenih i provjerenih književnih djela priznatih i prepoznatljivih kao društvenih znakova posebne vrste. Drži da književna pojava nije nepovratno vezana za književne konvencije i kriterije, jer su književna narav i vrijednost trajna potencija koja se može početi ili prestati ostvarivati (Katičić 1986: 256-257).

Zdenko Škreb

Germanist i profesor zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta Zdenko Škreb svojim je stručnim i znanstvenim radom napravio golem pomak u proučavanju književnosti, a zapaženo se osvrnuo i na njezin jezik. Njegovi su prinosi objavljeni u knjigama Studij književnosti (Zagreb, 1976.) i Književne studije i rasprave (Zagreb, 1998.) te u brojnim člancima u časopisima Jezik i Umjetnost riječi.

U istraživačkoj se metodologiji Zdenko Škreb jako udaljio od pozitivističke metode svojega učitelja Antuna Barca, uzimajući za polazište i središte interesa u prvome redu pjesnički tekst, njegovu interpretaciju, a ne osobnost pojedinoga pjesnika. Primjerice, pjesnika Vladimira Vidrića proučava Barac polazeći od njegove biografije, a Škreb polazeći od njegovih pjesama. Dakle, Škreb je napustio do tada ustaljeni povijesni i biografski kontekst interpretacije pojedinih književnika i podastro nov model pristupa književnim tekstovima (Flaker 1998: 15).

U središtu Škrebova književnoznanstvenoga interesa bila je, dakle, interpretacija književnoga djela. Hrvatskoj stručnoj i kulturnoj javnosti skrenuo je pozornost na nju u članku: Wolfgang Kayser: Jezična umjetnina, prvi put objavljenome u časopisu Pogledi 52. Taj članak nije bio samo goli prikaz Kayserova rada, već je u njemu Škreb iznio vlastita shvaćanja o književnosti i marksističkome pogledu na nju: »Marksističkim teoreticima i povjesničarima literature ta jednostranost ne će škoditi, jer će ih neprestano upućivati na one strane pjesničkoga djela koje su dosad zanemarivali oni – u svom nastojanju da shvate socijalnu funkciju, društveno značenje i vremensku uvjetovanost i najvećega pjesničkoga djela. Bilo bi vrijeme, da se svi sjetimo toga da pjesničkom djelu treba pristupiti kao pjesničkom djelu, da literarni teoretik i historik marksist mora biti kadar da upravo ovim profinjenim, a znanstveno egzaktnim metodama odredi pjesničku vrijednost književnoga djela, a ne da to, kao dosad, uzima pod gotov groš od građanske literarne teorije i historije« (Škreb 1998: 33). Naglasio je i kako se potpuno slaže »s autorom u zahtjevu da centar znanosti o literaturi bude znanstveno egzaktna umjetnička interpretacija književnog djela« (Škreb 1998: 33).

Škrebov odnos prema onodobnomu prevladavajućemu marksističkomu pogledu na književnost i umjetnost vidi se i u recenziji Mehringove Legende o Lessingu, koju je objavio također u Pogledima 52. Ondje afirmativno piše o potrebi povijesnog i sociološkog pristupa književnosti i ističe povijesnu vrijednost Mehringova rada, ali primjećuje kako u njemu zapravo nema riječi o književnosti. Zbog toga poziva »literarne historike marksiste« da se »zabave problemom umjetničkoga oblika umjetničkoga djela više i dublje nego do sada« (Škreb 1952: 128). Prevladao je, dakle, marksističku kritiku koja je naglašavala društveni kauzalitet književnih pojava i primjenjivala takozvanu »teoriju odraza«. Tim je doktrinama suprotstavio njemačku znanost o književnosti i tzv. pojam Weltbild koji je sadržavao tezu da književnost ne oponaša svijet nego ga stvara vlastitim sredstvima.

Kad je časopis Pogledi 53 prestao izlaziti, osnovan je Almanah Pogledi 55 koji je uređivao Z. Škreb i kojemu je jedan od ciljeva bio upoznavanje publike s postignućima književne znanosti u svijetu. U njemu su objavljeni vrijedni tekstovi I. Frangeša: O stilističkoj metodi Lea Spitzera i Petra Guberine: Stilistički i stilografski postupaci u literarnoj analizi, a M. Janković pisala je o Wellek-Warrenovoj Teoriji književnosti. Poslije Almanaha Pogledi 55 predstavljanje stečevina svjetske znanosti o književnosti preuzeo je novi časopis Hrvatskoga filološkog društva Umjetnost riječi. Ondje su objavljeni tekstovi F. Čale: Stilistička metoda Damasa Alonsa i M. Janković: Dijalektička metoda američkog književnog kritika Lionela Trillinga, a I. Frangeš je u tekstu Vrijednosti i granice stilističke kritike iznio program takozvane Zagrebačke stilističke škole u nastajanju (Flaker 1998: 9). Almanah Pogledi 55 i časopis Umjetnost riječi, koji su izlazili pod Škrebovim uredništvom i mentorstvom, uveli su u Hrvatsku europsku znanost i hrvatsku znanost o književnosti u europski znanstveni krug.

U raspravi Književni i neknjiževni tekst, objavljenoj u knjizi Studij književnosti (Zagreb, 1976.), Škreb iznosi svoje stajalište o tome što književni tekst čini književnim. Polazi od teze da je jezik sredstvo umjetničkoga izražavanja književnosti i od kritike Katičićeve teze da se isti tekst u načelu uvijek može čitati, odnosno slušati, i kao književan i kao neknjiževan, odnosno da nema tekstova koji bi po sebi bili književni, nego samo takvih koji vrlo snažno sugeriraju istraživanje svojega sadržaja u cjelokupnosti životnoga iskustva, a ne u kojoj stvarnoj situaciji. Smatra da suvremena znanost shvaća književno djelo kao znak u društvenome životu zajednice, znak koji nosi svoj smisao u sebi i koji je autonoman pa prema tome ima nesumnjiva i jednoznačna obilježja znaka te da ne može tek od volje čitatelja ovisiti priznavanje i prihvaćanje književnog karaktera. Prepoznatljivo obilježje književnoga djela kao društvenoga znaka za Škreba je stih koji definira kao jezik s estetičkom funkcijom (Škreb 1976: 16). Terminološki Škreb razlikuje pjesnički jezik i jezik književnog djela smatrajući da se pjesnički jezik može javiti u svakome obliku javnih govora. Prema njemu, granicu između književnih i neknjiževnih djela tvori njihova fikcionalnost ili nefikcionalnost, a nefikcionalnost počiva na načelu istinitosti prema kojemu je fikcionalnost indiferentna (Škreb 1976: 19).

U raspravi Strukture književnih djela tiskanoj u knjizi Studij književnosti on ustvrđuje kako se književno djelo uvijek javlja u obliku određene vrste (Škreb 1976: 41) i smatra da su obilježja određene književne vrste također obilježja književnog djela kao znaka. »Niz rečenica s određenim svojim vokabularom i s drugim jezičnim značajkama spaja se čvrstim uzajamnim odnosima u cjelinu i podvrgava kompozicijskoj shemi kakva je karakteristična za strukturu vrste. Budući da se struktura vrste u pravilu može ostvariti tek slijedom većega niza rečenica, strukture vrste zovu se makrostrukturama« (Škreb 1976: 38). »Ako pojedina književna vrsta ne obuhvaća više od jedne rečenice, onda se ona neće odlikovati makrostrukturom, karakterističnom za bajku, pripovijetku, lirsku pjesmu i slične književne vrste s opsegom od više rečenica, nego određenim značajkama jezičnog izraza, jezičnim mikrostrukturama. Te jezične mikrostrukture ne karakteriziraju samo književne vrste od jedne rečenice; one karakteriziraju sva književna djela gdje je stvaraocima stalo do toga da ih istaknu ne samo njihovom makrostrukturom, nego i jezičnim mikrostrukturama; jezične mikrostrukture tvore onu jezičnu pojavu koja se redovito zove pjesnički jezik« (Škreb 1976: 55).

Osim njegovih uredničkih zasluga u periodici, iznimno je važan Škrebov prinos u uređivanju (prvih izdanja s Franom Petrèom, a kasnijih s Antom Stamaćem) kapitalne knjige Uvod u književnost (Zagreb, 1961, 1969, 1983, 1986. i 1998. godine) koja je godinama poslije bila (i još uvijek jest) sveučilišni udžbenik. U Uvodu u književnost sam je napisao tri članka. U članku o interpretaciji ističe: »Povijest teorije i prakse interpretacije upućuje rječito na dvije činjenice: prva je ta da je promašena svaka interpretacija koja polazi od analize niza jezičnih, dakle stilskih pojedinosti književnoga djela, kako bi na osnovi opisa toga niza okarakterizirala cjelovitu njegovu strukturu. Takav je put, to je pokazala povijest znanosti o književnosti od humanizma i pozitivizma do Jakobsona i Lotmana, očita stranputica« (Škreb 1986: 496). Praktički identično mišljenje danas argumentirano zastupa i Krešimir Bagić (Bagić 2004: 7-20).

Sukob između Z. Škreba i R. Katičića

Katičićeva teza o tome kako nema tekstova koji bi sami po sebi bili književni ili neknjiževni potaknula je poznati akademski sukob između njega i Z. Škreba. U svojoj knjizi Studij književnosti (Zagreb 1976: 14-21 i 40-41) Škreb je kritizirao Katičićevo shvaćanje da jezična postava sama po sebi ne može biti književna ili neknjiževna i da »književni karakter« pojave ovisi o tome kako joj se u zbilji ostvaruje (ili ne ostvaruje) sadržaj.

Škreb kreće od tvrdnje da je književno djelo društveni znak koji igra važnu ulogu u društvu i zajednici te smatra da je neprihvatljivo tvrditi kako nema čvrstih obilježja znaka koji bi ga činili književnim, nego da samo o dobroj volji čitatelja ovisi hoće li kao takav biti prepoznat i prihvaćen.

Katičić se slaže da je književno djelo znak koji nosi određenu poruku i da književno djelo ima jasna, jednoznačna i prepoznatljiva obilježja znaka te vjeruje da baš zbog toga i može obavljati svoju određenu društvenu funkciju. Slaže se i da od puke volje čitatelja ne može ovisiti hoće li književno djelo biti prihvaćeno kao takvo. Katičić ne zanemaruje narav književnoga djela kao društveno zadanoga i objektivno provjerljivoga znaka, na čemu i Škreb jako inzistira u svojem napisu.

Međutim, braneći se od Škrebovih napadaja, Katičić ističe da je književno djelo znak, ali ne jezični znak. Ne misli da je djelo kao književni znak prepoznatljivo po jezičnim svojstvima postave u kojoj se oblikuje. To je zato što književni fenomen ne nastaje onda kad postava ima neka određena jezična svojstva, nego kada joj se sadržaj ostvaruje u totalitetu životnoga iskustva i kada odnosi između elemenata njezine strukture i drugih izvanjezičnih struktura u kojoj se ostvaruju njezini sadržaji postaju elementi jedne osmišljene i dojmljive strukture (Katičić 1986: 251). Škreb navodi stih kao primjer obilježja po kojemu se književni tekst jezično i kao društveni znak razlikuje od neknjiževnoga (Škreb 1976: 16). Katičić to pobija primjerom dvaju dvostiha: »Teško Klisu jer je na kamenu / i kamenu, jer je Klis na njemu«, kojemu se ne može osporiti književni karakter i »Sjajno pere sapun Zora, / to se stvarno priznat mora.« koji očito pripada trivijalnom reklamnom diskursu i s književnosti očito nema veze.

Svetozar Petrović

Radovi teoretičara Zagrebačke stilističke škole i stručnjaka za teoriju književnosti i književnu kritiku Svetozara Petrovića doticali su se i važnih pitanja o jeziku književnosti. Njegovi tekstovi Lingvistička invazija u studiju književnosti, Stil i struktura i drugi objavljeni su kao poglavlja knjige Priroda kritike (Zagreb, 1972.).

Kao i Frangeš, Svetozar Petrović je razlagao obilježja i vrijednost lingvističke stilistike (iz škole Charlesa Ballyja) i stilističke kritike (iz škole Lea Spitzera) te njihov međusobni odnos. Lingvistička stilistika, prema Petroviću, ostaje u granicama lingvistike i proučava afektivni sadržaj jezičnoga izraza, odnosno one izbore u jeziku kojima ne upravljaju značenjske razlike nego afektivni odnos prema značenju. Stilistička kritika stil shvaća kao individualan poetski jezik, ali ne kao puki zbroj stilskih činjenica, nego kao zatvoren sustav, strukturu. Zadatak je kritičara ispitati imanentne zakone i elemente te strukture sa stanovišta njihove funkcije (Petrović 1972: 71). Uspoređujući lingvističke stilističare i stilističke kritičare, on dolazi do zanimljivoga zaključka – da stilistički kritičari imaju u osnovi istu poziciju kao lingvisti: stil gledaju kao odstupanje od jezične norme, odnosno izbor iz jezika koji pretpostavlja sve druge izbore.

Na tragu razlike između Ballyjeve i Spitzerove škole Svetozar Petrović se zalaže za razlikovanje čiste znanstvene (lingvističke) stilistike od subjektivne stilističke kritike. Smatra da je tzv. lingvistička invazija u književnost izazvana karakterom moderne književnosti. Moderna je književnost svjesna jezika kao svojega medija i često se realizira kao »ispitivanje jezičnih mogućnosti«. Ona pokazuje sklonost jezičnomu eksperimentiranju pa se jezik moderne poezije može shvatiti kao »barikada prema konvencionalnom jeziku« (Petrović 1972: 70). Jezični se izraz ne razvija linearno (kao znanost ili institucije društvenoga života) od jednostavnijega prema savršenijemu. Svojim hermetizmom izaziva jezični komentar o sebi, dakle metajezik. Zbog toga je skupine stručnjaka shvaćaju kao »jezičnu umjetninu«, a znanost o književnosti kao dio znanosti o jeziku (Petrović 1972: 70).

Petrović postavlja dva bitna pitanja: ima li lingvist kvalifikacije odlučivati i savjetovati o izboru u jeziku te može li se lingvističkim metodama utvrditi karakter i vrijednost »umjetničkog izbora iz jezika«, to jest književnoga djela (Petrović 1972: 68) i ima li u književnome djelu išta što nije jezik i što se kao jezik ne očituje? Kao odgovore na ta pitanja iznosi svoje shvaćanje jezika kao medija odnosno kao posredničke dimenzije u književnome djelu. To znači da književno djelo uvijek mora biti nešto više negoli jezik (Petrović 1972: 82), a za zananost o književnosti i književnu kritiku najplodnije je shvaćanje djela kao jedinstva triju dimenzija: pisca, jezika i čitatelja. Sve su tri dimenzije varijabilne i međusobno zavisne, a u cjelinu su integrirane na određeni način samo trenutno, nikada se identično ne ponavljajući (Petrović 1972: 83). Književnost se može shvatiti kao trodimenzionalna dijalektička igra kojoj je glavno pravilo održavanje distance. Ako se književnost želi tumačiti lingvističkom metodom, fenomen jednoga reda pokušava se tumačiti terminima drugoga.

Polazeći od trodimenzionalnoga određenja književnoga djela, termin stil označuje osobine književnoga djela pretežno u njegovoj jezičnoj dimenziji, ali ih označuje uvijek u relaciji prema autoru i čitatelju, a ne prema sebi samom (Petrović 1972: 97). Struktura, odnosno konfiguracija, organizirana je i dinamična cjelina sačinjena od elemenata koji se uzajamno dopunjuju i uvjetuju i međuzavisni su. Pojedini dijelovi strukture nemaju sami za sebe umjetničkoga značenja jer se značenje formira tek u cjelini. Na jednom uzorku djela otkriva se cjelina i može se sintetički zaključivati o njoj. Je li transformiranje dijelova u strukturu jezika pjesme objektivna osobina ili promjenjivi rezultat dijalektičke igre koja se zove književno djelo?

Zastupnici tzv. unutrašnjega pristupa književno djelo shvaćaju kao jedinstvo forme i sadržaja, jezičnu umjetninu, umjetničku jezičnu strukturu koja postoji objektivno i kojoj ni pisac ni čitatelj nisu objektivni. Unutrašnji pristup književnomu djelu (čak i kad bi mogao biti objektivan, što nije), prema Petroviću nije ništa drugo nego analiza samoga medija. Svaki je kritički pristup djelu unutarnji, jer je u biti sadržan u djelu, ali u djelu shvaćenome trodimenzionalno. Objektivno vrednovanje književnosti nemoguće je kad znači utvrđivanje vrijednosti koju ista poetska jezična struktura ima ili bi trebala imati za sve ljude, jer je vrijednosni sud dio svakoga pojedinoga čovjeka (Petrović 1972: 84).

Lingvistika definira stil i strukturu isključivo u dimenziji jezika, stil shvaća kao emfazu dodanu obavijesti bez promjene značenja. Petrović, naprotiv, smatra da studij književnosti počinje tek onda kad nam rečenice Došao je prerano i Stigao je prije vremena nemaju isto značenje jer je neponovljivost u samoj biti književnosti (Petrović 1972: 99). Stilistički kritičari imaju zapravo istu poziciju kao lingvisti: stil gledaju kao odstupanje od jezične norme i izbor iz jezika koji pretpostavlja sve druge izbore. Lingvisti, dakle, žele odstupanje od norme utvrditi kao objektivan lingvistički postupak. Ali, što je norma? Je li to autorova vlastita norma? Je li to normativna gramatika autorova vremena? Ako se shvati kao autorova vlastita norma, postavlja se pitanje kako je se može utvrditi objektivnom lingvističkom analizom (Petrović 1972: 100). Čak i kad bi se utvrdile sve devijacije od onoga što smo shvatili kao normu, bi li nam se objasnio stil? Bi li to čitatelju pomoglo izraziti svoj doživljaj djela? Ne bi, zato što se čitajući ne uživljavamo u jezičnu normu autora i ne možemo tuđi jezik prihvaćati bez distance (Petrović 1972: 101). Odstupanje od norme važno je kao izvor činjenica u proučavanju problema originalnosti u književnosti.

Stilističari žele shvatiti stil i strukturu kao čvrste termine. Riječ stil i stilistika, međutim, toliko su u uporabi da znače puno stvari, ali ni jednu dovoljno precizno tako da je riječ stil više metafora nego termin. Ona može postojati kao termin indikator, dakle kao termin kojim pokazujemo neku osobinu ili neku stranu biti književnoga djela (Petrović 1972: 100). Jezična je upotreba vrlo koristan indikator, ali ne i siguran kriterij u teoretskom mišljenju. Stilistička je kritika kreativan umjetnički čin i ne može se svesti na svoju metodološku poziciju.

Pogled Svetozara Petrovića na metodologiju karakterizira relativizam. Zauzima se za komplementarnost metoda zamišljenu sukcesivno tako da svaka metoda ima svoj povijesni zadatak, a kad ga završi, nastupa nova metoda. Ključna je metoda ona koja je određenog časa na djelu i u koju teoretičar književnosti osobno vjeruje. Za potpuno objašnjenje književnoga djela potrebno ga je rasvijetliti s raznih stanovišta različitim metodama (Petrović 1972: 45). Nema književno-istraživačkoga postupka koji ne bi bio koristan vodič pametnomu, a budali bio zamka. Među pristupima književnomu djelu postoji hijerarhija po vrijednosti koja nije stalna, nego je njezino izgrađivanje stvaralački posao onoga tko pristupa književnosti (Petrović 1972: 66).

Zagrebačka stilistička škola

Sredinom pedesetih te u šezdesetim i sedamdesetim godinama XX. stoljeća djelovala je skupina književnih znanstvenika okupljenih oko časopisa Umjetnost riječi. Ta je skupina poznata pod nazivom Zagrebačka stilistička škola. Utemeljitelji Škole bili su Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker i Ivo Frangeš, a nastavljači njihova rada Stanko Lasić, Miroslav Beker, Viktor Žmegač, Milivoj Solar, Radoslav Katičić, Krunoslav Pranjić, Gajo Peleš i drugi.

Svim je jezičnim i književnim teoretičarima okupljenima u Zagrebačkoj stilističkoj školi bilo zajedničko i za sve karakteristično što su više ili manje polazili od jezika i jeziku pridavali veliku pozornost shvaćajući ga kao polazište i središte tumačenja književnoga djela. Bili su zaokupljeni stilističkom problematikom, prije svega prijeporom – treba li tumačiti jezik književnih djela u okviru lingvističke ili literarne stilistike (Silić 2002: 41). Koliko je to relevantan i složen problem, vidi se po tome što je aktualan još i danas (Bagić 2004: 7-20), više od 40 godina poslije prvih polemika o tome. Predstavnici Škole primjenjivali su tzv. imanentni pristup književnomu djelu, što znači da su ga promatrali kao autonomnu pojavu. To je predstavljalo obrat od vanjskoga prema unutarnjemu pristupu književnomu djelu te udaljavanje od vladajuće ideologije. U Školi je iznesen i zahtjev za stvaranjem čvrste znanstvene terminologije i primjerena metajezika.

Ključno mjesto u kojem se ogleda opseg i doseg rada stručnjaka koji su pripadali Zagrebačkoj stilističkoj školi svakako je časopis Umjetnost riječi, kojemu su prethodili časopisi Pogledi 52, Pogledi 53 i Almanah Pogledi 55. Časopis Pogledi 52 objavio je (već spomenuti) članak Zdenka Škreba Wolfgang Kayser: Jezična umjetnina, u kojem je hrvatskim stručnjacima i zainteresiranim laicima skrenuta pozornost na interpretaciju kao na ključno mjesto znanosti o književnosti. U njemu je Škreb »marksistima« tumačio kako im »jednostranost« Kayserova pristupa književnom tekstu »neće škoditi« te naglasio da se potpuno slaže »s autorom u zahtjevu da centar znanosti o literaturi bude znanstveno egzaktna umjetnička interpretacija književnog djela«. Časopis Pogledi 53 prestao je izlaziti, ali je odmah potom bio osnovan Almanah Pogledi 55, koji je uređivao Zdenko Škreb. Almanah je upoznavao publiku sa stečevinama teorije književnosti izvan Hrvatske.

Pri upoznavanju hrvatske javnosti sa stranim književnoznanstvenim stečevinama posredovao je i najveću ulogu odigrao tada novi časopis za znanost o književnosti zagrebačkoga Hrvatskog filološkog društva (utemeljenoga 1950. godine) Umjetnost riječi, koji je počeo izlaziti 1956. godine. Glavni mu je urednik bio Z. Škreb, pomoćni I. Frangeš, a u uredništvu su bili i A. Flaker, F. Petrè i Josip Torbarina. U uvodnoj Riječi uredništva mnogo se govori o autorskim pogledima na književnoznanstvenu problematiku: »Ovaj časopis, kako to i njegovo ime kaže, polazi od činjenice, da je književno djelo riječju izražena umjetnina«. Uvod iznosi ambiciozan i zahtjevan program: »Stoga će časopis obrađivati prije svega pitanja književnog izraza (...) obraćajući posebnu pažnju teoriji književnosti, obavještavat će naše naučne radnike, i sve naobražene ljude, o najznačajnijim dostignućima inozemne nauke o književnosti, ali i upozoravati, što je nama korisno i što se kod nas može plodno primijeniti«. Koncepcija časopisa bila je sveobuhvatna: »Kao stalne rubrike časopis će donositi kritičke prikaze istaknutih književno-historijskih i stilističkih sistema, aktuelnu rubriku Građa za povijest današnjice, odgovore uredništva, a posebno će nastojati da srednjoškolskim nastavnicima pomogne u obrađivanju književnosti«. Osim stručnoga, utvrđuje se i njegov pluralistički, parlamentarni i dijaloški karakter: »...časopis želi prije svega, da bude tribina za diskusiju: svako dokumentirano mišljenje steći će pravo objavljivanja«, te komparatistička nastojanja: »...časopis će obrađivati prije svega pitanja iz hrvatske i ostalih jugoslavenskih književnosti. No to nikako ne znači, da u njemu ne će naći mjesta prilozi iz drugih književnosti«.

Izloženi program časopisa Umjetnost riječi predstavlja konačni razlaz s dotad uvriježenim tumačenjem književnosti primjenom »historijsko-filološke metodike« čije su se »analize ograničavale na okolinu umjetničkog djela, dodirujući tek usput njegovu estetsku jezgru«, kao i s tzv. marksističkim pristupom koji je značio bavljenje »pretežno društvenim određenjem pisca i književnog djela, zapuštajući njegovu umjetničku vrijednost« (Škreb 1957: 7-8). U tome je njegova nepobitna vrijednost i znamenitost. Osim Riječi uredništva, programskim se može smatrati i članak Ive Frangeša: Vrijednosti i granice stilističke kritike, u kojem on iznosi tezu da se cjelovit sud o umjetničkim djelima može stvoriti samo na temelju proučavanja jezičnoga i sadržajnoga aspekta djela te njihova suodnosa. Karakter odnosa forme i sadržaja, jezika i značenja ogleda se u njegovu shvaćanju da rečenica nije puka ljuštura misli, već misao sama (Frangeš 1986: 8). Jedan od ukupno najvažnijih prinosa iz prvih godišta te periodike zasigurno je i članak Nauka o književnosti i lingvistika Radoslava Katičića. Taj članak donosi autorov pogled na teorije jezika književnosti i sažetu sintezu njegovih vlastitih teza o jeziku književnosti.

Prva godišta časopisa, uz brojne primijenjene interpretacijske i komparatističke radove, donose i vrijedne teorijske članke: Emil Staiger, Umijeće interpretacije Z. Škreba; Dijalektička metoda američkog književnog kritika Lionela Trillinga M. Janković; Stilistička metoda Dámasa Alonsa i njegovi pogledi na nauku o književnosti F. Čale; Vrijednosti i granice stilističke kritike I. Frangeša; Manirizam ili marinizam? V. Žmegača; Zapažanja o interpretaciji F. Grčevića; Tekstologija kao pristup književnom djelu D. Kapetanića; Estetička i stilistička kritika F. Grčevića, O smislu interpretacije M. Solara i brojne druge. Već pri pogledu na članke objavljene u časopisu Umjetnost riječi pod uredničkim vodstvom Z. Škreba vidi se važnost toga časopisa za hrvatsku književnu znanost i filologiju.

U to je vrijeme hrvatska znanost o književnosti iz kruga Zagrebačke stilističke škole postala dijelom svjetske književne znanosti. Njezini članovi sudjelovali su na međunarodnim kongresima, objavljivali u časopisima s međunarodnom recenzijom, vodili međunarodne projekte i ulazili u visoke znanstvene institucije. Matična institucija Škole, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, okupljao je stručnjake s književnih katedara svih odsjeka toga fakulteta.

Među najvećim uspjesima skupine stručnjaka Zagrebačke stilističke škole svakako je višekratno izdavana knjiga Uvod u književnost (Zagreb, 1961, 1969, 1983, 1986, 1998.), koja je odmah po izlasku postala i zadržala se kao nezaobilazan književnoznanstveni priručnik i sveučilišni udžbenik. Prvo i drugo izdanje uredili su Z. Škreb i F. Petrè, a od trećega izdanja knjigu umjesto F. Petrèa uređuje A. Stamać. Knjiga donosi sljedeće tekstove: Znanost o književnosti Z. Škreba, Problematika književne povijesti V. Žmegača, Književna kritika V. Bitija, Književnost i jezik R. Katičića, Usmena književnost J. Kekeza, Stil i stilistika K. Pranjića, Mikrostrukture stila i književne forme Z. Škreba, Stih S. Petrovića, Umjetnička proza A. Flakera, Lirska pjesma Z. Kravara, Epsko pjesništvo P. Pavličića, Drama, dramaturgija, kazalište N. Batušića i V. Švacova, Interpretacija Z. Škreba, Književni sustavi i književni pokreti V. Žmegača, Pojmovi poetika u povijesnom slijedu Z. Škreba i Smjerovi istraživanja književnosti A. Stamaća.

Tekstovi u knjizi Uvod u književnost raspoređeni su s namjerom da predlože i sugeriraju progresiju kroz znanost o književnosti (dakle shemu kojim bi redom trebalo sagledavati i raspravljati o književnoznanstvenim pitanjima). Ta knjiga, iz potrebe da dokine disperznost i nekonzistentnost raznih prethodnih pristupa, organizira znanost o književnosti donoseći logičan raspored tema. Autorska je namjera bila predstaviti književnu znanost kao organizirani »skup znanstva« te razložiti njezin cilj i metode, metajezik i predmet. U odgovoru na pitanja Što je književna činjenica? i Što je presudno za nastanak onoga što tradicionalno nazivamo književnim djelom? vidljiva je poveznica i kontinuitet s drugim radovima predstavnika Zagrebačke stilističke škole.

Odgovor na postavljena pitanja glasi – da je to najšire pojmljen jezik kao sustav, odnosno (govorno) oblikovanje u jeziku kao nezatomiva potreba zajednice da stvara što trajno, stanovitu pohranu svojih individualnih i općih iskustava te spoznaja. Zato su odnosi jezika i književnosti, koliko očitom genetičkom vezom toliko i svojom mnogoslojnošću, problem koji valja bar načelno postaviti pa se odlučiti za rješenje koje bi književnoj činjenici osiguralo status istraživana predmeta (Stamać 1986: 7). Proces nastajanja znamenitih književnih tvorevina koje se izdižu iznad horizontale jezika i folklora proces je individualne jezične porabe. Stil se, sukladno tomu, definira kao posebna, jednokratna, funkcionalizirana poraba jezika, a stilistika kao promatranje te porabe. Što neku rječitu poruku čini književnim djelom? Mikrostrukture jezika i stila koje nam je ostavila stilska poraba jezika (tropi, figure, tekstni oblici...).

Slabljenjem zastupljenosti stilističke analize i pod utjecajem strukturalne semiotike i epistemologije, naziv škole mijenja se u Književnoznanstvena škola ili samo Zagrebačka škola. Utemeljitelji Zagrebačke stilističke škole vjerovali su u potrebu i mogućnost konstituiranja književne znanosti kao autonomne znanstvene discipline. Konstruiranje književne znanosti, međutim, teklo je istodobno s njezinim dekonstruiranjem. Raskid sa Zagrebačkom školom dogodio se potkraj osamdesetih godina XX. stoljeća, a provela ga je skupina mlađih teoretičara okupljenih oko Vladimira Bitija (u znanstvenoj radionici Suvremena hrvatska teorijska misao). Čitajući poststrukturaliste i dekonstrukcioniste i pišući vlastite radove u tome duhu (knjigu Pripitomljavanje drugog V. Bitija i knjigu skupine autora Trag i razlika) dekonstruirali su i Zagrebačku stilističku školu (Oraić-Tolić 2004: 46).

Krunoslav Pranjić

Profesor Krunoslav Pranjić posvetio je cijeli svoj znanstvenoistraživački i predavački vijek proučavanju jezika književnosti, odnosno stilistici i stilografiji (Silić 2002: 40). Iz toga je područja objavio nekolicinu vrijednih i nezaobilaznih monografija i radova: Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze (Rad JAZU 361, Zagreb, 1971.); Jezik i književno djelo (Zagreb, 1973.); Jezikom i stilom kroza književnost (Zagreb, 1991.); Iz-Bo-sne k Europi (Zagreb, 1998.) i drugo. Tematski raspon u njegovim radovima vrlo je raznolik i svjedoči o autorovoj golemoj stručnoj širini. Međutim, najviše je pisao o književnome djelu književnika A.G. Matoša, M. Krleže i I. Andrića. Njegovi radovi mogu se tipizirati i razvrstati u tri grupe (Bagić 2002: 10-11): na članke koji razglabaju govorne vrednote (kao što su intonacija, intenzitet, registar, tempo, stanka i trajanje) u književnom diskursu; zatim na one koji, transformirajući književni tekst, pokazuju njegovu ekspresivnost i stilogenost njegovih segmenata te analiziraju stilske postupke; i na kraju na one koji se bave recepcijom pojedinih književnih djela i književnika u Hrvatskoj i u svijetu.

U svojem je proučavanju književnosti Pranjić polazio od jezika i analizirao ga na svim razinama (fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, semantičkoj, leksičkoj, tvorbenoj, grafijskoj i tekstualnoj) lingvostilističkom metodom kojom se promatra »kako jezični podatak funkcionira u jezičnom sustavu izvan beletrističkog konteksta i na razabiranju onoga što mu je u takvu kontekstu pridodato« (Pranjić 1972: 111), a koja »preže od estetske valorizacije analiziranoga teksta kao cjeline« (Pranjić 1972: 186). On je stvarao stilističku terminologiju i razrađivao stilističarski metajezik (Bagić 2002: 11).

Pranjićeva se stilističarska teorija naslanjala na tipologiju funkcionalnih stilova standardnoga jezika, što je prvi put artikulirao u svojoj raspravi Suvremeni književni jezik – stvarnost različitih stilova i objavio u knjizi Jezik i književno djelo. U toj raspravi objašnjava što je to književni jezik i kako se za njega sve više uvrježuje naziv standardni te koji su njegovi funkcionalni stilovi. Navodi razgovorni, znanstveni, administrativni, publicistički, književnoumjetnički i naučnopopularni stil. Za književnoumjetnički stil kaže da je suprotan znanstvenomu zbog toga što su umjetnost i znanost oprečni oblici spoznavanja života. Smatra da je posebnost književnoumjetničkoga stila u tome što on »često krši ili nadmašuje norme književnog jezika, pa u njemu nerijetko nalazimo: i dijalektizama i provincijalizama i barbarizama, i šatrovačkih i familijarnih izraza, i antigramatičkih oblika« (Pranjić 1973: 11). Smatra da književnoumjetnički funkcionalni stil nije izraz kolektivnoga, nego individualnoga jezika, da je »jezično pronalazaštvo« kojim se ostvaruje sugestivnost opisa i slike, a sugestivnost je to veća, što je izrečena na jasniji i zbijeniji način (Pranjić 1973: 12). Stoga »...stil će kao kvalitet u jeziku postići, čak umjetnik u riječima postati, onaj tko se domogne posvemašnje ekonomičnosti svoga izraza, posvemašnje preciznosti« (Pranjić 1973: 32).

Knjiga donosi napise koji tipologiziraju, definiraju i oprimjeruju pojedine norme u jeziku (gramatičku, ortografsku, leksičku, ortoepsku i stilističku). U tekstu Norma stilistička? – polazeći od definicije stila kao izbora izražajnih sredstava (Pranjić 1973: 31) i odgovarajući na upitnik iz naslova teksta – autor zaključuje kako stilističke norme ipak ne može biti, jer: »Izbor je sloboda. Kad je propisan, kad je normiran – onda nit’ je izbor niti sloboda« (Pranjić 1973: 32). U istoj je knjizi objavio i raspravu Tipologizacija stilskih postupaka koja je uvod u stilografiju (stiloopis) karakterističnu za sve njegove kasnije radove. Stilski postupci nisu obrađeni integralno, nego samo neki od njih: glagolski morfonostilemi (infinitiv, participi, imperativ, aorist) i semantostilemi (metaforičnost-slikovitost, stilska nasljedovanja usmene predaje i biblijskoga stila) izlučeni iz Matoševe stilematike kojom se Pranjić detaljno bavio.

Predgovor u knjizi Jezikom i stilom kroza književnost jest tekst Legitimnost lingvističkoga-stilističkoga pristupa književnome tekstu; on donosi odgovor na »derogativnu konstataciju (...) o lingvističkoj invaziji u studij književnosti« poznatu iz napisa S. Petrovića (Pranjić 1991: 9). Autor polazi od aksioma da je jezik medij književnosti, što opravdava lingvistički pristup književnomu tekstu. Smatra da je »najlegitimnije legitiman« lingvistički pristup jeziku pjesništva. Suvremeno pjesništvo, prema Pranjiću, reflektira dezintegriranu sliku svijeta i rasap senzibiliteta koji generira stvaralački eksperiment. Pisci stvaralačkoga eksperimenta nastoje događajima vratiti dignitet misaonosti, a emocijama intelektualnosti, kako bi se ponovno uspostavila izgubljena jedinstvenost. Interpretacija toga suvremenoga pjesništva provodi upravo lingvističkim terminima (kao što su, na primjer, »značenjska konotacija« i »leksička kolokacija«) što opravdava »sebi najprimjereniji« lingvistički i stilistički pristup književnosti (Pranjić 1991: 12).

U istoj knjizi, pišući o poeziji A.B. Šimića i njegovim tezama o slobodi pjesničkoga stvaranja, zaključuje: »Stoga za nas ne postoji ništa drugo osim ono što je potreba da izraz bude pravi. Ne postoje nikakve zapovijedi gramatike ili sintakse. Može da postoji samo potreba te gramatike ili sintakse kao sredstva koje treba stvaralac. Ne postoji ni onaj tzv. stil koji se toliko traži i o kojemu se toliko govori: tj. ta dobro ispunjena zapovijed gramatike i sintakse. Najbolji stil ne mora da znači potpuno ništa. Mi ćemo se ako treba izražavati tako da niko neće moći da nađe ikakvu uspomenu na kakvu gramatiku ili kakvu sintaksu ili kakav tzv. onaj stil. Mi ćemo ako treba zavrištati u neartikulovanim glasovima kao životinje. (...) Ja i danas mislim da umjetnik smije da se ne drži uobičajenog jezičnog pravila ako treba, nego može da uopće ili za neki posebni slučaj stvori novo pravilo...« Autor donosi i poznatu tezu o povezanosti standardnoga, »gramatičkoga« jezika s jezikom književnosti, tezu kako »poezija nije gramatici unatoč, nego često poezija jeste upravo gramaticae gratias, to jest njojzi zahvaljujuć’« (Pranjić 1991: 173). Tehnološkim načinom rečeno, gramatika i standardni jezik, dakle, shvaćaju se kao hranjiva podloga na koju se može nasađivati jezik književnosti da dalje samostalno raste kao autohtona kultura. Često se događa da se na podlozi standardnoga jezika jezik književnosti zrcali kao kontrast. Takvi su slučajevi u literaturi poznati kao »odstupanja od norme«.

Metodološke koordinate svojega sustava donosi Pranjić i u raspravi Virtualnost dijakronijskih stilema iz monografije Iz-Bo-sne k Europi. Definira stilem kao »jedinicu ojačane izražajnosti koja nekoji segmenat teksta s razine puke obavjesnosti/izvještajnosti diže do razine izražajne sugestivnosti; vraćeno u metajezik stilografije: stilem iskaz iz razine denotacijske diže k razini konotacijskoj; iz stilističke neutralnosti u stilističku obilježenost; iz izričajne automatiziranosti/pretkažljivosti u deautomatiziranost/nepretkažljivost« (Pranjić 2002: 21). Stilem je, dakle, »odstupanje od norme (...) s valjanim razlogom (...) da se pojača izražajnost«. Najveći dio njegovih radova bio je i utemeljen upravo na proučavanju stilema (fonostilema, morfonostilema, sintaktostilema, leksikostilema, semantostilema i tvorbostilema), odnosno takozvanih nametljivih stiloindikativnih sredstava. Budući da su stilemi bili središte njegova bavljenja stilom, može se reći da se više nego stilistikom zapravo bavio stilematikom.

Ono što se nezaobilazno mora spomenuti kada se govori o K. Pranjiću jest obilježje njegova diskursa koje odmah upada u oči: njegov osobit stil pisanja koji, osim po stručnosti i terminologičnosti, nema nikakve veze sa stilom kojim su obično pisane akademske rasprave o jeziku i književnosti, ni sa znanstvenim funkcionalnim stilom općenito. »Pranjić se, naime, u svakom tekstu pojavljuje u dvojnoj ulozi – kao stilističar, tj. onaj koji analizira tuđi stil, i kao stilist, tj. onaj koji pritom pomno kreira vlastiti stil. Njegov je diskurs prepun jezičnih igara, figura, ekspresivnih izraza, duhovitih formulacija, digresija, razgovornih frazema... (koji) istodobno smjeraju intimizaciji komentatora s predloškom i stilskoj individualizaciji komentara kojoj je krajnji cilj zavođenje čitatelja. Stilsku markiranost Pranjićeva akademskog diskursa usložnjava, uz ostalo, poraba neologizama ili leksičkih rariteta... Ukratko, usredotočujući se na jezičnu virtuoznost u tuđim tekstovima, Pranjić joj suprotstavlja vlastitu jezičnu virtuoznost« (Bagić 2002: 13).

Mirko Peti

U raspravama Raspad jezičnoga znaka u suvremenom hrvatskom pjesništvu (Rasprave Zavoda za jezik, 8/9, Zagreb, 1982/83.; Suvremeno hrvatsko pjesništvo, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1988) i O jeziku Ujevićeva pjesništva (Croatica, 15/16, Zagreb, 1980/81.) znanstveni savjetnik u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje Mirko Peti donosi razmišljanja i zaključke o jeziku (hrvatskog) pjesništva koji su relevantni i vrlo primjenjivi na jezik književnosti u cijelosti.

Osnovni je i polazišni Petijev stav da jezično stvaralaštvo ne nastaje na apstraktnoj paradigmatskoj razini nego na iskustvenoj, sintagmatskoj razini kojoj je cilj prenošenje izvanjezične obavijesti. Svako sintagmatsko strukturiranje jezičnih jedinica nije ujedno i stvaralaštvo, jer bi tada bilo stvaralaštvo sve što se izgovori ili napiše. Da bi se moglo utvrditi da je nešto jezično stvaralaštvo, mora se krenuti od pretpostavke da u jeziku postoje stvaralački elementi, dakle jezične jedinice koje imaju nultu frekvenciju, a govornik ih upotrebljava radi poboljšanja komunikacije. Time se jezično stvaralaštvo postavlja vrlo široko, a ne precizira se specifičnost upotrebe jezika u stvaranju književnoga djela (Peti 1995: 161). Treba razlikovati stvaralačko u jeziku od stvaralaštva u njemu. Stvaralaštva ne može biti ako u njemu ne postoje stvaralački elementi. Temeljna je funkcija jezika postizanje komunikacije u društvu, a ona se može postići samo relativno stabilnom organiziranošću jezičnih elemenata u sustavu koja je za sve sudionike komunikacije približno ista. Međutim, komunikacija se uvijek nastoji poboljšati, osobito onda kada prenosi nešto novo, a to se ne može postići stabilnim sustavom jezičnih elemenata kojim je postignuta prethodna komunikacija. Zbog toga se stvaraju nove jezične jedinice koje će u jezičnoj praksi biti sposobne prenijeti novu obavijest te tako poboljšati komunikaciju (Peti 1995: 162).

Nova se jezična jedinica, prema Petiju, ne stvara ni iz čega, nego u njezinu stvaranju sudjeluju ono novo što ona ima prenijeti i jezični sustav koji je potencijalno neograničeno područje stvaralačkoga u jeziku. Novonastala jezična jedinica pokriva svoj dio izvanjezične zbilje i posreduje ga u komunikacijskoj praksi. Da bi se komunikacija poboljšala, nije dovoljno da nova jedinica samo nastane nego i da bude prihvaćena te da se uključi u komunikacijski optjecaj. Da bi se to dogodilo, nužno je da budu prepoznati ne samo elementi koji participiraju u njezinu stvaranju (sustav kao potencijal i dio zbilje koji posreduje) nego i odnos među njima (izraz koji jednoznačno pripada sadržaju i obrnuto). Potreba za stvaranjem novih jezičnih jedinica u jeziku stalna je zbog stalne potrebe posredovanja novoga (Peti 1995: 163). Stvaranjem novih jedinica stare zastarijevaju i gubi se dio obavijesti koje su nekada nosile, ali ne zastarijeva ono što je rezultat aktualizacije potencijalno stvaralačkoga u jeziku i njegova uključivanja u komunikaciju (Peti 1995: 164). Jedna je varijanta gledanja na komunikacijsku funkciju jezika učenje o funkcionalnim stilovima koje različite upotrebe jezika u ovisnosti o kontekstu razgraničuje smještanjem u različite modelne tipove koji se proučavaju kao funkcionalni stilovi. Takvo učenje dobro služi za utvrđivanje vrsta verbalnoga ponašanja, ali ne omogućuje teorijski uvid u pitanje položaja i uloge jezika u književnome djelu (Peti 1995: 166).

Književno je djelo višeslojna, jedinstvena i neponovljiva struktura. Uobičajeno je shvaćanje prema kojemu je zadatak lingvista izdvajanje i analiza jezičnoga sloja u književnome djelu. Poteškoće se javljaju kad se ne želi pokazati izdvajanje nego, naprotiv, uključivanje jezičnoga sloja u književno strukturiranje. Jezik je na specifičan način oblikovan književnom organizacijom poruke. Svako njegovo izdvajanje iz diskursa u kojemu se ta poruka strukturira znači previđanje onoga što je za položaj jezika u takvu strukturiranju bitno. Izdvajanje bi značilo »vraćanje« jezičnih znakova u okvire gramatičkoga sustava koji im je u podlozi, kao i u okvire komunikacijskoga sustava »običnoga« jezika (Peti 1995: 167). Jedna je od osnovnih pogrešaka većine pristupa jeziku književnih djela u tome što se taj jezik promatra kao sredstvo književnoga oblikovanja, dakle kao nešto dovršeno i gotovo. Zanemaruje se činjenica da se u samom činu stvaranja književnoga djela stvara i jezik te da su ta dva vida stvaralaštva u umjetničkom oblikovanju nerazdvojna. Na sličnoj se metodološkoj pogrešci zasnivaju i istraživanja jezika književnosti kao otklona od jezične norme – kada se pojam norme usko shvaća kao pravilnost gramatičkih struktura i izbora riječi iz leksičkoga fonda (Peti 1995: 167).

Pitanje – je li neki tekst doista književan ili nije, stvar je vrijednosnoga suda te nije u lingivističkoj kompetenciji. Lingvistika se ne može baviti književnom vrijednosti teksta, ali može analizom jezika potvrditi njegovu književnu opstojnost. Književna se narav tekstova s jezikoslovnoga gledišta ne može utvrditi i na temelju lingvističke analize izvoditi zaključke o književnoj vrijednosti. Je li onda lingvistički pristup književnim tekstovima suvišan? Može li se jezična sastavnica u književnom djelu proučavati neovisno o književnom statusu toga djela u posve lingvističke svrhe bez pokušaja da se odredi u cjelini književne tvorevine? Ili lingivistički pristup jeziku književnog teksta nije dovoljno adekvatan da uoči i opiše razliku prema jeziku neknjiževnoga teksta? Ako se razlika ne može utvrditi, lingvističko je proučavanje književnih tekstova suvišno. Nema smisla poduzimati lingvističku raščlambu jezika na književnome tekstu ako se smatra da se njome ne može ni potvrditi ni zanijekati književna opstojnost teksta.

Lingvistika jezičnom raščlambom može potvrđivati književnu opstojnost nekoga književnoga teksta (Peti 1995: 169). Književni tekstovi mogu se jezično raščlanjivati na više načina. Ako se raščlanjuju komunikacijsko-gramatičkim načinom, potpuno je svejedno analiziraju li se književni ili kakvi drugi tekstovi. Ako se primijeni model stvaralaštva u jeziku, ispostavlja se da se književni tekstovi razlikuju od neknjiževnih i nije svejedno analizira li se književni ili neknjiževni tekst. Pristup koji se temelji na pretpostavci da književna opstojnost teksta nikako ne ovisi i o svojstvima jezika kojima je taj tekst napisan ne može biti relevantan. Jezik s jedne strane teži stezanju u što stalniji sustav, a s druge se strane maksimalno otvara raznovrsnim oblicima zbilje koju komunicira. S jedne strane djeluju centripetalne, a s druge centrifugalne sile, statično i dinamično načelo, konvergentni i divergentni princip. Ta dva suprotna principa osiguravaju ravnotežu i jamče kvalitetnu komunikaciju. Gramatički je sloj najstalniji u jeziku. Književni ili neknjiževni status nekoga teksta ne može se utvrditi analizom teksta na gramatičkoj razini, jer je na toj razini organizacija jezika zadana, odgovore treba naći u razmatranju naravni samoga jezičnoga znaka (Peti 1995: 173).

Može li se pretpostaviti da sugestivno usmjeravanje čitanju određenoga teksta kao književnoga ipak proizlazi iz njegove jezične organizacije? Potvrdan odgovor znači da se ta jezična organizacija ipak po nečemu razlikuje od jezične organizacije teksta koji ne sugerira takvo čitanje. Jezična organizacija teksta može biti u funkciji oblikovanja stvarnosne izvanjezične zbilje i kao takva javlja se uvijek u komunikacijskoj praksi. Takva jezična organizacija je oblikotvorna i sadržaj joj se ostvaruje u kakvom stvarnom kontekstu. Druga je vrsta jezične organizacije ona u kojoj jezik ne oblikuje izvanjezičnu zbilju, nego biva oblikovan od nje. Jedan je od takvih oblikotvornih vidova izvanjezične zbilje i umjetnosno stvorena zbilja u kojoj se prelamaju i jezična i komunikacijska i stvarnosno utemeljena zbilja, čime je struktura književnoga djela usložnjena (Peti 1995: 173). Razlika između ta dva tipa jezične organizacije nije u gramatičkoj organizaciji jezika, nego na razini organizacije samoga jezičnoga znaka u odnosu toga znaka prema zbilji koju ujezičuje i kojoj je jedinim mogućim izrazom. Zato je potrebno napustiti ideju o gramatički utemeljenoj artikuliranosti jezika po razinama. Pri stvaranju novoga poetskoga diskursa nije došlo ni do kakve promjene u jeziku na bilo kojoj razini nego se promijenio odnos jezičnoga znaka prema izvanjezičnoj zbilji.

Stvarajući novi poetski diskurs i novi jezik, pjesnik nadilazi njegovu oblikovanost na razini gramatičke organizacije. Artikuliranost po razinama potire se i svodi na razinu diskursa u kojima se oblikotvornim postupcima oblikuje sam jezik. U umjetnosno utemeljenoj zbilji potpuno mijenja položaj u odnosu prema onomu kakav je imao u komunikacijskoj praksi. Umjetnosno utemeljena književna organizacija poruke oblikuje i jezičnu organizaciju teksta, jezična je organizacija dakle ovisna o književnoj, a ne obratno. Jezik nije u funkciji književnoga stvaranja, nego je književno stvaranje u funkciji stvaranja novoga jezika kao specifičnoga izraza nove zbilje koja se stvara. Književna je činjenica izvanjezična premda je neraskidiva s jezikom, a tip njihova odnosa uvijek oblikuje književna sastavnica, a ne jezična (Peti 1995: 174-175). Kad se uspoređuje jezik književnih tekstova s jezikom neknjiževnih tekstova, ne može se reći da je riječ o različitim funkcijama zato što su posrijedi različiti jezici, različiti po samoj naravi jezičnoga znaka. Ti su jezici komplementarni i jedan je nezamjenjiv drugim. Budući da pjesništvo kronološki prethodi jezikoslovlju, zanemarivanje poetskoga udjela u jezičnoj zbilji može biti ozbiljan nedostatak jezikoslovnih istraživanja (Peti 1995: 178).

Temeljni sustav jezika književniku, dakle, može biti samo podloga za stvaranje novoga jezika. Pri stvaranju novoga jezika svaki se stvaratelj suočava s trima jezičnim zadanostima: zadanošću gramatičkim sustavom jezika kojim piše, zadanošću aktualnom komunikacijskom organiziranošću jezičnih znakova i zadanošću organiziranosti jezičnih znakova na razini cjelokupne dosadašnje književne produkcije u korpusu tekstova ostvarenih istim jezikom kojim i sam odlučuje stvarati (Peti 1995: 182). Ni jednom stvaratelju ne pada na pamet stvarati novu gramatiku, nego dobro ovladati postojećom. Ovladavanje jezikom, naravno, ne može biti dosta za stvaranje poetskoga diskursa, ali je neizbježan uvjet jer bi se tekst bez gramatike teško mogao organizirati (Peti 1995: 183). Otklon od aktualne komunikacijske organiziranosti znači pokušaj stvaralačkoga prevladavanja zadanosti zbilje postojećim jezikom. Stvaralaštvo počinje tamo gdje prestaje komunikacijska upotreba jezika. U svakodnevnoj su komunikaciji jezični znakovi organizirani tako da im se sadržaj ostvaruje u stvarnom kontekstu te služe snalaženju u stvarnosno utemeljenoj zbilji.

Bitna narav jezika u poetskom diskursu nije njegova stilizacija. Bitna je ponajprije stvaralačka narav. Načelu stvaranja podređena su sva ostala načela pa i načelo stilizacije. Naime, stilizacija ne mora nužno uključivati stvaralački čin. Netko može biti izvrstan stilist, a loš pjesnik. Umjetnik u jeziku istražuje jezični znak, a ne stilematsku funkciju. Zato treba razgraničiti stvaralaštvo u jeziku od stilističke upotrebe jezika. Silistička upotreba jest upotreba jezičnih znakova iz rubnih dijelova sustava (Peti 1995: 194-195). Stilematičan može biti svaki znak ako se oslobodi vlastite znakovne funkcije i preuzme funkciju situacije u kojoj se ostvaruje. Stilizacijom se ne može nadomjestiti stvaralaštvo. Stilska obilježenost ne čini djelo vrjednijim ili manje vrijednim. Stilistika se do sada zaustavljala na umjetnički manje vrijednim književnim tekstovima. Kad se suočavala s književno važnijim korpusom, zbog njezina nedovoljno jasnoga teoretskoga polazišta i neizgrađenoga aparata nije joj uspijevao obuhvatniji zahvat u problematiku djela. Stvaralačka bit djela ostajala je izvan njezina dosega (Peti 1995: 196).

Ivo Pranjković

Profesor na Katedri za hrvatski standardni jezik zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta bavio se, između ostaloga, jezikom književnih djela. Rasprave s tom tematikom objedinio je Ivo Pranjković u knjizi Jezik i beletristika (Zagreb, 2003.). Vrijedni su njegovi prinosi vezani s tom tematikom i članci Temeljna načela jezične pravilnosti (Kolo 4/1996.) te Funkcionalni stilovi i sintaksa (Suvremena lingvistika, 41-42/1996.).

U Proslovu svoje knjige Jezik i beletristika autor je odnos između jezika i književne umjetnine nazvao intrigantnim i trajno inspirativnim (Pranjković 2003: 5). On jezik književnosti implicitno promatra kao jedan od funkcionalnih stilova standardnoga jezika. U raspravi Temeljna načela jezične pravilnosti, govoreći o načelu autoritetnosti, ustanovljuje različit status beletrističkoga od ostalih funkcionalnih stilova standardnoga jezika kad je riječ o normiranju: »... jezik lijepe književnosti ‘materijal’ (je) za izradu književne umjetnine pa ne podliježe normiranju (bar ne u onom smislu u kojem podliježu drugi tekstovi)« (Pranjković 1996: 11). S obzirom na temu ovoga rada, najzanimljivija je Pranjkovićeva rasprava Stilistika i normativistika: prilog raspravi o naravi stilogenosti u knjizi Jezik i beletristika (to je općeteorijska i općemetodološka rasprava, a osim takvih, u knjizi ima i rasprava o jeziku hrvatskoga pjesništva i hrvatske prozne književnosti). U njoj autor razrađuje svoja promišljanja o odnosu jezika književnosti i norme.

Pranjković određuje stilistiku i normativistiku kao dvije suprotne jezikoslovne discipline sagledavajući njihovu suprotnost u odnosu prema inačicama. Normativistika teži dokidanju varijantnosti tako da se po određenim kriterijima (čestoti, pravilnosti ili neutralnosti) jednoj od inačica daje prednost (Pranjković 2003: 9), a da se ostale proglase uporabno manje preporučljivima. Za razliku od normativistike, stilistika usmjeruje pozornost upravo na jezične pojavnosti koje su na neki način obilježene (jer su rjeđe, neobične, žargonske, zastarjele, neologistične, aloglotske) analizirajući ih kao stilogene. Time je Pranjković blizak shvaćanju K. Pranjića koji stil smatra otklonom o norme (Pranjić 2002: 21), i to ne toliko otklonom od normativno preporučljivoga, koliko otklonom od običnoga, svakodnevnoga, automatiziranoga. Prema Pranjkoviću predmet su stilistike, dakle, one jezične inačice koje imaju veze s deautomatizacijom jezičnoga koda (Pranjković 2003: 10).

Stilistiku, odnosno određeni njezin tip (zaključujemo da je to svakako lingvistička stilistika), Pranjković smatra jezikoslovnom disciplinom koja polazi od činjenice da se jezik funkcionalno diferencira na stilove (razgovorni, beletristički, administrativni, publicistički i znanstveni) od kojih svaki ima svoje posebnosti tako da ono što je obilježeno u jednome stilu ne mora biti obilježeno u ostalima. Književnoumjetničkome stilu priznaje poseban status zbog toga što su u njemu obilježene inačice ujedno i funkcionalno najopterećenije (Pranjković 2003: 10). Funkcionalne stilove autor dijeli prema tome pripadaju li više u ingerenciju stilistike (to su razgovorni i beletristički stil) ili normativistike (to su znanstveni i administrativni stil). Publicistički stil negdje je na sredini, a hoće li neki publicistički tekst biti u većoj nadležnosti normativistike ili stilistike, ovisi o tome kojemu publicističkome žanru tekst pripada. U stilovima koji su pod pretežnom ingerencijom normativistike strogo se poštuju normativni propisi, a u stilovima koji su pod pretežnom ingerencijom stilistike normativni propisi puno su manje relevantni.

To je shvaćanje blisko tezi Josipa Silića o kolektivnoj i individualnoj stilistici (Silić 2002: 47). Stilska obilježenost, dakle, nužno pretpostavlja jezičnu varijantnost kao svoje polazište, što ne znači da je neka inačica stilogena samim time što je inačica. Stilske figure promatraju se kao suprotnost neobilježenim izrazima slična značenja te kao presjecište normativistike i stilistike. U nastavku rasprave prikazano je kako se normativistički i stilistički pristup »sudaraju« u pojedinim stilskim figurama (silepsi, metafori, metonimiji, sinegdohi, antonomaziji, alegoriji, personifikaciji, apostrofi, katahrezi, perifrazi, eufemizmu, litoti, parafrazi, paraboli, tautologiji, sinonimiji, pleonazmu i antimeriji) i kako se upravo na primjerima tih stilskih figura jasno vidi njihov složen odnos. Karakter književnoznanstvene i jezičnoznanstvene metodologije Ive Pranjkovića vidljiv je već iz samih naziva njegovih rasprava iz iste knjige, na primjer: Lingvostilistička analiza Cesarićeve pjesme Željeznicom ili O nekim gramatičko-leksičkim osobitostima suvremenog hrvaskog pjesništva. Ostao joj je više ili manje vjeran u svim raspravama o jezičnim osobitostima književnih djela i autora.

Josip Silić

Kao znanstvenik i profesor na Katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta Josip Silić bavio se hrvatskim jezikom i teorijom jezika, a »njegov teorijski pristup jeziku karakterizira čvrsta logičnost, metodološka dosljednost i težnja neproturječnosti« (Pranjković 2005: 20).

Josip Silić je, uz Krunoslava Pranjića, bio među prvim hrvatskim jezikoslovcima koji je usvojio, primijenio i razradio teoriju funkcionalnih stilova standardnoga jezika (književnoumjetničkoga, razgovornoga, znanstvenoga, publicističkoga i administrativnoga). Od svih se jezičnih stručnjaka u Hrvatskoj najviše bavio problematikom funkcionalne stilistike. Taj sustav svoje znanstvene korijene ima u Tezama Praškoga lingvističkog kruga objavljenima 1929. godine, gdje piše: »Potrebno je ispitivati forme jezika u kojima ima potpunu prevagu jedna funkcija, i forme u kojima se prožimaju nekolike funkcije; pri tome, osnovno je pitanje različitih aktualnih hijerarhija funkcija. ... Svaki funkcionalni jezik ima vlastiti sistem konvencija – vlastiti jezik« (Katnić-Bakaršić 2000: 63).

O toj problematici, kao i o jeziku književnosti, objavio je Silić više vrlo relevantnih članaka koji sadrže konkretan opis pojedinih funkcionalnih stilova: Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnog jezika (Kolo, 1/1996.); Administrativni stil hrvatskoga standardnog jezika (Kolo, 4/1996.); Slobodan Novak i jezik književnosti u zborniku Slobodan Novak, život i djelo (Rijeka, 1996.); Književnoumjetnički (beletristički) stil hrvatskoga standardnog jezika (Kolo, 1/1997.); Razgovorni stil hrvatskoga standardnog jezika (Kolo, 4/1997.); Hrvatski standardni jezik i dijalekt u zborniku Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku Jezična norma i varijeteti, 1998.); Hrvatski standardni jezik i hrvatska narječja (Kolo, 4/1998.); Leksik i norma, Radovi Zavoda za slavensku filologiju 32, Zagreb, 1998.); Rečenica i funkcionalni stilovi hrvatskoga standardnog jezika (Kolo, 1/1998.) i Gramatički red riječi u hrvatskome jeziku (Kolo, 1/1999.). U člancima je funkcionalno raslojavanje jezika predstavio kao koherentan, dosljedan i logičan sustav, a naknadno ih je okupio, uredio i objavio u knjizi Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika (Zagreb, 2006.).

Silić polazi od četverostrukoga razlikovanja hrvatskoga jezika: hrvatskoga jezika kao sustava, hrvatskoga jezika kao standardnoga jezika, hrvatskoga jezika kao književnoga jezika i hrvatskoga jezika kao jezika hrvatske književnosti. Smatra da hrvatski jezik kao sustav podliježe lingvističkim (jezičnim), hrvatski jezik kao hrvatski standardni jezik sociolingivstičkim (društveno-jezičnim), hrvatski jezik kao hrvatski književni jezik također sociolingvističkim (društveno-jezičnim), a hrvatski jezik kao jezik hrvatske književnosti literarno-lingvističkim (književno-jezičnim) zakonitostima (Silić 1996b: 244). Iako su za većinu jezično obrazovanih ljudi »književni jezik« i »standardni jezik« istoznačni pojmovi (»književni jezik« smatra se zastarjelim terminom za »standardni jezik«, implicitno se shvaća kao sinonim), profesor Silić navodi općeobvezatnost kao njihovo razlikovno obilježje. Ističe kako je hrvatski standardni jezik općeobvezatan, a hrvatski književni jezik nije, što je metodološki i terminološki vrlo interesantno.

Standardni jezik, prema Siliću, u različitim funkcionalnim stilovima funkcionira različito, a svaki funkcionalni stil ima svoje zakonitosti i norme koje proizlaze iz tih zakonitosti. Na jedan način funkcionira u znanosti, na drugi u administraciji, na treći u novinarstvu, na četvrti u umjetničkoj književnosti i na peti u svakodnevnoj komunikaciji. Ista pojava u jednome funkcionalnome stilu može, a u drugome ne mora biti pogreška (Silić 1996b: 245). Polifunkcionalnost kao imanentno svojstvo standardnoga jezika znači da se standardni jezik sagledava kao skup funkcionalnih stilova. Jezični uzor nije u standardnome jeziku kao cjelini, nego u svakome od funkcionalnih stilova pojedinačno, zato što nitko ne govori standardnim jezikom kao (apstraktnom) cjelinom, nego jednim od njegovih (konkretnih) funkcionalnih stilova (Silić 1996b: 247). Za razliku od jezika kao standarda koji podliježe sociolingvističkim (vrijednosnim) zakonitostima, jezik kao sustav s njima nema nikakve veze, stoga se u njemu ništa ne proskribira (ne postoje, dakle, nikakvi barbarizmi, dijalektizmi, historizmi, internacionalizmi, vulgarizmi, žargonizmi i drugi »izmi«).

Taj koherentni i logični sustav funkcionalne raslojenosti jezika, međutim, ima jednu malenu nedosljednost, i to baš kada se radi o jeziku književnosti. Iako se, dakle, razlikuju ta četiri vida hrvatskoga jezika, ipak se beletristički funkcionalni stil (koji bi po logici stvari zapravo bio jezik hrvatske književnosti) smatra podskupom hrvatskoga standardnoga jezika. Iz te nedosljednosti proizlaze problemi u opisu beletrističkoga funkcionalnoga stila odnosno jezika književnosti. Pri opisu svih funkcionalnih stilova kreće se od teze da svaki stil ima i svoje pravilno i svoje nepravilno (Silić 1997a: 359). Što to, međutim, može biti »nepravilno« u jeziku lijepe književnosti? Kada govori o jezičnoj pravilnosti, autor razlikuje dva njezina tipa: jedan koji pripada jeziku kao sustavu i drugi koja pripada jeziku kao standardu. Prva se pravilnost utvrđuje lingvistički, a druga sociolinvistički. Prva ovisi isključivo o jezičnim, a druga i o jezičnim i o nejezičnim čimbenicima. Prva pretpostavlja (su)odnos jedan izraz : jedan sadržaj, a druga (su)odnos jedan izraz : više sadržaja (Silić 1997a: 360). Pravilnost jezika kao sustava jest potencijalna, a pravilnost jezika kao standarda jest aktualna. Razumijevanje pravilnosti jezika kao sustava i jezika kao standarda temelj je razumijevanja »pravilnosti« jezika umjetničke književnosti.

Književnoumjetnički je stil najindividualniji funkcionalni stil standardnoga jezika i u njemu je sloboda najveća pa bi se autor gotovo mogao složiti s tezom da je to stil sui generis (Silić 1997a: 362). Tekstovi umjetničke književnosti ne podliježu normiranju u onome smislu u kojem podliježu drugi tekstovi (Pranjković 1996: 11). U svim funkcionalnim stilovima ono kolektivnojezično dominira nad individualnojezičnim i u svima se može suditi uime opće jezične pravilnosti. Svi stilovi imitiraju određene zadane i definirane modele. Međutim, književnoumjetnički stil ne imitira nego osmišljava inačice. On ne bira između postojećih, stvarnih, nego između mogućih inačica. U njemu se ne radi onako kako se mora, nego onako kako se može raditi (Silić 1997a: 364).

Prema tome, jezik književnosti nije u odnosu prema standardnomu jeziku, nego prema jeziku kao sustavu. »Može se dakle govoriti pod kontrolom jezika kao sustava i pod kontrolom jezika kao standarda. U prvome se slučaju govori ‘spontano’, a u drugome ‘prisilno’. Prvo govorenje (koje je pod kontrolom jezika kao sustava) ne podliježe, a drugo (koje je pod kontrolom jezika kao standarda) podliježe društvenojezičnim sankcijama. U prvome se, dakle, za razliku od drugoga, ne griješi. (...) Književnik (u biti) govori govorom koji je pod kontrolom jezika kao sustava. Jedino naime tako može (a on to hoće) u govoru svojega djela biti potpuno (neograničeno) slobodan. Jedino tako, u potpunoj slobodi, on i može stvarati. I pritom biti svjestan da ne griješi« (Silić 1997a: 364-365).

Književni funkcionalni stil standardnoga jezika razlikuje se od ostalih funkcionalnih stilova po tome što je neshematiziran i što u njemu smisao prethodi značenju. Jezik književnosti stvara nova značenja preosmišljavajući ona postojeća i prethodna (Silić 1997a: 365).

U standardnome se jeziku razlikuje povijest jezika od suvremenoga jezika, strane riječi od domaćih, dijalektne riječi od općestandardnih. Stare riječi i oblici kojih »nema« u suvremenom jeziku, »neprihvatljive« strane riječi »zamjenjive« domaćima (takozvani barbarizmi) te dijalektne riječi neprihvatljive su sa stajališta većine funkcionalnih stilova standardnoga jezika (poseban osvrt trebao bi se posvetiti razgovornomu stilu te pokazati njegovu specifičnost u odnosu na ostale funkcionalne stilove standarda), ali ne i za književni funkcionalni stil. »Nije književniku do toga da narušava pravopisno-pravogovorno-gramatičko-leksička pravila (standardnoga) jezika, nego do toga da svojim jezikom kaže ono što namjerava kazati. On jednostavno to čini služeći se svojim pravopisno-pravogovorno-gramatičko-leksičkim pravilima neovisno o pravopisno-pravogovorno-gramatičko-leksičkim pravilima u funkcionalnim stilovima književnoga jezika koji su (ipak) pod diktatom normi književnoga jezika« (Silić 1996c: 46).

Malo drugačiji pogled na jezik književnosti (nazivajući ga i dalje funkcionalnim stilom standardnoga jezika) donosi Josip Silić u članku Funkcionalna stilistika u kontekstu Pranjićeve stilistike, objavljenom u zborniku Važno je imati stila nastalome u čast profesora Krunoslava Pranjića. To je članak koji, pokraj prikaza rada profesora Pranjića, donosi i vlastite autorove poglede na problematiku, poglavito na odnos standardnoga jezika i jezika književnosti. Tako Silić piše da se u okvirima standardnoga jezika može govoriti isključivo o kolektivnoj stilistici koja je lišena izražajnosti (Silić 2002: 47), koja je podložna društvenim normama i koja služi javnoj komunikaciji. Jezik umjetničkoga djela mora biti rezultat potpune slobode onoga koji ga je stvorio. Njega proučava individualna stilistika koja je kompetentna i za estetsku prosudbu književnoumjetničkoga djela (Silić 2002: 48). Članak završava tezom da je jezik književnoga djela, bez obzira na to što je on predmet individualne, a ne kolektivne stilistike, opravdano stavljati u odnos prema standardnome jeziku, i to ne zbog odnosa standardnoga jezika prema jeziku književnoga djela, nego zbog odnosa jezika književnoga djela prema standardnom jeziku.

Autor se tako vraća na tezu iz prvoga napisa o polifunkcionalnosti književnoga jezika, gdje kaže da je standardni jezik divergentan, a ne konvergentan i da put vodi od funkcionalnih stilova prema standardu, a nikako obrnuto! Spajajući tako tom tezom prvi napis o polifunkcionalosti sa zadnjim napisom o jeziku književnosti, Silić zaokružuje i utvrđuje svoje teze u čvrst i koherentan sustav. Jezik književnoga djela nastaje tako što pisac koristi potenciju jezika, a standardolozi rezultate toga stvaranja prema vlastitim prosudbama i potrebama mogu uvrstiti u standardni jezik (Silić 2002: 49).

Svoj najnoviji članak o jeziku književnosti provokativno naslovljen pitanjem Je li jezik književnoumjetničkoga djela funkcionalni stil standardnoga jezika? – Silić započinje tvrdnjom koja radikalizira njegove stavove i baca sasvim drugo svjetlo na cjelokupnu problematiku: »Jezik je književnoumjetničkoga djela jezik sui generis. Njime upravljaju zakonitosti jezika kao sustava, a ne zakonitosti jezika kao standarda. Zato se isključuje iz jezika kao standarda kao jedna od njegovih funkcija«. U razvijanju svoje teze polazi od Coseriuove trihotomije sustav : norma : govor proširujući je kodifikacijom i govorom. To shematski izgleda ovako: sustav : kodifikacija : norma : uzus : govor. Sustav je potencija, govor konkretni ostvaraj te potencije, a norma je pravilo. Kodifikacija (kako se mora govoriti) korak je između sustava i norme, a uzus (kako se obično govori) između norme i govora. Ono što se ostvaruje kao govor može se procijeniti samo s gledišta kodifikacije, norme i uzusa, a ne s gledišta sustava ili govora samoga. Put od sustava do govora može ići kroz kodifikaciju, normu i uzus ili mimo njih. Put jezika od sustava do govora kroz normu put je jezika kao standarda (kako treba govoriti), a put sustava do govora mimo norme put je jezika kao sustava (kako se može govoriti). Put jezika kao standarda vodi kroz njegove različite funkcije (administrativnu, znanstvenu, publicističku i druge), odnosno funkcionalne stilove standardnoga jezika. Put jezika od sustava do govora mimo norme put je jezika sui generis. Individualni jezik (a jezik podrazumijeva stil) ne ulazi u korpus funkcionalnih stilova jer ne podliježe društveno-jezičnim zakonitostima. Zbog toga se on ne može smatrati funkcionalnim stilom standardnoga jezika (Silić 2005: 420-422).

Ulogom jezika u umjetničkome djelu treba se, dakle, baviti teorija književnosti, a stručnjaci za jezik mogu pokušati odgovoriti na pitanje što taj jezik jest. Umjetnik-književnik mora poznavati jezik kao sustav i njegovu lingvističku normu. On iz cjelokupnosti sustava, neovisno o standardnome jeziku, bira slobodno, bez zabrane ili prisile, a sredstva koja izabire u funkciji su njegova djela. (U jezik književnosti ne smije se stoga lektorski »intervenirati«.) Josip Silić tako problematizira dvije kategorije koje su u stilističara (I. Frangeš, K. Pranjić) bile ključne: kategoriju izbora i kategoriju otklona od norme. On ističe kako do izbora i biranja dolazi ondje gdje se ima iz čega birati, a to nije slučaj s jezikom književnosti. Jezik književnosti je individualan, a individualno nije birljivo. A otklonom od norme stil definiraju oni koji na jezik književnosti gledaju kao na dio standardnoga jezika (Silić 2005: 424). Standardni jezik je postojeća datost, a jezik književnoga djela postajuća datost, on je proces, kao i književno djelo samo.

Krešimir Bagić

Profesor stilistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu po svojim se stručnim stavovima i shvaćanjima uvelike razlikuje od svojega prethodnika na tome mjestu Krunoslava Pranjića. Svoja viđenja i odnos prema jeziku književnosti i stilistici sažeo je u tekstu Beletristički stil, objavljenom u njegovoj knjizi Treba li pisati kako dobri pisci pišu. Taj je tekst izmijenjena i dopunjena verzija njegova istoimenoga teksta koji je objavio 1997. godine u drugome broju časopisa Matice hrvatske Kolo. Bagićev je članak u Kolu bio zapravo reakcija i odgovor na Silićeve napise o polifunkcionalnosti hrvatskoga standardnoga jezika, poglavito na njegov članak o književnoumjetničkome stilu standardnoga jezika. A Bagićeva monografija Treba li pisati kako dobri pisci pišu dijelom je inspirirana poznatom tezom Ljudevita Jonkea koju donosi u naslovu, ali i polemika s njom.

U prvoobjavljenome tekstu Beletristički stil Bagić elaborira kako jezik književnosti nije funkcionalni stil standardnoga jezika nego svojevrsni nadstil, a to znači da crpi i prerađuje svu potenciju jezika i polifunkcionalnost jezika predstavlja kao svoju funkciju (Bagić 2004: 16). Potkrepljujući svoju tezu, nabraja i razlike između jezika književnosti i drugih funkcionalnih stilova. Funkcionalni stilovi (administrativni, znanstveni, publicistički i razgovorni) ustaljeni su i društveno verificirani, specijalizirani, konvencionalni i kanonizirani načini izražavanja za pojedina područja ljudskoga života. Za razliku od njih, »beletristički stil« je apstrakcija izvedena iz raznorodnih autonomnih literarnih iskaza (Bagić 2004: 15). Ta se apstrakcija stalno mijenja jer se dopunjuje i proširuje svakim novim beletrističkim tekstom. Funkcionalni stilovi potvrđuju se u sličnosti, a beletristički nadstil u različitosti. Funkcionalni stilovi nastaju zbog čovjekove potrebe za praktičnom komunikacijom, a beletrističke tekstove odlikuje posredan odnos prema stvarnosti, odnosno nepostojanje stvarnoga konteksta (Bagić 2004: 16). Fikcionalni izričaji su uvjetni izričaji, jer je logika fikcije drugačija od logike stvarnosti. Beletristički stil objedinjuje iskaze koje odlikuje jezični ekskluzivizam (Bagić 2004: 17) i u kojima jezik ima svjetotvornu ulogu. Prirodni jezik je u funkciji književnoga djela i svi njegovi elementi tvore njegov specifični svijet.

Jezik literature, dakle, autonoman je u odnosu na prirodni jezik. Prostorni i vremenski odnosi u književnom djelu imaju vlastitu semantiku koja je u odnosu s književnim djelom, a ne sa stvarnošću, tako što stvara njegov simbolički sloj. Za razliku od pjesničkoga jezika koji je sasvim apovijestan, autonoman i monologičan, prozni jezik uspostavlja posredne relacije spram povijesnoga i socijalnoga konteksta. U književnim se djelima javljaju elementi različitih funkcionalnih stilova i govornih idioma. Sematnika u funkcionalnim stilovima je zapravo ustaljena i prozirna, dok je semantika književnih tekstova nerazješiva jer ima onoliko »semantika« koliko ima čitanja.

U drugoobjavljenome istoimenom tekstu Bagić još više razrađuje svoje teze. Ističe kako postoje brojni korisni i poticajni jezikoslovni prinosi proučavanju književnosti i njezina jezika, no kako ima i puno onih dvojbenih (Bagić 2004: 7). Među tim dvojbenima detektirao je dva različita, čak oprečna smjera, odnosno dvije sasvim različite impostacije navodeći da, razlici i oprečnosti unatoč, pojedini jezikoslovci zastupaju čak oba smjera istodobno.

Prvoj impostaciji pripisuje prosvjetiteljsku mističnost u analizi jezika književnosti koju nalazi uobličenom u krilatici »Piši onako kako dobri pisci pišu«, koju je popularizirao Ljudevit Jonke 1965. godine u svojoj knjizi jezičnih savjeta Književni jezik u teoriji i praksi. Preobličivši tu krilaticu u pitanje »Treba li pisati kako dobri pisci pišu?« – Bagić na njega odlučno odgovara – niječno. Prema njemu, popularizacija toga principa izraz je nemara jezikoslovaca za sagledavanjem sveobuhvatnosti jezika književnosti (Bagić 2004: 12). Naime, prema tome učenju jezik dobrih književnika proglašava se uzorom za svaku jezičnu uporabu, poistovjećujući tako jezik književnosti i jezik komunikacije. Razgovarati u svakodnevnim situacijama rabeći citate iz književnih djela dovelo bi do komičnih i karikaturalnih situacija, a da ne govorimo o tome kako bi stradala sama informativnost komunikacije.

Bagić u produžetku eseja pita koji su to dobri pisci i tko određuje koji su pisci takvi da se na njih trebamo ugledati? Ako to određuju književni kritičari, onda je pogrešnoj grupi ljudi pripisana jezična kompetencija. Ako se u jezičnome smislu dobrim smatraju jezično kreativni pisci, to također ne može biti kriterij, zato što i među jezično kreativnim piscima ima i dobrih i loših pisaca. Promatrati pojedine elemente jezične kreacije još uvijek ne znači proučavati književnost, nego retoriku koja nudi goli opis jezičnih elemenata ne uvažavajući kontekst njihova pojavljivanja (Bagić 2004: 9). Nadalje, Bagić (se) također pita – je li moguće da su izvorni govornici jednoga jezika toliko kompetentni da mogu samostalno procjenjivati, birati i za vlastite komunikacijske potrebe prerađivati ono najbolje iz različitih spisateljskih praksa (Bagić 2004: 10). Još jedan od razloga zašto spisateljski jezik ne može biti uzorom općeobvezatnomu standardu jest činjenica što on kreacijski aktivira najrazličitije jezične potencijale stvarajući vlastitu ekskluzivnu gramatiku, pravopis, leksik i sintaksu. To je suprotno težnji standarda da bude univerzalan.

Posljednji Bagićev argument u njegovu nastojanju da nas odgovori od pisanja kako dobri pisci pišu jest tvrdnja da i pisci sami, kada pišu nefikcijske tekstove, pišu drugačijim diskursom nego kada pišu fikcijske tekstove (Bagić 2004: 10). Iako piše uglavnom negativno o funkcionalnoj stilistici kao o principu proučavanja jezika književnosti, ipak se poziva na njezine zasade, tvrdeći da svaki kanonizirani oblik porabe jezika posjeduje vlastite zakonitosti i vlastitu logiku te je kontraproduktivan svaki pokušaj njegova »bogaćenja« preuzimanjem pojedinih elemenata iz kojega drugog oblika jezične prakse (Bagić 2004: 11).

Druga je impostacija, prema Krešimiru Bagiću, ona koja pripada lingvističkoj stilistici koja jezik književnosti pokušava objektivno opisati promatrajući ga kao odstupanje, devijaciju ili otklon od književnoga standarda i njegovih normi (Bagić 2004: 8). Smatra da je suvremena lingvistička stilistika zapravo novija, uglađenija inačica stare retorike, jer stil smatra naglašavanjem koje se dodaje informaciji prenesenoj jezičnom strukturom, dakle smatra ga zapravo retoričkom obradom informacije, odnosno ničim drugim do pukim ukrasom (Bagić 2004: 12). Pri tome se zanemaruje da se naglašavanjem izmjenjuje semantička konfiguracija informacije, odnosno da ima onoliko informacija koliko je potencijalnih načina njihova prenošenja. Lingvistički se stilističari, u svojoj težnji za objektivnosti, ne brinu o kontekstu stilističkih realizacija. Uvažavanje konteksta vodilo bi u interpretaciju koja ne može biti sasvim znanstvena i objektivna jer uključuje i razne neobjektivne i neprovjerljive elemente kao što su imaginacija i intuicija. Lingvistička stilistika opskrbljuje nas »tehničkim« podacima o određenome stilemu, a na temelju njih i na temelju konteksta čitavoga književnoga djela valja napraviti »pravu« interpretaciju. Lingvistički se stilističar kreće u okvirima konkretnoga teksta, stoga zanemaruje razliku između nefikcije i fikcije te na autonomnost literarnoga u odnosu na prirodni jezik. On želi da njegov rad ostane u granicama pouzdanoga i provjerljivog znanja. Pouzdan i provjerljiv znanstveni opis moguć je samo ako se isključe individualne činjenice, a upravo je to nemoguće kada se opisuju književnost i umjetnost. Tako se može opisati neki kolektivni stil (stil pojedine epohe, klase, sloja, struke i slično), ali ne i individualni stil određenoga književnoga djela (Bagić 2004: 19).

Autor tako daje i svoje viđenje jezika književnosti. Njegovo određenje stila blisko je polazištima funkcionalne stilistike – da se ne može odvojiti »što« od »kako«, odnosno »informaciju« od njezine »govorne konceptualizacije«. I kategorija izbora, inače univerzalna, gotovo aksiomska sastavnica u definicijama stila i stilističkoj literaturi općenito, u Bagićevom je eseju dovedena u pitanje tezom kako nema apsolutnih sinonima (takvih kojima bi se semantička polja potpuno preklapala). Ako, dakle, jednakovrijednih izričajnih inačica nema, ni stil se ne može shvaćati kao izbor između jednakovrijednih izričajnih inačica (Bagić 2004: 13). Pisac ili govornik izabire onu inačicu koja najbolje odgovara određenoj komunikacijskoj situaciji, a motiviran je upravo različitošću inačica. Sama kategorija izbora temelji se upravo na različitosti, a ne na istosti.

Aporiju literarna stilistika – lingvistička i funkcionalna stilistika Krešimir Bagić razrješuje tako što se odlučuje za literarnu stilistiku. To znači da se stilističnost pojedinih jezičnih realizacija utvrđuje u odnosu na jezični sustav konkretnoga književnoga teksta, a ne u odnosu na opći jezični sustav (Bagić 2004: 13). Svako bavljenje književnošću mora težiti interpretaciji i ne zaustavljati se na formalnome, vanjskome, objektivnome opisu njezinih elemenata. Kad bi se promatrala samo formalna obilježja, manirizam bi se smatrao najboljim stilom. Autor se stoga teorijski određuje definiranjem stila kao obilježja čitava diskursa u kojem su važni svi detalji i svi njihovi međusobni odnosi (Bagić 2004: 14). Prema tome shvaćanju stilemi se ne smiju smatrati ekscesnima, nego uporišnim momentima za interpretaciju stila pojedinoga književnoga djela.

Marina Kovačević i Lada Badurina

Profesorice Odsjeka za kroatistiku Riječkoga sveučilišta Marina Kovačević i Lada Badurina knjigom Raslojavanje jezične stvarnosti iznijele su teoriju koja predstavlja otklon od tradicionalne teorije funkcionalnih stilova, ali i njezin logičan nastavak (Kovačević i Badurina, 2001). Klasična je teorija funkcionalnih stilova integrirana u novu teoriju i čini njezino polazište. Autorice polaze od prihvaćene teze da je jezik multifunkcionalno sredstvo, a novost je njihovo inzistiranje na govoru i pismu kao na dvama planovima jezičnoga raslojavanja. Raslojenost se jezika sagledava pomoću koordinatnog sustava kojemu vertikalnu os predstavlja podijeljenost na dva plana: govor i pismo, a horizontalnu podijeljenost polja diskursa (po funkcijama) na diskursne tipove (domene): privatni, javni, specijalizirani, multimedijalni (i literarni koji ima poseban status, jer se opire svakoj klasifikaciji koja bi ga htjela situirati).

Pojam diskursa središnji je pojam njihove teorije. Za razliku od klasične podjele na funkcionalne stilove, ova podjela ističe ravnopravnost vertikalnoga i horizontalnoga raslojavanja, jer nije svejedno kako se funkcije distribuiraju u tim dvama planovima. Svaki se od horizontalnih diskursnih tipova podvrgava i vertikalnoj diferencijaciji, odnosno može biti pisan ili govoren. Ono što teoretičari funkcionalnih stilova standardnoga jezika nazivaju razgovornim funkcionalnim stilom ovdje se promatra kao jedan od planova svih četiriju diskursnih tipova – privatnoga, javnoga, specijaliziranoga i multimedijalnoga.

Jezikom književnoga djela autorice se bave tek rubno. Kao i teoretičari klasične teorije funkcionalnih stilova, i one književnoumjetničkomu diskursu priznaju specifičnost uvjetovanu njegovom »nadstvarnosnom naravi«, artificijelnošću, estetskom dimenzijom kojom se akturalizira mimo/ponad u klasifikaciji primjenjivane praktičnosti/pragmatičnosti (Kovačević i Badurina 2001: 30). Književnoumjetnički je diskurs sustav po sebi, a cjelokupno mu je polje diskursa tek građa, jer se ukupno polje diskursa prekodirava u polje literarnoga diskursa. Polje literarnoga diskursa i polje diskursa supostoje odvojeno i mogu se promatrati kao opozicija. Neknjiževnost se shvaća kao jezični konglomerat diskursnih tipova koji imaju pragmatičku ulogu. Neknjiževnost predstavlja potencijalni materijal koji književost obrađuje i estetski preoblikuje (Kovačević i Badurina 2001: 30), a to znači da se književnoumjetnički diskurs crpi iz ukupnoga polja diskursa preusmjeravajući ga iz pragmatičke prema estetskoj funkciji. Polje diskursa preustrojava se i prerađuje po književnome ključu te prestaje biti stvarno. Jezik stvarnosti (neknjiževnosti) literarno se prekodirava u jezik književnosti. Taj je jezik fikcijski konstrukt izveden iz stvarnoga jezika, a zadatak je stilistike razotkrivati postupke kojima taj jezični materijal prerasta u jezik književnosti (Kovačević i Badurina 2001: 32).

Prema ovim autoricama, stilistika se bavi prepoznavanjem općega karaktera neknjiževnosti i književnosti, te diferencijacijom i razumijevanjem njihova odnosa. Diskurs se (literarni i neliterarni) uobličuje dvama postupcima – metaforizacijom (načelom izbora i supstitucije) i metonimizacijom (načelom slaganja i kontekstuiranja). U neknjiževnim su diskursima oba ta postupka podjednako zastupljena i u ravnoteži, a u književnome diskursu prevladava po jedan od njih: metaforizacija u pjesništvu, a metonimizacija u prozi i drami (Kovačević i Badurina 2001: 31-32). Književnost i neknjiževnost natkategorije su i sustavi. Privatni, javni, specijalizirani i multimedijalni diskursi su kategorije (podsustavi) neknjiževnosti, a književni je korpus (imanentno literaran, metaforički ili metonimijski ustrojen) kategorija književnosti i stilistika ih kao takve proučava.

Specifičnost je jezika književnosti (po čemu se razlikuje od jezika neknjiževnosti) u tome što je on ne samo sredstvo, nego i materijal koji upozorava na sebe sama i podliježe poetičkome preoblikovanju (Kovačević i Badurina 2001: 134-135). To nije stvaran jezik (kao što ni svijet književnoga djela nije stvaran svijet), nego je njegova odlika mimetičnost. Jezik se u književnome djelu podvrgava svijetu koji stvara, a ne realnomu svijetu. Literarni je jezik uvijek autoreferencijalan, on upućuje na mimetičku iluziju koju stvara, ali i na sebe sama. Artificijelni svijet književnoga djela može zavarati do te mjere da se na njegovu artificijelnost može čak i zaboraviti. Još je jedna iznimno važna teza koju donosi ova knjiga: tekst je uvijek govor, realizacija, primjena. I dok je jezični sustav (kao apstrakcija, potencijal) neutralan, u diskursu (u primjeni, u realizaciji, u izvršenome izboru, u ostvaraju) neutralnosti nema, sve je obilježeno (Kovačević i Badurina 2001: 36). Tekst se samo može doimati za recipijenta neutralnim. To se događa ako se tekst uklapa u recipijentov horizont očekivanja. Čim postoje obilježja teksta (a ona postoje uvijek), znači da je tekst obilježen.

Ta teza poništava uvriježenu opreku stilski obilježenih i stilski neobilježenih tekstova. O neutralnosti i odstupanjima, odnosno neobilježenosti i obilježenosti moglo bi se govoriti kad bi postajala neka čvrsta veličina u odnosu na koju bi ih se moglo procjenjivati. Jedino se sustav može smatrati neutralnim. Realizacija ne može biti neobilježena, jer uvijek pripada nekoj situaciji naspram koje uspostavlja stanovit odnos. A taj odnos je zapravo sam stil (pojam stil autorice inače nerado rabe zbog njegove neegzaktnosti i uporabne inflacije). Stilske su vrijednosti zapravo u vezi s odnosima koje se u realizaciji prelamaju. Složeni odnosi signal su estetski usmjerene komunikacije, a najsloženiji je vid kazivanja književna umjetnost u kojoj složenost iskaza proizlazi iz fikcionalne situacije koja uključuje odnose s literarnim kodovima (Kovačević i Badurina 2001: 37).

Autorice donose još jedno za proučavanje jezika književnosti jako relevantno i inspirativno mišljenje: nijedan tekst se na može podijeliti na jezično i izvanjezično. Granice se između sintaktičkoga, semantičkoga i pragmatičkoga sloja pojedinoga teksta ne mogu zacrtati zato što smisao teksta postoji samo kao jedinstvo svih tih triju razina.

* * *

Pregled napisa o jeziku književnosti nastalih u posljednjih pedesetak godina u okrilju hrvatskoga jezikoslovlja i znanosti o književnosti pokazuje koja su pitanja o toj problematici bila najintrigantnija i najzanimljivija. Mnoga od tih pitanja ostala su zapravo otvorena pa se jezikoslovci o njima spore još i danas.

Tako se ističe, prije svega, pitanje o statusu jezika književnosti, odnosno je li jezik književnosti funkcionalni stil standardnoga jezika ili samostalan, o standardnome jeziku neovisan vid jezika? U kakvu je odnosu jezik s književnošću koja je njime napisana? Je li analiza jezika u književnosti samo analiza njezina medija, odnosno sredstva njezina nastanka i postojanja, ili se svako književno djelo treba smatrati posebnim otjelovljenjem jezika te je prema tome jezik glavni sadržaj književnoga djela? Što je to stil u književnosti i je li ga moguće definirati? Kakva treba biti stilistika, lingvitička ili književna, i koja od njih daje bolje rezultate u proučavanju jezika književnih djela?

Sva spomenuta pitanja pokazuju da, bez obzira na to kako se puno i kvalitetno pisalo i raspravljalo o jeziku književnosti, još uvijek i u nas postoje veliki prijepori koji su ostali neprevladani. Premda se o jeziku književnosti u posljednje vrijeme više ne piše jednako puno kao u nedavnoj prošlosti, po zanimljivosti svih tih otvorenih pitanja daje se naslutiti da će sigurno biti još podosta stručnjaka koji će pokušati ponuditi svoje odgovore na njih.

Literatura:

1. Badurina, L. (2007) Jezično raslojavanje i tipovi diskursa. U: Jezik književnosti i književni ideologemi, Zbornik radova 35. seminara Zagrebačke slavističke škole, uredio: K. Bagić. Zagreb : Zagrebačka slavistička škola, 11-20.

2. Bagić, K. (1997) Beletristički stil. Kolo, 7, 2, 5-16.

3. Bagić, K. (2004) Treba li pisati kako dobri pisci pišu? U: Jezik i komunikacija, zbornik HDPL-a, uredili: M. Andrijašević i L. Zergollern-Miletić. Zagreb : Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, 131-139.

4. Bagić, K. (1999) Umijeće osporavanja. Zagreb : Naklada MD.

5. Bagić, K. (2004) Treba li pisati kako dobri pisci pišu? Zagreb : Disput.

6. Bagić, K. (2007) Postoji li jezik fikcije? U: Jezik književnosti i književni ideologemi, Zbornik radova 35. seminara Zagrebačke slavističke škole, uredio: K. Bagić. Zagreb : Zagrebačka slavistička škola, 37-50.

7. Biti, V. (1984) Prema kompleksnijem razumijevanju odnosa jezika i književnosti. Umjetnost riječi, 16, 3, 271-283.

8. Biti, V. (1997) Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb : Matica hrvatska.

9. Čale, F. (1973) Od stilema do stila. Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske.

10. Flaker, A. i Škreb, Z. (1964) Stilovi i razdoblja. Zagreb : Matica hrvatska.

11. Flaker, A. (1976) Stilske formacije. Zagreb : Liber.

12. Flaker, A. (1998) »Kopernikanski obrat« ili o Škrebu, osobno. Uvod u: Z. Škreb: »Književne studije i rasprave«. Zagreb : Alfa.

13. Frangeš, I. (1959) Stilističke studije, Zagreb : Naprijed.

14. Frangeš, I. (1967) Studije i eseji. Zagreb : Naprijed.

15. Frangeš, I. (1986) Nove stilističke studije. Zagreb : Globus.

16. Katičić, R. (1963-64) Normiranje književnoga jezika kao lingvistički zadatak. Jezik, 11, 1, 1-9.

17. Katičić, R. (1971) Jezikoslovni ogledi. Zagreb : Školska knjiga.

18. Katičić, R. (1986) Književnost i jezik. Umjetnost riječi, 32, 3, 181-205.

19. Katičić. R. (1992) Novi jezikoslovni ogledi. Zagreb : Školska knjiga.

20. Katičić, R. (1996) Načela standardnosti hrvatskoga jezika. Jezik, 43, 5, 175-182.

21. Katnić-Bakaršić, M. i Požgaj-Hadži, V. (2010) Zapis o Ivi Prankoviću kao stilističaru. U: Jezična skladnja, Zbornik o šezdesetogodišnjici prof. dr. Ive Pranjkovića. Zagreb : Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije – Visoko u Zagrebu.

22. Kovačević, M. i Badurina, L. (1999) Temeljna pitanja funkcionalne diferencijacije jezika. Zbornik Teorija i mogućnosti primjene pragmalingvistike. Rijeka-Zagreb : HDPL, 405-418.

23. Kovačević, M. i Badurina, L. (2001) Raslojavanje jezične stvarnosti. Rijeka : ICR.

24. Od fonetike do etike. Zbornik o sedamdesetogodišnjici prof. dr. Josipa Silića. (2005) Uredio: I. Pranjković. Zagreb : Disput.

25. Oko književnosti. Osamdeset godina Aleksadndra Flakera. (2004) Uredio: J. Užarević. Zagreb : Disput.

26. Oraić Tolić, D. (2004) Aleksandar Flaker i Zagrebačka škola, u: Oko književnosti, uredio: J. Užarević. Zagreb : Disput, 21-38.

27. Peti, M. (1980-1981) O jeziku Ujevićeva pjesništva. Croatica, 11, 15-16, 219-246.

28. Peti, M. (1988) Raspad jezičnog znaka u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Zbornik Suvremeno hrvatsko pjesništvo. Zagreb : Zavod za znanost o književnosti, 335-391.

29. Peti, M. (1995) Jezikom o jezik. Stavljanja i suprot stavljanja. Zagreb: Antibarbarus.

30. Petrović, S. (1972) Priroda kritike. Zagreb : Liber.

31. Pranjić, K. (1962a) Lingvostilistička analiza suvremenih književnih tekstova: ilustracije. Jezik, 10, 1, 1-9.

32. Pranjić, K. (1962b) Problemi proučavanja jezika i stila u suvremenih pisca. Jezik, 9, 3, 90-91; 4, 118-120.

33. Pranjić, K. (1971) Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze. Rad JAZU, 361, Zagreb.

34. Pranjić, K. (1972) Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze. Rad JAZU, 361, Zagreb.

35. Pranjić, K. (1973a) Jezik i književno djelo. Zagreb : Školska knjiga.

36. Pranjić, K. (1984) Inventar jezičnih mikrostruktura u pjesništvu Antuna Branka Šimića, Umjetnost riječi, 28, 3, 227-235.

37. Pranjić, K. (1991) Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb : Školska knjiga.

38. Pranjić, K. (1998) Iz-Bo-sne k Europi. Zagreb : Matica hrvatska.

39. Pranjković, I. (1996a) Funkcionalni stilovi i sintaksa. Suvremena lingvistika 22, 1-2, 41-42, 519-527.

40. Pranjković, I. (1996b) Leksik i lektura. Zbornik HDPL-a Jezik i komunikacija, uredili M. Andrijašević i L. Zergollern-Miletić. Zagreb-Rijeka : Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, 425-429.

41. Pranjković, I. (1996c) Temeljna načela jezične pravilnosti. Kolo, 6, 4, 5-12.

42. Pranjković, I. (2003) Jezik i beletristika. Zagreb : Disput.

43. Pranjković, I. (2007) Stilske figure i gramatika. U: Jezik književnosti i književni ideologemi, Zbornik radova 35. seminara Zagrebačke slavističke škole. Uredio: K. Bagić. Zagreb : Zagrebačka slavistička škola, 27-36.

44. Silić, J. (1996a) Administrativni stil hrvatskoga standardnog jezika. Kolo 6, 4, 349-358.

45. Silić, J. (1996b) Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnog jezika. Kolo 6, 1, 244-247.

46. Silić, J. (1996c) Slobodan Novak i jezik književnosti, Slobodan Novak, život i djelo. Rijeka.

47. Silić, J. (1997a) Književnoumjetnički (beletristički) stil hrvatskoga standardnog jezika. Kolo 7, 1, 359-369.

48. Silić, J. (1997b) Morfologija hrvatskoga jezika i povijest hrvatskoga jezika od XVI. do XIX. stoljeća, Zagreb : Školska knjiga.

49. Silić, J. (1997c) Novinarski stil hrvatskoga standardnoga jezika. Kolo 7, 3, 495-513.

50. Silić, J. (1997d) Razgovorni stil hrvatskoga standardnog jezika. Kolo 7, 4, 483-495.

51. Silić, J. (1997e) Znanstveni stil hrvatskoga standardnog jezika. Kolo 7, 2, 397-415.

52. Silić, J. (1998a) Hrvatski standardni jezik i dijalekti, U: Jezična norma i varijeteti, Zbornik HDPL, uredili: L. Badurina, B. Pritchard i D. Stolac. Zagreb-Rijeka : Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, 481-484.

53. Silić, J. (1998b) Hrvatski standardni jezik i hrvatska narječja. Kolo, 8, 4, 425-430.

54. Silić, J. (1998c) Leksik i norma. Radovi Zavoda za slavensku filologiju 32. Zagreb, 169-175.

55. Silić, J. (1998d) Rečenica i funkcionalni stilovi hrvatskoga standardnog jezika. Kolo 8, 1, 435-441.

56. Silić, J. (1999) Gramatički red riječi u hrvatskome jeziku, Kolo 9, 1, 443-447.

57. Silić, J. (2006) Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb : Disput.

58. Silić, J. (2006) Tekst i funkcionalni stilovi. Zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole, uredio: K. Bagić. Zagreb : FF press, 33-56.

59. Silić, J. i Pranjković, I. (2005) Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb : Školska knjiga.

60. Silić, J. (2007) Funkcionalni stilovi i jezik književnosti. U: Jezik književnosti i književni ideologemi, Zbornik radova 35. seminara Zagrebačke slavističke škole. Uredio: K. Bagić. Zagreb : Zagrebačka slavistička škola, 21-26.

61. Škreb, Z. (1954) Jezik u interpretaciji pjesničkog djela, Jezik, 2, 5, 129-134.

62. Škreb, Z. (1955) Prijelaz iz gramatike u stilistiku, Jezik, 3/4, 97-101.

63. Škreb, Z. (1956a) Jesu li gramatika i logika doista dušmani poezije? Jezik, 4, 5, 133-137.

64. Škreb, Z. (1956b) Jezik i umjetnička cjelina. Jezik 4, 2, 33-47.

65. Škreb, Z. (1958) Pjesnički jezik i prošlost. Jezik 6, 4, 97-103.

66. Škreb, Z. (1998) Književne studije i rasprave. Zagreb : Alfa.

67. Umijeće interpretacije (2000) Zbornik radova u čast Ive Frangeša. Uredili D. Fališevac i K. Nemec. Zagreb : Matica hrvatska.

68. Uvod u književnost (1986) Uredili Z. Škreb i A. Stamać. Ljubljana : Delo; Zagreb : Globus.

69. Užarević, J. (1986) »Umjetnost riječi« : književnost i jezik. Umjetnost riječi 4, 289-321

70. Užarević, J. (1998) Znanost o književnosti i teorija interpretacije. U: Z. Škreb, Književne studije i rasprave. Zagreb – Alfa, 323-348.

71. Važno je imati stila (2002) Uredio K. Bagić. Zagreb : Disput.

________________________

Sanda Lucija Udier (Zagreb, 3. kolovoza 1972.) zaposlena je kao viša lektorica u Croaticumu – Centru za hrvatski kao drugi i strani jezik na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirala je i doktorirala na temama vezanim uz hrvatski standardni jezik i jezik književnosti. Kao autorica ili suautorica objavila je pedesetak leksikografskih, standardoloških, sociolingivističkih i glotodidaktičkih radova, prikaza i recenzija u domaćoj i stranoj periodici te zbornicima. Dosad je objavila knjigu o standardnome hrvatskom jeziku i jeziku književnosti Fikcija i fakcija (izd. Disput, Zagreb 2011.) i suatorica je triju sveučilišnih udžbenika za poučavanje hrvatskoga kao inoga jezika: Hrvatski za početnike (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2006.), Razgovarajte s nama! Hrvatski za više početnike (FF press, Zagreb 2008.) i Razgovarajte s nama! Hrvatski za niži srednji stupanj (FF press, Zagreb 2011.).