Vladimir Vidrić i Edvard Munch, autori pjesme i slike »Grijeh«

Dok smo u Zagrebu obilježavali 100. obljetnicu smrti Vladimira Vidrića, u Leopold muzeju u Beču postavljena je izložba »Edvard Munch i misteriozni« (Edvard Munch und das unheimliche) na kojoj je izloženo 35 najpoznatijih Munchovih djela, uključujući i »Grijeh«. Međutim, moje bavljenje Vidrićem i Munchom potječe otprije i ova je studija rezultat višegodišnjih traganja i putovanja.

U australsku jesen, u ožujku 1988. (godišnja doba u Australiji raspoređena su obrnuto, op.p.), u Umjetničkom centru Viktorije u Melbourneu ugledala sam jednu sliku od koje mi je zastao dah. Slika-litografija bila je 49.5 cm visoka i 39.7 cm široka, a vijugavim linijama izvučenim tušem i litografskim krejonom boje rđe na japanskom papiru prikazivala je do struka nagu djevojku dugačke, bujne kose čije su se razrogačene oči isticale neobičnom zelenom bojom. Na dnu slike stajao je naslov »Grijeh«, a u lijevom uglu potpis - Ed. Munch.

Norveški umjetnik Edvard Munch na različite je načine potpisivao svoja likovna djela, pa me ovom slikom – toliko drugačijom i gotovo sporednom u njegovom velikom opusu, te dotad neviđenim potpisom – doveo u nedoumicu. Je li to onaj isti autor kojeg pri samom spomenu imena Munch automatski dovodimo u svezu sa slavnom slikom u temperi i pastelu »Krik« iz 1893., odnosno istoimenom litografijom iz 1895. godine? Slika »Grijeh« koja me opčinila zauvijek učinila je da i sama zgriješim te se uputim u nesvjesno bavljenje njome i usputno istraživanje njezina porijekla.

U zagrebačku jesen, u rujnu 1996. godine, dopala mi je u ruke knjiga Vladimira Vidrića Izabrane pjesme netom objavljena u Biblioteci Parnas Matice hrvatske, a koju je priredio akademik Ivo Frangeš. Družeći se ponovo s Vidrićem na strani 41. spomenute knjige zamijetih zaboravljenu pjesmu »Grijeh«, koju bih ovdje citirala:

Vladimir Vidrić: GRIJEH

Ja vidim grijeh. Gle! Gola, divlja hrid

I oblak tavan, vihrom raskidan,

A s hridi zublja. Krvav joj je žar,

I pada u noć i u okean.

U svjetlu zublje stoji djevojka,

O prsi stište veo razderan,

I groznu palu diže ko u snu,

A pogled joj je tmast i užasan.

Pred njom se svija svjež i krvav leš,

Razgaljen, bijel – i gavran klikće vran,

I negdje dal’ko zviždi oluja,

Ko da se smije demon razuzdan.

Poput Munchove slike, i Vidrićeva istoimena pjesma zaprepašćuje i opčinjuje svojim sadržajem. Prvo što se nameće zatečenom ljubitelju umjetnosti – likovne i umjetnosti riječi – jest pitanje: Je li slučajno da su dva umjetnika iz različitih mjesta pod suncem mogla stvoriti istoimena djela?

Tražeći rješenje u Munchovu muzeju u Oslu, smještenom na mjestu nekadašnje kuće obitelji Munch, kustosica muzeja lakonski mi je odgovorila da je Munch bio dobro obaviješten o zbivanjima u drugim kulturnim sredinama i da je sigurno poznavao pjesmu hrvatskog pjesnika!? Međutim, Munchov je »Grijeh« nastao 1901., a Vidrićeva pjesma prvi put je objavljena u zagrebačkom »Vijencu« 1903. godine. Ako u Vidrićevoj pjesmi pokušamo nazrijeti tragove Munchova kista, možemo ga zamijetiti samo u tri međusobno nepovezana stiha. Na samom početku prvog stiha:

Ja vidim grijeh.

Potom u prvom stihu druge, odnosno srednje strofe:

U svjetlu zublje stoji djevojka...

I u četvrtom, posljednjem stihu te iste strofe:

A pogled joj je tmast i užasan.

Za Vladimira Vidrića kritičari su tvrdili da je u svojim pjesmama opisivao tuđe slike, protiv kojeg su tvrđenja svojedobno ustali Vladimir Lunaček i Dragutin Prohaska. A Ivo je Frangeš u pogovoru prije spomenutog izdanja Vidrićevih pjesama blago primijetio kako je Vidrića slikarstvo bar toliko nadahnjivalo koliko i realni život te da su njegove pjesme neka vrsta »prepjevanih« slika. Suvremeni vidrićolog Josip Užarević drži da bi »Vidrić mogao biti shvaćen kao intermedijalan stvaralac čije se pjesme mogu interpretirati kao verbalni ‘prijevodi’ ili pjesnički ‘opisi’ (prepričaji) pojedinih slika, likovnih tema i postupaka«.

Promatrajući Munchovu sliku i Vidrićevu pjesmu – a pod pretpostavkom da je Munchov »Grijeh« bio predložak Vidrićevu – primjećujemo da Vidrić nije samo »prepjevao« Munchovu sliku nego je u iznošenju svog doživljaja premašio »okvir« slike. Poput Munchove slike, Vidrićeva pjesma pobuđuje dojam o strahoti. No, dok je kod Muncha taj dojam prilično neodređen, kod Vidrića nadovezuje se na strahotu oblačne olujne noći u kojoj se naslućuje grijeh, osveta i ubojstvo. Međutim, ni u pjesmi niti u slici nije jasno i precizno izneseno o kakvom se događaju ili osjećaju radi. U Vidrićevoj pjesničkoj slici nabacane tamne i jarke boje oblikuju divlje hridi, raskidane oblake, krvavo svjetlo baklje koje se odsijeva na uzburkanoj površini mora, bijeli okrvavljeni leš, gavranove, oluju, a muškarac koji je vjerojatno obeščastio djevojku leži pred njom, osvetnicom, ubijen. Iz pjesme bi se čak mogla izvući pouka: ovako se kažnjava grijeh.

Vidrić koji je svoju pjesmu započeo stihom: »Ja vidim grijeh«, kao da je »vidio« i iza onoga što prikazuje Munchova slika. Koliko je dobro i točno Vidrić vidio može se utvrditi pomoću nekoliko podataka iz Munchova života, a neki od njih podudaraju se i s događajima iz Vidrićeva života.

Edvard Munch rođen je 1863. u Lotenu u Norveškoj, u građanskoj obitelji. Norveška je u to doba siromašna zemlja s oko tri milijuna stanovnika, uglavnom poljodjelatnika i s nezamjetnim postotkom građanstva. Politički je Norveška bila u savezu sa Švedskom, a premda su se u vrijeme Munchova rođenja počeli javljati pokreti za oslobođenjem i osamostaljivanjem, nezavisnost je Norveška stekla tek 1905. Godinu dana poslije Edvardova rođenja obitelj Munch seli se u Christianiju, kako se do 1924. nazivao Oslo. Njegov otac bio je liječnik i premda mu posao nije bio osobito uspješan, jer je uglavnom liječio siromašne u radničkim četvrtima, njihov je dom bio topla i kulturna sredina. Međutim, tragedija ga je pogodila tuberkulozom, od koje najprije umire Munchova majka – kad je on imao samo pet godina – što je ostavilo neizbrisiv trag na njegovoj psihi. Devet godina kasnije umire mu sestra Sofija, a nekoliko dana kasnije i brat Andreas, dok sestra Laura obolijeva od šizofrenije. Tako je Edvard Munch odrastao u strahu od bolesti i smrti, o čemu je zabilježio: »Bolest, ludilo i smrt bili su crni anđeli koji su bdjeli nad mojom kolijevkom i pratili me cijeli moj život«.

Brigu o obitelji preuzela je sestra Munchove majke, Karen Bjolstad, koja je poticala Edvarda da se crtajući i slikajući oslobodi tjeskobe i straha. Inače, i ona je bila talentirana slikarica koja je uspjela prodati i plasirati nekoliko svojih radova. Tijekom godina, a zbog preživljenih nesreća, dr. Munch postajao je sve više turoban, religiozan i puritanski nastrojen, te je između sina i oca sve više dolazilo do nerazumijevanja. Premda je Edvard neobično volio svog oca, nije s njim nikad uspostavio prisan kontakt i bio je veoma pogođen njegovom smrću.

Godine 1881. Munch upisuje Umjetničku školu u Oslu, a profesor mu je lokalni naturalistički slikar Christian Krohg. U to je doba Oslo (ili Christianija) Munchove mladosti bio malen provincijalni grad. Umjetnička aktivnost bila je vrlo ograničena, i većina umjetnika i pisaca posebnog talenta djelovala je u inozemstvu. Ali osamdesetih godina 19. stoljeća počele su se događati mnoge prograsivne promjene. Sve više se umjetnika počelo vraćati u Norvešku nakon završenih studija u inozemstvu što je vodilo k inovacijama u umjetničkom životu, prvenstveno osnivanjem Jesenskog salona. Mladi umjetnici su – osim novih stilova u izražavanju – sa sobom iz inozemstva donosili i nove navike kavanskog života i nesputanih moralnih načela – posebno oni mladi umjetnici koji su se vratili iz Pariza, što je uvjetovalo osnivanje tzv. »Christijanskih bohema«, društva koje je dobilo ime po istoimenom romanu Hansa Jaegera, duhovnom ocu ovog društva. Jaeger je napadao moral buržoaskog establishmenta Osla, te je zbog svojih otvorenih zalaganja za ateizam, anarhiju i slobodnu ljubav (prisjetimo se ovdje i našeg Janka Polića Kamova, op. p.) dospio i u zatvor. Većina ovih ideja privlačile su mladog Muncha, jer su mu nudile alternativu, nešto drugo i novo u odnosu na puritanske ideje njegova oca – a posebice Jaegerovo inzistiranje da nečija umjetnost treba proizlaziti iz osobnog života.

Od 1884. do 1885. godine Munch studira u Parizu gdje dolazi u doticaj s impresionistima, u prvom redu s radovima Maneta, a impresioniran je i Rembrandtom i Velasquezom. Već 1889. u Oslu Munch priređuje svoju prvu samostalnu izložbu koja je ujedno i prva samostalna izložba ikad održana u Norveškoj; naime, dotad su se održavale samo skupne izložbe kao već spomenuti Jesenski salon u Oslu. Iste godine ponovo se vraća u Pariz, prekida s naturalizmom i prelazi na simbolizam, novi umjetnički pravac u Parizu, a studira u Bonnatovoj umjetničkoj školi. Pod utjecajem danskog pjesnika Emanuela Goldsteina, mladi Munch počinje pisati i – između ostalog – bilježi: »Interijeri s muškarcima koji čitaju i ženama koje pletu, više se ne bi smjeli slikati. Trebamo slikati stvarne ljude koji dišu i osjećaju, pate i ljube. Volio bih načiniti cijele serije takvih slika. Ljudi će razumijeti njihovu sakralnost i skinuti svoje šešire kao u crkvi.«

Prvo Munchovo sudjelovanje na jednoj inozemnoj izložbi bilo je u jesen 1892. u Berlinu, gdje su njegovi izlošci izazvali skandal. Kritičar »National Zeintuga« napisao je: »Svu tradiciju i ideale u umjetnosti E. Blunch (sic!) i njegovi kolege zaboravili su«. Loše kritike te reakcije akademika i starih članova berlinskog Udruženja likovnih umjetnika prouzročili su da se izložba zatvori sedam dana poslije otvorenja. Zatvaranje izložbe je ujedno predstavljalo razdvajanje mladih od starih i stvaranje Berlinske secesije. A »Munchov slučaj« učinio je da je on postao slavan preko noći i potom pozvan izlagati u okviru novog secesionističkog pokreta, te između 1892. i 1895. godine živi i djeluje u Njemačkoj. Druži se sa Strindbergom i poljskim pjesnikom, nadahnutim Nietzscheom, Stanislawom Prybyszewskim čiji se simbolizam odnosno ekspresionizam duboko doimlju norveškog umjetnika i utječu na njegov rad. Tako su rođene (u Berlinu između 1893. i 1895.) slike koje sadržavaju srž Munchovog ekspresionističkog svijeta i koje su temelj njegove slave: »Glas«, »Madona«, »Vampir«, »Melankonija« i »Krik« – da spomenemo samo neke. Ove su slike redom bile pravi izrazi tema koje su ga nastavile opsjedati tijekom dugog života i kojima se uvijek iznova, na novi način, vraćao.

Spomenute slike spadaju u grupu koju je Munch kasnije nadopunio i nazvao »Friz života« (ili »Smrtna iskustva« odnosno »Pjesma života, ljubavi i smrti«). Izložene su i u Oslu, a kritičar Sorsen je tim povodom sa strahopočitanjem napisao: »Ne bih dozvolio Edvardu Munchu da slika, ma koliko on to želio. Opasan je. Gleda pravo u nas, i okreće nas naglavce. Potom nas vješa na klin, i tamo visimo zauvijek«. U ovo vrijeme Munch putuje i dalje – u Pariz, gdje izlaže u secesijskim galerijama (L’Art Nouveau) i Salonu nezavisnih (Salon des Independants), te po Španjolskoj i Italiji. Prati ga lijepa Tulla Larsen, kći uspješnoga norveškog trgovca. Munch je o ženama imao sličan stav kao i Strindberg, što se očituje iz ove njegove bilješke:

»Svoju sam umjetnost uvijek stavljao ispred svega. Često sam osjetio da bi žene stale na put mojoj umjetnosti. Veoma rano sam odlučio da se nikad neću oženiti. Zbog inklinacije ludilu naslijeđene od moje majke i oca uvijek sam osjećao da bi za mene bio kriminal upustiti se u brak.«

Međutim, Larsonova i Munch se zaručuju, te je upravo ona poslužila kao model za sliku-litografiju »Grijeh« nastalu također u Berlinu. Godine 1902. Munch sudjeluje na izložbi Berlinske secesije, a potom između njega i Tulle dolazi do raskida. U trenucima očaja, Munch ispaljuje pištolj i ranjava se u lijevu ruku. Iste godine javljaju se i prvi znaci psihičke poremećenosti. Umjetnik pati za Tullom i u razdoblju od 1902. do 1908. nastaju slike »Saloma«, »Ubojica«, »Mržnja«, »Žudnja«, »Ljubomora I.«, »Ljubomora II.«, »Dva muškarca i žena« i »Smrt Marata«.

Munch 1908. godine doživljava živčani slom, i do 1909. liječi se u klinici dr. Daniela Jacobsona u Kopenhagenu. Izliječen vraća se u Norvešku, nastanjuje blizu Osla – piše pjesme u prozi i skicira neke nikad dovršene drame. A na slikama koje tada stvara uglavnom dominira sunce. Spomenimo samo ono – najveće – koje dominira aulom Sveučilišta u Oslu. O tome je zabilježio: »Na jedan posve brutalan način konačno sam odlučio obnoviti samoga sebe... nadajmo se da je ovo početak nove ere moje umjetnosti«.

Edvard Munch umro je u dubokoj starosti 1944. godine, nakon što je još jednom bio uzročnikom skandala u Berlinu. Naime, 1937. je Hitler konfiscirao njegove slike iz njemačkih zbirki proglasivši ih »degeneriranom umjetnošću«, zajedno sa slikama drugih ekspresionista.

Vladimir Vidrić rođen je 1875. godine u Zagrebu, također u građanskoj obitelji, ali znatno imućnijoj od Munchove jer mu je otac bio uspješan odvjetnik. Poput Norveške i Hrvatska njegovoga doba nerazvijena je zemlja koja vapi za slobodom i otcjepljenjem od Austro-Ugarske. U Vidrića je šestoro djece, odgajanih po strogim, puritanskim pravilima pravničke obitelji; a kao i Munch, u djetinjstvu Vladimir doživljava smrt brata Nikole i znakove šizofrenije kod drugog brata Milivoja. Počinje pisati kad i Munch slikati, u djetinjstvu, i prvu pjesmu objavljuje 1889. u đačkom listu »Lovor« koju potpisuje s inicijalima V.V. Poput Muncha ni Vidrić ne može uspostaviti prisan odnos s ocem, štoviše očev autoritet ga sapinje i guši njegovu kreativnost.

Godine 1892. upisuje Vidrić pravo u Pragu, ali se nakon prvog semestra na zapovijed oca vraća u Zagreb, gdje studira od 1893. do 1895. Politički se Vidrić iskazuje sudjelovanjem u demonstracijama za vrijeme boravka Franje Josipa I. u Zagrebu 1895., noseći sveučilišnu zastavu na čelu povorke studenata koji su na Jelačićevu trgu spalili mađarsku zastavu. Istog dana je uhićen, te na procesu osuđen na četiri mjeseca zatvora, koja je i odsjedio u Bjelovaru. Godine 1895/96. Vidrić je upisan na Pravnom fakultetu u Grazu, dok je osmi semestar apsolvirao u Beču. Premda je bio najnadareniji student svoje generacije, stroge je ispite polagao sporo, pa je doktorat postigao tek 1903. godine.

Kao pjesnik Vladimir Vidrić se prvi put profesionalno javlja 1896. u »Vijencu«, i to pod pseudonimom Trnivoj, nastalim tiskarskom grješkom umjesto Tmivoj. Vidrić je, kao i Munch, pripadao drušvu bohema – književnika: Krnica, Domjanića i Đalskog, te slikara: Čikoša, Krizmana i Račkog. Godine 1903. kod Vidrića se javljaju prvi znaci psihičke bolesti (samo godinu dana ranije javili su se prvi znaci psihičke poremećenosti i kod Muncha!).

U jesen 1907., točnije 29. studenoga, Vidriću u vlastitoj nakladi izlazi prva (i za života jedina) knjiga Pjesme. Već sljedeće, 1908. godine Vidrić je primljen u Zavod za umobolne u Stenjevcu, iste godine kad i Munch doživljava živčani slom i biva, također, hospitaliziran. Ali, kad Munch izlazi iz klinike nadahnut suncem, u jesen 1909. Vidrić umire pomračena uma. Dr. Stjepan Orešković zapisao je kako je prije smrti Vidrić stao ukočen i gledao u sunce.

Poetski opus Vladimira Vidrića kritičari su osvjetljavali s raznolikih gledišta. Neki su u njegovom pjesništvu vidjeli parnasovske konstrukcije larpurlartizma i parnasovsku slikovitost bezosjećajne ljepote. Drugi su pod helenističkim ruhom Vidrićeva stiha otkrivali dekadentno-aristokratski vers koji se izgubio u vještom fabuliranju ponekad s rezonancom simbolizma. Neki su, opet, uočili hrvatski pejzaž, živu i tragičnu sudbinu hrvatskoga čovjeka, pa čak i satirični odnos prema negativnim pojavama društvenog života. Zapažali su i osobni govor pjesnika o vlastitoj sudbini, njegovo inkliniranje mraku. Uistinu, žarište Vidrićevih slika općenito sunčano je i blistavo, ali se osjeća porub mraka i boli. Kao da je pjesnik sklonište svojoj poremećenoj psihi tražio i nalazio u izletima u prošlost, u prirodi kao nasušnoj potrebi, jedinom izlazu iz tjesnaca strahova i boli. Osupnut susretima s čudovištima u svojoj nutrini i ljudima koji su ga okruživali, Vidrić kao da se skrivao iza predočenih slika. A kad je »prepjevavao« slike omiljenih mu slikara, kao da se slobodno, bez okova, prepuštao demonima.

Vidrićev izraz je zbijen, očito u nastojanju da mu slike budu pregledne i jasne. U svom eseju »Halucinantni vid Vidrićeve poezije« Živko Jeličić originalno je primijetio kako je zarobljena Vidrićeva ličnost kreirala zarobljeni Vidrićev stih. Međutim, za neke njegove pjesme kritičari tvrde kako je u njima koješta samo nabacano te da ne daju odgovora na pitanja što ih izazivaju. Takva je, prema Barcu, i pjesma »Grijeh«. S druge pak strane, A.B. Šimić, koji je na svoj način analizirao pjesmu, tvrdio je da u »Grijehu« pretežu slikarski elementi i da cijela pjesma djeluje kao opis slike ondašnjih naših slikara. Šimićeve primjedbe su otprilike ove: Vidrić ne slika čistu sliku kako bi to činili parnasovci, jer njemu se nije činila dovoljnom za pjesmu samo ta konstatacija, da kraj hridi stoji djevojka s »palom« pred krvavim lešom. Jer ta konstatacija još nije nikakva pjesma. Ali ni ono što Vidrić dodaje toj konstataciji, ne stvara nekakvu pjesmu.

To što Vidrić čini od jednog prizora (koji naprosto konstatiran nije još pjesma) samo je pjesničko kićenje. Te fraze - »pjesnički iskititi«, »pjesnički reći«, koje se upotrebljavaju od ilirizma do danas, baš dobro označuju takvo pjesnikovanje. Pjesničko kićenje je govoriti fraze ili klišeje. Na primjer, kao u toj pjesmi: jer se govori o lešu, mora se iz pjesničkog rekvizita izvući i gavran (koji je još i »vran«, ako treba radi rime), a zato što se govori o zločinu (ili »grijehu«, kako to veli »poganin« Vidrić), mora se umiješati i demon, i to pomalo nespretno:

Negdje daleko zviždi oluja,

Ko da se smije demon razuzdan.

Antun Barac je, ipak, psihološki pokušao protumačiti pjesmu tvrdeći da činjenica što je u njoj »sve nekako nabačeno, nejasno, sablasno obojeno«, pokazuje, kako je Vidrić – inače staloženi, harmonični Vidrić – imao časova kad je u mašti gledao neke čudne geste, krvave boje, čuo jauke, i doista osjećao blizinu demona, koji se razuzdano smije. Kao da je u svojoj podsvijesti, i u vrijeme potpune normalnosti osjećao nešto što mu se cinički i nasmijano prijeti uništenjem. I nema li to veze s onim, što je kasnije, u bolnici, govorio liječnicima, kako neprestano čuje neke glasove i kako i danju i noću vidi »čudna, fantastična, strašna, bića. Lica nakostrušenih kosa cere mu se, smiju i uznemiruju ga...« To je, uostalom, i izrekao u zadnjem stihu pjesme:

Ko da se smije demon razuzdan.

Pjesnik A.B. Šimić, koji je kritizirao Vidrićev »Grijeh«, izrazito je stvarao na putanji ekspresionizma. Prisjetimo se njegovih pjesama »Ljubomora I.«, »Ljubomora II.«, »Ljubomora III.« i »Moja draga, prijatelj i ja« te istoimenih slika Edvarda Muncha koje su nastale od 1902. do 1908. godine – »Ljubomora I.«, »Ljubomora II.« i »Dva muškarca i žena«. Radi li se o slučaju, ili su odnosi umjetnosti riječi i drugih umjetnosti (u ovom slučaju: slikarstva) ipak raznovrsni i složeni?

Primijetili smo da je Vidrić u iskazu svog doživljaja premašio »okvir« Munchove slike. Naslutio je događaj koji se zbio godinu dana prije objavljivanja njegove pjesme »Grijeh« – pokušaj samoubojstva Edvarda Muncha nakon svađe s Tullom Larsen 1902. Munchove slike nastale kasnije (jer, kako je jednom napisao: »Ne slikam ono što vidim, nego ono što sam vidio«) - »Ubojica« i »Smrt Marata« iz 1907. godine - prikazuju ono što je Vidrić u svojoj pjesmi vidio: okrvavljeni muški leš i djevojku-ubojicu nad njim.

Munchova litografija »Grijeh« – za razliku od njegovih drugih slika – po izrazu je naturalistička, ali sa strukturom tipičnom za secesiju čiji utjecaj nije mimoišao ni njega: vijugave linije, specifične boje na japanskom papiru, dekorativnost i koncept lika žene promijenjen iz nježne dame u griješnicu, i još dalje do vampira, ubojice, Salome.

Međutim, Vidrićeva pjesma »Grijeh« – za razliku od njegovih ostalih pjesama – bliža je ekspresionističkim pjesmama u kojima se nižu stihovi bez jake unutarnje veze, a služe za pojačanje grotesknog raspoloženja stravičnosti prvo u nastalim obrisima te potom u sve bližem približavanju strašnog.

Vidrić je na svojim pjesmama dugo i pomno radio; Munch je stvarao brzo: »Moji živci su moja umjetnost« – govorio je, ali često se vraćao istoj temi. Osim slikanja Munch se bavio i književnom djelatnošću. U slučaju Vidrić-Munch zanimljiva je još jedna podudarnost: na kraju Vidrićeve zbirke pjesama nalazi se pjesma s francuskim naslovom »Adieu«, koja je prvi put objavljena u knjizi i ima ulogu epiloga. Prema Lunačeku, Vidrić ju je već oko 1902. kazivao prijateljima, ali je htio da pjesma bude na kraju zbirke. Kako nam je, vjerujem, svima poznata Vidrićeva pjesma »Adieu«, ovdje je ne treba citirati.

Munch je, vraćajući se često istim temama, a pritom upotrebljavajući različite motive i tehnike, znao ponekad tekstom ilustrirati-nadopuniti svoje likovne radove. Tako on 1890. olovkom crta sličicu veličine 27 x 20.5 centimetara, koju imenuje s francuskim »Adieu«. Kasnije joj dodaje podnaslov »Poljubac«, a zatim nastaje čitav ciklus slika u bakrorezu i drvorezu s istim naslovom »Poljubac«: Prvi nastali crtež Munch je popratio svojom pjesmom u prozi koju bih – u svom prijevodu – ovdje citiram:

Edvard Munch: ADIEU

Moram ići uskoro rekla je postaje tako mračno –

Stajao je na trenutak ne znajući što bi trebao reći ili učiniti –

Onda je podigao ruku –

Adieu –

Adieu –

Otišla je spuštene glave – ostao je na istome

mjestu gledajući bespomoćno za njom

Onda se iznenada okrenula i prišla k njemu

Oh – tako boli – tako boli što se moramo rastati

Još ga je jednom uzela za ruku - Obujmio ju je pažljivo

oko struka - Ispružila se prema njemu – bliže njemu

I nije više vidio, nije mislio, nije čuo –

kao da ga je nešto čudesno obuzelo

Osjetio je tople usne u predjelu svog vrata – mokar

obraz na njegovom – njegove usne potonule u njene

Otvorio je oči i sreo dva tamna oka koja

su gledala u njega

Htio je plakati ali i uživati

Prošlo je

Uzela ga je za ruku i šapnula onda ADIEU –

tako tužno i tiho (...)

Vidrićevu pjesmu »Adieu« znamo, kao i manje-više sve o njoj, dok Munchova predstavlja iznenađenje i još čeka na analizu. Uočava se, međutim, automatsko pisanje bez interpunkcije – osim dva zareza i crtica – koje kao da odvajaju sekvence prizora, jer i Munchova je pjesma – poput većine Vidrićevih – slika. A i sam Munch je znao reći da su njegove slike pjesme i simfonije; njegovi dnevnici djeca, a – ponekad – i prijatelji, ovisno o raspoloženju.

ZAKLJUČAK: Vladimir Vidrić i Edvard Munch umjetnici su koji su djelovali na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u godinama kad se u Europi zasićenoj realizmom i naturalizmom javljaju novi pokreti i pravci obnove u umjetnosti. Uz to, i Vidrić i Munch potjecali su iz malih kulturnih sredina – na periferiji pojava i događanja ovih modernih pokreta. Međutim, i Hrvatska i Norveška primile su te strane utjecaje upravo zahvaljujući samoniklim talentima, kao što su Munch i Vidrić. Jesu li znali jedan za drugog – nisam uspjela otkriti.

U jednoj prigodi Munch je zapisao: »U svojoj umjetnosti pokušao sam samome sebi objasniti život i njegovo značenje. Također sam pokušao pomoći drugima da pojasne svoje živote«. U svojoj je poeziji Vladimir Vidrić također pokušao objasniti život i njegovo značenje, a i dalje nam pomaže u pojašnjavanju naših života. Jer, umjetnina se ostvaruje onda kad u individualnom doživljaju umjetnikovu možemo osjetiti i nešto vlastito – drhtaj vječnosti, drhtaj svemira.

Literatura:

1. Antun Barac: Vidrić, Matica hrvatska, Zagreb, 1940.

2. John Boulton Smith: Munch, Phaidon, Oxford, 1977.

3. J.P. Hodin: Edvard Munch, Thames & Hudson world of art, London, 2004.

4. Živko Jeličić: Eseji, Književni krug, Split, 1984.

5. Arve Moen: Edvard Munch / Age and Milieu, Forlaget Norsh Kunstreproduksjon, Oslo, 1956.

6. Edvard Munch: Livfriesens tilblivelse, Oslo, 1890.

7. Ragna Stang: Edvard Munch / The man and the artist, Gordon Frazer, London, 1979.

8. Stanislav Šimić: Domaći pisci, Sabrana djela, knj. 2, Znanje, Zagreb, 1960.

9. Bente Torjusen: Words and Images of Edvard Munch, Thames and Hudson, London, 1986.

10. Josip Užarević: Vladimir Vidrić i njegove Pjesme, Disput, Zagreb, 2009.

11. Vladimir Vidrić: Izabrane pjesme, priredio Ivo Frangeš, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.

12. Vladimir Vidrić: Poezija, priredio Dalibor Cvitan, Mladost, Zagreb, 1985.

13. Vladimir Vidrić: Sabrane pjesme, uredio Dragutin Tadijanović, JAZU, Zagreb, 1969.

14. Vladimir Vidrić: Izbor pjesama, priredio i predgovor napisao Cvjetko Milanja, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, zagreb, 2000.

15. Rene Wellek and Austin Warren: Theory of Literature, Penguin Books, Harcourt Brace, New York, 1949.