Vidrićeva poezija u interpretaciji Antuna Barca i Ive Frangeša

1.

Vidrićeva zbirka stihova sa svega tridesetak uvrštenih pjesama, »prtljag (koji) nije pretežak, pa ipak se i s njime putuje za vječnost«, kako se to slikovito izrazio Tin Ujević, ovog je pjesnika izbacila u sam vrh, u orbitu hrvatske poezije, i ne samo u razdoblju moderne: više od dvjestotinjak zapaženih i najvećim dijelom vrlo afirmativnih kritičnih napisa - od Lunačeka i Marjanovića, Matoša, Donadinija i A.B. Šimića, do Nazora, Ujevića, Tadijanovića, Šoljana i drugih - o stihovima te nevelike i jedine za pjesnikova života objavljene knjižice - najočitije govori o visokoj vrijednosti Vidrićevih stihova. Međutim, činjenica je i to da su tek dva književna povjesničara - Antun Barac i Ivo Frangeš - ostvarili veće studije o njegovoj lirici. Barac u monografiji o Vidriću, koju je upravo Frangeš izdvojio kao jedan od najboljih »kritičnih prodora u literaturi o Vidriću«, te sam Frangeš sa desetak interpretacija pjesnikovih stihova objedinjenih u knjizi stilističkih studija posvećenih vrhunskim našim piscima Matošu, Vidriću i Krleži.

Bit će stoga zanimljivo usporediti pristup ove dvojice istaknutih književnih povjesničara Vidrićevoj poeziji, budući da su im polazišta u pristupu književnim djelima poprilično različita: dok je Barac pošao putem svoga učitelja Branka Vodnika, otimljući se do tog vremena prevladavajućoj filološkoj i sociološkoj metodi i oslanjajući se više na, uglavnom, njemačke izvore - Frangeš je krenuo putem ... De Sanctisove i Devotove koncepcije istraživanja estetskog fenomena literarne tvorevine.

Knjiga o Vidriću, moglo bi se reći, označila je vrhunac Barčeva uspostavljanja osobnog metodološkog sustava koji je izgrađivao tijekom dvadesetak godina, od »skice za studiju« Vladimira Nazora (1918.), do monografija o Augustu Šenoi (1926.), Mirku Bogoviću (1933.), te posljednje o Ivanu Mažuraniću (1945.) - ali i u nizu eseja i rasprava o hrvatskim piscima, u kojima je, uz ostalo, već na samom početku svoga književnopovijesnog rada nastojao formulirati i ciljeve svojih metodoloških postupaka izgrađivanih na osnovi svojih stavova i pogleda na smisao i zadaću književnosti.

Naglašenim kritičkim odnosom prema cjelokupnoj našoj tradicionalnoj znanosti o književnosti, Barac istodobno obrazlaže svoje shvaćanje uloge književnog povjesničara: specifičnim metodološkim instrumentarijem osmisliti kroz analizu književnih djela sliku cjelokupnog narodnog života. To je i razlogom zbog čega smatra da nije dovoljno tek sistematiziranje konkretnih činjenica, nego je zadaća literarnog kritičara mnogo kompleksnija. U jednom od prvih članaka o problemima književnosti »Naša književnost i njezini historici« između ostaloga naglasit će kako je osnovni zadatak književne povijesti da »osjeti bilo života« izraženo u književnim djelima(...), »da osjeti koliko se u šumu riječi, imena, djela, dade razabrati kucanje njegovo«, dok će u članku »Između filologije i estetike« nekoliko godina kasnije biti još jasniji. Smatra kako se temeljni cilj književne povijesti ne može svesti samo na filološko utvrđivanje činjenica, kao ni isključivo na estetsko vrednovanje djela, već u prvom redu traži odgovor na pitanje koje je filozofsko značenje književnosti. Drugim riječima, svi oblici i metode pristupa književnim djelima imaju samo jednu zadaću - utvrditi kakvo uopće značenje u našem egzistencijalnom životu ima književno stvaralaštvo.

Nasuprot Barčevoj književnopovijesnoj koncepciji Ivo Frangeš se od samog početka jasno opredijelio za stilističku kritiku u pristupu književnom djelu. To je, prihvaćanjem osnovnog načela De Sanctisove metodologije značilo, piše Frangeš, »...da svako umjetničko djelo krije u sebi ključ za vlastito razumijevanje i da kritika djela treba da pođe od djela samoga, odbacujući sve ono što može biti i vrijedno i zanimljivo, ali nije bitno i ne objašnjava djelo...«

Međutim, priklanjanje De Sanctisovoj stilističkoj kritici nije u Frangešovu slučaju značilo i potpuno izolirani pristup književnom tekstu. Naprotiv, Frangeš je svjestan uloge pisca u interpretiranju njegova djela: »...Jer autor živi u svojim djelima, u punini svoje historijske i umjetničke osobe, i samo po autoru mogu se umjetnička djela do kraja odrediti«, pa će konačni zaključak biti kako »...interpretacija pravo rečeno... kao pomagalo uzima podatke koje joj pruža s jedne strane književna povijest, s druge lingvistika, a cilj joj je da obnovi stvaralački proces i da čitatelju pomogne kako bi pronikao u bit umjetničkog djela: da s Vidrićem bude što više Vidrić, s Matošem Matoš...«

Tako su i Barac i Frangeš svojim shvaćanjem smisla književne umjetnosti i formiranjem svojih metodoloških postupaka, svaki sa svog stajališta, pristupili i analizi Vidrićeva pjesništva.

2.

Završavajući studiju o poeziji Vladimira Vidrića Barac je izričito naglasio kako »(...) Ova knjiga o Vidriću nije nikakva cjelovita književno-povijesna rasprava, niti je napisana s težnjom da bude definitivna studija. Ona je potekla« - piše Barac - »iz autorova doživljaja Vidrićeve poezije, te je u njoj izneseno uglavnom samo ono što je u vezi s tim doživljajem...«

Sve je ovdje jasno: Barac, očigledno, nije imao nikakvu namjeru da se kao književni povjesničar predstavi strogo znanstvenom, književno-povijesnom monografijom o Vidrićevu pjesništvu. Svoj rad temelji prvenstveno na osobnom intimnom doživljaju pjesnikovih stihova: sve drugo što je doticao u svojoj interpretaciji, od filoloških podataka ili psihološkog portretiranja pisca do konteksta unutar kojega je to pjesništvo nastajalo, bila je nužna popratna i neizbježna pojava, ali nikako ne i najvažnija za Barčev doživljaj Vidrićevih stihova.

Odlučan u težnji da ostvari željeni intimni susret s Vidrićevom poezijom Barac se, htio to ili ne, morao poslužiti eklektičnim postupcima u svojoj interpretaciji. Trebalo je pronaći takva rješenja koja će autoru omogućiti što direktniji i prisniji doživljaj pjesnikovih stihova i tako postići cilj: prodrijeti duboko u samu srž i spoznaju životnih intenziteta pjesnikovih, jer, reći će Barac: »Prava velika umjetnost obuhvaća život u cjelini - i s njegovim osjećanjima o radosti i punoći egzistencije i s njegovim osjećanjima bola, kratkotrajnosti i nestalnosti svega ljudskoga (...)«. Upravo ta obilježja, kao temeljni kriterij i za ocjenu, vrednovanje poetskog opusa, Barac u širokom rasponu od filoloških istraživanja, preko pokušaja psihološkog ocrtavanja pjesnikove ličnosti, do impresionističko-esejističkih reagiranja na određene stihove dolazi do, kako je napisao, svog doživljaja Vidrićeve poezije.

U tom traganju za »svojim« Vidrićem, Barac je kao polaznu točku, kako će to kasnije učiniti i Frangeš u približavanju pjesnikovoj poeziji, potražiti u pravom izvorištu te lirike, to jest u samom pjesniku. Stoga zaključuje kako je »svaka prava umjetnina izraz stvaraočeve ličnosti«, pa je prema tome, tvrdi Banac, i cijela Vidrićeva poezija »(...) zapravo u vezi s pjesnikovom ličnošću, potresan dokument o toj ličnosti«.

A u čemu je ta »potresenost« i tragičnost poetske ličnosti Vidrićeve, pita se Barac, i odmah odgovara: riječ je o dramatičnom sukobu u samom pjesniku - s jedne strane o hedonističkom proživljavanju života, »kliktajima za užitkom i neobuzdanim primanjima životnih darova«, s druge strane o teškim slutnjama prolaznosti, nemoći, usamljenosti i smrti. U nizu stihova iz ponajboljih pjesama Vidrićevih, u njihovu kontekstu, među retcima (pjesma »Mrtvac«!) Barac uočava dva Vidrića, onog koji se »(...) i u životu i u poeziji, voljko i radosno predavao valu osjećanja da ga nosi sa sobom, bez veza i ograničenja, u jednom jedinstvenom čuvstvu radosti zbog toga što živi, diše, gleda, sluša«. Ali, zaključuje Barac, »u dnu svega toga radosnog proživljavanja života kao da je uvijek bilo nešto muklo, mutno, kao neki glas koji je podsjećao kako su sve radosti života ništavne i kako je u sveopćoj ravnodušnosti stvari i poretka u svemiru za čovjeka jedino pozitivno: njegova apsolutna nemoć, bol i smrt«.

Tako je Barac stigao u svom doživljavanju Vidrićeve poezije do ključne točke svojih razmišljanja. Središnje poglavlje svog rada »Umjetnost i bol« Barac započinje tezom kako »(...) Velike umjetnosti nema bez jakoga bola. Moglo bi se čak reći«, nastavlja autor, »da je povijest umjetnosti samo povijest jednog jedinstvenog ljudskog bola, koji kao okosnica cijelog čovječanskog života proniče svu povijest čovječanstva«.

U tu tezu Barac je posve uklopio i svoj dojam o Vidrićevoj poeziji. U gotovo svim njegovim stihovima, čak i onima koji »kipte« od snage i životne radosti, Barac osjeća kako iz njih izbija bol »koji prodire svakamo, koji dopire svuda, i koji je najbitniji element života, te zaglušuje sve ostalo (...)«.

Barčev doživljaj Vidrićevih stihova s naslućivanjem prevladavanja u njima neke duboke, ne prenaglašene, već prigušene, ali konstantne boli, jer iz te poezije, poručuje Barac, »(...) kao mutna pozadina svega doživljavanja, čak i kao najčešća njezina pokretačka snaga - izbija bol«, a s obzirom na vlastitu tezu kako bez jakog bola nema ni velike umjetnosti, bio mu je to posve dovoljan argument da Vidrićev lirski opus ocijeni kao pjesništvo vrhunske umjetničke razine. Dakako, to nije mogao biti i jedini argument Barcu da tako visoko vrednuje Vidrića, ali je svakako jedan od presudnih, koji je i ostao u središtu ove rasprave.

Kako bi taj bitni svoj doživljaj, kao književni povjesničar u prvom redu, istodobno i analitički osmislio, Barac je posegnuo i za drugim interpretativnim pomagalima i metodama, naročito pozitivističkima - od minucioznog ulaženja u psihološki portret Vidrićev, do pitanja poetoloških: izraza, stiha, ritma, stila - nesumnjivo nezaobilaznih kad je riječ o cjelovitom prikazu pjesnikova lirskog opusa.

No u slučaju ove rasprave važnije je ipak bilo ono osnovno: Barčeva neposrednost pristupa Vidrićevoj poeziji, prije svega izrazito impresionističkog (bolje rečeno od impresije) njegova polaznog stajališta u pristupu tom pjesniku. Upravo je to kretanje od impresije o djelu omogućilo autoru bogato razvijanje, u interpretaciji pojedinih pjesama, različitih asocijacija i refleksija, koje su Vidrićevi stihovi u njemu pobudili i koje je on tijekom gotovo cijele rasprave obilno u nju ugrađivao.

Interpretirajući, primjerice, pjesme ponajviše s pejsažnim motivima, u kojima je uočavao prevladavanje slikovnih elemenata, zaključujući kako je Vidrić »svijet osjećao u prvom redu očima« - Barac je uspio nerijetko »pobjeći« od Vidrića, i na asocijacijama proisteklim iz njegovih stihova, ispisati i svoje vlastite poetsko-prozne podražaje i misli poput ovih, adekvatnih Vidrićevim: »Plavetno nebo, s oblacima i pticama, a pod njim čovjek poguren u borbi za hljeb. Oblaci, vjetrovi, lišće u svojim slobodnim zamasima i kretanju, i čovjek, koji živi zarobljen od sebi sličnog. Zanosi koji u gledaoca ostavljaju vedra i rosna jutra, žena, vino, vjetar - i slike starosti, nemoći i smrti. Ljubavna mahnitanja jakih i zdravih - i poroci, licemjerstva, bolest. Žena, ženstvo, kao simbol raskošja, sreće, užitka i nevjera, konvencionalnost ljudskih odnosa, ljubomora, ubistvo. Beskrajni zanosi u prirodi, bojama, suncu, u osjećanju jačine i ljepote svega onoga što čovjek može u životu da primi - i mukla spoznaja da se sve to ima raspasti, bez traga i uspomena (...)«.

Jednom riječi, u Barčevoj interpretaciji, s obzirom na njegovu punu saživljenost s Vidrićevim stihovima, nije ostao samo »Vidrić sa Vidrićem«, nego i više od toga: Vidrić u Barcu.

Iako je dva poglavlja posvetio i problemima izraza, te ritma i stila Vidrićeve poezije, toj problematici nije Barac pridonio nešto posebno novo. I sam je napomenuo kako poglavlja ove knjige o ritmu i stihu ne donose puni prikaz Vidrićeve metrike, već samo pokušaj s obzirom na stvarno stanje u znanju o metrici narodne pjesme u nas, da pokaže kako u Vidrićevim stihovima ne treba tražiti pogreške tamo gdje ih nalaze neki drugi kritičari. Pišući pak o stilu pjesnikovih stihova, upozorava da je taj problem samo načeo, a da prava istraživanja tek predstoje.

U biti, u ovim poglavljima Barac ne pristupa problematici o kojoj piše onako emocionalno ponesen kao inače Vidrićevim stihovima; nema slobodno esejističkog asociranja, već se prema problemima postavlja »profesorski«: donosi samo gole činjenice, ali ih gotovo i ne komentira. Međutim, u svom prikazu Vidrićeve metrike on se ipak indirektno obračunava s kritičarima koji su pjesniku predbacivali preveliki utjecaj rekvizita narodne poezije kao negativnu stranu njegovih stihova.

Dobrim je dijelom upravo Barac bio taj koji je među prvima upozorio na zablude naših tradicionalnih pjesnika - od Katančića do Trnskog, a koji su ustrajali u svom stvaralaštvu na staroklasičnim metričkim pravilima, u biti suprotnima zakonima hrvatskog jezika.

Barac zapravo jednostavnost, prozračnost i jasnoću - glavne odlike Vidrićeve poezije i pripisuje Vidriću kao odmak od tradicije prihvaćanjem temeljnih elemenata i karakteristika narodne poezije. No, pri tome, suprotstavljajući se onima koji su te elemente narodne poezije vidjeli kao manu u Vidrića, on će naglasiti: »Vidrić je pokazao kako je prodro u duh narodne pjesme, kako je znao preuzeti njezine elemente, ali da onda stvori nešto novo, lično...« Na kraju, jedini logični zaključak Barčev svodi se na uvjerenje da je Vidrić »jedan od onih rijetkih hrvatskih lirika koji su stvorili i svoj i ujedno hrvatski pjesnički izraz«.

Barčev »Vidrić« predstavlja značajan iskorak prema modernijim metodama u našim književno-povijesnim ispitivanjima. Iako nije dosljedan do kraja u primjeni svog metodološkog postupka, u osnovi eklektik, Barac je svojim približavanjem direktnom interpretiranju književnog teksta, u ovom slučaju Vidrićevih stihova, dao znatan doprinos ne samo dotadašnjoj literaturi o Vidriću, nego i najavu onakvih pristupa književnim ostvarenjima kakva će biti dominantna u drugoj polovici 20. stoljeća.

3.

U napomeni knjige »Studije i eseji« (1967.), u kojoj uz studije o Mažuraniću, Kranjčeviću, Matošu, donosi i interpretacije i sedam Vidrićevih pjesama - Ivo Frangeš objašnjava o čemu je riječ: »Poezija Vladimira Vidrića skupni je naslov za niz studija koje su objavljivane u različito vrijeme i u različitim prigodama. Sve one predstavljaju dijelove zamišljene monografije o toj značajnoj poeziji«.

Monografiju, na žalost, nije napisao, tek je, još jednom, ali ovaj put interpretaciju deset Vidrićevih pjesama objavio u knjizi »Matoš, Vidrić, Krleža« (1974.). Sve je te interpretacije autor objavljivao tijekom dužeg razdoblja, od 1959. do 1973. godine - kako je i sam napisao - u raznim književnim časopisima prije negoli ih je definitivno kao cjelinu objelodanio u spomenutim dvjema knjigama svojih studija i eseja. Prema Frangešu, metoda kojom se u pristupu književnom djelu literarni kritičar i povjesničar književnosti najčešće služi u određenom je smislu »zadana« njegovim shvaćanjem smisla i ideje književne umjetnosti.

Frangeš je nerijetko, izravno ili neizravno, iznosio svoje mišljenje o fenomenu književnog stvaralaštva. U jednom od posljednjim intervjua koje je dao novinaru Večernjeg lista sažeto je, gnomski izrekao definiciju svog shvaćanja literarne umjetnosti: »Književnost je umjetnička djelatnost iznimnih svojstava, njezin je način mišljenja u slikama koje se pamte. Ljepota je njezin govor.« I dalje: »Spoznao sam da u umjetnosti ne postoji banalnost ružnoće, nego nadmoć doživljaja...«

Doživljaj (dojam, impresija) kao početak pristupa pjesmi i spoznavanje ljepote kao krajnji cilj - ključne su riječi kojima je obilježeno Frangešovo poimanje smisla literature. Ono ga je, logično, i usmjerilo prema stilističkoj kritici. Izravna estetska analiza koja zapravo pretpostavlja i jedan od najčešćih postupaka - stilističku metodu istraživanja (ne treba zaboraviti da su mu uzori bili Croce i De Sanctis, a da je dobro proučio i aktualne europske stilističare Lea Spitzera, Emila Staigera i Alonsa Damasa) - to je za Frangeša predstavljalo temeljno polazište u osmišljavanju književnog djela. Sve drugo, premda je nerazdvojni dio literarnog teksta (nacionalni aspekt, etička, psihološka, te sociološka i biografska kategorija), ostaje u drugom planu, nezaobilazni, ali ne i bitni za krajnji cilj: estetsko vrednovanje.

Vidrićeva se poezija, nedvojbeno, idealno uklapala u Frangešovo doživljavanje i shvaćanje literature na razini na kojoj je pristupao i vrednovao i druge vrhove hrvatske književnosti - od već spomenutih Mažuranića i Kranjčevića do Matoša i Krleže - u traganju za ljepotom, za estetskim dometima njihovih književnih djela. U osmišljavanju ljepota kakve Frangeš neprekidno istražuje u vrhunskim ostvarenjima naših pisaca, zasigurno nije nedostajalo i Vidrićevim stihovima. Dapače, dovoljno se prisjetiti autorova zaključka kojim Vidrićevo pjesništvo doživljuje kao isključivo »poklonstvo, podvorenje ljepoti«.

Imajući u vidu, vjerojatno, buduću cjelovitu monografiju o Vidriću, Frangeš se odlučio najprije na interpretiranje pojedinih njegovih pjesama, izdvajajući iz njih njihove posebnosti i tražeći elemente - jezične i stilske - njihove originalnosti, ali i međusobnih sličnosti. Jer, reći će naš autor, »njegove (Vidrićeve) pjesme kao da se prelijevaju jedna u drugu, granice među njima, upravo među njihovim osnovnim raspoloženjima, kao da nisu čvrsto povučene...«

Jednom riječi, Frangeš se upušta ponajprije u minucioznu stilističku analizu pojedinih dijelova (tj. pjesama) iz pjesnikova opusa, u analizu, kako bi on to rekao - krhotina, koje će analize tek omogućiti ponovno njihovo sastavljanje u čvrstu cjelinu. Jer, uopće, i »...svijet Vidrićev djeluje kao krhotine drevnih antičkih vaza, gdje činjenica da je sačuvani prizor još i manji zbog ulomljenosti, zapravo pojačava dojam (...)«.

U toj interpretaciji deset pjesama, od najpoznatijih kao što je Jutro, Pomona, Pejzaž II, do Plakata i Notturna, i ostalih u procesu približavanja od pojedinačnih prema sintezi, koja je, moglo bi se reći, kao nacrt donesena u predstavljanju Vidrićeva poetskog portreta u njegovoj »Povijesti hrvatske književnosti« (1987.) - Frangeš uočava temeljnu nit poveznicu bez obzira na različitosti motivskih preokupacija u njegovu opusu: krajnju j e d n o s t a v n o s t cijele Vidrićeve poezije.

Pomno ispitujući Vidrićev poetski svijet Frangeš je zapravo naslutio kako je pjesnik u svojoj inspiraciji zaokupljen motivima starih grčkih, rimskih, biblijskih, srednjovjekovnih mitoloških tema i motiva, ali i likovno-slikarskim oživljavanjem pejzaža, kao i ljubavnim čežnjama, nosio mnogo više neodređenih motiva, nego što ih je uspijevao na kraju i realizirati u određenoj pjesmi. Vidrićev se postupak, prema tome, razvija u neprestanom procesu »reduciranja« svakog onog materijala u kreiranju pjesme koji ne doseže mogućnost stvarnog estetskog vrednovanja.

Sukladno toj tezi, logično slijedi i autorov zaključak: pjesnički jezik Vidrićev, razvijajući se od jednostavnosti narativnog izražaja u početku prema artističkoj zrelosti u njegovim najboljih pjesmama, »pripada među najjednostavnije u hrvatskoj književnosti uopće«. No, unutar te jednostavnosti u Vidrićevu slučaju i nerijetko upotrebljavana i banalna sredstva u izrazu poprimaju svježa značenja, i upravo u toj preobrazbi treba tražiti i ljepotu pjesnikove lirike.

Međutim, kroz te stihove, naočigled posve jednostavno izražavane više slikom nego riječju i s naglašenim muzikalnim efektima, traje jedna duboka ljudska drama. Kontrast, kao jedna od konstanti Vidrićeva poetskog izraza, zapravo je metaforično otkrivanje zapretane i neodvojive pjesnikove podvojene ličnosti, stalno razapete između hedonističkih uzleta (bijelo, svjetlo) i bolnog osjećanja i slutnje ništavnosti i smrti (tamno, noćno).

Frangešova tvrdnja kako »sva Vidrićeva poezija prikazuje ljudsku sudbinu, tragični plač i pjev čovjekov pod nesklonim, hladnim zvijezdama...« - svoju potvrdu nalazi u akribičnim interpretacijama njegovim, u također stilistički obojenim prosudbama pojedinih pjesama u kojima među retcima čita pjesnikove zle slutnje, a stihove doživljuje kao razlomljena, nedorečena i nedokučiva pjesnikova očitovanja i doživljavanja svijeta. Konačno, taj dramatski sukob u Vidrićevu doživljavanju života, kako god je sudbinski tragičan, u krajnjoj liniji zapravo je glavni movens, stvarna i najvažnija pjesnikova inspiracijska muza.

Sumirajući interpretativne stilske i jezične elemente u deset izabranih Vidrićevih pjesama, završna mozaična slika tog nesvakidašnjeg poetskog opusa u zaključku Frangešovu mogla bi se svesti na jedno: iako su Vidrićeve pjesme u većini ljubavne u smislu stalno prisutnih prigušenih želja i naglašenih žudnji, one su istodobno opterećene slutnjama zla i nemoći pred ništavilom i prolaznosti života - i u tom rasponu doživljavanja ljudske egzistencije govore zapravo o univerzalnoj tematici: smislu i sadržaju čovjekova postojanja.

U tom pretapanju individualnog u općeljudsko Frangeš vidi i veličinu Vidrićeve poezije i njezinu ljepotu.

Ivo Frangeš se u svojim interpretacijama Vidrićevih stihova - uostalom kao i u većini svojih radova vezanih uz stilističku kritiku - predstavio ne samo kao objektivni znanstveni analitik i književni povjesnik, nego i kao aktivni stvaralac, a ne samo tumač tuđeg teksta. U njegovom znanstvenom instrumentariju redovito prevladava elegantna esejistička slikovitost i stilska perfekcija, što samo još više, u slučaju analize Vidrićeve poezije, govori kako u toj interpretaciji nije samo »Vidrić sa Vidrićem«, nego i Frangeš uz i sa Vidrićem.

4.

I Barac i Frangeš, ne jedanput, iznosili su svoje opaske o tome što njima zapravo znači i predstavlja književnost. Barac je smisao i cilj bavljenja književnošću shvaćao kao mogućnost da se tim medijem putem njegova specifičnoga poetološkog instrumentarija spoznaje smisao čovjekova života, njegova egzistencijalna bit, kao i mogućnost osmišljavanja slike cjelokupnog narodnog života, na njegovoj ne socijalnoj nego etičkoj razini. Frangeš, slijedeći putove talijanske stilističke poetike, prije svega insistira na interpretativnoj analizi onoga što se obično, u najširem značenju te riječi, naziva unutarnjim pristupom književnom djelu, s jasnim ciljem: uočiti mogućnost osmišljavanja nikad dosegnutog i željenog općeg sklada kao uvjeta otklona od bilo kakvih banalnosti i ružnoća svakodnevice; a krajnji je cilj osjetiti i doživjeti čistu izvornost i neposrednost ljepote.

Iako su im osnovna polazišta u poimanju značenja književnosti poprilično različita, u jednome su obojica znanstvenika bili sukladni: prava književnost ne može i ne smije pokleknuti ni pred kakvom direktnom porukom, a njen društveno-socijalni i idejni kontekst, iako nezaobilazan, od posve je sporednog značenja kad je u pitanju sam misterij umjetnosti. Bilo kakva nametnuta tendencija ili utilitarna namjera s umjetnosti riječi ne smije imati veze.

Svoj pristup Vidrićevim stihovima i Barac i Frangeš otpočinju intimnim svojim neposrednim kontaktom s pjesnikovom poezijom, a odjek tog doživljaja, taj primarni susret s njegovim stihovima i jedan i drugi doživljuju kao totalnu simbiozu, potpunu ugrađenost osobnosti pjesnikove u vlastite poetske izričaje. Barac će neprestano naglašavati kako je zapravo sva Vidrićeva lirika potpuni izraz njegove ličnosti, Frangeš će pak konstatirati da Vidrićeva poezija ne samo da predstavlja iskaz sudbine samog autora, već na višoj razini i svjedoči o kobi čovjekovoj uopće.

Osobnu dramu Vidrićeva života i njegove sudbine i Barac i Frangeš otkrivaju u dubokom nesuglasju i suprotnostima unutar pjesnikove podvojene ličnosti, koje ga razdiru do nesagledivih razmjera. Taj snažni doživljaj Vidrića kao tragičara u kome se kovitlaju raznim intenzitetima i srazovima posve oprečna osjećanja - od hedonističkih uzleta, svjetla, žarkih pejzaža i nedostižnih žudnji do istodobne spoznaje bespomoćnosti, mraka, noći, bolno neostvarenih ljubavnih doživljaja i smrti - povod su, zaključuju i jedna i drugi kritičar, i osnovni pokretač njegovih poetskih inspiracija, bez kojih ne bi bilo ni pjesnikovih najboljih stihova... Konkretno, Barac upravo na toj spoznaji Vidrićeve unutarnje biografije, pune dramatičnih perturbacija izgrađuje svoju tezu - a Vidrić mu je najbolji primjer - kako bez velike boli nema ni velike poezije, dok je Frangeš uvjeren da Vidrićevo tragično spoznavanje krajnjeg smisla života zapravo predstavlja bitno žarište pjesnikove poetske inspiracije.

Hrvatska književna historiografija se ovim studijama i Antuna Barca i Ive Frangeša, zahvaljujući njihovim modernim interpretacijskim postupcima u analizi Vidrićevih stihova, značajno unaprijedila i teorijski i metodološki. Istodobno, rezultati i spoznaje do kojih su oba književna povjesničara došla, ostvarili su dosad najdublji prodor u bit Vidrićeve poezije, potvrđujući kako je riječ doista o jednom od najuspješnijih hrvatskih pjesnika uopće.