Tekstualni kozmogrami Jasne Horvat

1.

Autorica Jasna Horvat objavila je 2009. godine čak tri romana. Uz dječji roman Krijesnici (Algoritam, Zagreb, 2009.), utemeljen na preradi motiva iz starohrvatske mitologije i njihovoj stvaralačkoj interpolaciji u suvremeni društveni kontekst, radi se o dvama tekstovima namijenjenima odraslome i književno iskusnome recipijentu – o romanu Az i romanu/zbirci priča Bizarij. Oba teksta, iako tematski različito orijentirana, u konceptualnom smislu dijele isti model koji nije moguće sagledavati kao uobičajenu postmodernističku prozu. Radi se o prozi koja, izmičući uobičajenim poetičko-stilskim paradigmama, oblikuje jedinstvenu i inovativnu poetiku obilježenu amalgamnim konceptom – onim koji s jedne strane na razini romaneskne forme optimalno teži posmodernističkoj igrivosti (pa i paradoksnosti), dok s druge strane na svjetonazornoj osi ne odustaje od povjerenja u diskurse okrenute spoznaji － u prvom redu znanosti, ali i filozofije i religije.

Az, roman koji tematizira intrigantan i potentan sustav glagoljskih znakova, bitno je obilježen stvaralačkom igrom na raznovrsnim tekstualnim razinama - od motivsko-tematske, preko fabularne i strukturalne, do simboličke. Ideja Kreacije duboko je utkana u priču o Konstantinu Filozofu, tvorcu glagoljice, u strukturalnu, narativnu i stilsku izvedbu romana, ali i u koncept svakoga glagoljskog znaka te glagoljskog sustava u cjelini. Nalazimo je i u igri Mlin koja u romanu zadobiva višestruk književni tretman. Pratimo je i u nizu numeričko-simboličkih permutacija od kojih je roman ustrojen i kojima je u cijelosti tekstualno kodiran, baš kao i u osebujnu ludičkom odnosu prema historiografskom diskursu i njegovim (ne)ovjerenim činjenicama. Relativizacija historijskog i metafizičkog horizonta kroz cijeli se diskurs dodiruje i pretapa s traženjima odgovora na pojedinačnoj razini osobnosti, oblikujući Az kao jedinstvenu mrežu simbola, kao polimorfan, ali u sebi u potpunosti kompatibilan i gotovo geometrijski određen tekstualni kod koji neprestano sili na propitivanje - prizivajući odgovore s korijenom u ishodištu civilizacije, kako one nacionalne, tako i općeljudske.

Najvažniji čimbenik u konceptualizaciji romana Az jest brojevna simbolika koja se višestruko i viševrsno koristi. Spajajući brojevnu, slovnu i simboličku kodiranost glagoljice s višečlanom strukturom romana, fragmentarnošću svakog dijela, ali i mozaičnošću unutar poglavlja, autorica gradi numeričko-simboličku kombinatoriku koja korespondira sa semantičkim kodom glagoljskog pisma. Numeričko-simboličke permutacije zahvaćaju semantičku razinu svakog poglavlja, ali i pojedinačne provodne motive, u višestruku mrežu u kojoj pojedino poglavlje, lik ili situacija ima osmišljeno mjesto, određeno simbolikom glagoljske numerologije. Višečlanu strukturu romana (četiri dijela i četiri pripovjedača, te peti, izvanfabularni dio Slovarij – najvažniji za otkrivanje numeričko-simboličke funkcionalnosti teksta) moguće je izraziti matematičkom formulom 4+1, gdje se broj četiri može promatrati u tradicionalnoj simbolici uređenosti svijeta, kroz kršćansku simboliku četiriju Evanđelja, kroz koncept kvadratnog projektnog polja (koje je prema nekim znanstvenim hipotezama poslužilo za izvedbu glagoljskih znakova), kao i kroz simboliku rozete/mandale zasnovanu na geometriji kvadrata i kruga, odnosa četvorstva i trojstva, ljudskog i božanskog.

Slovarij, oblikovan kao niz leksikoloških natuknica od kojih svaka predstavlja jedan znak trokutaste glagoljice, tzv. protoglagoljice, ima funkciju svojevrsnog ‘ključa’, ‘šifre’ za čitanje prethodnih četiriju poglavlja. Sustav trokutaste glagoljice prezentira se u trojnoj simultanoj kodiranosti, na način da se svaki znak dovodi u vezu sa svojom slovnom, brojevnom i simboličkom semantikom, a često i s analognim odnosno srodnim znakovima drugih pisama, osobito grčkog ili hebrejskog. Na taj način Slovarij postaje riznica metapoetičkih signala – slijedeći njegova navođenja, moguće je pratiti način na koji svaki pojedini glagoljski znak biva književno višestruko iskorišten u prethodna četiri romaneskna dijela, kroz svoj slovni, a osobito numerički i simbolički potencijal.

Može se reći da roman Az na razini cjelokupne strukturne organizacije predstavlja realizaciju postmodernističke igre zasnovane na kombinatorici određenoj brojem, rasporedom i značenjem glagoljskih znakova. Diskurzivna forma u potpunosti se generira iz logike matematike (koja je imanentna kako naravi Kozmosa kao takvog, tako i samom glagoljskom sustavu), što je vidljivo već iz razdiobe poglavlja unutar svakog od četiri dijela romana koja je zadana slijedom jedinica (I. dio: Jedinice Metodova dnevnika), desetica (II. dio: Desetice carice Teodore), stotica (III. dio: Stotice Anastazija Knjižničara) i tisućica (IV. dio: Tisućice jednog Gebalima). S druge strane, na sadržajno-idejnoj razini roman Jasne Horvat prezentira izrazit modernistički svjetonazor. On se, prije svega, očituje u činjenici da diskurs ne njeguje postmodernističku sumnju u mogućnost referencijalnosti i u postojanje ‘velikih’ priča već, štoviše, upravo ističe povjerenje u njih, bez obzira na višestrukosti, zagonetnosti i nestalnosti kojima su obilježene. To je povjerenje svojevrsni nadtekst, svjetonazorna os koja drži na okupu cjelokupni semantički diskurzivni konstrukt.

Navedeni stav očituje se već i u samoj temi glagoljice kao pismu višedimenzionalne kodiranosti čije ustrojstvo zadivljuje i poziva na napor proučavanja i otkrivanja, u religijsko-filozofskoj pozadini, u vrsti glavnog romanesknog psihema koji je ‘jaka’ povijesna osobnost, ispisana iz očišta religije, historiografije i znanosti, baš kao i u vjeri u znanstvene spoznaje － oÞitovanoj u posezanju za mnogobrojnim znanstvenim izvorima i knji×evno-reinterpetativnoj rekonstrukciji njihovih postavki. Spoznajna razina iskaza u Azu tako nije ukinuta u korist jezične razine, a apsurd ljudske egzistencije ne uzmiče pred semantičkim paradoksom. Likovi-pripovjedači nisu prestali tražiti smisao u naizgled besmislenom svijetu, baš kao ni Konstantin – onaj koji je Lik, ali nije Pripovjedač – onaj koji je želio »Boga utkati u riječ i jezik«.

Ukratko, ovaj roman u svakom svom dijelu naglašava nesrazmjer između onoga što čovjek zna, može i želi te onoga što bi se moglo znati i postići, prezentirajući stalnu svijest o nepremostivosti navedena dvojstva iz koje se rađa apsurd. Spoznaja o ljudskoj ograničenosti i konačnosti koju je moguće sagledavati apsurdnom, ne sprječava težnju za permanentnim procesima traženja i propitivanja, već upravo suprotno – neprestano ih potiče i usmjerava, kako samom pričom, tako i autoreferencijalnim slojem kojim roman signalizira iščitavanje principa vlastita oblikovanja.

2.

Bizarijem, tekstom koji predstavlja priče u istoimenom romanu barem podjednako toliko koliko i roman u svakoj priči (možda bi ga najtočnije bilo odrediti kao svojevrstan romanopričarij ili pričovezarij), autorica je odigrala još jednu književnu igru utemeljenu na ustrojstvu i filozofiji jezika. Pletući priču za pričom slijedom i logikom koju u hrvatskom jeziku određuju veznici (a vezanosti i povezanosti vjerojatno su jedina logika koju je moguće dosljedno pratiti od početka do kraja svakog života), autorica od nefiktivne građe vezane uz povijest Osijeka kreira fiktivnu geometriju jednoga grada i jednog teksta.

Bizarij čini petnaest priča o gradu Osijeku, o povijesno ovjerenim i neovjerenim osobama (pri čemu prve uvelike dominiraju) koje su u svoje bitne vezanosti upisale nevedeni grad. Svim likovima ovih bizarijsko-bizarnih priča Osijek je os, kao što su i sami osi jedni drugima, i kao što su svi zajedno, poredani u imaginarnom vezničkom nizu – od zavisnih, pogodbenih, uzročnih, preko dopusnih, načinskih, namjernih, posljedičnih, izričnih, odnosnih, do sastavnih, rastavnih, suprotnih, zaključnih, isključnih i gradacijskih odnosa – os grada Osijeka. Sudbine o kojima pripovijeda Bizarij uvelike su različite, pripadaju različitim povijesnim vremenima, zapliću se, raspliću ili tek teku na različite načine. Ono što ih povezuje, osim prostora kojim su bitno određene, i vizije žene u zelenom koja se kao provodni simboličko-značenjski moment pojavljuje u svakoj priči, jest drukčijnost – izdvojenost u kolopletu povezanosti.

Posvećenost ideji topos je svih priča, fantazmagorična nit koja ih veže, vezarij životnih bizarnosti koje su dotakle jedan grad. Posvećenost ideji/viziji po-svećuje živote tematiziranih pojedinaca, pridajući im pečat bizarnosti i pravo na priču. Strast za traganjem i stvaranjem u istoj je ravnini sa strašću za životom – logikom prezentiranih priča to je jedina točka u kojoj svijet zadobiva simetriju, san utemeljenje, život ravnotežu, a prostor os koja ga razlikuje od drugih, i povezuje s drugima. Srukturiranjem života kao artefakta, od traganja i stvaranja, svaki je takav život, u konačnici ipak osuđen na neuspjeh. Svakodnevica funkcionira upravo u kontinuiranu procesu ometanja veze između sadržaja i forme – svojevoljna je i nepredvidiva, i vezana uz druge. Unatoč svemu, baš tako žive likovi ovih priča – tragajući za simetrijom i ravnotežom u onome čemu su apsolutno posvećeni, pri čemu navedeno traganje postaje model koji se preklapa s težnjom za ravnotežom, zlatnim rezom u habitusu vlastita života.

Prototip takvu modelu jest inicijalna priča Vremenske veze Isabelle von Habsburg – iz više razloga najvažnija priča Bizarija. U liku Isabelle formirana je psihemska jezgra koja će se u mnoštvo inačica pojavljivati disperzirana u drugim likovima, u okviru njihovih pojedinačno određenih konstitutivnih svjetova. Nije slučajno da se zeleno javlja kao temeljna boja zbirke, provodni motiv bitno određen prvom, Isabellinom pričom – zeleno je boja Isabelline svilene haljine, boja Drave, boja samoće, boja »značajne godine«, boja vjere – »mogućnost smaragdnog«. Boja svih ludih i neludih ludila, boja bizarnosti. Lik Isabelle u blagom fantastičnom modusu doveden je u vezu sa svakim od četrnaest preostalih likova, nositelja pojedinih poglavlja, spajajući raspršene točke različitih povijesnih vremena u jedinstvenu, bizarnu nisku priča.

Tako je cjelokupan diskurs neprestano dvojako usmjeren – s jedne strane svaka priča tendira svom dokumentarnom podtekstu u kojem lik, događaj, situacija ili detalj ima unaprijed ispisano mjesto određeno historiografskim izvorištem, dok se s druge strane svi rascjepi unutar pojedine historiografske priče pune novim konstruktima, koji su i sami redovito oslonjeni na etnos na koji se odnose – na narodni život i tradiciju, običaje i predaju, vjerovanja i praznovjerja. »Šavovi« koji nastaju između različitih tipova pripovijedanja dobro su osmišljeni pa klasičnu naraciju novopovijesnog romana (iznesenu iz unutarnje, subjektivne vizure lika-pripovjedača) redovito prožimaju folklorno obilježeni fragmenti intepolirani u vidu kulinarskih recepata, narodnih vradžbina i ljekarija ili opisa narodnih obrednih postupanja, kojima se dodatno potencira dojam bizarnosti priča i sudbina. Na taj način tekst generira heterogenost elemenata i izjednačavanje različitih tipova iskaza, osobito vidljive u supostavljanju književne i historiografske narativne paradigme, kao i one književne i znanstvene. Takvi srazovi tekstualnih tipova najviše dolaze do izražaja u interpolacijama znanstvenih ulomaka, matematičkih izračuna, ulomaka kronika i pisama, novinskih isječaka i fotografija. Predstavljanjem višestrukih, pojedinačnih priča te postavljanjem različitih tipova iskaza u odnos ravnopravnosti Bizarij odustaje od velikih, konačnih sinteza, podržavajući, zapravo, dominantne književne tendencije proteklih desetljeća. Istodobno s tim, međutim, tekst generira i drugi, subverzivan proces na sadržajno-idejnoj razini što se odražava u svjetonazoru koji još uvijek modernistički vjeruje referencijalnosti i koji je upućen spoznaji.

Cjelokupna pripovjedna struktura Bizarija ‘krojena’ je u čvrstoj mjeri ‘geometrije’ jezika, onoj koja sustavizira veznike u okviru hrvatskog jezika. Ono što je zanimljivo jest da je je takvim postupkom autorica sintaktičku substrukturu teksta uspjela dovesti u logično-kauzalnu vezu sa semantičkom dimenzijom svakog poglavlja, a idejom veza i vezanosti i s predočenim književnim svijetom u cjelini. Tako je, na primjer, Isabellino poglavlje neslučajno određeno vremenskim vezama – iz već navedenih razloga njezine funkcije lika-poveznika između priča različite povijesnosti, ali i razlozima koji proizlaze iz same psihološke konstitucije njezine povijesno-književe pojavnosti, bitno određene konstelacijom između pojedinačne kategorije trenutka i općenite kategorije vremena, između nestalnog i stalnog, konačnog i promjenjivog. Isabella nije intrigantna samo stoga što je jedna od prvih žena koja je nosila pušku i lovila divljač, ona je i ta koja je lovila trenutak fotografijom, nepromjenjivo u promjenjivom – načinom življenja uopće: »Fotografirati, bilježiti, loviti, uhvatiti. Infinitivno načiniti konačnu snimku onoga što se mijenja, a mijenja se sve«.

Isabella je svjesna da »klice svojih uspona i padova nosimo u sebi«, da ih prikrivamo na različite načine, te da ponekad, unatoč svemu, »trenutak odaje ono kakvi jesmo i kakvi ćemo biti«. Svjesna je da se život svodi na trenutak koji izmiče – stoga je upravo njezin lik – lik Pratiteljice, sudbinske sestre svih ostalih osobnosti i njihovih zavisnih i nezavisnih međuljudskih veza. Pratimo je tako kroz pogodbene veze Nikole Iločkog i Ivana Koroga sredinom 15. stoljeća, intimnom prijateljskom povezanošću koja živi i nakon smrti potonjeg (»Moje su misli s tvojima postigle pogodbu. Nijemu, a rječitu.«), te kroz uzročne veze Antuna Berharda, osječkog brodograditelja s početka 19. stoljeća koji nastoji prodrijeti u uzroke svoje velike ljubavi prema rijeci, i velike mržnje prema ženama; pratimo je kroz dopusne veze plesačice Sulejmane, muslimanske djevojčice koja živeći u drugoj polovici 16. stoljeća, samo u plesu dobiva mogućnost iskusiti slobodu od ikakvih dopuštenja (»Plešući, ja sam ona kojoj je dopušteno. Plešući, ja sam most u svjetovima...«), kao i kroz načinske veze slikara Adolfa Waldingera na samom kraju 19. stoljeća koji divljinom imenuje način svoga života i rada (»U Beču je potvrdio, način na koji živimo ovisi o tome kakvima nas drugi doživljavaju.«).

Pratimo Isabellu i kroz namjerne veze Sulejmana Veličanstvenog koji nastoji uvesti reda u svojim namjerama vezanima uz upravljanje Carstvom; kroz posljedične veze Adele Deszathy, kćeri 19-ostoljetnog ljekarnika Josipa Horninga koja analogijom svojstava kemijskih elemenata i njihovih valencija nastoji uvidjeti posljedice različitih tipova ljudskih vezanosti; zatim kroz izrične veze cara Konstancija koji noć uoči bitke sumnja i u sebe i u svoje carstvo; kroz odnosne veze gospođe Goesseau de Heneff koja preispituje svoj odnos sa suprugom Maksimilijanom te njegovu zanesenost izgradnjom osječke Tvrđe. Isabellu kao signal neumoljivosti Kronosa i metaforu traganja pratimo i kroz sastavne veze Marije Pejačević obilježene radostima, ali i mukama povezanosti sa suprugom Veselim Barunom i djecom; kroz rastavne veze Pauline Hermann Mačkamame koja godinama živi rastavljenost između sebe i svijeta, ali i između sebe i sebe, pružajući u svom domu utočište mačkama i leptirima; kroz suprotne veze kuće Lekića (u jedinoj priči čiji nositelj nije ljudski lik) a čije suprotnosti izranjaju već i iz činjenice da su je u početku činile dvije kuće.

Napokon, pratimo Isabellu kroz zaključne veze sestrične princa Eugena od Savoje i Pijemonta, koja sama sebi nastoji izvesti zaključke kako o vlastitoj fizičkoj ružnoći, tako i o velikim Eugenovim vojnim uspjesima i ugledu koji je stekao; potom kroz isključne veze Nikole Zrinskoga koji u svom svijetu bjeline, obilježenu snijegom, solju, jajima i snovima, na osebujan način živi vlastitu izdvojenost; ali i kroz gradacijske veze Vladimira Lendića Ranka koji trenutke ubrzana istjecanja života pretvara u noćne udarce pisaćeg stroja i bilježenje priviđenja, vizija, iskustava, stihova, sjećanja i snova, svjestan gradacije kao presudnog umijeća življenja. Kolekcionareći strasti, poticaje, neposluhe i prilagođavanja, lik Vladimira Lendića na određeni način i sam svjedoči gradaciju kao modus postojanja, baš kao što to njegova priča (od svih najbliža trenutku sadašnjosti i jedina bitno određena autobiografskim kontekstom autoričina života), kao zadnja priča u zbirci, metatekstualno svjedoči gradaciju kao modus pisanja i modus čitanja.

Iz svega navedenog neprijeporno je da romani Az i Bizarij dijele isti koncept – onaj u kojem ustrojstvo čovjeka i svijeta － Üto se prije svega odra×ava u jeziku i logici matematike – preuzimaju ulogu matrice za razigravanje diskurzivne forme, ali i povremenog ‘semantiÞkog punila’ predstavljenog svijeta. Na taj naÞin, velika dostignuµa ljudskog uma, od kojih su mnoga joÜ uvijek zaogrnuta slojem intrigantne nedokuÞivosti, istodobno postaju teme i/ili motivi o kojima se govori, ali i modeli od kojih (i na kojima) se uÞi, civilizacijske matrice koje upuµuju na to kako govoriti, odnosno pisati. Univerzemi civilizacije (brojevni odnosi, logika matematike), a osobito oni Þije izvoriÜte nalazimo u vlastitom nacionalnom habitusu (ustroj i funkcija glagoljice, priroda hvatskog jezika kao sustava) funkcioniraju kao inspirativne stvarnosne datosti iz kojih autorica kreira i knji×evno što i književno kako.

Na primjerima ovih inovativnih tekstova nesumnjivo se ispisuje nova autorska poetika, a nastavi li se niz objavljivanja, možda i nova inačica suvremene postmodernističke proze, obilježene amalgamnim konceptom – takvim koji prezentirajući strukturalnu igrivost, radi zaokret na svjetonazornoj osi, nudeći alternativu dugogodišnjim (zapravo već istrošenim i neintrigantnim) spoznajnim flegmatičnostima i/ili prazninama. Opisanu pojavu mogli bismo nazvati književno-strukturalnim kozmogramima: u tekstovima Jasne Horvat Svijet/Kozmos upisuje se u tekst kao svojevrsna geometrijska mjera za ustrojstvo književnog diskursa, producirajući niz simultanih ludičkih efekata te, navažnije, generirajući napor, ali i užitak spoznavanja.