Strijelna besjeda

Metaforički, a i ne samo metaforički rečeno, šćavonski buntovnik, vrstan esejist i feljtonist, putopisac i prozaik, koji je u autobiografskom romanu Riva i druži (1983.) ponudio zanimljivu strukturnu i jezičnu (makaronština!) kombinaciju postmodernističkoga tipa, jer je uspješno amalgamirao različite žanrovske modele (dokumentarnost, memoaristiku, feljton), a narativno odmičući se od klasičnog načina fabuliranja, šćavonski buntovnik, dakle, Milan Rakovac pravo je dijete Istre, kao i njegovi prethodnici, posebice Črnja, na koje se uostalom i u ovoj zbirci, intertekstno, poziva i priziva. Kada govorimo o tome da je Rakovac iznikao iz tradicije svoje Istre, kako u civilizacijsko-kulturnom tako i u književnom smislu, tada to ima višestruko značenje.

A to potvrđuje i ova zbirka pjesama (Besida priletuća, 2009.) strukturnim slojevima koji mogu »ilustrirati« prije signirano višeznačje. Ponajprije je to razvidno na izražajnom, odnosno jezičnom planu. Zbirku čine 73 pjesme, od kojih su samo tri (Gdje ste ptice, Glagol, Sablasti) pisane štokavskim standardom, kao i pojedini stihovi nekih pjesama (Verba mea, Cvit vitri), dok su ostale pjesme pisane čakavskim jezikom. To je poseban, zapravo »nečist« koine, jer Rakovac ne koristi čakavicu kao Nazor, ili Gervaise, ili Balota, pa čak ni kao Načinović, ili Stojević ili Petković, nego, ako se tako može reći, pravi neki svoj amalgam koji se ipak može prepoznati kao »lokalni« idiom.

Draž Rakovčeve čakavice nije samo u toj »vanjskoj fonetizaciji«, koja ga u nekim pjesmama nuka na jezični ludizam, koji se ne iscrpljuje u pukim fonetskim asocijacijama, iako eksplicite u jednoj pjesmi priziva Severa (Žica špinana), nego je on iniciran uspavanskim bajalicama ili zvonjavom koja izniče iz muklih dubina tradicije, što će reći »svijeta života« (Besida trpieća, Oblak črnih tići), ili pak pomalo ironična onomatopeizma, opet intertekstno pozivana na Nazora (Čvrčada). Upravo je Rakovac primjer ovjeravanja i provjeravanja poznate Nazorove teze o čakavskom jeziku za čakavske sadržaje, odnosno kronotopskom »zrcaljenju« u jeziku, što dakako ne znači da se pjesnički iskaz iscrpljuje samo u »čakavskim sadržajima«, kako sam to uostalom utvrdio u svojoj knjizi (2008.).

U jezičnu razinu pripada i Rakovčevo makaronsko »miješanje« multijezičnog ostvaraja – ne tako naglašeno kao u Daniela Načinovića, kod kojega to ima strukturno inicijalno postmodernističko utemljenje (kako sam također utvrdio) – ali kod kojega je od latinskoga, talijanskoga, istarskog talijanskog, engleskoga, čakavskoga, štokavskoga, sugerirana jedna babilonizacija koju se uspjelo podvesti pod funkcionalnu uporabivost pjesničkog iskaza, potvrđujući i na taj način multikulturalizam (»narodni«) i multinacijnost (»jezičnu«). Zapravo je dubinsko značenje »babilonizacije« upravo to i značilo – multikulturalizam, koji se rušenjem babilonske kule htio ponovno svesti na monokulturalizam.

Formalo Rakovčevu zbirku čine pjesme uglavnom pisane slobodnim stihom različite »besjedovnosti«, od govorne do ritmički-eufonijsko blagozvučnije, pa sve do nekoliko soneta. Oni, kao i ostale pjesme, baš ne ističu instanciju lirskoga subjekta u prvi plan, nego su više opisnoga karaktera, što znači da im je tema neko stanje, zgoda, anegdota, društveni raster događajnice, unutar kojega (kolektivnoga) je smješten i sam lirski subjekt kao participant određene zbilje i određenoga događaja, zapravo povijesti, do koje je Rakovcu itekako stalo, jer mu je ona jedan od najvažnijih strukturnih segmenata, s jedne strane, te državotvornoga i nacionalnog argumenata, s druge strane.

Dakako, ima pjesama u kojima lirski subjekt izravno progovara o svojemu doživljaju, o svojemu događanju, i o svojemu razmišljanju, posebice kad je riječ o »poslu« književnoga začinjanja, stanju pjesnika (U pržunu začinjavci) , odnosno o »moći« riječi, pjesničkoga jezika, tako da metatekstnih pjesama ima podosta. Primjerice, u antologijskoj Besida prileteća (kako je naslovljena zbirka, što nije slučajno), u kojoj se lirski subjekt postmodernistički metatekstno pita, unatoč mogućoj skepsi, čak i odustajanju, o mogućnosti riječi da »obujmi« svijet života. Zapravo je ovdje zanimljiva »igra« postmodernističke »tehnologije«, načina pripravljanja, i modernističkoga sadržaja, to jest vrijednosti života, modernističkoga, jer je razvidna ideja homogenizacije i konzistencije ideje života, bez obzira, i baš zato, što je nju »cijepala« povijesna (politička, ideološka, pragmatizirana) praksa, pa ju stoga valja »vratiti« u modernistički kontekst postojanosti, uvjerljivosti i moguće realizacije.

U tome i jest bit navedene draži Rakovčeve čakavice. U njoj, naime, progovora živa tradicija. Umjesno je, dakle, upitati se o »sadržaju« tradicije kako je poima i koristi Rakovac u ovoj zbirci, a nju se jamačno dadne iščitati preko motivskoga i tematskoga sloja. Ako bismo taj sloj htjeli detektirati i donekle sistematizirati, tada bismo zaključili da je zbirka svoju građu crpila iz različitih sektora »prakse«, društvene i kulturne. Iz istarskog obnašanja i načina života, iz sadašnjih ali i naslijeđenih oblika života, težačkoga, ribarskoga, mornarskoga, emigracije, pa su zato i toponomi dolazili odasvud; iz kulturnoga sloja, ne samo istarskoga, pa dakle i »domaće« talijanskoga, nego i iz cjelokupnoga hrvatskoga, dapače i multikulturnoga.

Valja odmah ustvrditi da tradiciju ne čini samo književna ostavština, tj. živa književna baština od glagoljice preko protestanskih pisaca do suvremene mu književne proizvodnje, dapače najnovije, i da Rakovac ne shvaća književnu baštinu samo kao puku književnu datost, nego kao svjedočanstvo, glas i oblikotvornu snagu živoga - pa smo zato i upozorili na njegovo šćavonstvo, kao i u Črnje – što će reći specifično istarskoga kao sasvim određenoga povijesnoga modusa života, što dalje znači povijesno-kulturnoga zrenja određene supstancije, određenoga narodnog subjekta, pa je to zapravo put konstituiranja toga subjekta, njegovo očovječenje, njegovo opovjesničenje i njegovo slobodovanje. U tom je smislu književnost i kultura »historiografirana«, što je inače emblematično za »istarsku« književnost, da se tako »lokalistički« izrazim, i što dakako ne valja shvatiti kao puku historičnost ili historicističnost, nego kao povijesnost.

Dakako, i Krleža koristi takvu ideju književnosti, pa se zato ne poziva Črnja na Krležu slučajno, a Rakovac na Črnju, i Frica također. Međutim, u sadržaj tradicije ne ulazi samo književnost, iako ona »objavljuje« te sadržaje, nego u tradiciju ulazi i ideja multikulturalizma, i multinarodnosti, recimo kao kulturnog sindroma, multinacijnosti, recimo kao političkoga subjekta, reflektiranog i u jeziku. To znači da Rakovac, kao istinsko dijete Istre, ne zaboravlja da je to prostor miješanja i suživota različitih naroda – romanskih i slavenskih – različitih jezika, od latinskoga nadalje, različitih vjerskih opredjeljenja, različitih kulturnih obrazaca, pa dakle i različitih običaja i uvjerenja. To također znači da se zavičaj ne ograničava samo na neki od - u zbirci mitovski navedenih - toponima, koji su uz ino »natopljeni« poviješću i kulturom, nego da su oni ujedno i simbolični emblemi, ali i životna »datost« koja »samo« participira u ideji zavičaja koji se »proteže« sve do krajeva iseljene Hrvatske, što znači i Istre, sve do dalekih mora i obala udaljenih Amerika i Australija.

Može se, dakle, reći da Rakovac zavičaj participira i idejom kozmopolitizma u pozitivnom smislu riječi, iako iz njega nerijetko izbija muka, trud i gorčina trapljenja za koricu kruha baš u tom kozmopolisu. Svugdje je »naš čovo«, od Motovuna do Valparaisa i Vancouvera, nosio svoju »križinu« na granici okrenutosti suncu i jami, kako se slikovito izrazio Rakovac. A iz jama, fojbi, eksplicitno odzvanjaju i društveno-ideološke malformacije, dolazile one s bilo koje strane, i s bilo kojeg ideologijskog uvjerenja i programa.

Iako u zbirci ima pjesama koje bi htjele ponekad ludičkim, a ponekad pak ironijskim tonom progovoriti o nekim sadržajima »svijeta života«, dominantan je ton zbirke ipak svijest o tegobnom i mukotrpnom životu izraslom i usađenom u povijesno-društvenu »logiku kretanja«, pa mu (Rakovcu) i čitav kulturno-književni repertoar sadržaja hrvatskoga, istarskoga, od glagoljaša, do Kamova, Balote i Gervaisa, služi kako bi podupro i »ilustrirao« svoju koncepciju povijesti i filozofiju života. A ona se unatoč navedenim spoznajama, i baš zahvaljujući njima, ne miri s pasivnom rezistencijom, nego argumentirano i buntovno ističe svoje vrijednosti za i u ime kojih se konstituira istarski, hrvatski »svijet života« kao živo meso povijesti, a ne neki historiografski mitizacijski dekor, što znači da se »svijet života« opovjesničio. To ponekad može izledati sentimentno, pače i sentimentalistično, ali ono baš zato što je sentimento, dakle osjećajno i ćutilno, svjedoči nekognitivnim činom da je živo, vegetabilno, biološko, a ne (samo) kartezijansko, da je iskušavano, a ne samo »racionalizirano«.

Rekavši na svojevrstan slikovit način, Rakovčeva književna riječ, pa tako i ova zbirka, potvrđuje Plessnerovu tezu o »stupnjevima organskog« u čovjeka, njegov pozicionalan ontološki status, samo što bih nadopunio da je u Rakovca daleko nazočnija svijest o povijesnosti i njenim konkretnim zbiljskim ostvarenjima na određenom prostoru, određenom narodu i u određenom vremenu. Prema tome, Rakovčeva zbirka progovara iz konktretnog istarskog života svjedočeći o životu i njegovu povijesnom procesu, a nije samo puka deskripcija života kao nekakve priče, iako dakako sama književnost, po naravi, jest priča, nego je ona i iskaz o biti istarskog života kao nečeg živog, a ne samo historiografsko-kartografskog.