Stari ruzinavi brod

Svakodnevni i možda nevažni događaji, koje sam krajem pedesete godine proživio na parobrodu »Srebrno zvono« sasvim su istiniti, ukoliko je, do vraga, bilo koja mornarska priča istinita. No, naziv broda je, naravno, izmijenjen, a i nadimci posade su nešto drugačiji. Jednostavno se nisam mogao otrgnuti romantičnoj sklonosti za uljepšavanjem. Dovoljno je da kažem kako je ta ulupljena starudija 1958. godine nakon dužeg ležanja u zapećku Sjeverne luke završila na obližnjem groblju brodova u Svetom Kaji, gdje su je bezosjećajno raskomadali za staro željezo. Nedugo nakon toga su i dobrome kapetanu Luki momci iz pogrebnog uzeli mjeru za drveni kaput. To me potaklo na razmišljanje što sve umire s jednim čovjekom i s jednim brodom, koji su svoj burni vijek proveli u tumaranju, nestavši zatim nečujno u beskrajnom moru zaborava.

* * *

Riječ je o njemačkom teretnjaku od 1780 brt sa često mijenjanim imenima i prezimenima na vitkome pramcu i zaobljenoj krmi. Porinut je u more 1907. godine u Hamburgu pod obiteljskim imenom »Marie Maschmann«. S drugim imenom »Phönix« zaplovio je već 1909. godine, ali ga je isti tankoćutni brodovlasnik opet nešto intimnije preimenovao u »Luise Leonhardt«, ne zna se zašto. Tu podatnu »morsku damu« Rusi su 1914. zarobili u Kronstadtu i kao vojno-transportni brod »Pokoj« priključili ga crnomorskoj carskoj floti.

Krajem 1917. godine namjerno je nasukan u Schildau; time su promućurni Baćuške svom ljutom neprijatelju pokušali onemogućiti njegovu daljnju eksploataciju. Međutim, pedantni Švabe su ga ubrzo osposobili za plovidbu i za divno čudo uredno vratili prvotnome vlasniku. Kad ga je 1927. godine kupio neki brodar iz Lübeka dao mu je zvučno domoljubno ime »Travemünde«.

Pred sam kraj Drugog svjetskog rata, 1945. godine, zarobili su ga Amerikanci i milošću Božjom, na ime ratne odštete, dodijelili jednoj od zemalja-pobjednica, Republici Albaniji, u kojoj mu je nadjenuto jednostavno ime »Bojana«. Ali, u to vrijeme se u toj strašnoj koalicijskoj »velesili« nije mogao naći dovoljan broj osposobljenih mornara ni za posadu malo većeg trabakula, pa je pridodan riječkoj Slobodnoj plovidbi u kojoj je bilo manje derutnih brodova nego nezaposlenih mornara.

Nakon potresne 1948. godine, kad je na moru i na kraju zavladala zloglasna Rezolucija Informbiroa, našim službenim nomenklaturama nije bilo ni na kraj pameti vratiti Albancima već pomalo udomaćenu »Bojanu«. Nije dolazilo u obzir niti da nesmetano zaplovi izvan naših obala, jer bi oni svojom nepostojećom ratnom mornaricom, ako ne računamo jednočlanu podmornicu »na dah«, mogli doći u posjed svojeg jedinog parobroda duge plovidbe.

Poslije odlaska šačice neprilagođenih Šipaca domu svom, na »Bojanu« je ukrcana kompletna domaća posada, ali im je, da paradoks bude veći, od njezinog nepriznatog zapovjednika iz Savezničkih konvoja do neukog maloga od kužine, uskraćena obvezatna politička dozvola za plovidbu diljem svijeta i lučkog polusvijeta. Bila je to sjajna galerija čvorugavih, krezubih i tetoviranih likova, koji se nisu uklapali u okvire našeg novog radnog čovjeka, a poslije i samoupravljača na pučini. Njima treba pridodati i nekoliko takozvanih spitfajera, maloljetnih đaka na jednogodišnjoj praksi, poslije završene prve godine Pomorskog tehnikuma.

Ti bezazleni šesnaestogodišnjaci su, ni krivi ni dužni, bez razlike tretirani kao prognani od prognanih. Od djelomičnoga gubitka slobode, poput one galiotske, teže su samo neostvarene mladenačke iluzije o pustolovnoj plovidbi preko sedam mora.

* * *

Moj prvi susret s tim neuništivim teretnjakom nije bio nimalo spektakularan. Stari ruzinavi brod nalazio se na samom kraju ratom razrovanog riječkog lukobrana »mulo longo«. Do njega sam došao nakon dužeg gaženja po ustajalom blatu i mukotrpnog veranja preko razmaknutih kamenih blokova. Nosio sam gotovo objeručke veliki trošni kofer, natrpan kojekakvim suvišnim osobnim potrepštinama kao što je uredno složena pidžama.

Znao sam unaprijed da će mi već pri prvom ukrcaju biti onemogućeno koje privlačno putovanje u nepoznato. Doduše, drugovi odozgo su nam obećali da ćemo se nakon pola godine prakse zamijeniti sa spitfajerima iz istog razreda, koji su bili bolje sreće na brodovima elitne »Jugolinije«. Kad je došlo i to vrijeme - nikome od rigidnih kadrovika nije padalo na pamet da ispravi tu nepravdu.

»Srebrno zvono« su upravo pripremali za novo putovanje: Rijeka - Raša, pruga naša! Ugljena je bilo po cijelome brodu, vreća s hranom isto tako. Nakon nekoliko nenaviklih koraka po ruzinavoj palubi uprljao sam na više mjesta brižno očuvano maturalno odijelo. Zatim sam se još nespretnije spustio u krmeni momčadski prostor u kojemu je nekoliko bučnih momaka »prelistavalo« slikovnicu od karata. Svakog trenutka neka snažna ruka udarila bi po stolu. Karte su dolazile i odlazile, kako se to i pristoji partiji briškule ili trešete...

Poznato je da mornari nerado zbijaju šale s novopridošlim članom posade kojega znaju manje od pet minuta. Kad su me na jedvite jade nekako zapazili, kartanje je naglo prestalo. Neki atletski građeni kormilar dvometraš, kojega su zvali Duboki, podijelio nam je odmah svima čisti porculanski tanjur, uz napomenu da pažljivo ponavljamo svaku kretnju za njime.

Pjevušeći tiho i nerazgovjetno nekakvu pučku pjesmicu prelazio je sve brže rukom po donjoj strani tanjura i zatim preko lica, pa smo i mi ostali, kako nam je rečeno, ponavljali isto. U prvi mah nisam shvaćao svrhu ove ludorije, ali sam se slijepo povodio za njime, ne želeći na sebe privući posebnu pažnju.

Odjednom je došlo do provale urnebesnog smijeha, cike i opće dernjave, čiji je pravi povod bila moja naivna faca. Prepredeni lisac je samo moj tanjur odozdo bio prekrio masnim garom od voštane svijeće, koji sam rukom nesvjesno prenio na lice. Drugog dana došao je na brod još jedan spitfajer, pa smo se pokidali od cerekanja, kad smo istu lakrdiju ponovili s njime.

Zapovjednika smo rijetko viđali. On je po cijeli dan u svakoj luci lutao od betule do betule i tek navečer bi mamuran doteturao do strmoga brodskog siza. Bio je neobično visok i tanak kao riblja kost, pa smo pritajeni iza raznih predmeta na palubi napeto iščekivali kad će ljosnuti u more između obale i broda.

To se, na sreću, nijednom nije dogodilo, premda bi uvijek negdje zapeo, spotaknuo se ili opasno posrnuo. Pa ipak, u tom prekaljenom morskom vuku iz Kostrene, zaogrnutom u sivomaslinasti oficirski šinjel, bolnoj uspomeni iz Savezničkih konvoja preko Atlantika, bilo je nečeg dostojanstvenog. Krio se iza tamnih naočala s metalnim okvirom zbog čega smo ga od milja zvali McArthur.

Njegovo ogrubjelo lice postalo je zagasito crveno od prekomjernog uživanja viskija probranih etiketa (black & red label), hennessyja, škotskog gina, brendija, Jamaica ruma, chivas regala, bourbona, courvoasiea, bacardija, ferneta, bijele dame, grenadinea, apsinta, grčkog usoa i metakse, manhatana, kalvadosa, bloody Mary, tequile sunrisea, mistrela, pastisa, sambuce whitea, martinija, cordon bleua, mangoa, screw drivera, martella, čiste votke, camparija, maraskina, portoa, marsale, recine, malage, traminca, mavruda i još desetak rujnih vina precijenjenoga geografskog podrijetla ili patvorenog lokalpatriotskog bućkuriša. U posljednje vrijeme pokušavao se definitivno ostaviti pića, konzumirajući možda bocu domaće travarice dnevno, a psovao je samo kad bi govorio.

Mornari su se jednodušno složili u ocjeni da je s Barbom sve u redu: za njih je svaki kapetan na mjestu, kad digne ruke od svega. Vođa palube Mazalo doveo me prvom prilikom k njemu.

- Barba, stigao je jedan od onih spitfajera, sriću mu vrag ponija....

- Zašto su tog balavca poslali na ovu olupljenu kantu? Oštija, ovdje neće, ništa naučiti!

Odgovorio sam prilično neuvjerljivo da kao prvi poslijeratni odlikaš u stogodišnjoj dubrovačkoj nautici na Pilama imam nešto »prhuta« iz škole, što je Barbu još više raspalilo. Mazalo mi je kradom dao znak od »trice špadi« na briškuli da se izgubimo tako da smo dospjeli u ured za izgubljene stvari.

To je inače moja omiljena stilska poštapalica, kojom se često kao pisac koristim, ne praveći razliku između »fictiona« i »factiona«, dok podjednako uvjerljivo zapisujem ono doživljeno i odsanjano. Uostalom, ovo je priča o svim ostalim starim ruzinavim brodovima na kojima sam se poslije našao, bez obzira na kategoriju plovidbe i tonažu, preboljevši s vremenom prvu spitfajersku nepravdu.

Općenito se mislilo da Barba nikad ne spava. Tijekom noći stalno je gorjelo svjetlo u njegovoj kabini, a u bilo koje doba znao je pozvati dežurnog kormilara vočmana da mu skuha kavu. Kad je jedne noći došao red i na mene, od silnoga straha da u presudnom trenutku ne zatajim, u kuhinji sam se zabunom poslužio slavinom s morskom vodom. Skuhao sam mu na brzinu zasoljenu kavu - na koju nije imao nikakvih primjedbi.

Pravi život na brodu počinje onog trenutka kad se njegov golemi tromi trup postupno odvoji od čvrste obale i samostalno zaplovi kroz nemirni sivi beskraj. Po riječkoj luci bujao je složen lučki promet kao da su se svi veliki i mali brodovi potajno dogovorili da istovremeno pobjegnu vragu s parangala.

Naš pomodno prevedeni »Silver bell« sporo se odlijepio od obale, ali je i nadalje posljednjim konopom bio vezan za lučki pristan, jer ga oni na kraju nisu uspijevali izvući iz klupka konopaca s drugih brodova na željeznoj bitvi. (Sitne pakosti, koje obične stvari ponekad priređuju mornarima.)

Neodgovorni drugi konobar Glavonja stigao je odnekud prekasno, pa je poput ribe na suhom ostao na obali.

- Oštija, zašto ne spustite čamac?! - zaurlao je Barba s mosta.

- Ne možemo, pun je krumpira!

Brod je ponovo mukotrpno pristao, tek toliko da Glavonja bez kajanja spretno skoči na palubu. Nakon toga smo se s uzdahom od tri atmosfere konačno cijelim trupom potpuno otisnuli od kraja. Sve veći razmak između broda i kopna ulijevao mi je nadu u dobro započeto putovanje, što je već nešto. Šačica dragih ljudi na pristanu, članova uže obitelji, prijatelja i znanaca su onima na brodu, zaokupljenima manevrom odlaska, uporno mahali na rastanku.

Neosjetljivi Barba rutinski im je uzvratio pozdrave trostrukim tuljenjem parne pištaljke. Prva dva zvižduka muklo su se uklopila u kakofoniju pulsirajuće luke, ali pri trećem zvižduku zaglavio se poklopac na pištaljci, omotavši debelom parom ufitiljeni ružni dimnjak. Nastane strka i zbrka među časnicima i kormilarima na zapovjedničkom mostu.

Sudarajući se redom sa svima, pojurio sam na gornju palubu i kroz pregršt guste pare popeo se do pištaljke. Naglim povlačenjem zaglavljenog spoja poluge za davanje signala s mosta i fišća sirene uspio sam zaustaviti neugodno tuljenje i zavijanje. Odjednom smo se našli u čudnoj gluhoj tišini od koje mi je zatajilo srednje uho. S vrha isukanog crnog dimnjaka prikraćeno sam promatrao sve udaljenije sklopove neujednačenih lučkih četvrti, koje su se kupale u plavetnilu neba i mora: bila je to moja prva netragom izgubljena »neradna« nedjelja na moru...

Nakon desetak dana zloslutne utihe ili bonace u dužobalnoj plovidbi prema Otrantskim vratima odjednom nas je naoko iz čista mira sustiglo orkansko nevrijeme. »Srebrno zvono« zanosno je zaranjalo u pjenušave morske ponore, zibajući se poput ljuljačke u dječjem vrtiću. More nije ružičasto, more je samo ponekad plavo.

Mali od kužine, kojega smo radi nekoliko svijetlih dlaka na ćosavoj bradi nazvali Vuna, zagrlio je grčevito ogradu, hraneći obilato ribe toplim ručkom. To me nije naročito zabavljalo, jer je Mazalo odredio da umjesto njega bespogovorno pomažem kuharu Šimi Kalandraki (prema nazivu za gulaš od konjetine) u pretrpanoj kuhinji.

Nije bilo nimalo poučno slušati njegova naklapanja kako su svi mornari kurbini sinovi i kako na ovome brodu nitko ništa ne radi. Osim njega, naravno! Okrugli debeljko obično bi udarao kuhinjskim poklopcima i ratoborno oštrio noževe kad bi se malo uplašio. Iznenadan snažni val opasno je nagnuo brod tako da su se u kuhinji svi lonci neutješno prevrnuli. Za tren oka ostali smo bez ručka. U napadu panike Šime se golim rukama pridržao za užareno ognjište.

- Majko moja, majko moja! - zapomagao je opekavši ruke.

- Začepi gubicu, glupane! - povikao je prvi časnik Krešo, debelo potkožen gestapovskom jaknom. - Zašto, do vraga, ne opsuješ nek’ se zna da ti se nije ništa dogodilo?!

Nakon toga posramljeni kogo nije više zagunđao do ekvatora.

Kad se nevrijeme stišalo, Mazalo je svojim nepogrešivim instiktom otkrio da je u sidreni lančanik na pramcu odnekud prodrla obilna količina mora. Naredio je kormilaru Klemi i meni da smjesta iscrpimo vodu iz tijesnog forpika.

Nas dvojica smo se spremno spustili u taj nedokučivi prostor i polegli na mekani konop brižljivo smotan u jednom uglu. Kako cijelu vječnost nismo izlazili na palubu nije bilo teško zaključiti da smo se u tom kukavičjem gnijezdu postavili u horizontalu.

Oko podneva sumnjičavi noštromo se dogegao do pramca. U mokrom depozitu bilo je prilično tamno kad se gleda izvana, pa se morao duboko nagnuti kroz četvrtasti otvor da bi nas jasno razabrao. Istovremeno je začuo Klemino visokofrekventno hrkanje. Možda bi sve sretno završilo da u tom nemogućem položaju nije prelomio svoju najomiljeniju lulu, koju je nosio u džepu. Na njegovu iznenadnu viku skočili smo kao opareni vrelom juhom i marljivo se uhvatili posla. Nakon toga pozvao nas je i prvi časnik. Održao nam je opširno predavanje o pomorskom odgoju, koje je možda trebalo doslovno držati na pameti cijeli život, ali koje sam istog trenutka zaboravio.

Mali Kleme je inače bio najbolji momak na brodu, ali su ostali mornari neprestano zbijali šale na račun njegova rasta. Bio je doista do te mjere nizak da se morao popeti na poseban drveni podij kako bi dosegao kormilo. Jednom smo mu sakrili taj blaženi sandučić pa je u »morskoj straži« stalno smiješno poskakivao na mjestu kako bi zavirio u busolu.

Stari ruzinavi brod škripao je na svim mogućim mjestima, obećavajući da će se svakog trenutka raspasti. Jednolično valjanje i posrtanje na valovima oživjelo je razne predmete u mojoj kabini. Pri svakom nagibu broda otvorila bi se vrata na ormaru i opet s trijeskom zatvorila. Milozvučno se oglasila i četkica za zube udarajući o rub staklene čaše na polici.

Siloviti valovi otvorili su slabo zabrtvljeni okrugli prozorčić i zalili morem cijelu prostoriju. Obilna količina prljave slane vodurine prelijevala se po masnome podu odnoseći sa sobom jedne iznošene cipele. U besanim noćima osluškivao sam sve te neobične šumove i maštao o dragoj djevojci tamo negdje kod kuće. Pitao sam se, hoće li ona ostati vjerna našoj ljubavi i jednom pismu mjesečno?

Mali od kužine Vuna uskoro se oporavio od svojeg nemuževnog držanja, pa je ponovno mogao preuzeti počasno mjesto u kuhinji. Bilo je i krajnje vrijeme da to učini, jer sam umjesto njega oljuštio čitav kontingent krumpira.

Na starom ruzinavom brodu doista se malo radilo. Paluba je bila prekrivena debelim tapetom ruzine, koju je bilo uputnije ne dirati, nakon što su mornari oštrim čekićima martelinama probili izjedenu oplatu na više mjesta. Međutim, to ne znači da se za nadobudne spitfajere nije moglo naći posla.

Bilo je dana kada bi nam noštromo Mazalo u izljevu neobjašnjive nježnosti dopuštao da piturajemo nadgrađe sa starijim mornarima. Tada smo svi zajedno pjevušili: »Jedan mali brodić po-srid je ko-na-laaa!« i široko šarali pinelima. Nakon toga naš je stari ruzinavi brod sličio na staru curu, koja izgleda zgodno samo izdaleka. Ili kako bi rekli naši stari: »Pitura - bella figura!«

Moj redoviti posao sastojao se u svakodnevnom čišćenju i ispiranju higijenskih prostorija, kako se to finije kaže. Prepredeni mornari kojima sam time činio veliku uslugu govorili su da kroz takvo nešto svakako moram proći, jer će mi stečeno iskustvo svakako dobro doći »u životu«. Dodao sam sasvim ozbiljno da ispiranje zahoda svakako treba uvesti i u pomorskim školama kao obvezni predmet.

Nakon toga Mazalo je pred svima ozareno izjavio da sam najbolji spitfajer kojega je imao prilike odgojiti u strogom mornarskom duhu i gorkom mornarskom kruhu, navodno sa sedam kora. On se inače razlikovao od ostalih mornara jedino po tome što je s vremena na vrijeme pažljivo slušao škripanje radioprijemnika »Tesla« daleko na pučini ili bi poluglasno čitao zastarjele novine, koje sam u okviru svojih čistunskih dužnosti svakog jutra ostavljao na strogo određenome mjestu.

U jednoličnoj plovidbi prema ekvatoru sve smo više zapadali u pojas nesnosne sparine u takozvanim »konjskim širinama«. Nekoć su jedrenjaci duge plovidbe u tim širinama bez daška vjetra prevozeći konje iz Novoga svijeta tjednima ostajali na istome mjestu, pa su ih bili prisiljeni pregladnjele i žedne bacati u more...

Garavi ložači su davali sve od sebe dok su ugljenom ložili nezasitne plamenike kotlova. A iscrpljeni časnici stroja, u znoju lica svoga, izlazili su iz uzavrele strojarnice na palubu, crveni u licu kao škampi na buzaru. Slabunjavi pripravnik stroja Nogavica morao je zamijeniti staroga garbunjera Garbina, koji je podlegao nepodnošljivoj omari i umoru. Mali, naravno, nije uvijek uspijevao pripremiti dovoljno ugljena, koji su žilavi ložači File i Viranin sve više trošili, pa sam mu povremeno i ja pomagao.

Spustio sam se u katakombe ugljenarnice iz koje smo na klimavim kolicima prevozili ugljen do parnih i neparnih kotlova. U zaprašenom prostoru bilo je vruće kao u posljednjem krugu pakla za vrijeme turističke sezone. Vrlo brzo pobjegao sam ogorčen i neobrijan na svjetlo sunca, koje nam je također pržilo nad glavama, ne ostavljajući nikakve sjene.

U tom trenutku netko me polio hladnim mlazom vode tako da mi je ponestalo daha...

Upravo smo prešli vruću »crtu« ekvatora, pa sam kao žutokljuni spitfajer bio podvrgnut prozaičnom Neptunovom krštenju. Duboki mi se glupo zacerekao držeći u ruci prazan kuhinjski lonac. Prije nego sam se pravo snašao od tog iznenadnog prepada odnekud je dotrčao i vođa palube Mazalo s nešto većim kablićem. U općem oduševljenju zajedno s vodom omakao mu se iz ruku i kablić s vodom kojim mi je zadao uvjerljivu čvorugu posred glave.

Noštromu je bilo donekle žao što se ovaj drevni ritual završio tragikomično, čime je donekle bila narušena ova rijetka mornarska fešta. Iz svojeg mračnog skrovišta donio je bocu rujnog otočkog vina da se to zaboravi.

Iz dana u dan zurio sam u nepregledni morski beskraj, u glatko zrcalo bez zelenih rubova stvarnosti, po kojemu smo tumarali zaboravljeni od svijeta, jer smo tako htjeli. Razmišljao sam o ravnodušnosti elementa tražeći uzalud u njemu poruku ili tako nešto. More je samo put a ne i cilj. Sanjario sam budan o dalekom domu; o cvrkutu ptica po krošnjama drveća i o nasmijanim djevojkama s bijelim cvijećem u kosi. Zacijelo sam čeznuo za propuštenim proljećem.

Često su nas nasred pustinjske modrine Atlantika znale zaokupiti i najobičnije sitnice. Kad se nije nešto radilo, kartalo ili spavalo, pričalo se na dugo i na široko o nevjerojatnim ljubavnim doživljajima u svakoj luci. U tome je upravo neiscrpno bijelo osoblje, a kuhar obično zna odgovore na sva putena pitanja. Među časnicima palube i stroja, tim vječitim profesionalnim antagonistima na svakom brodu, ponekad je dolazilo do žestoke prepirke oko nogometnog prvenstva. Oni su inače tako dugo boravili na moru da je bilo teško i pretpostaviti kad su posljednji put bili na nekoj utakmici.

Uzbibani ocean poprimio je mrku brončanu boju od nanosa deltaste rijeke. Tu i tamo na površini oceana plutala je poneka otkinuta palmina grana. U ružičasto predvečerje na brod su doletjele neke nepoznate ptice. Mornari su s neskrivenim olakšanjem govorili:

- Sutra smo tamo!

Sljedećeg dana još zarana uplovili smo u prirodni kanal kroz inače plitku lagunu.

- Vražja klima - jadao se brodski meštar Dane - ovdje ćemo prije vremena svi otegnuti papke!

On je inače u svemu pretjerivao. Na kopno nije nikad izlazio, a pod jastukom je držao limenu špricu s tekućinom protiv insekata kao što oprezan pustolov spava s otkočenim revolverom pored glave. Usred noći naglo se budio i u polumraku štrcao spasonosnu otopinu da se obrani od naleta moskita. Iz njegove pljesnive kabine širio se zadah koji bi potamanio i najkrvoločnije zvijeri.

Nakon kraćeg boravka u jednom od najudaljenijih ekvatorijalnih gradića krenuli smo na povratno putovanje. Stari ruzinavi brod ostavljao je za sobom zeleni rub obale, koji se jasno ocrtavao na blistavoj pozadini tropskog neba. Kući, što prije kući!

Pred pramcem se pružao nepregledni, posve ispruženi ocean. Beskrajne plave daljine koje dolaze i odlaze. Veselo se oglasio cvrčak koji se na neobjašnjiv način nastanio na toplu dimnjaku dok smo još bili u riječnom rukavcu.

Mornari su s čarobnim osmijesima osluškivali te neobične zvukove cvrčanja nasred dobrog mora, koji su nudili nekakav čudan mir i spokoj. Bila je to priča o lijepom vremenu.

U dugoj plovidbi od nemila do nedraga kogo Šimun je proširio glas da netko potkrada gambužu, pretrpano spremište hrane. Na brodu nema gore noćne móre od podle krađe kojoj se ne može otkriti počinitelj. Pripisivao je uljezu teže poteze, pa sam mudro zaključio da će biti najbolje da prestanem kradom uzimati tropsko voće, jer bi se moglo dogoditi da mi se prišije i ono što nisam skrivio.

No, pravi se krivac i nadalje koristio nedopuštenim »samoposluživanjem«, stupajući u akciju dok su ostali mornari bili u »morskoj straži« ili su spavali snom pravednika. Jedne gluhe noći zašao je oprezno u najzabitije prolaze da bi stekao potpunu sigurnost i zatim se nečujno spustio u gambužu, glavno spremište hrane. Spretno je otvorio još nedirnutu bačvu iz koje je kroz dugu šupljikavu tjesteninu srkao gusto domaće vino.

Nakon što se obilno »natankao« otvorio je brodski hladnjak, u nedoumici čega bi se prije domogao. U jednome zakutku visio je načeti pršut, pa je tako reći na prstima ušao u hladnu komoru da ga dosegne. Kako se brod lagano valjao na izduženim valovima - neočekivano su se zaklopila teška vrata hladnjaka za njime.

Zatečeni momak odjednom je pretrnuo od glave do pete. Utvrdio je da se zastarjeli hladnjak ne može otvoriti iznutra. Nakon niza neuspjelih pokušaja da se oslobodi iz te nemile zamke naposljetku je počeo malodušno lupati po stijenama oko sebe. Uzalud je potpuno obeshrabren kukao i zapomagao, jer ga od zaglušne buke glavnog stroja na krmi nitko nije mogao čuti..

Neopisiva je bila zluradost okruglog koga Šimuna, kad ga je rano izjutra napola smrznutog našao u ledenoj klopci. Pomalo čudno, ali iz hladnjaka je izašao - mali od kužine Vuna...

Stari ruzinavi brod se iznemoglo dalje vukao po namreškanom morskom celulitu, ostavljajući po krmi slabunjavu morsku brazdu. Njegov mrki trup upadno je podrhtavao tjeran glomaznim parnim strojem, koji se nije mnogo razlikovao od šivaćeg stroja starijeg tipa.

Jedan jedini put dogodilo se pravo čudo: sustigli smo neku brodsku starudiju pod panamskom zastavom, koja se poput prebijene skitnice vukla u istom kursu »s nama«. Zbog toga smo radosno skakutali od pramca do krme i natrag, dajući »počast« prestignutoj parnjači podrugljivim dobacivanjem, zviždanjem, mahanjem i plaženjem.

Međutim, naoko posustali teretnjak odjednom se naglo trgnuo i zavozio »svom snagom naprijed«, nestavši ubrzo s horizonta. Svjesni žalosne činjenice da nećemo nikad osvojiti Plavu vrpcu, povukli smo se gunđajući pod palubu, a neutješni kapetan Luka zalupio je vratima svoje pljesnive kabine, koja je zaudarala po sušenoj ribi i nije iz nje zašao do sljedećeg pristajanja.

* * *

Bio sam još koji tjedan spitfajer, golobradi đak na praksi i sve sam više gubio nadu da ću doživjeti koju vrašku pustolovinu o kojima pišu »ugledni pisci«, iako po svoj prilici nisu nikad zakoračili na palubu broda. Stari ruzinavi brod kasnio je na svim valnim dužinama i naposljetku se, na izmaku snaga, uspijevao održati jedino na liniji za relativno Bliski istok.

Veći dio slobodnog vremena provodio sam pored radiotelegrafista, koji je pušio cigaretu za cigaretom gotovo bez prestanka. Bio je na najboljem putu da potpuno izgori i svi smo očekivali da ćemo uskoro u radio-postaji naći komad ugljena s natpisom: »Telegrafist Đani«. Komplicirana zastarjela aparatura, koju je vječno popravljao, šumjela je i pištala na sve strane kao pretrpani inkubator u kojemu je odjednom oživjelo tisuću pilića.

Jedne blage ljetne noći egipatski teretnjak »Aldebaran« uputio je cirkular svim brodovima u blizini, tražeći da netko prihvati dva »slijepa putnika« (njihov je službeni naziv u pomorskom pravu »provuklice«), koji su se vješto provukli između tereta glomaznih cijevi za navodnjavanje, dok je brod krcao generalni teret u riječkoj luci.

Naš marljivi Markoni je odmah stupio s njime u radio-vezu, a mladi časnici na jednoj i na drugoj strani odredili su našu i njegovu procijenjenu poziciju na pomorskoj karti i pomno proračunali kad ćemo se susresti nasred pučine.

Kapetan Luka alias McArthur nije htio čuti ni slova o tome, ali kako je čif Krešo, poslovično trijezan kao radar, već duže vrijeme vodio glavnu riječ na brodu, ipak smo skrenuli s ustaljenog kursa u susret »Egipćaninu«.

Već se spustila crna neprozirna noć bez zvijezda kad sam u daljini ugledao žmirkava svjetla nestrpljivo očekivanog broda. U rekordnom vremenu od beskonačnih dvadesetak minuta, uz kolekciju mornarskih psovki spušten je u more glomazni čamac za spašavanje. U njemu se pored nekoliko pospanih, da ne kažem nezainteresiranih veslača, šepurio drugi časnik Mato. Ostavljao je dojam prekaljenog morskog vuka, premda se iza te njegove naizgled ogrubjele vanjštine krilo veliko donžuansko srce u koje se udobno moglo smjestiti više djevojaka.

- Slušaj, Splićo, ti ćeš reflektorom osvijetliti naš čamac na povratku. A ti ćeš Mazalo detaljno pretražiti bjegunce - bespogovorno nas je instruirao čif Krešo.

Bio sam oduševljen tom podjelom posla pored reflektora, jer je pod jarkim mlazom svjetla to imalo draž uzbudljiva trilera. Kad se čamac vratio, preostali slobodni mornari čupavih glava i izduženih vratova nagnuli su se preko ograde u očekivanju da će u njemu ugledati par čudovišta. No, mogli su vidjeti samo dva zapuštena i zbunjena jadnika, koji su od silnoga straha jedva smogli dovoljno snage da se konopljanim ljestvicama buškajine popnu na visoku palubu.

Tupavi Mazalo je suviše bukvalno shvatio svoju dužnost i kad su mu se približili nadohvat ruke uperio je u njih svoju smrdljivu lulu, dreknuvši kao šašav:

- Ruke-u-vis!

U tom presudnom trenutku eksplodirao je pregrijani reflektor kojim sam rukovao zbog čega je došlo do strašne pomutnje u mraku. Među čvorugavim ručetinama ložača File i Viranina pridošlice im se nisu ni pokušali suprotstaviti. Za tren oka zaključali smo ih u brodsku ambulantu.

Sljedećeg jutra vrtjeli smo se oko ta dva uboga probisvijeta u njihovom relativno udobnom pritvoru, slušajući s naročitim zanimanjem kako jedan drugome predbacuju zbog raznih neprilika u kojima su se našli.

Nije mi bilo posve jasno kako su se upoznali i sprijateljili, ali bilo je očito da su u nemogućnosti slobodnog odlaska u inozemstvo zajedno skovali plan bijega »preko bare«; jedini način da se u nekoj susjednoj zemlji okušaju trbuhom za kruhom. Jedan od njih bio je netipični Bodul bez alata i zanata, a drugi zvan Suljo iz unutrašnjosti, ostavio je kod kuće nezbrinutu ženu i četvero djece.

Potajno su se ukrcali na »Aldebaran« i strpljivo čekali da se brod otisne u nepoznato. Neka prevarena djevojka koja je po svaku cijenu htjela napakostiti Bodulu, znajući vjerojatno za njihove časne planove, prijavila ih je koji sat prije isplovljenja broda iz Rijeke. Lučko povjereništvo detaljno je pretreslo egipatski brod i u njemu pronašlo drugu dvojicu.

Koji dan poslije naši svjetski putnici su bez problema stigli u jednu usputnu talijansku luku. Snalažljiviji Bodul je ležerno prošao pored prvog karabinjera, ali postariji Suljo odmah je svratio pažnju na sebe. Sasvim razumljivo, talijanske lučke vlasti vratile su ih na isti brod, čiji se kapetan s njima našao na sto muka. Zato ih je zahvaljujući općenitoj mornarskoj solidarnosti velikodušno prepustio nama.

Smješteni u dobro opremljenoj ambulanti oni su se do mile volje mogli naspavati. Nisu imali ni većih pritužbi na brodskog kuhara, kojega je inače pod drugim okolnostima trebalo linčovati. Tješili smo ih da im se ovim nevoljkim povratkom u domovinu neće dogoditi ništa na žao. Telegrafist Đani je u međuvremenu o svemu obavijestio najbližu obalnu radio-postaju.

Jednog prohladnog ranog jutra nadohvat našeg prvog pučinskog otoka sustigao nas je brzi patrolni čamac JRM-a. Trebalo je brže-bolje probuditi naše nepripremljene pokajnike, kojima u prvi mah nije bilo jasno što se s njima događa. Neki mladi, ali poprilično neljubazan vodnik (navodno, mlađi vodnik) strašne ratne jugomornarice prebacio se k nama na brod i od podjednako ozbiljnog prvog časnika Kreše bez suvišnih riječi preuzeo naše antijunake.

Još se i danas sjećam lista papira otrgnutog iz podoficirskog notesa na kojemu je napisao: REVERS NA 2 (I SLOVIMA: DVA) BJEGUNCA!